Piše: Jonathan Cook, thebosniatimes.ba
Prije skoro deset godina, vodeći izraelski aktivista za ljudska prava otkrio mi je privatni razgovor koji je nedavno imao s jednim od evropskih ambasadora u Izraelu. Očigledno je bio potresen razmjenom.
Ambasadorova zemlja se tada smatrala jednom od najsimpatičnijih na Zapadu prema palestinskom narodu. Izraelski aktivista je izrazio zabrinutost zbog neaktivnosti Evrope pred nemilosrdnim izraelskim napadima na palestinska prava i sistematskim kršenjem međunarodnog prava.
U to vrijeme, Izrael je provodio dugotrajnu opsadu Gaze koja je lišila više od dva miliona ljudi tamo osnovnih životnih potreba, a više puta je bombardirao urbana područja, ubivši stotine civila.
Na okupiranoj Zapadnoj obali i istočnom Jerusalemu, Izrael je intenzivirao svoje širenje ilegalnih jevrejskih naselja, što je dovelo do porasta nasilja naseljeničkih milicija i izraelske vojske. Palestinci su ubijani i protjerivani sa svoje zemlje.
Aktivista je ambasadoru postavio jednostavno pitanje: Šta bi Izrael trebao učiniti da bi njegova vlada djelovala protiv toga? Gdje je bila crvena linija?
Ambasador je zastao dok je teško razmišljao. A onda je, slegnuvši ramenima, odgovorio: Izrael ništa nije mogao učiniti. Nije bilo crvene linije.
Prije desetak godina, taj komentar bi se mogao protumačiti kao eskivaža. Godinu dana nakon što je Izrael izbrisao Gazu, zvuči krajnje proročanski.
Nema crvene linije. I što je još važnije, nikada nije bilo. Taj razgovor se vodio mnogo godina prije 7. oktobra 2023., kada je Hamas probio iz Gaze i ubio više od 1.000 Izraelaca.
Taj datum nije baš prekretnica, raskid, kao što se globalno predstavlja.
Hamasov kratak bijeg iz zatvora iz Gaze svakako je izazvao eksplozivnu želju za osvetom među Izraelcima, koji su se navikli da mogu nekažnjeno pokoriti i protjerati palestinski narod.
Ali što je još važnije, ponudio je izgovor izraelskim liderima da izbrišu Gazu – da izvrše plan koji su dugo gajili. I na sličan način, ponudio je zapadnim državama izgovor koji im je bio potreban da stanu uz Izrael i opravdaju njegovo divljaštvo kao izraelsko „pravo da se brani“.
Horror show
Događaje koji su se odvijali u proteklih 12 mjeseci u Gazi nazovite kako hoćete: samoodbrana, masovni pokolj ili “vjerojatan genocid”, kako je to nazvao najviši mađunarodni sud. Ono o čemu se ne može raspravljati je da je to bio horor show.
Samo u prva dva mjeseca, Izrael je uništio više Gaze proporcionalno nego što su saveznici uspjeli u Njemačkoj tokom cijelog Drugog svjetskog rata. Izvela je više zračnih napada na Gazu nego što su to učinile SAD i Velika Britanija protiv grupe ISIL-a u periodu od tri godine u Iraku.
Zvanični podaci govore da je Izrael do sada ubio više od 42.000 Palestinaca u Gazi – više od polovine žena i djece – kroz nemilosrdno i neselektivno bombardiranje male, prenaseljene enklave.
Prema grupama za ljudska prava, Izrael je ubio više djece u prva četiri mjeseca svoje kampanje bombardiranja u Gazi nego što je ubijeno u četiri godine svih ostalih globalnih sukoba zajedno.
Oxfam je prošle sedmice izvijestio da u posljednje dvije decenije nijedan sukob nigdje drugdje u svijetu nije bio ni blizu da ubije toliko djece u periodu od 12 mjeseci.
Ali pravi broj mrtvih je daleko veći. Gaza, bombardirana u 42 miliona tona ruševina, izgubila je sposobnost prebrojavanja mrtvih i ranjenih prije mnogo mjeseci.
Prošle sedmice, grupa od skoro 100 američkih doktora i medicinskih sestara koji su volontirali u zdravstvenom sistemu Gaze dok ga je Izrael sistematski uništavao, napisala je otvoreno pismo američkom predsjedniku Joeu Bidenu. Procijenili su da je broj poginulih skoro tri puta veći od zvanične brojke.
Dodali su: “Sa samo marginalnim izuzecima, svi u Gazi su bolesni, povrijeđeni ili oboje. To uključuje svakog nacionalnog humanitarnog radnika, svakog međunarodnog volontera i vjerovatno svakog izraelskog taoca: svakog muškarca, ženu i dijete.”
Blokada u srednjovjekovnom stilu
Još u julu je u pismu objavljenom u medicinskom časopisu Lancet objavljenja je još većacfira. Koristeći standardne tehnike modeliranja, oslanjajući se na podatke iz prethodnih ratova u kojima su gusto naseljena urbana područja uništena, tim stručnjaka je zaključio da će broj poginulih u Gazi dostići mnogo bliže 200.000, na osnovu konzervativnih parametara.
To bi iznosilo skoro 10 posto stanovništva Gaze koje je direktno ubijeno od izraelskih bombi, nestalo pod ruševinama, umrlo od zdravstvenih stanja koja se nije moglo liječiti ili umrijelo od masovne pothranjenosti nakon godinu dana izraelske srednjovjekovne blokade hrane, vode i gorivo.
Čini se da je Izrael siguran da nema crvenih linija, a kao rezultat toga, stvari su se samo pogoršale nakon pisma objavljenog u Lancetu.
U septembru su isporuke hrane i pomoći u Gazi pale na najniži nivo u posljednjih sedam mjeseci, prema podacima Ujedinjenih naroda i Izraela.
Drugim riječima, izraelsko stezanje pomoći izgladnjelom stanovništvu Gaze zapravo se pojačalo od maja, kada je Karim Khan, britanski glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (ICC), zatražio naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta za zločine protiv čovječnosti.
Jedna od glavnih optužbi bila je da su njih dvojica koristili izgladnjivanje kao ratno oružje.
Izraelski lideri su toliko uvjereni da im SAD i Evropa čuvaju leđa da su, prema prošlosedmičnom izvještaju Reutersa, izraelske vojne vlasti posljednjih dana blokirale ulazak konvoja pomoći UN-a da uđu u Gazu.
Netanyahu očito nije zabrinut da će ga u skorije vrijeme odvući na optuženičku klupu Haškog tribunala.
Jednostrana godišnjica
Ako zapadni političari nemaju crvenih linija kada je Izrael u pitanju, isto se može reći i za medije establišmenta Zapada.
Oni više jedva izvještavaju o uvjetima u Gazi, osim povremenih naslovnih brojki smrtnih slučajeva u posljednjem izraelskom bombardiranju školskog skloništa, izbjegličkog kampa ili džamije.
Mediji su ove sedmice obilježili godišnjicu 7. oktobra, ali, kako je bilo i predvidljivo, većina je to učinila iz isključivo izraelske perspektive – kao dan kada je 1.150 Izraelaca i stranaca ubijeno tokom napada Hamasa, a mješavina od oko 250 zarobljenih vojnika i civilnih talaca oteto u enklavu.
BBC, na primjer, uveliko promovira svoj dokumentarac We Will Dance Again, prepričavajući iskustva Izraelaca koji su prisustvovali Nova raveu u blizini Gaze, koji se pretvorio u polje ubijanja.
Slično tome, britanski Channel 4 emitirao je dokumentarac pod naslovom Jedan dan u oktobru, naglašen kao “intiman i šokantan prikaz zločina u Kibucu Be'eri”. Tog dana ubijeno je oko 100 stanovnika kibuca, a zarobljeno 30 talaca.
Primjetno je da je više desetina tih stanovnika u Beeriju možda ubijeno ne od strane Hamasa, već od izraelske vojske, nakon što je izraelskom tenku naređeno da puca na jednu od kuća u kojima se Hamas skrivao s njima.
Zapovjednici izraelske vojske 7. oktobra pozvali su se na vrlo kontroverznu Hanibalovu direktivu, ovlašćujući vojnike da ubijaju svoje drugove kako bi ih spriječili da budu zarobljeni. Čini se da je tog dana Izrael primijenio direktivu i na civile. Jedna od osoba koje su poginule nakon izraelske tenkovske vatre u Beeriju bila je 12-godišnja djevojčica Liel Hetzroni.
Zapadni mediji do sada su gotovo potpuno izbjegavali skrenuti pažnju na ulogu koju je izraelska Hanibalova direktiva odigrala tog dana.
Ove sedmice, u znak toga koliko je medijski prikaz postao jednostran, Guardian je žurno uklonio sa svoje web stranice recenziju u kojoj se kritizira film Ch4 jer nije pružio bilo kakav kontekst za napad Hamasa 7. oktobra – decenije vojnog ugnjetavanja i opsade uvjetima u Gazi.
Revija je izazvala predvidljivu buru protesta vodećih cionističkih novinara.
Bez posljedica
7. oktobar nije bio samo dan kada je Hamas pokrenuo iznenadni napad na Izrael; to je bio i dan kada je Izrael započeo svoje klanje Palestinaca iz osvete.
Taj dan označava početak onoga što je Međunarodni sud pravde (ICJ) zaključio da predstavlja “vjerovatan genocid” – onog koji je Izrael zabranio stranim dopisnicima da lično izvještavaju. Umjesto toga, pokolj se prenosio uživo tokom 12 mjeseci na različite načine od strane stanovništva koje je napadnuto, i od strane izraelskih vojnika koji su činili ratne zločine javno.
U znak koliko je odvratno izvještavanje zapadnih medija postalo antipalestinsko u protekloj godini, navodno liberalne novine Observer – nedjeljne sestrinske novine Guardiana – odlučile su prošlog vikenda dati prostor britanskom jevrejskom piscu Howardu Jacobsonu da izjednači izvještavanje o hiljade male djece ubijene i žive zakopane u Gazi uz srednjovjekovnu, antisemitsku “krvnu osvetu”.
List je čak odlučio ilustrirati kolumnu fotografijom krvave lutke – što pretpostavlja da je ogroman broj smrtnih slučajeva koji su prijavile sve organizacije za ljudska prava lažan.
Jedini veliki emiter koji je pokušao odati počast civilnim žrtvama u Gazi i iskustvima onih koji su preživjeli – jedva – od prošlog oktobra, nije bila zapadna medijska kuća. Bio je to katarski kanal Al Jazeera.
Njen dokumentarac, Istraga ratnih zločina u Gazi, koristi snimke koje su snimili izraelski vojnici i objavili na društvenim mrežama dok su vršili užasne zločine nad civilnim stanovništvom.
Oduševljenje vojnika emitiranjem svojih ratnih zločina – i dozvola koju su za to dobili od izraelskih vojnih vlasti – naglašavaju povjerenje u Izrael da nikada neće biti nikakvih posljedica.
Za razliku od zapadnih medija, Al Jazeera humanizira palestinske žrtve izraelskih zločina, dajući im glas i pozadinu koju su zapadni mediji uglavnom rezervirali za izraelske žrtve 7. oktobra.
Odugovlačenje sudova
Slično tome, čini se da nema značajnih crvenih linija, barem do sada, za dva najviša svjetska suda u odgovoru na izraelsko uništenje Gaze.
ICJ se složio da Izrael bude suđen za genocid još u januaru, nakon što je saslušao slučaj advokata koji predstavljaju Južnu Afriku, i odgovor Izraela.
Moglo bi se pretpostaviti, s obzirom na to da je genocid krajnji međunarodni zločin, da bi sud brzo donio konačnu presudu. Uostalom, građani Gaze nemaju vrijeme na svojoj strani. Ali godinu dana nakon klanja i nametnute gladi, samo je tišina po tom pitanju.
Isti sud je u međuvremenu sa zakašnjenjem presudio da je izraelska 57-godišnja vojna okupacija palestinskih teritorija nezakonita, da Palestinci imaju pravo na otpor i da se Izrael mora odmah povući iz Gaze, Zapadne obale i istočnog Jerusalema.
Zapadni političari i mediji su iz očiglednih razloga ignorirali značaj te presude. Ona pruža historijski kontekst za Hamasov proboj iz Gaze nakon njegove ilegalne opsade od strane Izraela tokom 17 godina. Hamas je zabranjen kao teroristička organizacija u Velikoj Britaniji i drugim zemljama.
Problem za MSP je dvostruk. Pod ogromnim je pritiskom američke globalne supersile da ne proglasi genocid u Gazi od strane omiljene države klijenta Washingtona. Takva presuda bi skinula veo, razotkrivajući zapadne sile kao potpuno saučesnike u tom vrhunskom zločinu.
Drugo, sud nema mehanizme za provođenje izvan Vijeća sigurnosti UN-a, gdje Washington uživa veto kojim se rutinski koristi da zaštiti Izrael.
Po približno istim osnovama, MSP takođe odugovlači. Khan kaže da ima dovoljno dokaza da izda naloge za hapšenje Netanyahua i Gallanta zbog zločina protiv čovječnosti. Evropske države su dužne da izvrše sve naloge za hapšenje, tako da bi, za razliku od presude Međunarodnog suda pravde, ova mogla biti izvršena.
Ali mjesecima su sudije MSP-a odlagale odobravanje naloga, uprkos hitnosti, očigledno zato što se i oni boje da ne izazovu gnjev Washingtona.
Oba suda ne mogu sumnjati da je preuzimanje Washingtona u ovim okolnostima samoubilačka misija.
S jedne strane, Izrael je pokazao da se neće pridržavati nijedne od zakonskih crvenih linija na kojima je nekada insistirao Zapad kako bi izbjegao ponavljanje užasa Drugog svjetskog rata. A zapadne sile su pokazale da ne samo da nemaju namjeru obuzdati Izrael, već će i pomoći u njegovim kršenjima.
S druge strane, dvoumljenjem iz mjeseca u mjesec, dva međunarodna suda diskredituju sama pravila ratovanja koja su tu da se pridržavaju. Vratili su svijet u eru zakona džungle, ali sada u nuklearno doba.
Međunarodno pravo se usitnjava u zupcima nametnutog SAD, sebičnog „međunarodnog poretka“.
Na ratnoj stazi
Upravo je taj potpuni nedostatak odgovornosti centara moći – od zapadnih političara, zapadnih medija i svjetskih sudova – koji je utro put Izraelu da eskalira svoje krvoproliće kako bi sada obuhvatio okupiranu Zapadnu obalu, Liban, Jemen i Siriju.
Izraelsko ratište se brzo širi kako bi u potpunosti obuhvatilo i Iran. Svijet je spreman za skori izraelski napad.
Već postoji neobjavljeni regionalni rat, a rizik od toga da se proširi u svjetski rat iz dana u dan raste – a s tim i svi inherentni rizici nuklearne konfrontacije. Ali zašto?
Za izraelske apologete – čini se, grupu koja uključuje cijeli zapadni establišment – narativ je jednostavan, iako rijetko jasno artikuliran jer je njegove rasističke premise tako teško previdjeti.
Kako bi se Izraelci ponovo osjećali sigurnim, Izrael mora ponovo potvrditi svoje vojno odvraćanje slamanjem Hamasa i njegovih pristalica u Gazi. Da bi to učinio, Izrael se također mora boriti protiv onih u široj regiji koji odbijaju da se pokore izraelskoj – a time i Zapadnoj – civilizacijskoj superiornosti.
Mantra Izraela i njegovih apologeta je “deeskalacija kroz eskalaciju”. Grubim jezikom, politika je ažurirana kolonijalna politika “prebijte divljake do pokornosti”.
Izraelski kritičari – koji su sada uglavnom ušutkani kao “antisemiti” – tvrde da Izraelci nikada ne mogu biti sigurni samo vojnom agresijom, a ne diplomatskim rješenjima. Nasilje rađa još više nasilja. Zaista, decenije strukturalnog nasilja Izraela protiv cijelog palestinskog naroda dovele su nas do ove tačke.
I, primjećuju, Izrael nije samo zanemario diplomatske opcije; aktivno ruši svaku šansu da urode plodom. Ubio je političkog šefa Hamasa Ismaila Haniyeha, relativno umjerenu ličnost, dok je vodio pregovore o dugo očekivanom prekidu vatre u Gazi.
I sada se čini vjerojatnim da je Izrael odlučio ubiti Hassana Nasrallaha, vođu Hezbolaha, nedugo nakon što je on, zajedno s libanskom vladom, pristao na 21-dnevni prekid vatre dok je međunarodna zajednica radila na mirovnom sporazumu.
‘Sukob civilizacija’
Ali ovo dolazi tek na pola puta do razumijevanja problema.
Istina, čini se da je Izrael sada odlučan da jednom zauvijek završi posao koji je započeo 1948. godine iskorjenjivanja palestinskog naroda – domorodačkog stanovništva čiji je projekat naseljenika i kolonija koji je podržavao zapad bio zasnovan na etničkom čišćenju.
Izrael je u više navrata propustio etnički očistiti historijsku Palestinu, dok rezervna pozicija – decenije vladavine aparthejda – nikada nije mogla biti više od mjere zadržavanja, kao što je pokazalo iskustvo Južne Afrike.
Sada, naoružan 7. oktobarom kao izgovorom, Izrael je umjesto toga pokrenuo genocidni plan; prvo u Gazi, a ako se izvuče, uskoro i na okupiranoj Zapadnoj obali.
Neokonzervativci vide Izrael kao ovna koji će zadržati SAD na čelu međunarodnih aktera na glavnom svjetskom naftnom otvoru, Bliskom istoku
Ali Izrael već dugo ima mnogo veću ambiciju – onu da će dobiti drugi zalogaj trešnje koju treba ostvariti.
Prije više od 20 godina, grupa ekstremnih ideologa poznatih kao neokonzervativci preuzela je vanjskopolitičku inicijativu za vrijeme predsjednika Georgea W. Busha. Oni su od tada postali stalna vanjskopolitička elita u Washingtonu, koja god administracija bila na vlasti.
Ono što je karakteristično za neokonzervativce je centralna pozicija Izraela u njihovom svjetonazoru. Oni smatraju izraelski jevrejski supremacizam i militarizam bez isprike modelom za Zapad – modelom u kojem se vraća na nepostiđeni bijeli supremacizam i militarizam u oživljenom duhu kolonijalizma.
Poput Izraela, neokonzervativci vide svijet u smislu beskrajnog sukoba civilizacija protiv takozvanog muslimanskog svijeta. U tom kontekstu, međunarodno pravo postaje prepreka pobjedi Zapada, a ne garancija globalnog poretka.
Osim toga, neokonzervativci gledaju na Izrael kao na ovna koji će zadržati SAD na čelu međunarodnih poslova na glavnom svjetskom naftnom otvoru, Bliskom istoku. Izrael leži u srcu politike Washingtona radi globalne dominacije punog spektra.
Neokonzervativci su već dugo prodali izraelsku strategiju za postizanje takve dominacije na Bliskom istoku: balkanizacijom. Cilj je bio zahtijevati potpunu potčinjenost Izraelu, pri čemu će svaki izvor neslaganja ne samo biti kažnjen, već i društvene strukture koje ga podržavaju skršene u ruševine.
U Gazi je taj metod bio na snazi. Uništavajući vladine zgrade, univerzitete, džamije, crkve, biblioteke, škole, bolnice, pa čak i pekare, Izrael je nastojao da palestinsko stanovništvo svede na najmanju moguću mjeru postojanja. Nacionalni identitet i želja za otporom su luksuz koji si niko ne može priuštiti. Opstanak je sve.
Izrael počinje da primenjuje istu šemu za okupiranu Zapadnu obalu, Liban i Iran.
Destabilizacija Bliskog istoka
Ništa od ovoga nije novo. Baš kao što Izrael trenutno shvaća izgovor 7. oktobra kako bi opravdao svoje divljanje, neokonzervativci su ranije iskoristili Al-Kaidino uništavanje njujorških kula bliznakinja 11. septembra kao svoju priliku da “pretvore Bliski istok”.
Godine 2007. bivši komandant NATO-a Wesley Clark prepričao je sastanak u Pentagonu ubrzo nakon američke invazije na Afganistan. Jedan oficir mu je rekao: „Mi ćemo napasti i uništiti vlade u sedam zemalja za pet godina. Počet ćemo sa Irakom, a zatim ćemo se preseliti u Siriju, Liban, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran.”
Clark je o neokonzervativcima dodao: “Htjeli su da destabiliziramo Bliski istok, okrenemo ga naopačke kako bismo ga imali pod svojom kontrolom.”
Kao što sam dokumentirao u svojoj knjizi Izrael i sukob civilizacija iz 2008. godine, Izrael je trebao da izvrši centralni deo post-iračkog plana Washingtona, počevši od svog rata protiv Libana 2006. Izraelski napad tamo je trebalo da odvuče Siriju i Iran , dajući SAD izgovor da prošire rat.
To je ono što je tadašnja američka državna sekretarka Condoleezza Rice mislila kada je govorila o “porođajnim bolovima novog Bliskog istoka”.
Plan je pošao po zlu uglavnom zato što je Izrael zaglibio u prvoj fazi, u Libanu. Zapljusnula je gradove poput Bejruta bombama koje su isporučile SAD, ali su se njegovi vojnici borili protiv Hezbolaha u kopnenoj invaziji na južni Libanon.
Zapad je kasnije pronašao druge načine da se nosi sa Sirijom i Libijom.
Do gorkog kraja
Sada smo se vratili tamo gdje smo počeli, skoro 20 godina kasnije. Izrael, Hezbolah i Iran su se pripremali za ovaj drugi krug.
Zapadno-izraelski cilj je, kao i ranije, uništenje Libana i Irana, kao što je uništena Gaza. Cilj je razbiti infrastrukturu Libana i Irana, njihove vladajuće institucije i njihove društvene strukture. To je gurnuti libanski i iranski narod u iskonsku državu, u kojoj se mogu udružiti samo u jednostavne, plemenske jedinice i međusobno se boriti za najosnovnije.
Nema dokaza da je ovaj cilj danas išta ostvariviji nego prije dvije decenije.
Čak je i glavni izraelski vojni glasnogovornik Daniel Hagari morao priznati: “Svako ko misli da možemo eliminirati Hamas griješi”.
Izraelska vojska se ponovo klati u južnom Libanu protiv Hezbolahovih gerilskih boraca. I vrlo ograničeni iranski napad balističkim projektilima sa uzorcima na izraelske vojne lokacije prošle sedmice pokazao je da njegov arsenal može proći pored izraelskih odbrambenih sistema koje je isporučio SAD i pogoditi svoje ciljeve.
Ali Izrael je jasno stavio do znanja da za njega, kao i za američkog vojnog titana iza njega, nema povratka.
Prošle sedmice, glasnogovornik američkog State Departmenta Matthew Miller rekao je poluglasno: “Nikada nismo željeli vidjeti diplomatsko rješenje s Hamasom.”
Prema “konzervativnim” proračunima iz projekta Troškovi rata Univerziteta Brown, SAD su već potrošile više od 22,7 milijardi dolara na vojnu pomoć Izraelu u protekloj godini – što je ekvivalentno više od 10.000 dolara za svakog Palestinca, muškarca, ženu i dijete koji žive u Gazi. Čini se da su džepovi Washingtona bez dna.
Za Izrael i SAD ne postoje crvene linije. Isto važi i za evropske prijestonice. Svi su izgleda spremni nastaviti ovo do gorkog kraja.
(TBT, MEE)
