KOLUMNA
Uzimajući u obzir činjenicu da se stiče utisak da se
populizam poput epidemije širi u ekonomski razvijenim državama, politički establišment
se povlači pred takvim trendom, dok autsajderi bilježe važne političke pobjede
dajući velika obećanja o “prekrajanju”, ili ukidanju, postojećeg
sistema
Piše: Harold James, thebosniatimes.ba
Na meti populista su pripadnici “globalne elite”
koji su “izdali nacionalne vrijednosti”, ali gnjev protiv onoga što
novoizabrani predsjednik Sjedinjenih Američkih Država naziva globalizmom također
pretenduje da postane svjetski fenomen, a zapravo predstavlja svojevrstan oblik
internacionalizma. Navedena “zaraza” najbolje se može razumjeti na primjeru
finansija, s obzirom na to da potres koji se dogodi na jednom mjestu izaziva
“lančane reakcije” u drugim dijelovima svijeta, čak i slučajevima
kada ne postoje direktne finansijske veze, imajući u vidu da učesnici na
tržištu kapitala djeluju vođeni istim silama. Slična dinamika važi i u
politici, tako da bi se moglo reći da Trumpova pobjeda predstavlja svojevrstan
nastavak Brexita, dok su njegov izbor, ultradesničarske snage u Holandiji i
Francuskoj, doživjele kao predznak sopstvene pobjede.
U postojećim okolnostima nameće se osnovno pitanje – možemo
li da podignemo nekakav odbrambeni zid kako bismo spriječili širenje jedne
ovakve “zaraze”? Kada je o “groznicama” u finansijskom
smislu riječi, krize se mogu spriječiti uglavnom davanjem međunarodnih
spasilačkih paketa i sprovođenjem reformi. Istovremeno, možemo da osmislimo
politički pandan tim intervencijama, što bi, recimo, uključivalo, reformisanje
globalnih institucija i postojećih demokratskih “mreža”. Bez sumnje,
mnogi problemi sa kojima se suočavaju pojedinačne zemlje su, zapravo,
transnacionalni i ne mogu biti prevaziđeni ako države djeluju samostalno.
Ilustracije radi, klimatske promjene izazivaju suše i smanjuju prinose u
poljoprivredi, što može da dovede do masovnih migracija. S druge strane,
današnji populisti poručuju da neće razmišljati kolektivno i da se neće
angažovati na međunarodnom nivou. U tom kontekstu, sve što izgleda kao
“transnacionalno pitanje” bez razmišljanja se proglašava
“nebitnim za nacionalne interese”, a usaglašena međunarodna akcija se
ismijava i doživljava kao promašaj.
Moguće je da će “zarazni” populizam stvoriti
uslove da uništi sebe samog. Na primjer, suštinska nesigurnost koja trenutno
vlada mogla bi da otjera investitore i da smanji ekonomski rast u
“krhkim” državama. U ovom trenutku Velika Britanija pada u oči kada
je riječ o funkcionisanju ekonomije nakon trijumfa populizma. Ishod referenduma
o Brexitu, koji je održan u junu, nije doveo do ekonomske katastrofe, kako su
predviđali zagovornici ostanka Britanije u Evropskoj uniji, ali trenutno vlada osjećaj
nesigurnosti u vezi sa budućnošću države, što predstavlja okidač za trvenja u
parlamentu i unutar vlade premijerke Terese May. Imajući u vidu ekonomsku
napetost i političke tenzije, Brexit nikko nije model na koji bi trebalo da se
ugledaju ostale evropske zemlje.
Trumpova pobjeda mogla bi da izazove slične nedaće, naročito
ukoliko se obistine strahovanja da će njegova politika dovesti do
“trgovinskog rata” i velikih kolebanja u vrijednosti dolara, čime bi
se uvećala ekonomska nesigurnost. Treba imati na umu i činjenicu da druge
zemlje, naročito tržišta u usponu, mogu da plate ceh nepredvidive politike
velikih sila, kao što je SAD, što znači da bi se na udaru našle i države, poput
Britanije, koje su već podložne populizmu. U navedenim okolnostima državama ne
preostaje ništa drugo nego da formiraju regionalne blokove, kako bi se oduprle
“zaraznom populizmu”. Ilustracije radi, Kina može da dobije moć da
govori u ime Azije, a EU bi trebalo da konačno pronađe način da se ujedini
protiv onih koji žele da je rasparčaju. Istini za volju, takav “novi
regionalizam” mogao bi da izazove geopolitičke tenzije, ali, istovremeno,
postoji šansa da se udruživanjem snaga obezbijede uslovi za sprovođenje nužnih
reformi.
/Autor je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu
Prinston/
(TBT, Danas)