GLOBAL
Kako je moguće da je u ovoj miroljubivoj zemlji bilo gore
nego u Hitlerovom rajhu, malo ko može da objasni. Ipak, postoje naznake koje
ukazuju na prave uzroke iza brutalnosti nezapamćene čak i u 20. vijeku
FOTO: Pol Pot (Profimedia)
Vodio je zemlju manje od četiri godine, ali ipak između
aprila 1975. i januara 1979. Pol Pot je izazvao smrt između 20 i 25
postokambodžanskog naroda, kojima je obećavao novi i bolji život. Na neki
način, Potova era predstavlja najgori od svih totalitarnih horora 20. vijeka
(osim ako otvaranje Sjeverne Koreje ne razotkrije nešto još strašnije).
Vođa nacističke Njemačke Adolf Hitler ubio je oko 6 miliona
Jevreje u koncentracionim logorima; sovjetski lider Josif Staljin odgovoran je
za smrt oko 20 miliona ljudi; kineski predsjednik Mao Cedung direktno je kriv
za glad koja je odnijela također oko 20 miliona ljudi. Ipak, imajući u vidu
malobrojnost Kambodžana kojih ima oko 7 miliona, Potovi zločini proporcionalno
su veći.
P. SHort, autor knjige o Maovoj Kini, proveo je četiri
godine u Kambodži, razgovarajući sa ljudima koji su preživjeli zloglasna “polja
smrti” i Potove dželate. Short je u svom istraživanju došao i do velikog
broja komproimitujućih dokumenata iz ovog mračnom periodu.
Kambodžanski diktator porekao je iz relativno komfornog
okruženja. Njegova sestra bila je kraljeva konkubina, kao mlad pohađao je
francusku gimnaziju u Pnom Penu, odakle je kao stipendista otišao u Pariz. Tamo
se zaljubio u specifično intelektualnu francusku formu marksizma i lenjinizma,
ideologiju koju je donio nazad u Kambodžu kada je počinjao gerilski ustanak.
Polako ali sigurno, Salot Sar se probijao ka vrhu pobunjeničke komunističke
gerile “Crveni Kmeri”, sa kojom je u aprilu 1975. godine trijumfalno
umarširao u Pnom Pen.
Od tog trenutka, Pol Pot se pretvorio u tipičnu orvelijansku
figuru. Gotovo odmah je naredio totalnu evakuaciju gradova – ne samo od
srednje, već i od radničke klase i izbjeglica. Svi Kambodžani su preko noći
postali zemljoradnici, plate su ukinute, a obroci su bili dostupni jedino u kolektivnim
kuhinjama.
Svaki Kambodžanin morao je da oslovljava sebe sa
“mi”, lična zamjenica u prvom licu jednine bila je strogo zabranjena.
Naravno, Potov sistem nije funkcionirao i veoma brzo oko
milion ljudi je preminulo od gladi. Kada su počeli protesti, brutalnost režima
se samo povećala. Demonstranti su zatvarani u logore, od kojih je
najozloglašeniji bio “Kamp S-21” kod Tuol Slenga, gdje su iz
zatvorenika torturom izvlačena priznanja.
Manje više nezavisno od priznanja, zatvorenici kampa bili su
likvidirani, a procjenjuje se da je između 100.000 i 250.000 ljudi stradalo u
ovoj fazi isljeđivanja. Potov centralni komitet pravdao je svoja (ne)djela
“neophodnošću da se izbjegne mirno rješenje koje bi nagrizlo
revoluciju”.
Zašto je Potova Kambodža bila gora od Hitlerove Njemačke,
malo ko može da objasni. Ipak, Šort smatra da postoje neke naznake koje ukazuju
na prave uzroke Potove brutalnosti. Naime, on vjeruje da je Pot, kao i mnogi
Kambodžani, osjećao jed zbog izgubljenog zlatnog doba carstva Angkor.
Premda to nije dovoljno jak razlog, jer i druge zemlje imaju
davnu historiju sa još više povoda za ponis, Šort smatra da je ovaj faktor
ozlojeđenosti u kombinaciji patološkim pristupom i ovako utopijskoj ideologiji,
izrodio jednog od najvećih monstruma 20. vijeka.
(TBT/ Economist)