KOLUMNA
Po njegovom
mišljenju, masovna kultura nameće diktat konformizma i suzbija kritičko
mišljenje. Nacistička Njemačka je po njemu samo najekstremniji primjer poznog
kapitalizma u kojem se ljudi odriču slobode u ime ličnog komfora
Piše: Alex
Ross, thebosnaitimes.ba
Poslije rezultata
američkih predsjedničkih izbora, stigla je i jedna dobra vest: kuća Thomasa
Manna u Los Angelesu će ipak biti sačuvana. Vila koja je 40-ih godina prošlog
veka sagrađena prema Mannovim nacrtima, početkom ove godine je ponuđena na prodaju.
Očekivalo se da bude srušena, jer zemljište na kojem je vrijedi više od nje.
Ali poslije dugih pregovora, kuću je kupila njemačka vlada i uskoro će to biti
kulturni centar.
Mannova kuća
zaslužuje da bude sačuvana, ne samo zato što je u njoj živio čuveni pisac, već
i zato što je to spomenik jednom tragičnom trenutku u američkoj kulturnoj
historiji. Autor Smrti u Veneciji i Čarobnog brijega doselio se u Ameriku 1938.
kao zahvalni emigrant iz nacističke Njemačke. Postao je državljanin i veliki
pobornik američkih ideala. Ali već 1952, uvjeren da je makartizam najava
američkog fašizma, opet je emigrirao. Kada je Komitet Predstavničkog doma za
neameričke aktivnosti organizirao prva saslušanja u Holivudu, Mann je izjavio:
„Duhovna netolerancija, politička inkvizicija, ukidanje pravne sigurnosti, sve
zbog navodnog izvanrednog stanja… Tako je počelo i u Njemačkoj“. Rušenje
Mannove „čarobne vile“ bio bi tužan kraj jedne priče natopljene melankolijom.
Mann nije jedini
emigrant iz Evrope koji je iskusio neprijatan déjà vu u Americi poslije Drugog
svjetskog rata. To se dogodilo i pripadnicima intelektualne enklave poznate kao
Frankfurtska škola – sa izvornim sjedištem u Institutu za društvena
istraživanja u Frankfurtu. Njeni članovi Max Horkheimer i Theodor W. Adorno su
1950. radili na knjizi Autoritarna ličnost, u kojoj su istraživali psihološki i
sociološki profil nečega što su nazvali potencijalno fašistička osoba.
Istraživanje se zasnivalo na intervjuima sa američkim ispitanicama, gdje su
njemački istraživači bili zapanjeni njihovim rasističkim, paranoidnim i
iracionalnim stavovima. Isto tako, u knjizi Proroci prevare iz 1949, Leo
Lowenthal i Norbert Guterman su se bavili kontroverznim radio propovjednikom
Charlesom Coughlinom i analizirali njegov uticaj na milione slušalaca.
Adorno je masovnu
kulturu (film, radio i televizija) vidio kao potencijalnu prijetnju američkoj
demokratiji. Po njegovom mišljenju, masovna kultura nameće diktat konformizma i
suzbija kritičko mišljenje. Nacistička Njemačka je po njemu samo najekstremniji
primjer poznog kapitalizma u kojem se ljudi odriču slobode u ime ličnog
komfora. Na primjeru ratnih filmskih novosti Adorno zaključuje da „kulturna
industrija“ primjenjuje fašističke metode masovne hipnoze. On tu prije svega
misli na zamagljivanje granica između stvarnosti i fikcije. U svojoj knjizi
Minima moralia iz 1951. on kaže:
„U laži su duge
noge: one idu ispred svog vremena. Tu se pitanje istine svodi na pitanje
vlasti. Istina uzmiče da bi bila pošteđena, ali vlast ne samo da je potiskuje,
kao u ranijim despotijama, već zadire u samu srž razlikovanja istine od laži.
Na tome rade dobro plaćeni logičari. Tako Hitler nastavlja da živi.”
Mann je
konsultovao Adorna kada je pisao svoj roman Doktor Faust, a Minima moralia je
bila jedna od knjiga koje je čitao kada je razmišljao o odlasku iz Amerike.
Poredio je njen aforistični stil sa „neodoljivom gravitacijinom silom“ veoma
kompaktnog nebeskog tijela. Moguće je da je ona uticala na odluku da ponovo
emigrira. Pred sam odlazak iz Amerike Mann je pisao Adornu: „Već je jasno kuda
ovo vodi. Prošli smo kroz fazu Brüninga“. (Heinrich Brüning je bio njemački
kancelar prije Hitlerovog dolaska na vlast.)
Mannovi i
Adornovi strahovi se nisu ostvarili – ili se bar tako činilo. Makartizam je
nestao i ušlo se u eru zaštite ljudskih prava i trijumfa slobode govora, a
liberalna demokratija je osvojila svijet. Krajem 20. veka Frankfurtska škola je
za mnoge postala primjer zastarjelog intelektualnog kiča, ali u posljednje
vrijeme njen ugled ponovo raste. Kao što primjećuje Stuart Jeffries u svojoj
novoj knjizi o Frankfurtskoj školi (Grand Hotel Abyss: The Lives of The
Frankfurt School), posljednja kriza kapitalizma i liberalne demokratije dovela
je do obnovljenog interesa za opus poznat kao kritička teorija. Spoj ekonomske
nejednakosti i frivolnosti pop kulture je upravo scenario o kojem govore Adorno
i ostali iz njegovog kruga – masovna kultura koja prikriva dominaciju elita. Prije
dvije godine, u eseju o trajnoj relevantnosti Frankfurtske škole napisao sam:
„Kada bi se obreo u kulturnom pejzažu 21. veka, Adorno bi shvatio da su se
ostvarile njegove najcrnje slutnje“.
Ali rekao sam to
prerano. Trenutak Adornovog trijumfa je tek pred nama. Sa izborom Donalda
Trumpa za predsjednika SAD latentna prijetnja američkog autoritarizma prelazi u
svoje ostvarenje. Karakteristike tog autoritarizma već su prikazali sociolozi
koji su dopunili Adornovu F-skalu za mjerenje fašističkih tendencija. Već sam
pomenuo knjigu Proroci prevare koja sadrži jasnu najavu Trumpovih licemjernih
harangi. (Ovo je scenario te 1949. godine: „Dolazimo do raskršća na kojem
donosimo odluku da li ćemo zaštititi zakon, poredak i ljudskost ili ćemo se
predati crvenim izdajnicima koji uništavaju Ameriku“.) Još 40-ih godina prošlog
vijeka Adorno je život u Americi vidio kao veliki rijaliti program: „Ljudi su
svedeni na ulogu statista u čudovišnom filmu bez gledalaca, jer svi glume u
njemu“. Biznismen koji je postao zvezda rijaliti programa sada je izabran za
predsjednika SAD. Dopadalo se to nama ili ne, Donald Trump je fenomen pop
kulture isto koliko i politike.
Ono što je Adorno
opisivao kao „brisanje granica između kulture i empirijske stvarnosti“ endemski
je prisutno u socijalnim medijima. Propust Fejsbuka da spriječi širenje lažnih
vesti tokom posljednje predsjedničke kampanje ne treba da nas čudi. Fejsbukovi
dobro plaćeni programeri suviše su zauzeti svojim algoritmima – i prihodima
koje oni generišu – da bi intervenirali. Monopolisti iz Silicijske doline
oduvijek imaju taj distancirani, ideološki prazan odnos prema svakoj
intervenciji na ružnom licu interneta. Prelomni trenutak je bio talas muzičke
piraterije na početku vijeka, koji je nanio trajnu štetu ideji intelektualne
svojine. Lažne vesti su produžetak iste pojave. Kao i u doba Napstera, niko ne
prihvata odgovornost. Internet saobraćaj je važniji od etike.
Tradicionalni
mediji ispoljavaju sličan mentalitet kada prenose priče o Trumpu i njegovim
mitinzima, jer im to donosi klikove i dobar rejting. Prošlog leta mi se učinilo
da veći dio medija želi da Trump pobjedi, svjesno ili nesvjesno, jer je
„zanimljiviji“ od Hillary Clinton. Moja sumnja je potvrđena prije nekoliko
dana, kada je jedan od rukovodilaca CNN-a, hvaleći se milijardama profita
ostvarenog u 2016, govorio o „opštoj fascinaciji Trumpom koja ne bi bila ni
blizu tolika da je na čelu administracije Hllary Clinton“. Od svih tmurnih
medijskih oblaka nadvijenih nad Hillary, najtamniji je bio oblak dosade.
Potraga za nihilističkim zadovoljstvom glasača doprinjela je Trumpovoj pobjedi
isto koliko i njihovo nezadovoljstvo ekonomijom, ili problem rasnih odnosa.
Mehanizam koji navodi ljude da podrže politički program „koji se kosi sa
njihovim racionalnim ličnim interesima“, piše Adorno, podrazumijeva brojne
obmane.
I tako smo
završili u okruženju koje liči na mračni roman Don DeLilla, u svijetu u kojem
budući predsjednik preko Tvitera izvještava javnost o sastavu svog kabineta:
„Samo ja znam ko su finalisti!“ Jedan od tipičnih obrta je otkriće da je
Richard Spencer – bijeli suprematista čiju je frazu „alt-right“ usvojio Trumpov
strateg Steve Bannon – magistrirao ni manje ni više nego na Adornu, sa tezom da
je Wagnerov antisemitizam spriječio Adorna da uživa u ovoj muzici. Katedra za
proučavanje Hitlera iz DeLillovog romana „Beli šum“ preselila se pravo u
Vašington.
Kada je
objavljeno da je Mannova kuća u Los Angelesu spašena, Frank-Walter Steinmeier,
ministar inostranih poslova Njemačke i vjerovatno sljedeći njemački
predsjednik, izjavio je: „U današnja burna vremena neophodne su nam jake
kulturne veze sa našim najvažnijim partnerom izvan Evrope“. Steinmeier je
natuknuo da bi Mannova vila mogla biti mesto kozmopolitskog mišljenja u vrijeme
kada su Amerika i Evropa preplavljene nativizmom.
Nema potrebe
ukazivati na ironiju u ovoj zamjeni uloga. Kakav god bio ishod Trumpovog
mandata – skretanje u autokratiju, pad u kleptokraciju ili nešto sasvim novo –
nema sumnje da se Amerika, bar zasad, odriče uloge svjetskog moralnog lidera,
koju je dugo igrala sa manjom ili većom uvjerljivošću. „Učinimo Ameriku ponovo
velikom“ je jedan od mnogih Trumpovih jezičkih karambola, čiji je pravi smisao
da Amerika treba da odustane od svoje veličine i međunarodnih obaveza i postane
mala i zla.
Njemačka s druge
strane sve više preuzima ulogu posljednjeg bastiona liberalne demokratije. Dok
je Britanija zaokupljena posljedicama Brexita, Francuska se suočava sa mogućim
naglim skretanjem udesno, a Italija je u rasulu – Njemačka koja je dugo bila
sinonim za nacionalističko ludilo, uspješno se odupire političkoj i kulturnoj
regresiji. Sasvim očekivano, ona je odbacila libertarijanski kodeks kompanija
iz Silicijske doline, koji ne haje za privatnost, autorska prava i suzbijanje
govora mržnje. Dan poslije američkih izbora, na 78. godišnjicu Kristalne noći,
jedna neonacistička grupa je objavila mapu jevrejskih firmi u Berlinu pod
naslovom „Jevreji među nama“. Fejsbuk je prvo odbio da ukloni objavu, ali
poslije pritiska medija i zakonodavaca je to učinio. I ova epizoda pokazuje da
njemački građani još uvijek pružaju otpor dominaciji sila koje su opustošile
javnu sferu u Americi.
Poraz kandidata
desničarske Partije slobode na predsjedničkim izborima u Austriji ulijeva
izvjesnu nadu: možda su zemlje njemačkog govornog područja podsjetnik ostatku
svijeta na katastrofalne posljedice puta kojim su nekada same išle. Ipak,
radikalna desnica je u usponu i u Njemačkoj. Od svih izbora koji nas čekaju
sledeće godine, sa najviše napetosti ćemo pratiti kandidaturu Angele Merkel za
reizbor na mesto kancelarke. Najdublji strah nije strah od drugog Hitlerovog
dolaska: historija se nikada ne ponavlja na tako očevidan način, a stid zbog
nacističke prošlosti i dalje je rasprostranjen u svim segmentima života u Njemačkoj.
Ne, ono od čega strahujemo je da će antidemokratski talas biti previsok čak i
za Njemačku – jedinu zemlju u historiji svijeta koja je nešto naučila iz svojih
grešaka.
Alex Ross, (TBT/
The New Yorker)