
Niz sporazuma o normalizaciji između arapskih država i Izraela uz posredovanje SAD-a, poznat kao Abrahamov sporazum, u nedjelju je napunio četiri godine.
Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein potpisali su kontroverzne sporazume 15. septembra 2020., a pridružili su im se Maroko i Sudan u mjesecima nakon toga.
Unatoč izraelskom ratu protiv Gaze i napadu na Zapadnu obalu, kao i strahovima od šireg sukoba s Iranom i libanonskom skupinom Hezbollah, izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz ustvrdio je na platformi društvenih medija X da su sporazumi doveli do mira.
“Abrahamov sporazum učinio je mir u regiji stvarnošću, razbijajući povijesnu iluziju da su mir i prosperitet na Bliskom istoku mogući samo pod određenim uvjetima i dokazujući da su zajednička vizija i suradnja put naprijed u bolju budućnost”, rekao je.
Do čega su doveli dogovori?
Normalizacija s Izraelom vrlo je nepopularna u arapskim zemljama, kao što pokazuju istraživanja javnog mnijenja, a Palestinci je vide kao izdaju svoje nacionalne stvari.
Sve do potpisivanja Abrahamovog sporazuma, opće stajalište arapskih država bilo je da ne može biti formalnih veza s Izraelom bez uspostave održive palestinske države na teritorijima koje trenutno zauzima Zapadna obala
Dok su se Egipat i Jordan u 20. stoljeću dogovorili o sporazumima o normalizaciji s Izraelom, Arapska liga je 2002. usvojila plan pod vodstvom Saudijske Arabije koji je Izraelu obećao regionalnu integraciju ako prihvati nezavisnost Palestine.
Abrahamov sporazum je preokrenuo ovaj plan pokazujući Izraelu da ne mora pristajati na kompromis kako bi dobio priznanje u arapskom i muslimanskom svijetu.
Palestinski pisac Muhammad Shehada rekao je u članku koji je objavio The New Arab u kolovozu 2021. da je sporazum “imao sve veze s očajem autokratskih režima da osiguraju vlastita prijestolja i osnaže svoju moć”.
Dok je Izrael pristao obustaviti planove za aneksiju teritorija na okupiranoj Zapadnoj obali zajedno s normalizacijom veza s UAE, ilegalna naselja sa stotinama tisuća ljudi ostaju na palestinskom teritoriju, s porastom naseljeničke populacije i najavom novih ilegalnih naselja.
I, prema izraelskoj grupi Peace Now, u lipnju ove godine Izrael je odobrio svoje najveće otimanje Zapadne obale od sporazuma iz Osla 1993. između Izraela i Palestinaca.
Rat u Gazi, napadi na Zapadnu obalu
U članku časopisa Time objavljenom u decembru, Sarah Leah Whitson, izvršna direktorica skupine za ljudska prava Democracy for the Arab World Now (DAWN), napisala je da je umjesto “zauzdavanja izraelskih zlostavljanja”, Abrahamov sporazum “ohrabrio uzastopne izraelske vlade da dalje ignorirati prava Palestinaca”.
Rekla je da je njezina organizacija “javno pozvala UAE, Bahrein, Maroko i Sudan da se odmah povuku iz sporazuma i, zajedno s potpisnicima mirovnog sporazuma Egiptom i Jordanom, prekinu svu vojnu koordinaciju s Izraelom”.
Izrael vodi brutalan rat na Pojasu Gaze od listopada prošle godine u ofenzivi u kojoj je ubijeno najmanje 41.206 ljudi, prema ministarstvu zdravstva te palestinske enklave.
Bolnice, mjesta bogoslužja i stambene zgrade su se našle na meti napada, a Južnoafrička Republika je pred Međunarodnim sudom pravde, glavnim sudom Ujedinjenih naroda, optužila Izrael za genocid.
Palestinci na Zapadnoj obali također su patili od ruku izraelskih snaga i doseljenika, sa stotinama ubijenih od 7. oktobra, datuma kada je počeo rat u Gazi.
Izraelske snage su u posljednje vrijeme pojačale svoje napade na sjever Zapadne obale, pokrenuvši napad na to područje krajem kolovoza.
“Val destruktivnih i smrtonosnih napada u sjevernim pokrajinama u konačnici je neodvojiv od izraelskih širih planova na Zapadnoj obali, naime, stalno rastućih naselja i aneksije”, rekao je pisac i analitičar Ben White u nedavno objavljenom članku naportalu The New Arab.
(TBT,TAN)






