Skoro mjesec dana nakon ubistva vođe Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu kada je prisustvovao inauguraciji predsjednika Masouda Pezeshkiana, neizvjesnost oko obima i vremena očekivane odmazde Irana držala je Bliski istok u neizvjesnosti.
Iranski zvaničnici kažu da je čin odmazde neizbježan, ali su namjerno dvosmisleni o tome kada i kako će se takva operacija provesti.
Prije napada od 7. oktobra koji su pokrenuli rat u Gazi, Iran i Izrael su bili na istoj strani oko kalibracije svog posredničkog sukoba tako da su izbjegli vojnu konfrontaciju.
Sporadično, Izrael je bombardirao baze kojima je upravljao Korpus garde islamske revolucije (IRGC) u Siriji i Iraku. Bilo je i djela sabotaže protiv iranskih vojnih objekata i ubistava njegovih nuklearnih naučnika.
Sa svoje strane, Iran je regrutirao članove kriminalnih grupa da gađaju izraelske ambasade u drugim zemljama ili ubijaju slučajne izraelske građane poput turista i poslovnih ljudi. Ograničenja vojske i obavještajnih službi Islamske Republike mogu značiti da vlasti nisu zamislile odvažnije, visokorizične poduhvate.
Kada je Iran lansirao 300 dronova i projektila na izraelske teritorije 13. aprila kao odgovor na izraelsko bombardovanje njegovog konzulata u Damasku dvije sedmice ranije, taj tampon je uklonjen. Sada su glavni neprijatelji skloniji uklizavanju u neposredne obračune, a da ih ne sputavaju njihove rezerve usidrene u nedostatku presedana za direktnu razmjenu vatre.
Prošle sedmice, iranski ministar vanjskih poslova Abas Araghchi rekao je svom japanskom kolegi Yōku Kamikawi u telefonskom razgovoru da se Iran “ne boji” širenja regionalnih tenzija. On je ranije rekao italijanskom diplomati Antoniju Tajaniju da je odmazda već odlučena.
S obzirom na poniženje koje je Islamska Republika pretrpjela jer nije mogla zaštititi stranog zvaničnika koji je boravio u posjeti, malo je vjerovatno da bi se establišment upustio osvetiti samo zbog spaavanja obraza. U trenutnoj klimi neizvjesnosti i straha uzrokovanih dugim čekanjem, narod Irana i Izraela zabrinut je zbog tenzija koje su izmakle kontroli.
Prije ove eskalacijske epizode, izraelska javnost je bila široko protiv toga da izraelski premijer Benjamin Netanyahu podstiče tenzije s Iranom. Nakon aprilskih napada Teherana, 74% Izraelaca koje je ispitao Hebrejski univerzitet reklo je da ne podržava kontraudar.
Čini se da su se stavovi sada malo promijenili kako su bubnjevi rata sve glasniji. U novoj anketi koju je sproveo Lazar Research i koju je citirao dnevnik Maariv, 48% Izraelaca se slaže da bi Izrael trebao pokrenuti preventivne napade na Iran i njegovog libanskog zastupnika Hezbolaha prije nego što bude pogođen.
Iranci kod kuće jedva da su ikad pozdravljali vojne okršaje jer su svjesni da će oni snositi posljedice. Ožiljci osmogodišnjeg rata koji je započeo bivši irački diktator Sadam Husein 1980. godine pokušavajući spriječiti širenje šiitske ideologije iz novorođene islamske revolucije još uvijek nisu izbrisani iz kolektivnog sjećanja Iranaca.
Ipak, postoje Iranci koji otvoreno pozdravljaju izglede za sveopći sukob. Među njima su i tvrdolinijaški stručnjaci koji se pojavljuju na državnoj televiziji kako bi zveckali o napadima na nuklearno naoružani Izrael, ohrabreni ogromnom imovinom i utjecajem koji su stekli pod bivšim predsjednikom Ebrahimom Raisijem. Među njima su i simpatizeri neuspješnog predsjedničkog kandidata Saeeda Jalilija, čiji je pristup rivalstvu protiv Izraela jedan od sudbonosnog Armagedona.
U međuvremenu, postoje tvrdokorne opozicione ličnosti u egzilu koje stalno bodre obje zemlje da udare jedna na drugu, nadajući se da će rat iscrpljivanja ostaviti trag razaranja praćen kolapsom Islamske Republike. Nijedna strana se ne pretvara da je zabrinuta zbog civilne žrtve takve nesreće.
Na Ofogh TV, najdoktrinarnijoj državnoj televiziji, komentator je rekao da pravi razliku između raketne operacije u aprilu i onoga što sada treba učiniti kao odmazdu za ubistvo Hanijeha.
“Ovog puta, namjera nije samo da se pokazuju mišići… zločin se dogodio, a cijenu treba platiti krvlju, a to je krv u zamjenu za krv. Ako se to ne dogodi, znači da nismo uzvratili valjano”, rekao je on.
“Krv je prolivena, a odgovor je da krv treba proliti. Krv koja će biti prolivena treba da bude srazmerna čistoj duši koja je stradala”, rekao je on, što je šokiralo mnoge gledaoce. Stručnjaci mreže često se žale na Islamsku Republiku koja odbija da poveća prednost i zada ozbiljan udarac svom neprijatelju u trenutku kada je njena moć u pitanju.
Arman Mahmoudian, istraživač na Univerzitetu Južna Florida, kaže da Islamska Republika na uzvratni napad gleda kao na hrabar poduhvat za vraćanje narušenog odvraćanja koje je izgradila protiv Izraela, ali također radi matematiku o potencijalnim troškovima.
“Ako odmazda dovede do velikih izraelskih napada na iranske rafinerije nafte ili druge važne objekte, što onda dovede do punopravnog rata, to ne bi bilo u korist Irana”, rekao je za The New Arab. “Cijena bi bila veća od koristi jer, u tom scenariju, ne bi bilo nikakvog odvraćanja – samo rat.”
Vjeruje se da je putovanje Sergeja Šojgua, sekretara ruskog vijeća za nacionalnu sigurnost u Teheran 5. avgusta, kako bi se sastao s predsjednikom Pezeškijanom, jedan od razloga zašto je Iran zadržao vatru. Navodno je prenijeta poruka predsjednika Vladimira Putina u kojem poziva Islamsku Republiku da odustane od intenziviranja tenzija.
Zahvaljujući svojim srdačnim vezama i sa Iranom i sa Izraelom, Rusija je u poziciji da ublaži trenutna previranja i obeshrabruje dvije strane da dodatno zakomplikuju ono što je već neodrživa regionalna kriza. Ako je prekid vatre u Gazi neminovan, odmazda prestaje biti prioritet na život i smrt za Iran.
“Uz snažnu odmazdu, Iran rizikuje da bude uvučen u širi sukob koji bi mogao uključiti Sjedinjene Države i potencijalno izbaciti iz kolosijeka mogućnost pregovora sa Zapadom o ekonomskim sankcijama, što je obećao novi reformistički predsjednik Pezeshkian”, rekao je Bijan Ahmadi, izvršni direktor kanadskog Instituta za mir i diplomatiju.
“Prekid vatre u Gazi nudi Teheranu izlaz koji će spasiti lice i koji je također u skladu s njihovim strateškim interesima, omogućavajući Hamasu i drugim grupama Osovine pod vodstvom Irana da rehabilituju svoje snage i sposobnosti”, rekao je za The New Arab.
Iran nema pravni razlog za odmazdu budući da Izrael nije formalno priznao svoju ulogu u atentatu, a bilo kakva odmazdna akcija s Teheranskim pečatom odobravanja može izolovani režim učiniti ranjivijim na međunarodno osramoćenje. Vijeće sigurnosti UN-a nikada neće dati Iranu zeleno svjetlo, a arapske nacije bi bile zaprepaštene.
Ipak, prema Gregory Brewu, starijem analitičaru za Iran u njujorškoj grupi Eurasia Group, Iran vjerovatno nije zabrinut zbog “poštivanja zakonskih detalja”. To je bio slučaj u kontekstu iranskog kršenja šest rezolucija Vijeća sigurnosti koje zahtijevaju da prekine svoje aktivnosti obogaćivanja uranijuma između 2006. i 2010. godine.
Ipak, bilo kakva nepromišljena akcija dok su pregovori o prekidu vatre u toku može značajno uprljati imidž Islamske Republike kao strane koja je torpedirala dugo očekivani prekid neprijateljstava u Gazi, jer broj poginulih Palestinaca premašuje 40.000.
“Iran ne želi poduzeti akciju koja bi mogla potkopati pregovore, niti želi da bude okrivljen ako pregovori ne uspiju, ali je vjerovatnije da pregovori Iranu omogućavaju zgodan izgovor da izbjegne preduzimanje akcija, kada to dolazi sa tako visokim eskalacijski rizici”, rekao je Brew.
“Ako pregovori ne uspiju, pritisak na Iran da odgovori može biti veći, ali čini se da iransko vodstvo već preispituje značajan odgovor.”
(TBT, TAN)
