Zar nije za nepovjerovati da isti dan kad predsjednik RS-a Milorad Dodik ode na Pale, povodom obilježavanja krsne slave općine, u Mostaru je Dragan Čović prisustvovao obilježavanju godišnjica osnivanja paradržave tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne?!
Ne radi se ovdje o koincidenciji, niti o sihronizaciji seceionističkog djelovanja ovog već ozloglašenog tandema za razbijanje države Bosne i Herecgovine. Ma koliko ova situacija izgledala apsurdno, ovo je postala rutina i politička svakodnevnica da srspko-hrvatski secesionistički tandem otvaraju žive rane bošnjačke posjećujući jazbine krvoloka i grobove svojih političkih idola Radovana Karadžića i Mate Bobana.
ČOVIĆEVO HADEZEOVANJE USTAŠKO RADOVANJE
Dok je Dodik zbog svog otvorenog garda postao „pročitana knjiga“ te ga i svjetska javnost tretira kao notornog četnika i ideološkog sljedbenika sprskih krvoloka Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, Dragan Čović se kao lukavi Latin predstavlja kao europejac sa manirima pragmatičnog tehnokrate.
I kao takav nije mogao odoljeti ustašoidnom zovu pa je govoreći o stvaranju i ulozi tzv. Herceg Bosne istakao kako je to preznačajan datum za sve Hrvate.
Ovim povodom neki sarajevski mediji su podsjetili kako su presudom Haškog tribunala u novembru 2017. godine čelnici tzv. Herceg-Bosne osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora.
Za svih šest osuđenika dokazano je učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu na čijem čelu je bio tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.
Haški tribunal je u presudi u predmetu Prlić i ostali, presudio da su Tuđman i Šušak bili dio Uruženog zločinačkog poduhvata kojem je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja Bosnaskih Muslimana.
Kao što je poznato Herceg Bosna je ugašena nakon Washingtosnkog sporazuma koji je potpisan sredinom marta 1994. Godine.
Treba napomenuti da je bošnjačka delegacija na čelu sa Harisom Silajdžićem i Kasimom Trnkom čvrsto je inzistirala da se FBIH definira kao građanska država, a hrvatski tim je inzistirao da se radi o dvonacionalnoj državi. Pregovori su skoro propali zbog sukoba dvije koncepcije. Uz podršku Amerikanaca pobijedila je hrvatska koncepcija. Dogovorene su ovlasti federalne vlade, kantona i općina/gradova.
Također treba napomenuti da za razliku od Tuđmana, koji je odmah prihvatio sporazum, Alija Izetbegović ga je jedva prihvatio. Silajdžić, Christopher, potpredsjednik Al Gore i sam Clinton morali su ga moliti da prihvati.
Prema pojedinim analitičarima, kao što je ugledni američki stručnjak međunarodnog prava Francis Boyle (kojega je angažirala vlada RBIH), Washingtonski sporazum je prije svega bio još jedna u nizu „diplomatskih manipulacija velikih sila, koje su Bosnu i Hercegovinu izručivale na pladanj zločinačko-agresorske srpske mašinerije“. Prema Boyleu: „Washingtonski sporazum je bio kreiran od strane State Departmenta da podijeli Bosnu pod fikcijom očuvanja bosanske države, ali suštinski izručujući ovaj narod pod kontrolu Hrvatske. Federacija s Hrvatskom je nešto što je nametnuto Bosancima, to je nešto što oni ne žele. Ali, ključno je to da su Srbi posredno dobili obećanje za svoju konfederaciju. Zato je konfederacija-federacija napravljena između Hrvatske i Bosne, kako bi se dala Srbima ista stvar… Ako se bosanska vlada može federalno povezivati s Hrvatskom, zašto se bosanski Srbi ne mogu povezivati sa Srbijom?“
FEDERACIJA BiH JE POSTALA PROTEKTORAT HRVATSKE
Dana 11. maja 1994. na sastanku u Predsjedničkim dvorima s delegacijom HDZ-a BIH, Franjo Tuđman je morao prisutnima objasniti sadržaj potpisanih sporazuma koji nisu mnogima bili jasni.
„Prije svega ne može biti federacije bez konfederacije. To je bio moj uvjet za pristanak na Washingtonske sporazume, to ste i vi bili zaključili na svom Saboru… Provedbom sporazuma o Federaciji i Konfederaciji dana nam je na uporabu pola Bosne i moramo se naučiti zaista i to savladati jer to nije jasno i ovdje nekim ljudima u Hrvatskoj, a ni vama dolje u BIH kako to sada Hrvati zaista mogu biti potpuno ravnopravan, a s Konfederacijom i među nama rečeno vladajući narod. To neće biti lagano, ali tu povijesnu šansu za hrvatski narod, za Hrvatsku moramo iskoristiti. Prema tome, mi se moramo naučiti da zaista tu Federaciju u Bosni s Konfederacijom iskoristimo u hrvatskom smislu. Strateški gledano to je u interesu hrvatskog naroda i Zapada, Zapada koji je htio, koji je već u znatnoj mjeri morao prisiliti muslimansko vodstvo da pristane na to jer su se Muslimani bili orijentirali na svoju državu pa to Zapad nije htio dopustiti. Prema tome, Zapad je htio, na čelu sa SAD-om, da se Muslimani preko Hrvatske vežu za zapadnu civilizaciju, da se ne dopusti tamo stvaranje islamske države.“
Mnogi analitičari smatraju da su Hrvati prihvatili Washintonski sporazum jer su bili uvjereni da će Srbi nakon što dobiju svoj entitet razbiti Fderaciju BiH.
Kao što sei očekivalo nakon potpisivanjem Daytonsko-pariškog sporazuma koji je potpisan 14. decembra 1995. i definitivno podijeljena BiH na Federaciju i Republiku Srpsku. On je bio nadređen Washingtonskom sporazumu tako da je ideja o Konfederaciji RH i FBIH propala. Konfederaciju su zamijenili Sporazumi o posebnim odnosima Federacije i Hrvatske i RS-a i Jugoslavije. Na sastanku u Predsjedničkim dvorima s delegacijom Herceg-Bosne nakon Daytonskih pregovora 24. novembra 1995. Tuđman je izjavio: „Nemojte gubiti samopouzdanje. Gospodo, postigli smo da nemamo samo Herceg-Bosnu, ono što smo imali, imamo znači, među nama rečeno, pola Bosne, ukoliko ćemo znati vladati njome, na pametan način. Hrvatska država će morati u početku i uložiti da bi joj se to kasnije čak i ekonomski vratilo, a da ne govorim politički, s nacionalnog gledišta. I, treba pronalaziti zaista i ja vjerujem, ja znam, neće biti lagano, ali ipak bilo je Muslimana, koji su se osjećali Hrvatima, i hrvatskog opredjeljenja, a ova situacija, kao što rekoh, čitavih tih pola Bosne će gurati u prohrvatskom smislu, kao što je to bilo. I zamislite kad jednom, za ne znam koliko, da li 10 ili 20 godina, kad u čitavoj Bosni bude situacija kao što je sada u zapadnoj Bosni, u Bihaćko-cazinskoj krajini.“
Zašto je Tuđman naveo primjer Bihaćko-cazinske krajine? Pa zato što je u Karađorđevu dogovorio sa Slobodanom Miloševićem podjelu BiH na način da Hrvatskoj pripadne Bihaćko-cazinska krajina, a Srbima tzv.tuzlanski bazen.
Stoga je politika tzv. Herceg Bosne bila lihvarska na način da je isrcrpljivala Bošnjake na vojnim „ček-pointima“, kaošto jerazvila šverc sa Srbima prodajući im naftu u vrijeme kad je Jugoslavija bila pod međunarodnim sankcijama. Tako je osim punktova HVO-a postvaljenim na granici BiH sa Hrvatskom, kao i duž cijele Hercegovine, gdje je vojna policija uzimala „harač“ od 40% na humanitrnu robu i oružje koje je bilo namjenjeno Bošnjacima, bio punkt u Varešu na kojem su Bošnjacima koji su napuštali tzv. tuzlanski bazen, oduziman novac i nakit. Posebno je Tuđman imenovao svog brata da sa Fikretom Abdićem švercuje robu u Bihaćko-cazinsku krajinu. Dok je JadrnakoPrlić kaopremijer tzv Herecg Bosne prodavao cisterne nafteSrbima preko punkta u Duvnu itd.
Ista takva lihvarska politikaje nastvaljena i poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma kada u Hrvati kontrolirali granicu i neoporezovanu robu puštali na tržište. Tako su nastajale male imperije hrvatskih tajkuna, poput onih u Vietzu, kojima je i međunarodna zajednica „progledala kroz prste“ da bi ti tajkuni zapošljavali bosanske Hrvate koji su se počeli masovno iseljavati.
Kulminacija ove hrvatske politike dešava se izbacivanjem SDA iz vlasti i dovođenjem stranaka Trojke (SDP, NiP i NS), koje imaju podređen položaj u odnosu na HDZ. Posebno je uočljiv servilan odnos premijera Nermina Nikšića iskzuje prema Draganu Čoviću, definitvno najmočnijem čovjeku trenutno u Bosni i Hercegovini!
(TBT,Tim za analitiku)
