Razgovor o tursko-sirijskoj normalizaciji nije počeo od jučer. Budući da je Ankara davno odustala od programa promjene režima u Damasku i počela se intenzivno fokusirati na borbu protiv Jedinica narodne odbrane (YPG) koje podržavaju SAD u sjevernoj Siriji, mnogi analitičari su zaključili da se postavlja pitanje kada, a ne hoće li Ankara i Damask vratiti diplomatski odnosima.
Krajem 2022. Turska je bila pod snažnim pritiskom Rusije i Zaljeva (uglavnom Emirata) da službeno popravi odnose s vladom sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, ali iz brojnih razloga oni nikada nisu uspostavljeni.
Trenutne okolnosti u regionu, međutim, podstiču Ankaru da ubrza svoje korake ka normalizaciji odnosa sa Damaskom, što sugerira da bi ovaj proces pomirenja mogao biti završen uskoro.
Do kraja ove godine turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov sirijski kolega mogli bi se sastati u Rusiji ili nekoj arapskoj zemlji, kao što je Irak, a Ankara i Damask će formalno obnoviti odnose 13 godina nakon što je Turska prekinula bilateralne odnose sa Sirijom.
Najmanje tri ključna faktora objašnjavaju zašto je Turska sve ozbiljnija u pogledu ponovnog uspostavljanja zvaničnih odnosa sa Assadovom vladom.
Prvo je činjenica da je Ankara zabrinuta zbog napora Sirijskih demokratskih snaga (SDF) kojima dominiraju YPG da uspostave saveznu vladu u sjeveroistočnoj Siriji. Drugo je regionalna dinamika sukoba koji uključuje Iran, Hezbolah i Izrael. Treće su osjetljiva pitanja oko statusa miliona sirijskih izbjeglica u Turskoj.
Suočavanje sa YPG
U maju je Autonomna uprava sjeverne i istočne Sirije (AANES) predložila lokalne izbore za glasanje o referendumu o “administrativnoj jedinici”, koji je namjeravao formirati administrativnu saveznu vladu pod kontrolom SDF-a u ovom dijelu Sirije.
Prijetnje Ankare da će pokrenuti vojnu operaciju i zahtjevi Washingtona da SDF odustane doveli su do odgađanja ovog referenduma na neodređeno vrijeme.
Ipak, ideja o takvoj „administrativnoj jedinici“ duboko je uznemirila turske kreatore politike. Zvaničnici u Ankari bi svaki kanton u sjevernoj Siriji pod kontrolom YPG-a doživjeli kao ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Turske. Turska vidi YPG kao izdanak Kurdistanske radničke partije (PKK), koju Turska, EU i SAD smatraju terorističkom organizacijom.
Nakon što je pokrenula operaciju Štit Eufrata, operaciju Maslinova grančica i operaciju Proljeće mira 2016., 2018. i 2019. godine, Turska je pokazala u kojoj mjeri smatra da je bilo kakvo prisustvo YPG u blizini tursko-sirijske granice neprihvatljivo. Ovo je učinjeno iz dva glavna razloga.
Prvo, YPG koji vlada autonomnom enklavom bi potencijalno mogao dati stratešku dubinu militantima PKK, olakšavajući im infiltriranje u Tursku iz Sirije. Drugo, Ankara se već dugo plaši da će rezultat povećane autonomije Kurda u Siriji biti veći zahtjevi turskih Kurda za vlastitom većom autonomijom u područjima sa većinskim kurdskim stanovništvom od centralne turske vlade.
U očima Ankare, tursko-sirijska normalizacija i oživljavanje sporazuma iz Adane iz 1998. mogli bi biti rješenje za percepciju Ankare o prijetnji YPG duž južne granice Turske.
Ovo je trenutak u kojem vlada Damaska želi ponovo preuzeti svu zemlju u Siriji, što znači da bi se normalizacijom mogli unaprijediti sigurnosni interesi obje vlade u odnosu na sirijsko kurdsko pitanje.
Rat u Gazi i izraelsko-iranska neprijateljstva
S obzirom da je izraelsko-iranski ‘rat u sjeni’ ustupio mjesto direktnim sukobima između država u aprilu i strahovima od sveopće konfrontacije nakon ubistva Ismaila Haniyeha u Teheranu krajem prošlog mjeseca, Ankara mnogo toga stvalja na kocku. Neprijateljstva između Tel Aviva i Teherana koja dalje eskaliraju i izmiču kontroli mogla bi nesumnjivo stvoriti velike izazove za Tursku.
U slučaju ovakvog ekstremnog scenarija, moglo bi se očekivati da će Teheran dalje povećati svoj paravojni utjecaj u Siriji. Takav razvoj događaja bi ojačao poziciju Islamske Republike u zemlji na račun turskih interesa u suprotstavljanju širenju i konsolidaciji iranskog utjecaja na Levantu.
Eskalacija izraelsko-iranskih sukoba potaknula je Tursku da “brzo djeluje kako bi ‘neutralizirala’ sirijsku arenu”, a to je uključivalo Ankaru “učvršćivanje čvrstih odnosa s Damaskom i pozicioniranje Turske da utječe na budući razvoj događaja koji će oblikovati sudbinu regije”, navodi se u sažetku nedavno objavio Emirates Policy Center, istraživački centar sa sjedištem u Abu Dhabiju.
„Dok je udarni talas nakon 7. oktobra prvobitno zaustavio (tursko-sirijski) proces normalizacije, današnja agresivnost Izraela, koja je duboko uzdrmala regionalnu ravnotežu i stvorila sigurnosne rizike, podstakla je motivaciju za normalizaciju,“ rekao dr Mustafa Caner, docent na Institutu za Bliski istok Univerziteta Sakarya (ORMER), za The New Arab.
“Da budemo jasniji, rizik da Izrael proširi rat na Liban i, posljedično, na sirijski front je razlog za zabrinutost Turske. Turska daje prioritet stabilnoj i sigurnoj političkoj strukturi u svom južnom regionu. Stoga je za Tursku i Siriju ključno da brzo ojačaju politički okvir koji neće stvarati dodatne sigurnosne rizike u slučaju mogućeg rata”, dodao je.
Sirijske izbjeglice u Turskoj
Prisustvo 3,6 miliona registrovanih sirijskih izbjeglica dovelo je do ozbiljnih političkih i društvenih tenzija u Turskoj. Sve je veći pritisak na vlasti da se zalažu za povratak izbjeglica u Siriju. Erdogan se razbijesnio na svoje političke protivnike koji traže da turska vlada pošalje ove izbjeglice kući, dok desničarski elementi izazivaju strahove od ‘arabizacije’ njihove zemlje.
Ovo sporno pitanje je relevantno za interese Ankare u pomirenju sa Damaskom. Slično tome, neke zemlje u Evropskoj uniji, uključujući Mađarsku, također su imale motivaciju da obnove odnose sa Asadovim režimom iz istog razloga što žele da se sirijske izbjeglice vrate kući.
Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da većina građana Turske želi da sirijske izbjeglice odu. Ali, u isto vrijeme, većina ovih Sirijaca u Turskoj to ne želi. Stoga vjerovatno nema lahkih rješenja.
“Turska vlada se već suočava s ekonomskim poteškoćama i, bez daljnjeg finansiranja EU na horizontu, željela bi osigurati siguran povratak izbjeglica u Siriju,” objasnio je dr. Pınar Dost, nerezidentni saradnik u Atlantskom vijeću u Turskoj i pridruženi istraživač na Francuskom institutu za anadolske studije, u intervjuu za TNA.
“To pitanje je bilo i domaće politizirano. Iako vlada može odlučiti da Sirijcima ne produži status privremene zaštite, prema međunarodnom pravu turska vlada ih ne može prisiliti da se vrate, već samo omogućavaju dobrovoljni povratak”, dodala je.
“Dok se većina Sirijaca koji su se nastanili u Turskoj ne žele vratiti, a posebno protivnici režima zabrinuti su za svoju sigurnost ako bi bili obavezni da vrate Siriju, Asadov režim, koji se već suočava s teškim ekonomskim problemima, ne bi bio voljan prihvatiti i povratak izbjeglica.
Napominjući kako Erdogan vjeruje da je pitanje sirijskih izbjeglica naštetilo njegovoj Partiji pravde i razvoja (AKP) na posljednjim općinskim izborima, Defne Arslan, viša direktorica i osnivačica Atlantskog vijeća u Turskoj, rekla je da vidi status ovih izbjeglica u Turskoj kao glavni faktor koji motivira Ankaru da zadrži otvoreni dijalog sa Damaskom.
“Nezvanični izvještaji govore o broju sirijskih izbjeglica u Turskoj od čak šest miliona. Ovo je veliki broj za svaku državu, a posebno za Tursku, koja se bori sa sopstvenim ekonomskim i socijalnim nedaćama. Zvanični broj nezaposlenih je skoro deset posto, dok je stopa nezaposlenosti mladih još viša, od skoro 18 posto. Povrh toga, nelagoda raste iu turskom društvu zbog kulturnih i jezičkih sukoba i razlika”, rekao je dr Arslan za TNA.
„Moj osjećaj je da, ako može doći do napretka u normalizaciji odnosa Ankare i Damaska i ako se čini da dogovori funkcioniraju i da se život vraća u ‘normalu’ u Siriji, neki bi željeli otići,” rekao dr Barın Kayaoğlu, vanredni profesor svjetske istorije na Američkom univerzitetu u Iraku, za TNA.
Međutim, čak i ako Ankara i Damask obnove diplomatske odnose, neki stručnjaci sumnjaju da bi se više od manjine ovih sirijskih izbjeglica u Turskoj vratilo u svoju matičnu zemlju.
“Ideja masovne deportacije sirijskih izbjeglica nakon normalizacije nije realna. Zvanični stav Turske fokusiran je na častan i dobrovoljan povratak. Da bi se to dogodilo, neophodno je da se oružje u Siriji potpuno utiša, uspostavi sigurno i prosperitetno okruženje, a novi ustav se prihvati i implementira”, rekao je dr. Caner.
“Drugim riječima, mora se osigurati sigurnost života i imovine izbjeglica”, dodao je.
Neki Turci se zalažu za aranžman prema kojem Turska pomaže u rekonstrukciji i ponovnom razvoju dijelova ratom razorene Sirije u zamjenu da Damask povratnim sirijskim izbjeglicama pruži sigurnosne garancije. Međutim, način na koji će se Assadova vlada ponašati prema ovim Sirijcima koji su pobjegli u Tursku prije mnogo godina vjerovatno bi bilo potpuno van kontrole Ankare. Pretvarati se i raditi drugačije bilo bi naivno.
Idlib
Status provincije Idlib koju drži opozicija u sjeverozapadnoj Siriji bit će teško pitanje za rješavanje u procesu pomirenja Ankare i Damaska. Otkako je režim izgubio kontrolu nad Idlibom prije devet godina, nekoliko oružanih frakcija – Hayat Tahrir al-Sham (HTS), Nacionalni oslobodilački front, Hurras al-Din i Turkistanska islamska partija – djeluje u ovoj pokrajini koja se nalazi između turske provincije Hatay i sirijske provincije Alep, Hama i Latakija.
HTS, koalicija sunitskih islamističkih snaga povezana s Al-Kaidom, trenutno dominira pokrajinom. Turska, iako održava komplicurane odnose sa HTS-om, i sama je vojno prisustna u Idlibu.
Zvaničnici u Damasku bili su kruti u svom stavu da svaki pedalj Idliba mora biti vraćen pod kontrolu sirijske vlade. S obzirom da Damask želi ustupke od Ankare kao dio sporazuma o pomirenju, sigurna je opklada da će Sirija zahtijevati da turska vojska napusti Idlib i da Ankara prekine podršku antirežimskim grupama u ovom dijelu Sirije.
“Idlib, koji je domaćin i opozicionim elementima i nekim terorističkim grupama, predstavlja značajne izazove. Velika gustina naseljenosti, prisustvo brojnih naoružanih grupa, infrastrukturni problemi, te problemi s hranom i vodom čine rješavanje situacije u Idlibu posebno teškim”, rekao je dr Caner za TNA.
“Svaki napadi režima, Irana ili Rusije na Idlib mogli bi ne samo rezultirati novim valom izbjeglica, već i stvoriti katastrofalnu humanitarnu situaciju. Normalizacija bi mogla otvoriti put opoziciji u Idlibu da započne dijalog s Damaskom. Iako je razdvajanje terorističkih elemenata izazovan proces, nije nemoguće”, dodao je.
Na kraju krajeva, teško je zamisliti šta će tursko-sirijska normalizacija u praksi značiti za budućnost Idliba. Nejasno je da li bi Ankara i Damask mogli pronaći opciju za Idlib koju oboje smatraju prihvatljivom.
Druga kritična pitanja odnose se na odnos Turske sa HTS-om i koliki uticaj Ankara ima na tu grupu, kao i na stepen do kojeg bi Turska mogla da iskoristi takav uticaj u pregovorima sa Assadovom vladom.
U svakom slučaju, ono što Turska želi izbjeći po svaku cijenu je scenario kojim Sirijska arapska armija (SAA) i njeni saveznici pokreću ofanzivu na antirežimske grupe u Idlibu. Takav vojni napad na pokrajinu koju drži opozicija mogao bi brzo dovesti do velikog odljeva Sirijaca u to područje prema granici s Turskom.
Kada se govori o tursko-sirijskoj normalizaciji, vjerovatno je nerealno očekivati da se proces odvija brzo ili da se bilateralni poslovi Ankare i Damaska vrate na ono što je postojalo iz ere spoljnopolitičke strategije tadašnjeg ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua “nula problema sa susjedima” tokom 2000-ih do izbijanja sirijske krize 2011. Također je potrebno razmotriti šta bi normalizacija između Turske i Sirije zapravo mogla značiti u sadašnjem kontekstu.
Gledajući unaprijed, postoji dobar razlog za očekivati da Turska i Sirija postignu sporazum o normalizaciji koji se bavi sigurnosnim problemima obje države kako se dinamika regionalnih sukoba intenzivira. Ali punopravno tursko-sirijsko približavanje teško je zamisliti u doglednoj budućnosti.
Postoji mnogo ogorčenosti od strane sirijske vlade prema rukovodstvu Turske zbog podrške koju je Ankara dala antirežimskim milicijama kada su Assad i njegove pristalice bili u borbi na život i smrt prije mnogo godina. Prorežimski Sirijci neće zaboraviti ulogu koju je Turska odigrala u sirijskoj krizi i njihova ogorčenost neće odmah nestati.
Isto tako, mnogi Turci će zauvek gledati na Asada kao na mesara koji bi u pravednijem svijetu dočekao sudbinu Slobodana Miloševića.
“Prije 2011. Turska i Sirija su imale tako dobre odnose da su održale zajedničke sastanke vlade. To više ne očekujemo. Normalizacija između Turske i Sirije može se formulirati kao zajedničko razumijevanje na sigurnosnoj osovini”, rekao je dr Caner za TNA.
“Za sve što je izvan toga, potrebne su strukturne promjene u Siriji. Stoga se čini da brza normalizacija koja signalizira povratak na situaciju prije 2011. nije moguća.”
(TBT, THE NEW ARAB)
