Iranska osveta Izraelu najavljena je kao neizbježna. Od 31. srpnja, kad je Izrael, usred iranskoga glavnog grada Teherana, ubio vođu Hamasa Ismaila Haniyeha, protekla su gotovo četiri tjedna. Zašto Iran toliko čeka? I kakve veze s time ima jučerašnji Hezbolahov raketni napad iz Libana, na koji je Izrael tako žestoko reagirao?
Ubistvo Hanija moglo se predvidjeti jer je baš on bio jedan od glavnih arhitekata Hamasova stupidnog napada (operacija “Poplava Al-Akse”) na glazbeni festival u kojem su Palestinci ubili 1139 mladih ljudi i oteli njih još oko 250. Svejedno, činjenica da je to učinjeno tijekom posjeta Iranu, usred njihova glavnog grada, predstavlja nedvosmislen udar na suverenitet Irana.
Mišljenje je to i Saudijske Arabije, koja je, uoči Hamasova monstruoznog napada, bila na dobrom putu da sklopi sporazum o prijateljskim i savezničkim odnosima s Izraelom (što je Hamas, kao produženu ruku iranske politike, vjerovatno i potaknulo na napad).
Gdje je ta osveta?
Činjenica je da međunarodna zajednica nije reagirala kad je Izrael uništio iranski konzulat u Damasku. Stoga Iranu i ne preostaje ništa drugo osim odmazde koja ima vrlo pragmatičan razlog – izraelski napad u centru glavnoga grada, neposredno nakon inauguracije iranskog predsjednika, pokazao je da se u Teheranu ne može osjećati sigurnim baš nitko od iranskih saveznika, poslovnih partnera ili diplomatskih predstavnika bilo koje zemlje. Kad već nije reagirala međunarodna zajednica, Iran mora sam nešto učiniti.
Komandant Revolucionarne garde već je sutradan najavio odmazdu, ali je i spomenuo da vrijeme ide njima u prilog.
Zapad je, međutim, očekivao osvetu već sutradan, najdalje u roku idućih sedam dana. Prema Izraelu su krenuli američki brodovi kako bi stvorili zračni štit i zaustavili raketne napade ako do njih dođe. Međutim, do danas – ništa.
Vojni analitičar Eliah J. Magnier veteran je ratnog novinarstva i analitičar političkog rizika s 37 godina iskustva na području zapadne Azije, a godinama je živio u Iranu, Iraku, Libanonu, Libiji, Sudanu i Siriji. Studirao je i doktorirao iz područja terorizma i protuterorističkog djelovanja. On vidi tri razloga zbog čega Iran još nije napao Izreal.
Najprije, Iran nije želio biti prepreka u pregovorima Izraela i Hamasa, iako niko ne očekuje da će ti pregovori postići išta značajno.
Nadalje, vrhovni vođa Islamske Republike Iran Ali Khamenei zapovjedio je da se Iran pripremi za napad, ali i na obranu. Iran sasvim sigurno ima dovoljno raketnog potencijala da već danas napadne, ali ima i 1,6 miliona kvadratnih kilometara prostora koji treba braniti od mogućeg odgovora. Malo je vjerovatno da bi na novi masovni napad Izrael odgovorio samo s jednom raketom ili dronom, kao što je to učinio tijekom odmazde zbog napada u Damasku.
Treće, unatoč snažnoj vojnoj prisutnosti NATO-a i SAD-a, koji namjeravaju štititi Izrael od napada, Izrael je već tjednima u velikoj psihozi, borbenoj spremnosti i iščekivanju iranskog odgovora. To iranskog arhineprijatelja stoji ne samo živaca, nego i novca, pa je već time Iran na dobitku.
Čeka i ne plaši se
Magnier naglašava da nitko ne želi proširenje sukoba, a svi su svjesni da Iran u tom smislu ima puno mogućnosti i da u kratkom roku može snažno utjecati na svjetsku ekonomiju – Iran sam kontrolira Hormuški tjesnac, a njegovi saveznici – Hezbolah i Huti – mogu stvoriti ozbiljne probleme na Mediteranu i Crvenom moru.
Iran zapravo nema puno što izgubiti napadom na Izrael jer je jasno da je postao regionalna sila i da već samim tim neće doći do ukidanja američkih sankcija, kako je to na početku mandata obećao Joe Biden, a nije razumno očekivati ni da će to učiniti u posljednjim mjesecima svoga mandata kad već nije do sada. Uostalom, novi iranski predsjednik, reformist Masud Pezešshkian, pružio je ruku pomirenja i zatražio ukidanje sankcija, da bi mu sutradan, uz američko razumijevanje, ubili gosta u vlastitom dvorištu.
Mira, dakle, neće biti, a rat košta i kad se ne vodi – očekujući iransku odmazdu, Izrael je podzemna parkirališta pripremio za prihvat ranjenih, dakle u bolnice i skloništa, pozvao je ljude da ne idu daleko od nekog skloništa, izgubio je 30, možda i 40 milijardi dolara prihoda od turizma, a 800 tisuća ljudi napustilo je zemlju.
Financijski aspekt iranskog otezanja, u sinergiji s Hamasovim i Hezbolahovim napadima, ostavlja ozbiljan trag na izraelsku ekonomiju. Benjamin Netanyahu je u ovom trenutku na prekretnici jer mora razmišljati o tome hoće li ili neće otvoriti drugu frontu s Hezbolahom i krenuti u otvoreni obračun. Ukrajina je u godini ruske agresije doživjela pad BDP-a za 30 posto. Budući da bi otvoreni sukom s Hezbolahom uslijedio u posljednjem kvartalu ove godine, računa se da bi Izrael mogao izgubiti 10 posto.
Već sada izraelska vlada mora reducirati financiranje svih projekata koji ne stvaraju novu dodatnu vrijednost, novi profit.
Ne isplati se
Izraelski Institut za istraživanje nacionalne sigurnosti procijenio je da iznenadni prestanak rata ovog ljeta ne bi doveo do značajnog rasta BDP-a ili smanjenja deficita u ovoj godini, u odnosu na to da se rat nastavi istim intenzitetom. Tek bi iduća godina donijela pomak u vidu smanjene bankarske premije za rizik. Ali bi jednomjesečni rat u Libanu ove godine značajno povećao stope rizika, pa time i cijenu novca za Izrael.
Trojica stručnjaka ovog instituta upozoravaju da postoji vrlo ozbiljan rizik od rata iscrpljivanja na više frontova u kojem protivnik nema interesa za prekid vatre. Iz ekonomske perspektive, priprema za takav rat ne može se temeljiti na dosadašnjim izraelskim iskustvima, nego na ratovima poput onog u Ukrajini. Oni sumnjaju da će strateške koristi od istodobnog rata u Gazi i Libanu nadmašiti štetu. Izričiti su u tome da Izrael treba tražiti alternativne izlazne strategije iz sukoba koji mu prijete.
Čini se da Iran i njegovi saveznici – Hezbolah u Libanu, Huti u Jemenu, Al-Aštar brigade u Bahreinu, te Hamas i Palestinski islamski džihad – vrlo pažljivo prate tu situaciju i djeluju koordinirano.
U subotu navečer, zapovjednik Iranske revolucionarne garde Husein Salami pozdravio je hodočasnike koji su išli u iračku Kaerbelu najavom da će uskoro čuti dobre vijesti vezane uz osvetu Izraelu. Samo nekoliko sati poslije uslijedio je izraelski zračni “udar iz predostrožnosti” na položaje Hezbolaha, u kojem je 100 aviona IDF na prostoru Libanona navodno uništilo oko tisuću raketnih lansera i vatrenih položaja usmjerenih prema Izraelu.
To bi, ako je tačno, bio najveći izraelski napad na taj prostor od 2006. godine. Naime, izraelski vojni obavještajci uočili su s druge strane granice postavljanje vatrenih položaja pa je to bio povod njihova napada.
Osveta za Fuada
Svejedno, Hezbolah je nakon toga ipak ispalio više stotina raketa prema Izraelu, navodno da bi osvetio smrt bivšeg zapovjednika Hezbolaha Fuada Shukra, ubijenog u Bejrutu 30. srpnja. Hezbolah u prvoj informaciji navodi da je ispalio 320 raketa tipa “kaćuša”. Iako brojka djeluje velika, treba znati da svako vozilo višecijevnog bacača ovog tipa može ponijeti i ispaliti 48 ovakvih raketa. Teoretski, za to bi, dakle, bilo potrebno samo šest-sedam vatrenih položaja. No vjerojatno ih se radi o puno više jer je Hezbolah poznat po brzim gerilskim udarima s prije pripremljenih terena.
Izrael, pak, govori o 20 lansiranih dronova i 210 raketa. Dronovi su, navodno, bili usmjereni prema obavještajnom središtu koji se nalazi u središnjem dijelu zemlje. Proradila je izraelska “željezna kupola” pa je šteta razmjerno mala, a jedna ranjena ženska osoba u nedjelju je otpuštena iz bolnice. Air France je otkazao sve letove za Tel Aviv i Liban, pa je jasno da šteta nije samo ono što pogodi raketa.
Iz Salamijeve izjave jasno je da je znao za napad. Huti su čestitali Hezbolahu i jasno je da je ovaj napad samo jedan u nizu akcija kojima se stanovništvo i ekonomija Izraela nastoji držati u psihozi i time nanijeti šteta koja se vrlo precizno može izračunati, kao što to i radi izraelski Institut za proučavanje nacionalne sigurnosti.
(TBT, SLOBODNA DALMACIJA)
