GEOPOLITIKA
Dvije vojne operacije, sirijsko-ruska u
Alepu i američko-koaliciona u Mosulu, iako suštinski različite, jasno su
razotkrile granice modernih opsadnih strategija u obračunima sa pobunjeničkim
grupama
FOTO: Alep (Reuters)
Vojne operacije zauzimanja Alepa i Mosula
razotkrile su čudan novi paradoks modernog ratovanja – urbano područje pod
kontrolom pobunjenika je gotovo nemoguće osvojiti bez velikih civilnih žrtava i
humanitarnih kriza.
“Čudno” je to što, na prvi
pogled, ofanzivna moć savremenih armija donosi odlučujuću prednost, a ipak,
uprkos teškoj artiljeriji i snažnim vazdušnim udarima, slabo naoružani
pobunjenici i dalje uspijevaju da zadrže kontrolu nad velikim urbanim
područjima, ako ne i cijelim gradovima
Dok se borbe vode, civili koji se nađu
unutar opkoljenih kvartova obično prvi gube život.
Dvije vojne operacije, sirijsko-ruska u
Alepu i američko-koaliciona u Mosulu,
iako suštinski različite, jasno su razotkrile granice modernih opsadnih
strategija u obračunima sa pobunjeničkim/militantnim grupama.
Opsada kao takva “izmišljena” je
u periodu kada su nastajali prvi gradovi i vojske. Jedno od najstarijih
svjedočanstava predstavlja Homerova “Ilijada”, odnosno ep o opsadi
Troje, koja je trajala čitavih 10 godina.
Ukratko, opsada započinje opkoljavanjem
grada (tvrđave) i presijecanjem svih vidova snabdijevanja opsađenih, nakon čega
otpočinju vojni napadi uz pomoć opsadnih sprava, bombardiranje ili tuneliranje.
Ako proboj u grad ne uspe, obično se prelazi na taktiku izgladnjivanja
opseđanih, u nadi da će se predati bez borbe.
Iako su kroz historiju opsade korištene u
konvencionalnim, građanskim i gerilskim ratovima, tokom posljednjih godina, sve
su češće opsade u kojima konvencionalne armije opkoljavaju pobunjeničke snage.
Napredak u tehnologiji naizgled ide na ruku
modernim armijama. Precizni vazdušni udari, pouzdaniji obavještajni podaci,
brojčana nadmoć i slično mnogima su dovoljni da budu uvjereni u sigurnu
pobjedu. Ipak, nedavni događaji pokazali su suprotno.
U severnoj Siriji, na primer, snage
predsjednika Bašara al Asada su se iznova i iznova oslanjale na opsadne
strategije, prije svega zbog manjka ljudstva i neophodnosti oslanjanja na
strane milicije. Zbog toga, opsada je postala veoma privlačno sredstvo za sirijski
režim i njihov asimetrični pristup.
Kako Asadovom režimu nije trenutno na listi
prioriteta da pridobije narod i međunarodnu zajednicu na svoju stranu, opsada
nudi savršenu alternativu – nema direktnog sukoba, manji broj žrtava, sporo i
mučno uništavanje neprijatelja. Druga strana Asadove opsadomanije jeste to što
se napadima na civilne objekte i važnu infrastrukturu sprečava mogućnost
uspostavljanja paralelne vlasti.
Jedini problem jeste kako okončati opsadu?
Prije svega neophodno je razdvojiti opsadu
države od opsade pobunjenika. U Sarajevu, na primer, radilo se o opsadi države
koja je okončana, na neki način, srpskom pobjedom, odnosno Dejtonskim
sporazumom i uspostavljanjem Republike Srpske.
FOTO: Mosul (Reuters)
Takvo rješenje u slučaju Islamske države
ili sirijskih pobunjenika nije moguće. S obzirom na nemogućnost političkog
rješenja, opsade u Siriji i Iraku mogu se završiti ili probijanjem obruča ili
predajom.
Ipak, moderne opsade, kako se pokazalo u
Sarajevu i Alepu, mogu i trajati daleko duže od godinu dana i okončati se
potpunim uništenjem grada.
Kada su Ruski tenkovi 1999/2000 ušli u
gruzijsku prestonicu, UN je Grozni proglasio za “najuništeniji grad na svijetu”
– titula koje će možda uskoro pripasti Alepu. U zavisnosti od budućnosti ovog sirijskog
grada, videćemo hoće li opsada zadržati svoju privlačnost.
(TBT/FA)