Prilikom stvaranja Izraela, u maju 1948., njegovi osnivači su zamišljali zemlju definiranu humanističkim vrijednostima i zemlju koja podržava međunarodno pravo. Deklaracija o nezavisnosti, osnivački dokument Izraela, insistira na tome da će država „osigurati potpunu jednakost društvenih i političkih prava svim svojim stanovnicima, bez obzira na vjeru, rasu ili spol” i da će „biti vjerna principima Povelje Ujedinjenih nacija.” Ali od samog početka, ova vizija nikada nije ostvarena – uostalom, gotovo dvije decenije nakon potpisivanja deklaracije, Palestinci u Izraelu živjeli su pod vanrednim stanjem. Izraelsko društvo nikada nije bilo u stanju razriješiti kontradikciju između univerzalističke privlačnosti ideala deklaracije i uže hitnosti osnivanja Izraela kao jevrejske države radi zaštite jevrejskog naroda.
Tokom decenija, ova unuternja kontradiktornost je iznova i iznova izbijala na površinu, stvarajući političke preokrete koji su oblikovali i preoblikovali izraelsko društvo i politiku – bez da su ikada razrješili kontradikciju. Ali sada su rat u Gazi i pravosudna kriza koja mu je prethodila otežali nego ikad da se nastavi ovim putem, gurnuvši Izrael na prelomnu tačku.
Zemlja je na sve neliberalnijem, nasilnijem i destruktivnijem putu. Ukoliko ne promijeni kurs, humanistički ideali njegovog osnivanja potpuno će nestati dok Izrael bude išao u mračniju budućnost, onu u kojoj neliberalne vrijednosti definiraju i državu i društvo. Izrael je na putu da postane sve autoritarniji u svom tretmanu ne samo prema Palestincima već i prema vlastitim građanima. Moglo bi brzo izgubiti mnoge prijatelje koje još ima i postati parija. I izolirana od svijeta, mogla bi je progutati nemiri kod kuće jer sve šire pukotine prijete da razbiju i samu zemlju. Takvo je opasno stanje u Izraelu da te budućnosti nisu nimalo ružičaste — ali nisu ni neizbježne. Izrael i dalje ima kapacitet da se povuče sa ivice. Trošak ako to ne učinite može biti nepodnošliv.
KRAJ CIONIZMA
Hamasov krvavi napad 7. oktobra pogodio je Izrael u vrijeme kada se već suočavao sa ogromnom domaćom nestabilnošću. Izborni sistem zemlje, koji se oslanja na proporcionalnu zastupljenost, je posljednjih decenija omogućio ulazak sve marginalnijih i ekstremnijih političkih stranaka u Kneset, izraelski parlament. Od 1996. godine postojalo je 11 različitih vlada, u prosjeku nova vlada svake dvije i po godine – od kojih šesti put predvodi sadašnji premijer Benjamin Netanyahu. A između 2019. i 2022. Izrael je morao održati pet općih izbora. Male političke stranke su imale ključnu ulogu u formiranju—i rušenju—vlada, raspolažući nesrazmjernim utjecajem. Nakon posljednjih izbora, u novembru 2022., Netanyahu je formirao vladu uz podršku političkih stranaka i lidera krajnje desnice, dovodeći na vlast snage u izraelskoj politici koje su dugo vrebale na marginama.
Godine 2023., Netanyahu i njegovi krajnje desničarski saveznici tada su se zalagali za prijedlog zakona o reformi pravosuđa koji je nastojao značajno smanjiti nadzor Vrhovnog suda nad vladom. Netanyahu se nadao da će ga predložena reforma zaštititi od tekućeg krivičnog postupka protiv njega. Njegovi ultraortodoksni saveznici željeli su da reforma spriječi regrutaciju hiljada učenika ješive, koji su dugo bili oslobođeni vojne službe. A religiozni cionisti su osmislili reformu da blokiraju sposobnost Vrhovnog suda da ograniči izgradnju naselja.
Izrael je na sve neliberalnijem, nasilnijem i destruktivnom putu.
Predložena reforma pravosuđa izazvala je masovne proteste širom zemlje, otkrivajući da je društvo duboko podijeljeno između onih koji su željeli da Izrael ostane demokratska država sa nezavisnim pravosuđem i onih koji su željeli vladu koja može raditi manje-više šta god želi. Demonstranti su blokirali gradove, vojni rezervisti su prijetili da neće služiti ako zakon prođe, a investitori su nagovijestili da će svoj novac iznijeti iz zemlje. Verzija zakona je još uvijek prošla Knesset u julu 2023., ali ju je odbacio Vrhovni sud početkom ove godine. Trenutno vladajuća koalicija pokušava oživjeti neke elemente reforme pravosuđa čak i dok rat u Gazi bjesni.
Protest za reformu pravosuđa svakako je otkrio zabrinutost unutar Izraela oko karaktera demokratije u zemlji, ali nije pokrenuo pitanja o odgovornosti Izraela prema Palestincima koji žive pod okupacijom. Zaista, mnogi Izraelci smatraju da je tretman Palestinaca u njihovoj zemlji odvojen od njenog funkcioniranja kao demokratije. Izraelci su dugo tolerirali, ako ne i sankcionirali, nasilje jevrejskih doseljenika nad Palestincima. U suprotnosti s međunarodnim pravom, Izrael podvrgava Palestince koji žive pod njegovom vlašću na Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu nečemu što je u stvari vanredno stanje. Uzastopne izraelske vlade nadgledale su širenje jevrejskih naselja na Zapadnoj obali, ugrožavajući buduće stvaranje suverene palestinske države. Rat u Gazi, gdje su izraelske snage ubile oko 40.000 ljudi, prema dosadašnjim procjenama, otkrio je zemlju koja izgleda nesposobna ili nespremna da održi viziju aspiracije u svojoj deklaraciji o nezavisnosti.
Kao što su mnogi naprednjaci u Izraelu odavno priznali, brutalnost vojne okupacije i imperativi da budete okupatorska vojna sila imaju koruptivni učinak na cijelo izraelsko društvo. Yeshayahu Leibowitz, izraelski naučnik i filozof, posmatrao je „nacionalni ponos i euforiju“ koji je usledio nakon Šestodnevnog rata, 1967. godine, i video mračniji preokret. Ta proslava zemlje, upozorio je on 1968., samo bi nas “dovela od ponosnog, rastućeg nacionalizma do ekstremnog, mesijanskog ultranacionalizma”. A takve ekstremne strasti, tvrdio je Leibowitz, bile bi poništavanje izraelskog projekta, što bi dovelo do “brutalnosti” i konačno “kraja cionizma”. Taj kraj je sada bliži nego što mnogi Izraelci žele priznati.
SPARTA S YARMULKOM
Na svom sadašnjem putu, Izrael skreće u duboko neliberalnom pravcu. Njegov trenutni zaokret radikalno udesno, koji potiču političari kao i mnogi njihovi birači, mogao bi dovesti do toga da Izrael postane neka vrsta etnonacionalističke teokratije, koju će voditi jevrejsko sudsko i zakonodavno vijeće i desničarski vjerski ekstremisti, ništa manje nego jevrejska verzija iranske teokratske države. Izraelske demografske i društveno-političke promjene, uključujući brzo povećanje ultraortodoksnog stanovništva, naginjanje mladih izraelskih Jevreja udesno, i pad broja izraelskih Jevreja koji se izjašnjavaju kao sekularni, proizvele su pobožniju teokratsku politiku koja percipira nastavak postojanje Izraela kao dijela nepomirljive borbe između judaizma i islama.
Ultraortodoksni nacionalistički političari otvoreno pozivaju na državu u kojoj religija igra značajniju ulogu poput Bezalela Smotriča, Itamara Ben Gvira i Avija Maoza – sve ključne igrače u Netanyahuovoj koalicionoj vladi. Oni predstavljaju relativno novi, ali sve utjecajniji segment religioznog cionističkog pokreta poznatog kao Hardal, koji veruje da je Bog obećao čitavu biblijsku zemlju Izrael Jevrejima, odbacuje zapadnu kulturu i vrednosti i suštinski se protivi prihvaćenim normama izraelskog liberalizma, kao što su LGBTQ prava, neka odvojenost između sinagoge i države i rodna ravnopravnost. Osobe povezane s Hardalom trenutno služe kao ministri u izraelskoj vladi, zauzimaju moćne pozicije u Knesetu i istaknute su vođe ješiva i predvojnih pripremnih akademija poznatih kao mehinot. Politički i demografski trendovi ukazuju na to da će krajnja desnica u Izraelu ostati utjecajna na izborima, čak i dominantna, u doglednoj budućnosti.
Ali mnogi Izraelci koji nisu posebno religiozni takođe počinju da se pridružuju ovoj sve ekstremnijoj etnonacionalističkoj ideologiji. Od napada 7. oktobra, izraelsko desno krilo je postalo još radikalnije. Za njih, i mnoge druge u Izraelu, Hamasov masakr je pokazao da ne može biti kompromisa s Palestincima ili njihovim pristalicama. Ovi konzervativci vide Izrael kao život u vječnom ratnom stanju, sa nezamislivim mirom – državom, da pozajmimo frazu izraelskog istoričara Davida Ochana, srodnu „Sparti s jarmulkom“.
Taj bi stav mogao postati široki konsenzus među izraelskim Jevrejima i proizvesti potpuno neliberalni Izrael, u kojem rat u Gazi vodi do potpune erozije demokratskih normi i institucija koje su oslabili Netanyahu i njegovi saveznici. Rat je već pružio vladi izgovor da ograniči građanske slobode; Komitet za nacionalnu sigurnost Kneseta, na primjer, nedavno je promovirao zakon koji je ovlastio policiju da vrši pretrese bez naloga. Također je došlo do porasta nasilja koje je sankcionirala država protiv Palestinaca na Zapadnoj obali, a izraelski mirovni aktivisti se sve više smatraju izdajnicima. Izrael kojim dominira krajnja desnica postao bi autoritarniji, sa ograničenim građanskim slobodama, posebno rodnim pravima. Država bi imala štetan uticaj na javno obrazovanje, sa zaokruženim građanskim razumevanjem izraelske demokratije zamenjenim oštre nacionalističkim i neliberalnim.
Neliberalni Izrael bi takođe postao parija država. Izrael već postaje sve više izoliran na međunarodnom planu, a brojne međunarodne organizacije traže kaznene pravne i diplomatske mjere protiv njega. Slučaj genocida na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) i njegovo nedavno mišljenje o nezakonitosti okupacije, nalozi Međunarodnog krivičnog suda (ICC) za hapšenje Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta, te brojne vjerodostojne optužbe o ratnim zločinima i ljudskim kršenja prava su zadala udarac globalnom položaju Izraela. Čak i uz podršku ključnih saveznika, kumulativni uticaj negativnog javnog mnijenja, pravnih izazova i diplomatskih ukora sve će više marginalizirati Izrael na globalnoj sceni.
Neliberalni Izrael bi i dalje dobijao ekonomsku podršku od nekoliko zemalja, uključujući Sjedinjene Države, ali bi bio politički i diplomatski izoliran od većeg dela ostatka globalne zajednice, uključujući većinu zemalja G-7. Ove zemlje bi prestale da koordiniraju sa Izraelom po pitanju sigurnosti, održavale bi trgovinske sporazume sa Izraelom i kupovale izraelsko oružje. Izrael bi se vjerojatno na kraju u potpunosti oslanjao na Sjedinjene Države i postao ranjiv na promjene u političkom pejzažu SAD-a u trenutku kada sve više Amerikanaca dovodi u pitanje bezuvjetnu podršku svoje zemlje jevrejskoj državi.
Društveni ugovor između države i društva u Izraelu trenutno visi o koncu. Ako Netanyahu i njegovi saveznici imaju svoj put, izraelska demokratija će postati šuplja i proceduralna, s tradicionalnim liberalnim kontrolama i ravnotežama koje će brzo erodirati. To bi zemlju postavilo na neodrživ put koji bi vjerovatno doveo do bijega kapitala i odliva mozgova – i produbljivanja unutrašnjih napetosti.
FRAKTURIRANI IZRAEL
Kako Izrael postaje autoritarniji, taj neliberalni zaokret neće prikriti hiljade pukotine unutar izraelskog društva. Država bi sve više gubila svoj monopol nad legitimnom upotrebom sile, a podjele bi se mogle rasplamsati do granice građanskog rata. Nedavni nasilni sukob u zatvoru Sde Teiman, gdje su vojnici osumnjičeni za zlostavljanje terorista Hamasa odvedeni na ispitivanje, mogao bi nagovijestiti šta nas čeka. Rezervni vojnici, civili, pa čak i poslanik krajnje desnice napali su vojnu policiju unutar baze, ljuti što je vojno osoblje privedeno zbog zlostavljanja palestinskog zatvorenika. U budućnosti bi takve epizode mogle postati sve češće. Drugi znakovi fragmentacije koja je već u toku unutar izraelskog sigurnosnog aparata uključuju rast naseljeničkih milicija – grupa koje država nije bila voljna suzbiti uprkos njihovim nasilnim napadima na Palestince – i činjenicu da su vojnici dojavili osvetnicima da ilegalno zaustave isporuku humanitarne pomoć u Gazi.
Vladavina prava u Izraelu mogla bi se urušiti. Izrael bi ostao manje-više funkcionalna ekonomska država. To bi zaštitilo privatnu svojinu. I dalje bi postojali univerziteti, bolnice i neka vrsta javnog obrazovnog sistema. Ekonomija visoke tehnologije – srce izraelske tvrdnje da je “startup nacija” – mogla bi još neko vrijeme funkcionirati. Ali država bi funkcionirala bez vladavine prava, u skladu sa ispraznom demokratijom koju favorizira ekstremna desnica. Sigurnost bi se pretvorila u fragmentirani sistem bez nadzora i bez jedinstvene komande, sa monopolom nad legitimnom upotrebom sile. Različite grupe bi tražile pravo na nasilje, uključujući naoružane milicije naseljenika, civile koji se slažu s krajnjom desnicom i postojeće snage sigurnosti.
Ova budućnost nije oblast distopijske naučne fantastike. Sukob u Gazi je pojačao političke podjele unutar zemlje, posebno između desničarskih grupa koje se zalažu za ekstremne vojne i sigurnosne mjere koje potpuno zanemaruju međunarodno humanitarno pravo i drugih koji pozivaju na pomirljiviji pristup Palestincima. Rat je također produbio podjele između sekularnih i vjerskih Jevreja. Velika debata u Izraelu o tome da li ultraortodoksni Jevreji treba da budu obavezni da služe vojsku – kao i svi drugi Izraelci – podstakla je ove tenzije. Izraelski Vrhovni sud nedavno je presudio da vlada ne može izbjeći sastavljanje ultraortodoksnih Jevreja i da se mora suzdržati od finansiranja ješiva čiji se studenti ne prijavljuju u skladu s postojećim zakonima – odluka koja je potaknula pokušaje da se oživi zakon o reformi pravosuđa.
Ovo slabljenje centralne vlasti u državi moglo bi nagovijestiti šokantniji rasplet. Osim upravljanja ekonomijom, vlada bi bila nesposobna (pa čak i nespremna) da ispuni bilo koju od svojih drugih tradicionalnih političkih odgovornosti, uključujući obezbjeđivanje sigurnosti i stabilan zakonodavni sistem upravljanja koji garantira odgovornost. Prisustvo konkurentskih sigurnosnih grupa i slab parlamentarni nadzor oslabili bi sveukupno izraelsko sigurnosno odvraćanje i potkopali svaki koherentan sistem upravljanja u izraelskom sigurnosnom establišmentu. Izrael u ovom stanju bi mogao biti u sukobu sam sa sobom. Mogla bi postati neka vrsta balkaniziranog entiteta sa vjerskim i nacionalističkim desničarskim elementima koji bi izgradili vlastitu de facto državu, najvjerovatnije u naseljima Zapadne obale. Ili bi mogao svjedočiti pobuni vjerskih ekstremista i ultranacionalista koja bi podijelila Izrael u nasilnom građanskom ratu između naoružane vjerske desnice i postojećeg državnog aparata. Bez građanskog rata, ova situacija bi se i dalje pokazala nestabilnom, a ekonomija bi propala, ostavljajući Izrael propalom državom.
IZLAZ IZ HAOSA
Težina događaja i vladajuće političke snage guraju Izrael u ovim opasnim pravcima. Postaje država koju njeni osnivači ne bi priznali. Ali ne mora ići ovim putem. Da bi izbjegao ove ishode, Izrael treba obnoviti političku stabilnost u zemlji tako što će ojačati svoje ustavne temelje, ojačati vladavinu prava, postići produktivnije rješenje za trajni sukob s Palestincima i bolje se učvrstiti unutar regije.
Izrael bi trebao uspostaviti nezavisnu ustavnu komisiju koja će se baviti političkom nestabilnošću zemlje i osigurati čvrst temelj za budućnost izraelske demokratije. Komisija bi morala da izradi nacrt ustava koji ne bi bilo tako lako promijeniti kao Osnovni zakoni – 14 zakona koji zajedno čine ono što Izrael ima najbliže ustavu – i morao bi se pridržavati izvornih humanističkih vrijednosti osnivanja države . Takva komisija je održana u prošlosti, a njeno oživljavanje bi zahtijevalo značajnu saradnju između onoga što je ostalo od političkog centra, političke ljevice i izraelskih arapskih političkih partija. Zanimljivo je da je Yoav Gallant, trenutni izraelski ministar odbrane, pozvao da Izraelska deklaracija o nezavisnosti bude prvi tekst u takvom ustavnom dokumentu.
Izrael također treba bolje provoditi vladavinu zakona kako unutar Izraela tako i na Zapadnoj obali, što znači da država više ne može tolerirati nasilje doseljenika prema Palestincima. Štaviše, vojna okupacija nad Palestincima treba da se okonča i da se pokrene obavezujući mirovni proces koji uključuje neutralne pregovarače treće strane. U najmanju ruku, Izrael bi se trebao posvetiti rješavanju nedavnog mišljenja ICJ-a u vezi sa izraelskom okupacijom palestinskih teritorija.
Da bi bolje garantIRao domaću stabilnost, Izrael treba da legitimiše svoje mesto na Bliskom istoku, nadovezujući se na uspehe postignute u Abrahamovom sporazumu i jačajući veze sa Saudijskom Arabijom i drugim režimima u regionu. Kako bi zaštitio svoje odnose sa zemljama G-7 i širom međunarodnom zajednicom, Izrael bi trebao ponoviti svoju posvećenost međunarodnom pravu, uključujući tako što će vojne operacije učiniti transparentnijim, osigurati odgovornost za svako kršenje međunarodnog prava i ratifikovati Rimski statut, koji je uspostavio ICC 2002.
Gore opisani koraci suočili bi se s potencijalno nepremostivim protivljenjem u Izraelu, ali takvo protivljenje samo bi potvrdilo naše strahove za budućnost Izraela. Istina, Izrael se suočava sa stvarnim i opasnim neprijateljima, koji su, poput Hamasa, krivi za kršenje ljudskih prava. Ali putanja na kojoj je Izrael nije pobjednička. Na svom sadašnjem putu, država se može pretvoriti u nešto što bi uništilo humanističku jevrejsku viziju koja je inspiriRala mnoge njene osnivače i pristalice širom svijeta. Još nije kasno da se Izrael spasi od vlastite propasti i pronađe drugi put u budućnost.
(TBT,FOREIGN AFFAIRS)
