KULTURA
Vjeruje se i da su Hiperborejci, žitelji antičke Hiperboreje za koju se vjeruje
da je postojala na sjeveru Evrope, bili neki miroljubivi gorostasi, te da su prije
više hiljada godina stigli i do područja današnje bosanske teritorije
FOTO: (Wikipedia)
Priča o stećcima u BiH povremeno dobije neke nove dimenzije.
Jedna od najznačajnijih u novije vrijeme, jeste i dobijanje zvanične UNESCO-ve
zaštite ovih čuvenih nadgrobnika. Oni su na taj način (barem na papiru)
zaštićeni kao srednjovjekovni spomenici, ali već izvjesno vrijeme postoji
tvrdnja da bi oni trebali biti i prepoznati i zaštićeni kao višemilenijska
ostavština, navodno prahistorijskog porijekla. Čak je prije nekoliko godina
objavljena i naučno-istraživačka publikacija o porijeklu stećaka kao nečemu
daleko starijem od standardnog srednjovjekovlja. Takav neobičan uradak, rezultat
je višegodišnjeg izučavanja simbolike i porijekla stećaka, kojim se bavio
samostalni istraživač drevnog kulturološkog nasljeđa, izgubljenih civilizacija
i legendi, Nenad M. Đurđević iz Bergama u Italiji. Poslije niza godina
provedenih u Africi i Jugoistočnoj Evropi, objavio je nekoliko naučnih radova u
kojima nudi, uslovno rečeno, ‘nova’ tumačenja funkcionisanja antičkih
civilizacija. Uža specijalnost mu je historijat BiH, i onaj službeni i
takozvani alternativni. Jedan je od saradnika Semira Osmanagića i njegove
fondacije, ali se ne bavi toliko teorijama o bosanskim piramidama, koliko
stećcima i porijeklom starih Bošnjana. O tome kako je došao do nesvakidašnjih
zaključaka o bosanskim stećcima, rekao nam je nešto i sam Đurđević. Dosta toga
je pojašnjeno u njegovoj publikaciji, objavljenoj na hrvatskom i na engleskom
jeziku, pod naslovom – „The Ancestral Origins of Stećak.“
Pisanje novog historijata
Nenad M. Đurđević je poliglota iz Slovenije, koji se nakon
boravka u nekoliko evropskih država, skrasio u talijanskom Bergamu. U svojim
putovanjima je dosta istraživao daleku prošlost Afrike, gdje je, kako tvrdi,
našao dokaze o izgubljenim podacima superiornosti prastarih civilizacija sa
afričkog podneblja.
Na temu bosanski stećci, prije nekoliko godina je objavio
spomenuti naučni rad, koji je najprije izašao u elektronskoj formi, a u
slobodnoj prodaji ga još nema u BiH, iz neznanih razloga. Naslov studije
pojednostavljeno glasi – „Vijekovno Porijeklo Stećaka.“ U njemu Đurđević dakle
tvrdi kako bosanski stećak nije srednjovjekovni spomenik, nego daleko starije
naslijeđe, koje navodno seže čak do 7.500 godina unazad. Tako smjele izjave u
pisanoj formi, a nudi ih i usmeno putem predavanja, nastale su nakon njegovog
višegodišnjeg studijskog rada na terenu, među raznim nekropolama stećaka, od
kojih se neke odnose na teorije o antičkoj Hiperboreji. Kako je poznato, za tu
zemlju se vjeruje da je možda nekad postojala na sjeveru Evrope. Vjeruje se i
da su Hiperborejci bili neki miroljubivi gorostasi, te da su određenim putevima
i načinima, navodno stigli i do područja današnje bosanske teritorije, ali
prije više hiljada godina.
„Nakon višegodišnjeg znanstvenog istraživanja, konačno imamo
povijesne i arheološke dokaze koji demantiraju srednjovjekovno podrijetlo
stećaka.“ – Rekao nam je Nenad M. Đurđević. Pored zasad skromnog interesa
javnosti za ovakve istraživačke rezultate, Đurđević očekuje i da bi ova studija
mogla promijeniti i cijelo poimanje historijata BiH. O tome kako je došao do
zaključka da su stećci daleko stariji nego što im se oficijelno pripisuje,
rekao je: „Moji zaključci o prapovijesnom podrijetlu stećaka su rezultat dugog
naučnog istraživanja i sudjelovanja u projektu bosanskih piramida. Jedan od mojih
glavnih istraživačkih interesa, osim, naravno, fenomena bosanskih piramida,
usmjeren je prema prapovijesnim kulturama Stare Europe, a posebno prema kultnim
i religioznim objektima. Pored toga, profesionalno sam angažiran u području
suvremene arhitekture, za što je potrebno posjedovati određeno i generalno
poznavanje njenog historijskog, ali i prahistorijskog razvoja. Na osnovici tih
elemenata, naročito zahvaljujući novim arheološkim otkrićima na tlu Stare
Europe koji danas stoje na raspolaganju, bilo je moguće napraviti minucioznu
rekonstrukciju prapovijesnog podrijetla stećaka. Do sada su pripadnici
ortodoksne i dogmatične nauke pokušali svrstati graditeljski, umjetnički i
vjerski fenomen monolitnih stećaka u samo tri različita konteksta –
pravoslavlje, katoličanstvo i crkvu Bosansku, heretičnu doktrinu bogumila, uz
ostatke poganskih vjerovanja nepoznatog podrijetla. Od strane akademske stipendije,
povijesno podrijetlo stećaka je predloženo isključivo kao srednjovjekovno.“
Tokom svojih
istraživanja, Đurđević je naučne analize pravio na osnovu tri različita
konteksta, arhitekture, umjetnosti i religije. Kaže da je tako došao do
zaključka kako stećci pripadaju periodu između neolita i početka brončanog
doba, to jest periodu između 7.000 i 3.500 godina prije današnje ere. To bi
značilo da je prema novim arheološkim nalazima i znanstvenim podacima koji su
na raspolaganju, moguće procijeniti starost većine stećaka na spomenuti niz
milenija unatrag. „Ono što nam
arheološki dokazi Stare Europe sugeriraju jeste da se ne radi o fenomenu koji
je prisutan samo u jednoj izoliranoj kulturi. Mi nalazimo arhitektonske,
umjetničke i religiozne elemente stećaka gotovo u svim ranim kulturama koje spadaju
u jedno specifično prahistorijsko doba na tlu Balkana. Prema svojoj arhitektonskoj
strukturi, ali i dekorativnim te religioznim elementima, stećci predstavljaju
odraz staroevropskih svetilišta, kao i minijaturnih reprodukcija kuća, hramova,
oltara… Običaj proizvodnje takvih minijaturnih reprodukcija nalazimo u
kulturi Starčevo koja se prostirala središnjim dijelom Balkana, od devetog do
sedmog tisućljeća prije nove ere. Slične arheološke nalaze pronalazimo u
kulturi Vinče u Srbiji, pa onda u kulturi Porodin pokraj Bitole u Makedoniji.
Minijaturne rekonstrukcije prahistorijskih hramova i zavjetne oltare za kultne
potrebe koji su odraz stećaka, nalazimo također u prahistorijskim kulturama
sjeverne Grčke, pa zatim u Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Ukrajini. Stotine
prapovijesnih artefakta ovih, ali i drugih kultura s ovog područja, svjedoče o
jednom bezgraničnom svijetu koji je dijelio zajedničke arhitektonske oblike i
elemente, dekorativnu i vjersku simboliku.“ – Pojasnio nam je Đurđević.
Armensko bosanska ‘veza’
Đurđević kaže da bi svaka osoba bez predrasuda trebala
prihvatiti postojeće dokaze koji nam govore o prahistorijskom identitetu
stećaka, pošto smatra da stećci predstavljaju jedinstveni kulturni i
historijski fenomen ne samo za BiH, nego i za čitav svijet, neovisno od
UNESCO-a. Po njegovom mišljenju, ni primarna funkcija stećaka nije ono u što se
službeno vjeruje. O tome on kaže:
“Ono što je proizašlo iz moje studije jeste to da je osnovna
funkcija stećaka bila višestručna. Poznato je kako su staroeuropske kulture
sahranjivale osobe ženskog spola i djecu između ili unutar kuća neolitskih
naselja, što potvrđuje da je moderni i popularni naziv za stećke vječna kuća
ili vječni dom i najprikladniji, a potiče direktno iz te antičke tradicije.
Uostalom, nalazimo stećke u obliku kuća na raznim lokacijama Bosne i Hercegovine.
Osim toga, arhitektura stećaka inkorporira ne samo različite oblike
staroeuropskih hramova, nego i svetu simboliku koja je vezana za pitagorejsku
doktrinu; četiri vječna osnovna elementa – Zrak, Vatra, Voda i Zemlja,
pitagorejsku doktrinu o besmrtnosti duše i svetu simboliku u bliskom odnosu sa
kulturama koje su gradili piramide, a to jeste simbol za Horizont i koncept
slojevitog svemira. Sa znatiželjom nalazimo istu simboliku na stotinu
artefakata što potiču iz tisućljetne tradicije Stare Europe. Znači da su stećci
svjedoci ne samo jednog jedinstvenog i duševno razvijenog društva, nego i da je
to društvo bilo vrlo dobro upoznato sa spiritualnim konceptima koji su
karakteristični za antičke kulture poput egipatske ili meksičke. To jedinstveno
kulturno i spiritualno blago je nerazdvojivo spojeno u sve oblike stećka, a
dolazi do naglašenog izražaja u stećcima izduženog pentagonalnog oblika.“
Današnje hipoteze o
srednjovjekovnom porijeklu stećaka, Nenad vidi kao temeljenu samo na
parcijalnim historijskim i arheološkim podacima koji su bili na raspolaganju
akademske stipendije u prvim desetljećima nakon drugog svjetskog rata. Kaže da
teorija o bogumilskom/patarenskom porijeklu nije niti zasnovana na historijskim
ili znanstvenim činjenicama.
„Barem u principu, sljedbenici bogumilske vjere su
odbacivali bogatstvo i feudalno izrabljivanje državne vlasti. Bogumili su, također,
odbijali dominantnu istočnu kršćansku crkvu i njezinu hijerarhiju, njezine hramove,
sakramente i svečanosti u izvedbi svećenika. Na isti način su odbacivali sve
materijalne objekte koji su koristili Pravoslavci tokom održavanja molitve i
osuđivali uporabu ikona, pretežno križa, te štovanje relikvija i svetaca.
Bogumili i patareni su pretežno bili vjerski propovjednici, ravnodušni prema
svjetovnim poslovima. Masovna proizvodnja desetak tisuća monolitnih stećaka sa
bogatim ukrasnim motivima je u totalnoj kontradikciji sa skromnom vjerskom
doktrinom bogumila i patarena. S druge strane nam se predstavlja sličan problem
u vezi sa srednjovjekovnom teorijom stećaka kao povlasticom ortodoksnog ili
katoličkog Kršćanstva. Naime, od sedamdesetak tisuća registriranih stećaka,
samo pet tisuća imaju ukrasne motive. Od pet tisuća ukrašenih stećaka samo 438
imaju kao glavni ukrasni element različite forme križeva. To znači da
najvažniji religiozni simbol potencijalno podložan različitim crkvama, zajedno
sa ostalim varijantama stećaka u obliku križa, ne predstavlja niti dvadeset
posto ukrašenih stećaka. Pitanje koje iz ove činjenice spontano proizlazi
glasi: kako je moguće da najreprezentativniji simbol obje, i rimokatoličke i
istočne pravoslavne crkve, obuhvaća takav mali broj stećaka? Ako uz predhodne
činjenice još dodamo da je većina križeva koje nalazimo na stećcima paganskog
podrijetla u obliku swastike ili antropomorfnog oblika, logičan zaključak može
biti samo jedan; stećci nisu ekskluzivna povlastica srednjovjekovnih crkava i
kultura.“
Iako postoje brojni dokazi o tome kako su stećci korišteni
kao nadgrobni spomenici pravoslavnih i katoličkih Kršćana, pa čak i neke indicije
da je diskretan broj stećaka proizveden u srednjem vijeku, obnovljena upotreba
mnogih stećaka tokom srednjeg vijeka ne može se isključiti unaprijed.
Kulturna Fondacija ‘Mak Dizdar’ iz Stoca je, usljed fizičke
sličnosti uporedila bosanske stećke sa armenskim stećcima, poznatim pod nazivom
hačkari. Armenski stećci su navodno daleko stariji od bosanskih. Ova Fondacija
je više puta izlazila u javnost sa dokazima o kulturološkoj, historijskoj pa i
funkcionalnoj povezanosti armenskih i bosanskih nadgrobnika. Nenad Đurđević je
donekle na tragu ovakvih poređenja, te nam je rekao: „Na području Stare Europe
ne nalazimo samo stećke i armenske hačkare, ororots, nego i bjeloruske kamene
idole poznate pod nazivom baba. Poput stećaka i armenskih hačkara, bjeloruski
babari često su upisani simbolikom swastike ili antropomorfnim oblicima križa.
Postoje stotine primjera babara, a rasuti su po cijeloj teritoriji Bjelorusije.
Valja naglasiti da se kulturni utjecaj i tradicija bezgraničnog svijeta Stare
Europe prostirao od Balkana do današnje Anatolije, pa i sve do velikog broja
bivših sovjetskih republika. Istina je da su stećci na tlu Balkana, zajedno s
armenskim hačkarima i bjeloruskim babarima, puno starijeg podrijetla nego što
je to akademski stipendijum pretpostavljao. U doprinos tome ide i podatak da su
simboli prahistorijske kulture Vinča identični armenskim antičkim simbolima u
kamenu. Ovo zapanjujuće otkriće je predstavljeno u lokalitetu Capo di Ponte u
talijanskoj Valcamonici, tokom 33 simpozija za umjetnost u kamenu 2009 godine.
Zaključak izvještaja službene akademske stipendije bio je jednoglasan: armenska
prahistorijska umjetnost u kamenu potječe iz kulture Vinča, što nam svjedoči o
postojanju najstarije interkulturalne mreže i komunikacije između kultova Stare
Europe i stare Armenije, u periodu od šest tisuća godina prije Krista.“
Za reakcije na ovakvu studiju, Nenad M. Đurđević tvrdi da za
sada bilježi oduševljenje vezano za, kako je naveo, – nove dokaze protiv
srednjovjekovne hipoteze stećaka, a koje dolazi većinom od njegovih najbližih
suradnika u projektu bosanskih piramida. Usput kaže da je njegov naučni rad
pobudio interes među akademskim ličnostima iz Turske, Izraela i još nekih
sredina.
Anterfile
Odlomci iz Đurđevićeve studije o prastarosti bosanskih
stećaka
„Stećci se uglavnom nalaze u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj,
Srbiji i Crnoj Gori. Iako većina postojećih teorija pripisuje
stvaranje stećaka bogumilskom socijalno-religijskom pokretu, ovi spomenici se
ne nalaze na mjestima gdje je ova doktrina nastala i bila uglavnom
propovijedana, naime, u Bugarskoj i Makedoniji..“
…
„Stećci u obliku kuće mogu se naći gotovo svugdje u Bosni,
ali i u susjednim zemljama. Ponekad su ukrašeni motivima i natpisima, ali
najčešće su neukrašeni. Stećke u obliku kuća nalazimo u formi velikog kamena
(monolita), kao i položene na postolja. Korištenje velikih temelja od kamena je
zajedničko obilježje koje možemo naći kod mnogih stećaka. Daljnji dokazi jasno
pokazuju da takva arhitektonska praksa nije isključivo produkt srednjovjekovnog razdoblja, već je dubokoukorijenjena u tisućljetnu
Staroeuropsku kulturu i tradiciju..“
…
„Kugle (jabuke) su često smještene uzduž zabata i mogu se
pojaviti pojedinačno, u parovima ili utroje. Ponekad, čvorovi se
koriste za ukrašavanje središnjih dijelova
okomitih strana, kao elaboracija središnjeg polja. Također ih možemo naći na vrhovima
zašiljenih stela. U nekim slučajevima, pripisuju ih osmanskom naslijeđu, jer slične kugle nalazimo na
grobovima muslimanskih vođa. Alternativno, smatraju se prerogativom različitih
srednjevjekovnih crkava, jer su često prikazane na kamenim križevima iz tog
razdoblja. U srpskom ili hrvatskom jeziku te kugle nazivaju
“jabuka”. Čak i danas postoji običaj da se jabuke stavljaju na vrh i
krakove križeva, a posebno nad grobovima mladih djevojaka i mladića.
Unatoč tome, dokazi ukazuju da kugle, kao
i mnogi drugi simboli pronađeni na stećcima u cijeloj Bosni i Hercegovini,
Hrvatskoj i Srbiji, ne proizlaze
iz srednjovjekovne umjetnosti ili tradicije, već vode podrijetlo u 7000 godina staroj civilizaciji Stare
Europe..“
…
„U skladu s mojim osobnim iskustvom
i dokazima koji su nastali tijekom terenskog istraživanja
u Visočkoj dolini, zajedno s usmenim svjedočenjima poljoprivrednika koji
nerijetko pomiču ove spomenike u poljoprivredne svrhe, primjeri stećaka bez
ljudskih skeletnih ostataka, kao što su lubanje, bedrene kosti itd. nadmašuju u
velikoj mjeri one u kojima su takvi ostatci nađeni.“
(TBT, Autor Amir Telibećirović)
