ISLAMISTIKA
Nepravda,
kako god razara pojedinca i njegovu ljudskost, isto tako razara i društvo i
njegove strukture. Nepravda, veli mudri Ibn Haldun, ”razara civilizaciju”
Piše: Almir Fatić, thebosnitimes.ba
Islamski
mudraci davno su kazali da pravda (‘adl) ili pravednost (‘adale) obuhvata sve
egzistirajuće stvari. Rečeno je: Na pravdi počivaju nebesa i Zemlja. Otuda
vrlina pravednosti u sebi uključuje i sažima sve druge temeljne ljudske vrline,
kao što su mudrost, hrabrost, čednost itd. Pravda je njihov cjeloviti i
upotpunjeni sadržaj. U svom lingvističkom značenju arapska riječ el-‘adl, pored
značenja pravednosti, nosi i značenje istinitosti. U terminološkom smislu
pravda se definira kao postavljanje stvari na mjesta koja im pripadaju. Drugim
riječima, pravda je stanje između pretjeranosti (u pozitivnom i negativnom
smislu) ili uravnoteženi put između krajnosti. Dakle, pravda podrazumijeva da
svaku stvar, u najširem značenju te riječi,
postavimo na njoj odgovarajuće i pripadajuće mjesto. Nasuprot pravde ne
stoji ništa drugo osim – nepravda (dževr). Po svome, značenju, definiciji i
značaju pravda je univerzalnoga karaktera; ne provodi se selektivno niti
djelimično. Pred pravdom svi ljudi su jednaki: vjernici i nevjernici,
prijatelji i neprijatelji, bližnji i daljnji… Zato islam pravdu postavlja
visoko u hijerarhiji ljudskih vrijednosti i ona je, rekli bismo, zaštitni znak
islama. Tevhid (vjerovanje u jednog i jedinog Boga, dž.š.) i ‘adl (pravda) dva
su temeljna učenja na kojima Kur'an snažno insistira i na njih upozorava, jer
su oni osnova ovoga svijeta i svega postojećega. Povrijediti to dvoje znači
povrijediti samu bit ljudskoga života i obesmisliti fenomen postojanja. Allahov
Poslanik, a.s., poslan je da nas podsjeti na ova dva fundamenta kao najviše
vrijednosti našeg življenja i djelovanja.
Pravda u
Kur'anu
Prema
semantičarima Kur'ana, riječ el-‘adl u Kur'anu ima pet kontekstualnih
značenja:
1. iskup, otkup (El-Bakare, 48); (El-En'am,
70);
2. pravednost, nepristranost (En-Nisa’, 3, 129);
3. vrijednost, vrjednota (El-Ma’ida, 95);
4. širk, višeboštvo (El-En'am, 1);
5. tevhid, jednoboštvo, monoteizam
(En-Nahl, 90) (b.: Ibnu l-Dževzi, Nuzhetu l-e'ajun… 203-204; Damegani, El-Vudžuhu
ve n-neza'ir, 2/79-80.
Ovdje
govorimo o ‘adlu u drugom gore spomenutom značenju, tj. ljudskoj pravednosti
ili nepristranosti. Valja se podsjetiti da Kur'an muslimansku zajednicu opisuje
kao zajednicu pravde (ummeten vesetan) (El-Bekare, 143). Riječ vesaten sam
Muhammed, a.s., protumačio je riječju el-‘adl (Musned Ahmedov: 10841). Nakon
toga u ovom ajetu kaže se da su muslimani ”svjedoci protiv drugih ljudi”. Da
bi se bilo svjedokom protiv drugoga, valja biti, prije svega, pravedan. Od
nepravednih ljudi ne prihvata se svjedočenje. Samo pravedni muslimani su
svjedoci protiv drugih ljudi! Časni Kur'an kao najveći uvjet prihvatanja
svjedočenja postavlja – pravednost: …i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih
ljudi uzmite (Et-Talaq, 2).
Da bi bio
svjedok protiv drugih ljudi, musliman prvo sebe mora ukrasiti znanjem i dobrim
djelima, jer onaj ko uprlja svoju dušu, nije dostojan svjedočenja. Zar se u
Kur'anu ne kaže: Uspio je onaj ko očisti svoju dušu (Eš-Šems, 9) te: O,
vjernici, budite uvijek pravedni (qavvamine bi l-qist), svjedočite Allaha radi,
pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili
siromašan… (En-Nisa’, 135)
U suri
El-Ma'ide (9) Uzvišeni Allah obraća se vjernicima: O, vjernici, dužnosti prema
Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim
ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je
najbliže Bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!
Ovo je jedinstvena i neponovljiva himna pravednosti koju je Kur'an oglasio i
propisao vjernicima za sva vremena i prostore. Ovim ajetom pravednost se
postavlja kao obaveza koja se mora ispunjavati, pa čak i prema onima koji se
mrze ili protiv kojih se ratuje. Ovu vrstu pravde o kojoj Kur'an govori čovječanstvo
nikada ranije niti poslije nije upoznalo! Ovaj ajet uči nas da je pravednost
važan temelj zajedničkog života ljudi, bez obzira na njihovo vjersko,
nacionalno ili neko drugo opredjeljenje. ”Nema nijedne vjere i nijednog
sistema na Zemlji koji garantira apsolutnu pravdu omraženim neprijateljima kao
što im garantira ova vjera koja poziva vjernike da ovu obavezu ispunjavaju u
ime Allaha i da s Njim sarađuju lišeni svakog drugog obzira” (Sayyid Qutb, U
okrilju Kur'ana, 6/111). Musliman, dakle, mora biti pravedan i prema onome ko
poriče ili negira Uzvišenog Allaha, a kako onda da ne bude pravedan prema
Allahovim robovima koji Ga slave i veličaju, zatim prema svojoj porodici,
čeljadi i svojoj supruzi? Ružna je stvar nepravda među ljudima, a još ružnija
među vjernicima!
Sintagma
qavvamine bi l-qist (En-Nisa’, 135), preciznije, označava ”ulaganje napora u
uspostavljanju pravde” (Ibn Džuzejj, Kitabu t-teshil…, 1/160). Taj napor
vjernika odvija se u trostrukom smislu: pravednost prema Allahu, dž.š, pravednost
prema samome sebi i pravednost prema drugim ljudima.
Pravednost
prema Allahu, dž.š.
Pravednost
čovjeka prema Allahu, dž.š., sastoji se u izvršavanju Allahovog prava u pogledu
ibadeta i iskrenosti prema Njemu. Od Mu'aza b. Džebela, r.a., prenosi se da je
pripovijedio: Rekao je Vjerovjesnik, s.a.v.s.: “O, Mu'aze, da li znaš koji je
Allahov hakk (pravo) koga prema Njemu imaju (Njegovi) robovi, a koji je ljudski
hakk koga oni imaju prema Allahu?“ Ja rekoh:- Allah i Njegov Poslanik to
najbolje znaju! – Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “Allahov hakk je da Mu
ljudi ibadet čine ne pridružujući Mu nikoga i ništa kao druga, a ljudski hakk
je da Allah, dž.š., ne kazni nikoga od njih osim one koji Mu budu pridruživali
druga (tj. koji budu živjeli u bilo kojoj vrsti širka)“ (Muslim: 144).
Pojam
ibadeta, u širem smislu te riječi, podrazumijeva sve ono što Uzvišeni Allah
voli i čime je zadovoljan. Tu spadaju: riječi; djela; namaz; zekjat; post;
hadž; izvršavanje preuzetih obaveza; dobročinstvo prema roditeljima; održavanje
rodbinskih veza; ispunjavanje ugovora; naređivanje dobra a odvraćanje od zla; borba
protiv neprijatelja; dobročinstvo prema komšijama, jetimima, putnicima,
zarobljenicima, životinjama; dove; zikir, učenje Kur'ana, itd. Također, u
ibadet spada: ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a.s.,; strah od Allaha,
dž.š., iskrenost u vjeri; sabur; zahvalnost na blagodatima; zadovoljstvo na
odredbi; oslanjanje na Allaha, dž.š.; nada u Njegovu milost i strah od Njegove
kazne, itd.
Kur'an
posebno naglašava da se ibadeti prema Allahu, dž.š., ne primaju ukoliko se ne
čine iskreno u Njegovo ime. Otuda se u Kur'anu naređuje iskrenost, a zabranjuje
širk u ibadetu, npr., u sljedećim ajetima:
…zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu
ispovijedajući vjeru! (muhlisan lehu d-din) Iskreno ispovijedanje vjere
(ed-dinu l-halis) dug je Allahu! (Ez-Zumer, 2-3);
On je Živi,
nema Boga osim Njega, zato se samo Njemu klanjajte iskreno Mu ispovijedajući
vjeru (muhlisine lehu d-din) (El-Mu'min, 65);
Ko žudi da
od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka,
klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga! (El-Kehf, 110).
Zapravo,
činjenje ibadeta Uzvišenom Allahu jeste cilj slanja Njegovih poslanika i Knjiga
ljudima; npr.: Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se
klanjajte, a kumira se klonite!”(En-Nahl, 36)
Prema tome,
onaj ko obožava Uzvišenog Allaha i nikoga Mu ne smatra ravnim – on uspostavlja
pravdu između sebe i Allaha, dž.š. A onaj, pak, ko obožava nekoga ili nešto
drugo mimo Njega – čini nepravdu. Stoga je Uzvišeni rekao: A nevjernici su
nepravedni (El-Bekare, 254), ili: Mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda
(Lukman, 13).
Pravednost
prema samome sebi
Pravednost
čovjeka prema samome sebi podrazumijeva činjenje dobra a ostavljanje zla te
izbjegavanje krajnosti u svim stvarima, tj. ne pretjerivati ali ni umanjivati
njihovu vrijednost. Pretjerivati, kao i umanjivati, znači nepravedno postupati.
Onaj ko nepravedno postupa prema sebi – on i drugome čini nepravdu, i to još u
većoj mjeri!
Onaj ko ne
izvršava obavezne vjerske dužnosti – čini nepravdu prema sebi, kao što je čini
i onaj ko ne izbjegava zabranjene stvari, tj. krši Allahove propise: Onaj koji
Allahove propise krši – sam sebi nepravdu čini (Et-Talaq, 1). Zato su Adem,
a.s., i hazreti Hava, nakon kušanja zabranjenog drveta, kazali: “Gospodaru
naš” – rekoše oni – “sami smo sebi nepravdu učinili (zalemna
enfusena), i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti
izgubljeni” (El-E'araf, 23). Nakon ubistva jednoga Kopta Musa, a.s., je
rekao: On reče: ‘’Gospodaru moj, ja sam sebi nepravdu učinio (zalemtu nefsi), pa oprosti mi!”(El-Qasas, 16) Kada je
Junus, a.s., učinio hidžru bez Allahove dozvole, rekao je: “Nema Boga osim
Tebe, hvaljen neka Si! Ja sam zaista bio nepravedan (mine z-zalimin)!”
(El-Enbija’, 87)
Uzvišeni
Allah, kada podstiče ljude na pokajanje/teobu, kaže: Onaj ko kakvo zlo učini
ili prema sebi nepravdu nanese (jazlim nefsehu), pa poslije zamoli Allaha da mu
oprosti, naći će da Allah prašta i da je milostiv (En-Nisa’, 110). Opisujući
iskrene vjernike, Uzvišeni kaže da su
to: Oni koji se, kada grijeh počine ili kad prema sebi nepravdu učine (zalemu
enfusehum), Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti
grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. / Njih čeka
nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke
teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako
postupili! (Ali ‘Imran, 135-136)
‘Abdullah b.
‘Amr prenosi da je Ebu Bekr es-Siddik rekao Allahovome Poslaniku, a.s., da ga
poduči dovi koju bi učio u namazu, pa ga je Allahov Poslanik, a.s., podučio
sljedećoj dovi: ”Gospodaru moj, ja sam sebi mnogo nepravde nanio (zalemtu
nefsi zulmen kesiren), a niko osim Tebe ne oprašta grijehe, pa mi oprosti
Svojim oprostom i smiluj mi se! Ti si zaista Onaj koji prašta i Milostivi”
(Buhari, 790).
Pravednost
prema drugim ljudima
Već smo
istakli da Kur'an naređuje pravdu prema svim ljudima i da je pravda temelj na
kojem počiva ljudska zajednica: Allah naređuje pravdu, dobročinstvo i
udjeljivanje bližnjima, a zabranjuje razvrat, sve što je odvratno i nasilje. On
vas savjetuje da pouku primite (En-Nahl, 90). U suri Er-Rahman (9) upozorava se
na pravdu u mjerenju: …i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte! Kada
govori o sudstvu, Kur'an ističe: Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima
koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite
(En-Nisa’, 58). Riječi: i kada ljudima sudite da pravično sudite univerzalnog
su karaktera i odnose se na ljude različitih vjera i naroda. Dakle, zabranjeno
je presuditi u korist muslimana zato što je musliman, a protiv nemuslimana zato
što je nemusliman, u korist bogatog zato što je bogat, a protiv siromaha zato što je siromašan! Pravda
o kojoj Kur'an govori ne odnosi se samo na muslimane, već na, ponovo podvlačimo
– svakog čovjeka bez obzira o kome se radi: vjerniku ili nevjerniku, prijatelju
ili neprijatelju, crnom ili bijelom, domaćem ili strancu.
Musliman ne
podržava nepravdu
Mogli bismo
navesti mnogobrojne primjere pravednosti Allahovog Poslanika, a.s., kao i prvih
generacija muslimana i njihovu dosljednost u provođenju tog principa islama.
Umjesto toga, navodimo dva znamenita hadisa Muhammeda, a.s., koji dovoljno
govore:
Od Aiše se
prenosi da je Allahov Poslanik, a.s.,, rekao: ”O, ljudi! Narodi prije vas
uništeni su zato što, kada bi među njima neki plemić počinio krađu, oni bi ga
ostavili, a kad bi je počinio neki slabić, oni bi ga kaznili. A tako mi Allaha,
da Fatima, kći Muhammedova, počini krađu, odsjekao bih joj ruku!” (Buhari,
3216)
Od Fusejle
se prenosi da je ona rekla da je čula svoga babu kada pripovijeda: Upitao sam
Allahovoga Poslanika, a.s.: Allahov Poslaniče, da li u ‘asabijjet
(nacionalistički osjećaj i postupanje, plemensku pristranost) spada i to da čovjek voli svoj narod? – našto mi je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Ne, nego je ‘asabijjet da čovjek pomaže svoj narod u nasilju i
nepravdi!“ (Musned Ahmedov, 107/4)
Bez obzira
na količinu napravde i nasilja oko nas, musliman nepravdu i nasilje ne smije
podržati niti pomagati. Bez obzira na mnoštvo pojava pristranosti prema
bližnjima i prijateljima u društvu, musliman ostaje dosljedan principima pravde
i pravičnosti koje je naredio Uzvišeni Allah. Nepravda, kako god razara
pojedinca i njegovu ljudskost, isto tako razara i društvo i njegove strukture.
Nepravda, veli mudri Ibn Haldun, ”razara civilizaciju”.
(TBT)