GEOPOLITIKA
S najdužom historijom funkcioniranja, ponekad
i problematične, parlamentarne demokratije u regiji, Turska je bila sposobna
pronaći se u demokratskim željama arapskog naroda
FOTO: Erdogan (AP)
Pitanje šta vodi tursku vanjsku politiku je
obavijeno kontroverzom. Dok je Ahmet Davutoglu bio premijer, stručnjaci su
navodili da se Ankara vodi ideologijom, ekspanzionističkom i pustolovnom, te u
skladu s tim, dovodi do znatnih tenzija sa državnim susjedima i međunarodnim
silama. Kada je novi premijer Binali Yildirim preuzeo poziciju, vladajuća
Stranka pravde i razvoja (AKP) i predsjednik Recep Tayyip Erdogan su odaslali pomirljiv
ton. Erdogan je u aprilu 2016. slavno izjavio da Turska mora steći više
prijatelja i smanjiti broj neprijatelja. Ankara je uskoro prikazana kao
oprezna, pragmatična i nespremna na rizik. Javno pomirenje Turske s Izraelom i
Rusijom u ovo vrijeme je ulilo povjerenje u ovakvu ideju.
Ipak je i ova ideja uskoro dosegnula svoje
granice. Nakon neuspjelog puča 15. jula, Turska je javno počela kritizirati ono
što je vidjela kao zapadnjačku apatiju prema problemima Ankare. I tako,
dugotrajna rasprava oko istinske odanosti Turske – ovaj put, čini se da je to udaljavanje
od Zapada ka navodnom savezništvu sa Rusijom – ponovo se javila. Povrh svega,
Turska vodi svoju operaciju „Štit Eufrata“ na sjeveru Sirije, koja ima za cilj
ukloniti ISIS iz graničnih područja i spriječiti Radničku partiju Kurdistana
(PKK) – pridružene Jedinice za zaštitu kurdskog naroda (YPG) da teritoriju uzme
pod svoju kontrolu. Također insistira na pridruživanju svakoj operacijiji
oslobađanja Mosula od ISIL-a. Posmatrano zajednički, ove akcije pokazuju da
Turska ne umanjuje svoje vanjskopolitičke ambicije niti šalje poruke pomirenja
u regiji kada osjeti da su interesi nacionalne sigurnosti ugroženi. Erdoganovo
potvrđivanje nove preventivne doktrine sigurnosti, za domaće i strane prijetnje
podjednako, nastavlja ovaj trend.
Razlog zašto su uobičajena pojašnjenja oko
turske vanjske politike promašila poantu je što svako od njih stavlja prevelik
akcent na jednog aktera, bio to Erdogan ili Davutoglu. Ustvari, upravo su
zahtjevi regionalne geopolitike, uz Ankarine domaće političke interese i
sigurnosne izazove, utjecali na glavne obrise turske politike zadnjih godina.
Apsurdno arapsko proljeće
Isprva je fokus arapskih ustanaka bio na
političkim zahtjevima. S najdužom historijom funkcioniranja, ponekad i
problematične, parlamentarne demokratije u regiji, Turska je bila sposobna pronaći
se u demokratskim željama arapskog naroda. Vjerski identitet nekih od vodećih
grupa u ovim protestima dodatno su motivirali tursku islamističku AKP da ih
podrži, toliko da se vjerovalo da će obični identiteti i politički zahtjevi
stvoriti temelje za suradnju kada se prašina u regionu slegne.
Tada je Turska smatrala da je promjena
neminovna te je iskazala svoju podršku nemirima. Gledajući na te događaje dvostrano,
usvojila je regionalnu viziju, u kojoj je očekivala novi regionalni i
demokratski poredak s Turskom u glavnoj ulozi.
Danas, četiri glavna događaja su dovela Tursku
da se vrati na svoje vanjskopolitičke premise iz vremena Arapskog proljeća: prvi
je bio promjena sirijskog ustanka u sveobuhvatni građanski rat 2012. i početkom
2013. Naredni je puč u Egiptu u julu 2013. Oba ova događaja su pokazala da se
talasi promjena koji se lome na arapskom svijetu mogu preokrenuti. Treći, uspon
ISIS-a od 2013/14. nadalje u Siriji i Iraku doveo je do toga da međunarodna
zajednica kao prioritet uzme sigurnost u regiji radije nego da podržava i
njeguje novonastale demokratske tranzicije. Uz to, određene zemlje u regiji
poput Sirije, Saudijske Arabije i Irana iskoristile su uspon ISIL-a da dodatno
polariziraju arapski svijet duž sektaških ideologija i delegitimiziraju čak i
ove moderne islamističke pokrete. Na Zapadu, liberalni sekularizam je bio
suprotstavljen demokratiji, što je zauzvrat smanjilo zapadnu podršku arapskim
nemirima općenito, a naročito sirijskim opozicijskim grupama.
Konačno, ISIL je doveo do kurdskih pokreta u
Siriji i Iraku šireći teritorij pod njihovom kontrolom nakon što su pridobili
međunarodno sažaljenje, dozvolu i vojnu pomoć. Najupečatljiviji povezani slučaj
desio je nakon što je ISIL opkolio sirijski kurdski grad Kobani u septembru
2014. Uz pomoć iz SAD-a i iračkih kurdskih milicija (pešmergi), ISIL je uskoro poražen.
Pobjeda YPG-a donijela mu je priznanje sposobne i legitimne borbene sile. Borba
je također animirala kurdske nacionalističke osjećaje u regiji i dovela do evolucije
regionalne kurdske javne sfere. Koristeći pridobijeno međunarodno suosjećanje i
dozvolu (kao i osvojene kurdske teritorije), PKK je zauzela snažniju
pregovaračku poziciju s Turskom. Propašću nekada obećavajućeg kurdskog mirovnog
procesa i s PKK-om koji započinje rat, inspiriran Sirijom, u isotčnom i
jugoistočnim regijama turske s kurdskom većinom tokom prošle godine, Ankara je
kao prioritet odabrala nacionalnu sigurnost nad političkim inicijativama i
prilagodila je svoju regionalnu vanjsku politiku u skladu s tim.
Ako to nije bilo dovoljno loše, ISIL je
također udario u samu Tursku. Prvo su gađali kurdske i ljevičarske grupe kao širenje
njihove borbe protiv YPG-a u Siriji, kao što je bio slučaj sa napadima na
Suruc, Diyarbakir i željezničku stanicu u Ankari. U drugoj kategoriji napada,
izveli su samoubilačke napade na trgu Sultanahmet, u ulici Istiklal i aerodromu
Ataturk. Ovi kasniji napadi su većinom bili na turiste i strance, i vjerovatno
su bili motivirani turskim pridruživanjem međunarodnoj koaliciji protiv ISIS-a.
Pred Ankaru su stavili nove probleme oko nacionalne sigurnosti, što je zauzvrat
ostavilo veće posljedice na tursku regionalnu politiku.
Vanjske sile
Kada je Turska osjetila najveću prijetnju od PKK-a
i YPG-a, SAD i njihovi zapadnjački saveznici kao da su zamaskirali interes
Ankare podržavajući i uključujući sestrinsku organizaciju PKK-a, YPG, u Siriji
u njenoj borbi protiv ISIS-a. Dalje, uprkos turskom nezadovoljstvu SAD su
održale svoj savez sa Sirijskim demokratskim snagama (SDF), savezom čija je YPG
okosnica i koji je Washington iskoristio kao primarne teritorijalne snage u
oslobađanju Manbija, koji je YPG-u dao još jedno snažno uporište sa zapadne
strane Eufrata. To je YPG dovelo korak bliže do ostvarivanja svog konačnog
cilja osvajanja preostalog teritorija između Kobanija i Afrina kako bi stvorili
potpunu teritorijalnu uvezanost između svoja tri kantona. Turska je uskoro
intervenirala u sprečavanju takvog ishoda. Sve je ovo doprinijelo već napetim
odnosima i oštrom padu povjerenja između Turske i Zapada.
Za to vrijeme, Turska i Iran su se našli na
suprotnim stranama. Pošto je turska regionalna politika efikasno svedena na
njene aktivnosti u sjevernom Iraku i sjevernoj Siriji, regionalna sila s kojom
se primarno takmiči za utjecaj i moć je Iran. U trenutnom regionalnom
okruženju, Turska zaostaje. Ankara je bila spremna nositi se sa fenomenom
Arapskog proljeća kada je fokus bio na društveno-političkim i
društveno-ekonomskim zahtjevima. Kada su se nemiri pretvorili u nacionalno-sektaške
ratove, Iran je ojačao, budući da je Teheran dugo investirao u šiitske
milicije. Za razliku od Turske, Iran ubraja svoje motivirane posredničke grupe
i šiitske milicije među svoje odane saveznike, od Iraka do Jemena i od Sirije
do Libana što njegovoj regionalnoj politici daje snažne temelje.
Da bi pružila otpor sve većem utjecaju Irana,
čiji se ciljevi isprepliću s turskim, Ankara pokušava pridobiti lokalne i
regionalne saveznike. U Siriji pokušava ostvariti svoje ciljeve uporno
podržavajući snage suprotstavljene Assadu, samim tim i Iranu, ali uz ograničen
uspjeh. U Iraku pokušava ograničiti značajan utjecaj Irana širom zemlje preko
svojih saveza sa Regionalnom vladom Kurdistana (KRG), posebno Demokratskom
strankom Kurdistana (KDP) i Arapima sunitimaTursko opravdanje za traženje uloge
u operaciji preuzimanja Mosula od ISIS-a je ograničiti Iran (i njegovog
saveznika, centralnu vladu Iraka) putem sprečavanja svih demografskih
strategija u Mosulu i oko njega, i spriječiti da PKK, koji je prisutan zapadno
od Mosula, profitira od potencijalno haotične operacije. Na regionalnom nivou, cilje
je uspostavljanje suradnje između Saudijske Arabije i Turske kako bi se
suprotstavile sve većem utjecaju Irana. Turska je podržala intervenciju
Saudijske Arabije u Jemenu i pozvala je Iran da se povuče iz zemlje. Iako tako
nije završilo, Ankara je čak predložila pružanje logističke podrške operaciji.
Također je sa Saudijskom Arabijom blisko surađivala u Siriji.
Vanjska politika budućnosti
Izgleda kako je turska vanjska politika sada
vođena sigurnosnim interesima i fokusirana na ad-hoc saveze. Institucionalno, nije
se desio nikakav značajan odmak od njezine NATO – i samim tim, zapadnjačke –
orijentacije, ali Ankara više nema jasnu viziju koju je imala na vrhuncu
arapskih nemira. Njezina očekivanja da će se stari regionalni poredak srušiti i
biti zamijenjen novim, koji više ide u korist njenim interesima, ostaju
neispunjena. Za sada, preostaje joj boriti se sa izazovima kako se pojavljuju. Upravljanje
sigurnosnim interesima vezanim za krizu u regionu je prioritetni cilj trenutne
turske vanjske politike. U skorijoj budućnosti, Ankara će voditi politiku
selektivnog ratovanja u regionu. Ostavit će po strani odgovornost u područjima za
koja smatra da su od sekundarne važnosti, a rizike te ulaganje vremena, novca,
energije i krvi ostavlja za područja koja odgovaraju njenim interesima
nacionalne sigurnosti.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)
