KULTURA
Prolazi vrijeme, nestaje i bol. Prekrivaju ga ružmarin,
snjegovi i šaš. Ostaje sjećanje da si mogao slušati Pjesmu za malu pticu, a čuo
si jedino Labudovu
FOTO: (public)
Prave ljubavi su duge, i nekako, po pravilu, uglavnom tužne.
Prave ljubavi se ne zaboravljaju, već se samo sakriju, sklone se na onaj viši
nivo svesti koji je ličan, bolan i koji se pre ili kasnije vrati u nekom drugom
obliku, onom koji se graniči sa mržnjom. Prave ljubavi u stvari ne postoje,
iluzorne su, a ipak vrlo stvarne. To su samo dugogodišnja nadanja.
Emocija je jedna, stara, razočaranja je mnogo, nova su i
svježa, jako bole. Bole, kad shvatiš da u stvari voliš iluziju. Dječju, pomalo
glupavu, ipak iskrenu i čistu. Iluziju koju stvara loše vino. Ono vino koje te
tek poslije stigne. Ono koje čini da nudiš sve, a u stvari nemaš da ponudiš
ništa.
Riječi je malo, laži je previše. Uvlače se u tebe, dok ti se
ludi snovi množe. Postoji milion načina da ih napustiš, ne možeš, jer ne
postoji nijedan da ih preboliš. Ti i ne želiš da ih preboliš, jer dok imaš
njih, osjećaš se živim. Toliko te medeno lažu da su od tebe stvorili ludaka od
marcipana, srnu na snijegu, iluziju.
Nježnosti je mnogo, udaraca je uvijek duplo. Zaklinješ se da
ih ne voliš, da ih ne želiš više, zaklinješ se pred svima, ali pred bogom ne
smiješ. Znaš, da ako ima boga, pre ili kasnije ući ćeš u nečiju pjesmu, i dok
ti bela krila rastu, shvatićeš da voliš iluziju.
I onda samo odjednom odeš, dok liju ove novembarske kiše,
odlaziš. Ostavljaš sve, ovog puta zauvijek. Praštati više ne možeš jer previše
voliš. Prolazi vrijeme, nestaje i bol. Prekrivaju ga ružmarin, snjegovi i šaš.
Ostaje sjećanje da si mogao da slušaš Pjesmu za malu pticu, a čuo si jedino
Labudovu. Na trubama. Iluzija. Laž. Nedosanjani san.
Posvećeno meni i onom ko se pronađe.
(TBT, I.C.)
