FELJTON
Historijsko-pravna analiza „Akcije Raduša“, kako
su vojno-policijske službe Jugoslavije operativno nazvale događaj iz ljeta
1972. godine, kada je grupa od 19 članova ekstremne emigrantske
organizacije (HRB) ubačena na teritorij
Jugoslavije s ciljem uspostavljanja nezavisne hrvatske države, može poslužiti i
za pozadinu nastanka paratvorevine Herceg Bosne
FOTO: Ilustracija
Historijsko-pravna analiza „Akcije Raduša“, kako
su vojno-policijske službe Jugoslavije operativno nazvale događaj iz ljeta
1972. godine, kada je grupa od devetnaest članova ekstremne emigrantske
organizacije „Hrvatsko revolucionarno bratstvo“ (HRB) ilegalno ušla na
teritorij Jugoslavije s ciljem podizanja narodnog ustanka, rušenja Jugoslavije
i uspostavljanja nezavisne hrvatske države, može poslužiti i za pozadinu
nastanka paratvorevine Herceg Bosne.
Ovaj događaj u literaturi i javnosti poznat je i
pod nizom drugih imena, prvenstveno „Operacija Feniks ‘72“ ali i kao
„Bugojanska grupa“, „Planinske lisice“ i „Bosanski incident“.
Većina autora koji su se bavili ovom tematikom
ustaške terorističke skupine u emigracije se smatraju sljedbenicima ustaške
ideologije. Na temeljima blajburškog mita nastaje i Hrvatsko revolucionarno
bratstvo (HRB) koje je organiziralo i u ljeto 1972. godine izvelo „Operaciju
Feniks“/„Akciju Raduša“.
Pod pojmom hrvatska politička emigracija misli se
na „političke organizacije, politički aktivne skupine i pojedince koji su u
periodu od 1945. do 1990. iz inozemstva djelovali na rušenju komunističke
Jugoslavije i stvaranju slobodne i suverene hrvatske države“.
Božo Vukušić, na primjer, govori o pet valova
masovnog iseljavanja Hrvata iz Jugoslavije.
Prvi val iseljavanja nastupa po završetku rata kada su oni koji su
preživjeli Bleiburg smješteni u izbjegličke logore u Austriji i Italiji odakle
su sljedećih godina iseljavani u prekomorske i zapadnoevropske zemlje.
Vukušić izostavlja spomenuti da u ovom
periodu novonastalu jugoslovensku državu napuštaju i visoki politički dužnosnici
NDH kao i drugi Hrvati koji nisu bili dio Bleiburga (o čemu govori Ivo
Goldstein).
Drugi val emigracija traje tokom pedesetih i
početkom šezdesetih godina. Dok se u prvom valu iseljavanja motivirana prije
svega političkim i ideološkim razlozima, u drugom valu motiv je prije svega
teška poslijeratna ekonomska situacija.
Treći val, koji započinje početkom šezdesetih
godina i koji Vukušić označava kao „drugi Bleiburg“, veže se za masovne odlaske
na tzv. privremeni rad u inostranstvo. Riječ je o uključivanju SFRJ u tadašnju
politiku izvoza radne snage potpisivanjem bilateralnih ugovora sa Austrijom
(1965.) i SR Njemačkom (1968.).
Četvrti val
uslijedio je nakon sloma Hrvatskog proljeća krajem 1971. i početkom
1972., o čemu će biti više riječi u nastavku ovog rada, i peti, 1990-ih godina
izbijanjem rata na teritoriju bivše Jugoslavije.
Zajedničko cjelokupnoj hrvatskoj političkoj
emigraciji bilo je političko i ideološko protivljenje komunističkoj Jugoslaviji
te želja za uspostavljanjem samostalne hrvatske države.
Teroristička „Akcija 10. travanj“
Na teritoriju Jugoslavije su, i nakon pada NDH i
razbijanja njenih Oružanih snaga, ostale manje grupe vojnika koje su izbjegle
zarobljavanje. Ove grupe nazivale su se „križarima, škriparima, kamišarima,
šumnjacima“ i nastavile su pružati otpor
novouspostavljenoj vlasti.
Potaknuti vijestima o križarskim skupinama, 1947.
godine u Austriji se osniva Hrvatski državni odbor (HDO) na čelu sa Lovrom
Sušićem, Matom Frkovićem i Mehmedom Mehičićem. Za glavnog operativca Odbora
postavljen je Božidar Kavran. Cilj HDO-a
bio je dizanje ustanka na području Jugoslavije, organizovanjem i uvezivanjem
križarskih grupa, i obnavljanje hrvatske države. Plan je dobio naziv „Akcija
10. travanj“.
„Akcija Deseti travanj“ doživjela je totalni
neuspjeh obzirom da se OZNA od početka infiltrirala u njenu organizaciju. Došlo
je do hapšenja gotovo svih učesnika koji su se prebacili u Jugoslaviju. Među
uhapšenima je bio veliki broj poznatih ustaških gerilaca kao što su Božidar
Kavran, Vjekoslav Blaškov, Vladimir Sabolić, Mimo Rosandić i Julije Špalj. Jugoslovenska literatura poredi suđenje
učesnicima „Akcije 10. travanj“ sa Nirnberškim procesom i suđenjem Draži
Mihailoviću jer „nikad do tada … na jednom mjestu nije bilo više ratnih
zlikovaca“.
Nakon neuspjeha „Akcije 10. travanj“ Ante Pavelić
je tvrdio da on nije dao odobrenje za njeno organiziranje.
Nakon propasti „Akcije 10. travanj“ „prvaci
bivšega Ustaškog pokreta odustali su od daljnjih revolucionarnih
pokušaja“. Propašću Akcije politički
angažovane hrvatske izbjeglice shvataju da povratka u bivšu domovinu neće biti
uskoro te počinju intenzivnije organizovati društveni život u emigraciji. Ovaj društveni život uključuje i osnivanje
niza organizacija koje se bore za uspostavljanje nezavisne Hrvatske koristeći
političke ali i nasilne metode borbe.
Terorističke organizacije ustaške provenijencije
Iako Pavelić u novembru 1948. godine raspušta
Ustaški pokret, nasljeđe ustaštva duži
vremenski period obilježava ideje, stavove i djelovanje hrvatske političke
emigracije. Ipak, propašću NDH dolazi do rascjepa među pripadnicima ustaškog
pokreta. U skladu sa ovim, prvaci ustaškog pokreta osnivaju različite
organizacije koje se, uprkos određenim sličnostima, međusobno razlikuju.
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća tri najvažnije organizacije hrvatske
političke emigracije bile su Hrvatski narodni odbor (HNO) Branimira Jelića,
Hrvatski narodni otpor (HNO) Vjekoslava Maksa Luburića i Hrvatski oslobodilački
pokret (HOP) Ante Pavelića.
Glavni zagovornik Pavelićevog povlačenja iz
političkog i društvenog života bio je Branimir Jelić koji 1950. godine osniva
HNO sa sjedištem u Münchenu. Jelić je smatrao da sjedište vodstva hrvatske
političke emigracije treba biti što bliže Jugoslaviji kako bi se moglo
djelotvornije raditi na stvaranju uslova za uspostavu nezavisne hrvatske
države. Ovo je prema Jeliću bilo moguće samo ukoliko na čelu emigracije stoje
osobe koje se ne dovode u vezu sa hrvatskim savezništvom sa Trećim Reichom
prvenstveno zbog pridobijanja naklonosti stranih sila za njihove ciljeve.
Vjekoslav Maks Luburić 1955. godine u Španiji
osniva HNO a Pavelić, 1956. godine u Buenos Airesu, HOP s ciljem da među
hrvatskom političkom emigracijom HOP ima karakter krovne organizacije koja će
usmjeravati cjelokupno njeno djelovanje. HOP je bio najbrojnija i
najutjecajnija organizacija u hrvatskom iseljeništvu.
Nijedna od ovih organizacija nije poduzimala
nasilne mjere protiv jugoslovenske države i pridržavale su se, uključujući i
njihove ogranke i podružnice, zakona država u kojima su djelovale tako da
nijedna nikada nije bila zabranjena osim u Austriji koja se na to obavezala
međudržavnim sporazumima. Politički planovi ovih organizacija prvenstveno su se
svodili na čekanje trenutka u kojem će demokratski Zapad krenuti u rat sa
komunističkim Istokom. U skladu sa idejama koje su među čelnicima NDH nastale
pred sami kraj rata, a o kojima je već ranije bilo riječi, ove organizacije
planiraju iskoristiti „globalni rat“ Zapada protiv Istoka za rušenje
Jugoslavije i uspostavljanje nezavisne Hrvatske.
Sam Pavelić je bio protiv oružane borbe i dizanja
revolucije smatrajući da nije vrijeme za to.
Iz ovog razloga 1959. godine iz HOP-a se odvaja radikalno krilo
predvođeno fra Rafom Medićem koji osniva Hrvatsko križarsko bratstvo
(HKB). Pavelićev stav demoralizirao je
određeni broj hrvatskih izbjeglica te je, posebno nakon Pavelićeve smrti, došlo
do osipanja članstva HOP-a i njihovog prelaska u druge organizacije. Iz ovih
razloga Mile Rukavina, Nihad Kulenović i Dane Šarac 1961. godine u Münchenu
osnivaju Tajne revolucionarne ustaške postrojbe (TRUP) koje primjenjuju i
nasilne metode borbe. TRUP sljedećih godina organizuje niz
terorističko-diverzantskih akcija, neke u saradnji sa Hrvatskim revolucionarnim
bratstvom. Istovremeno Luburić,
uvidjevši da hrvatska emigracija ne može računati na pomoć Zapada, mijenja stav
prema nasilnim metodama borbe.
Mladi emigranti dolaze pod utjecaj HOP-a i HNO-a
koji u državama poput SR Njemačke stvaraju mreže kojima novopridošlim
emigrantima osiguravaju posao, smještaj i druge privilegije dok ih istovremeno
vrbuju za članstvo u svojim organizacijama.
Još jedna značajnija organizacija ustaške
provenijencije je Hrvatska republikanska stranka (HRS) koju 1951. godine u
Buenos Airesu osniva bivši vođa Ustaške mladeži u NDH Ivan Oršanić. Ova
organizacija prvenstveno je bila usmjerena ka političkom i ideološkom
prosvjećivanju hrvatskog naroda.
Hrvatska seljačka stranka (HSS) nastavlja
djelovati u emigraciji iako je njen utjecaj poslije rata značajno oslabio.
Razlog slabljenja najsnažnije hrvatske predratne stranke leži u činjenici da se
HSS u Drugom svjetskom ratu pokazala kao potpuno podijeljena, zbunjena i
marginalizirana stranka kojoj su hrvatski nacionalisti zamjerali kompromis sa
Cvetkovićem a hrvatski partizani pasivnost za vrijeme NDH.
Dvije organizacije koje su također obilježile
hrvatsku političku emigraciju su Hrvatsko narodno vijeće (HNV) osnovano 1975.
godine u Torontu i Hrvatski državotvorni pokret (HDP) osnovan 1981. godine u
New Yorku.
Počasni blajburški vod
Krajem 1950. godine među hrvatskim izbjeglicama,
na čelu sa Dragutinom Zudenigom, Nikicom Martinovićem i Franjom Vranjkovićem,
sve se češće raspravlja o obilježavanju Bleiburga uključujući simbolični
odlazak na Blajburško polje uprkos zabrani britanskih vlasti. Nakon nekoliko
izviđanja prva posjeta Bleiburgu organizovana je 1951. godine a godinu dana
kasnije i prva komemoracija, nakon čega izbjeglice tradicionalno na dan Svih
Svetih organizirano odlaze u Bleiburg.
Sredinom 1953. godine, u cilju očuvanja uspomene
na blajburšku tragediju, osniva se Počasni blajburški vod (PBV). Vod je u
početku bio teritorijalno sastavljen od deset grupa raspoređenih po Austriji i
drugim zapadnoevropskim zemljama, Južnoj i Sjevernoj Americi. Uz redovnu
aktivnost organizovanja komemoracija u Bleiburgu PBV je poduzimao i druge
aktivnosti u cilju čuvanja uspomene na različite osobe i događaje značajne za
hrvatsku nacionalnu historiju.
Iako PBV nije bila klasična organizacija hrvatske
emigracije ona je, prema dokumentima UDBE, „predstavljala saradnju različitih
grana u hrvatskoj emigraciji“. PBV nije bio dio HOP-a ali je većina članova
PBV-a bila učlanjena i u HOP a kasnije i u druge organizacije hrvatske
političke emigracije.
PBV nije organizirao nikakve terorističke akcije,
međutim neosporna je njegova povezanost sa ekstremističkim organizacijama
hrvatske emigracije. Tako je i Bože Vukušić, koji danas obnaša funkciju
tajnika-glasnogovornika PBV-a, 1983. godine osuđen na doživotnu robiju zbog
ubistva Jusufa Tatara. Jedan dio literature tvrdi da je Vukušić „organizirao
protuudbaški udar u kojem je smrtno stradao jedan agent
UDBE“. Prema drugim izvorima međutim, Tatar je bio
doušnik njemačke policije u slučajevima krađa i drugih krivičnih djela čiji su
počinitelji dolazili iz Jugoslavije i njemački sud nije utvrdio da je Tatar na
bilo koji način bio povezan sa SDB-om. Vukušić je na zahtjev Hrvatskog društva
političkih zatvorenika pušten na slobodu 16. marta 1991. godine. Iako je oslobođen služenja kazne Vukušić nije
oslobođen optužbi a na teret mu se stavljaju i krivična djela provale, krađe,
paljevine i otmice.
Osim toga, PBV je od svog osnivanja bio povezan sa
vlč. Vilimom Ceceljom „koji je bio duhovni vođa Počasnog blajburškog voda“ .
Cecelja je u NDH bio zamjenik vojnog vikara (ovu funkciju obnašao je ranije
spomenuti Alojzije Stepinac) a poslije rata bio je aktivan član političke
emigracije te, obzirom na ove okolnosti, osoba od interesa za jugoslovenske
vlasti.
Iz ovih razloga UDBA prati rad PBV-a i organizira
niz akcija u cilju destabiliziranja njegovog rada. Jedna od ovih akcija je i
podmetnuta bomba u gostionici Hrust 1966. godine.
Iako jugoslovenska literatura koja piše o „Akciji
Raduša“ dovodi Vilima Cecelju u direktnu vezu sa organizacijom ove operacije,
istina je da je Cecelja znao za „Operaciju Feniks“ ali je nije podržavao. Kada
je Đuro Horvat rekao Cecelji da HRB planira upasti na teritorij Jugoslavije i
podići narodni ustanak Cecelja ga je pokušao odgovoriti, rekavši mu „da će biti
pohvatani kao miševi“ te mu savjetovao da bi bilo bolje da u Jugoslaviji tajno
likvidiraju političke rukovodioce i na taj način oslabe jugoslavensku
državu. Pri drugom susretu sa Horvatom
Cecelja mu je rekao i da bi „Operacija Feniks“ mogla ugroziti hrvatske
rukovodioce kojima se sudilo u to vrijeme.
Hrvatsko
revolucionarno bratstvo
Među tajnim ilegalnim organizacijama hrvatske
političke emgracije, kao što su HKB i TRUP, posebno mjesto zauzima Hrvatsko
revolucionarno bratstvo (HRB) „najveća hrvatska organizacija u razdoblju
postojanja komunističke Jugoslavije“.
Hrvatsko revolucionarno bratstvo osnovali su Jure
Marić, Geza Pešti, Ilija Tolić i Josip Oblak u septembru 1961. godine u
Sydneyu. Kao što je slučaj sa TRUP-om i
HKB-om, i HRB se osniva uslijed nezadovoljstva radom HOP-a, prvenstveno
njegovom politikom čekanja pogodnog trenutka.
Prvo vodstvo HRB-a činio je Glavni revolucionarni
stan koji se sastojao od četiri člana:
Glavni tajnik, Postrojbeni tajnik i dva vijećnika. Prvi Glavni tajnik
HRB-a bio je Geza Pešti (dugo se smatralo da je tu funkciju prvi obnašao Jure
Marić) a prvi Postrojbeni tajnik Jure Marić. Pseudonimi Glavnog tajnika i
Postrojbenog tajnika (Leonard Barčić i Ivan Kršan) uvijek su bili isti bez
obzira na to ko je obnašao ove funkcije. Osim toga Pešti i Jurić su imali i
lične pseudonime Alija Hasanović i Marijan Kršan dok su pseudonimi Tolića i
Oblaka bili Franjo Zelenko i Silvio Lipnić. Uz konspirativna imena članovi
HRB-a dobijali su i tajne brojeve.
Tri osnovna dokumenta HRB-a bila su: Temeljna
načela, Stegovni pravilnik i Prisega. Temeljnim načelima predviđeno je da je
zadaća HRB-a „osloboditi narod od tuđinskog nasilja te državu Hrvatsku ponovno
uskrsnuti u njezinim etničkim i povijesnim granicama“ kao i da će se HRB
poslužiti „svim raspoloživim sredstvima, uključujući i uporabu oružja da se
konačni cilj ostvari“. Temeljna načela također predviđaju da će cjelokupan rad
organizacije biti tajan. Sastavni dio
Temeljnih načela je i Program HRB-a u kom se iznosi vizija buduće hrvatske
države u kojoj će biti uspostavljen slobodni, demokratski poredak i „organsko
jedinstvo seljaka, radnika i intelektualaca“. Program, između ostalog,
garantuje jednakost polova, vjerske i intelektualne slobode te savremeno
školstvo. Osnivački akti HRB-a
predviđaju da će se HRB raspustiti nakon što se održe prvi slobodni
višestranački izbori u nezavisnoj Hrvatskoj.
Stegovnim pravilnikom utvrđuju se dužnosti članova
HRB-a i disciplinska odgovornost u slučaju propusta. Presude u slučaju propusta
donose Revolucionarni sudovi koji postoje na čelu svakog povjereništva i koji
se sastoje od predsjednika, tužioca, branioca i dva svjedoka. Za prestupe su se
mogle izreći kazne opomene, stroge opomene, ustupanja opasnog zadatka i smrtna
kazna. Nije bilo predviđeno ulaganje žalbe na presude Revolucionarnog suda.
Ovdje je potrebno istaći da se činjenica da je
aktima HRB-a propisana mogućnost izricanja smrtne kazne obilato koristila u
propagandnoj jugoslovenskoj literaturi za prikazivanje HRB-a kao organizacije
koja je likvidirala svoje članove za svaku neposlušnost. Činjenica je međutim da, uprkos njenom
terorističko-diverzantskom karakteru, u toku postojanja HRB-a nije zabilježeno
nijedno izricanje smrtne kazne iako je bilo članova HRB-a koji su postupali
suprotno Stegovnom pravilniku i drugim aktima organizacije.
Da bi osoba postala članom HRB-a za nju su morala
garantovati druga dva aktivna člana HRB-a. Primljeni član je potom izgovarao
Prisegu koja je glasila:
„Prisežem svemogućim Bogom i najdražim svetinjama
da ću se do kraja svog života boriti za slobodu i državnu neovisnost hrvatskog
naroda. Svojim dobrovoljnim pristupom u redove HRB-a obavezujem se slušati
naređeno, bez pogovora izvršavati dane zapovijedi i naloge te vjerno slijediti
revolucionarna načela Bratstva. Svaku povjerenu tajnu obavezujem se čuvati i ne
odavati ništa što bi moglo štetiti probitcima Bratstva i hrvatskog naroda. Ako
prekršim ovu prisegu i ogriješim se o revolucionarna načela Bratstva, ima me po
zakonima organizacije stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao!“
Samo pristupanje HRB-u bila je svojevrsna
ceremonija. Stjepan Crnogorac je, nakon što je uhapšen, UDBI opisao svoju
prisegu HRB-u. Prema Crnogorcu na stolu su bili molitvenik, nož i pištolj.
Dignutom rukom i uz prisustvo dva svjedoka prisegnuo je „da će se boriti za
samostalnu Hrvatsku, sve do njenog oslobođenja od komunističkog jarma, i po
cijenu života“. U jugoslovenskoj
literaturi prilično je tačno opisana ova ceremonija uključujući tekst Prisege.
Prema jugoslovenskoj verziji novi član je držao ruku na pištolju a umjesto
molitvenika uz pištolj i nož je stajalo raspelo. Najznačajnije odstupanje od teksta
Prisege je u dijelu u kom se novi član obavezuje „da će se držati ustaških
načela“ obzirom da se ustaštvo ni na
koji način nije spominjalo u tekstu Prisege. Jugoslovenska propaganda je na
ovaj način vjerovatno željela uspostaviti direktnu vezu između članova HRB-a i
ustaša kao neprijatelja koje su partizani pobijedili u Drugom svjetskom ratu.
Članovima HRB-a bilo je zabranjeno da ostvaruju
kontakt sa Srbima osim ukoliko im drugačije nije bilo naređeno u svrhu
izvršenja neke akcije HRB-a.
HRB je u toku svog postojanja izradio i više
priručnika počevši sa Peštijevim priručnikom „Sloboda ili smrt“. Uz općenite
ideološko-političke smjernice i opis organizacijske strukture HRB-a, najveći
dio priručnika sadržavao je upute članovima HRB-a za konspirativno ponašanje i
čuvanje tajni, pisanu obuku za baratanje oružjem i eksplozivom te se bavio
uspostavljanjem sistema trojki i brojnijih vojno-gerilskih postrojbi. 1965. godine HRB izdaje novi priručnik pod
nazivom „Kletva“. Priručnik je sadržajem veoma sličan prvom obzirom da se
sastojao od istih poglavlja koja su međutim bila detaljnije i studioznije
razrađena. 1967. godine HRB izdaje treći
priručnik „Osvetnici Bleiburga“ koji je imao karakter političko-ideološkog i
revolucionarnog štiva za članove HRB-a.
Neosporno je da je HRB ostvarivao kontakt i
saradnju sa vladama i tajnim službama stranih država. HRB je bio u kontaktu sa
izraelskom ambasadom a preko Marića Jure i sa ruskim diplomatskim
predstavništvom u Australiji. HRB je ostvarivao kontakt i želio sarađivati i sa
Bugarskom, odnosno izazvati diverzije na teritoriju Jugoslavije kako bi
Bugarska sebi pripojila određene teritorije koje su bile u okviru SFRJ.
1996. godine, nakon operacije Oluja, vodstvo HRB-a
donosi formalnu odluku o raspuštanju.
Terorističko-diverzantsko djelovanje
Okosnicu ekstremističkih, tajnih organizacija
hrvatske političke emigracije, uključujući HRB, ne čine bivši čelnici NDH koji
u emigraciju dolaze nakon Drugog svjetskog rata već nove, mlade generacije koje
u drugom i trećem valu emigracija dolaze u zapadnoevropske i prekomorske
države.
U periodu od 1962. do 1965. godine Hrvatsku je
napustilo 150.000 građana koji su otišli na privremeni rad u inozemstvo što je
činilo 60% ukupne jugoslavenske emigracije.
Iako je jedan od važnijih razloga emgracije Hrvata iz Jugoslavije
zasigurno specifični položaj Hrvatske u SFRJ obzirom na njenu ulogu u minulom
ratu, odnosno političko i ideološko neslaganje sa komunističkim sistemom,
emigranti Jugoslaviju ne napuštaju samo iz političkih razloga. Najčešći razlog
emigracija bio je prije svega ekonomski. Razlozi bijega bili su i izbjegavanje
služenja vojnog roka te izbjegavanje krivičnog gonjenja i izvršenja kazni. Osim toga, u obalnom pojasu Hrvatske bila je
prisutna i tzv. tradicija ekonomske emigracije: ukoliko jedna porodica ima više
sinova jedan od njih u pravilu bi otišao u emigraciju. Vrlo često su roditelji
sa više muške djece već u djetinstvu određivali koji će sin emigrirati.
Obzirom da je većina emigranata Jugoslaviju
napustila ilegalno, nisu se mogli obratiti za pomoć jugoslovenskim diplomatskim
predstavništvima. Iz ovih razloga novopristigli emigranti obraćaju se
jugoslovenskoj ekstremnoj emigraciji.
I u situacijama kada su radnici legalno dolazili
na privremeni rad u Austriju ili Njemačku jedan od najtežih problema sa kojim
su se susretali bila je organizacija slobodnog vremena, informativnog,
propagandnog i kulturno-zabavnog života obzirom da najčešće nisu poznavali
jezik i bili su u novoj sredini bez porodice zbog čega bi se javljao osjećaj
izoliranosti. U nedostatku medija većina radnika je čitala emigrantsku štampu.
Ovaj položaj radnika otvarao je prostor za djelovanje ekstremne emigracije koja
je imala svoje klubove gdje su radnici mogli da se druže sa ljudima u sličnom
položaju i tako prevaziđu osjećaj usamljenosti i izoliranosti.
Prema jugoslovenskoj literaturi, objavljenoj nakon
„Akcije Raduša“, članovi HRB-a vrbovani su prije svega prijetnjama i ucjenama i
to zato da bi se od njih prikupljala novčana sredstva koja su se prvenstveno
koristila za lične potrebe visokopozicioniranih HRB-ovaca kao što su Geza Pešti
i Srećko Rover. S druge strane,
Vukušićev tekst ostavlja dojam da su svi članovi HRB-a ovoj organizaciji
pristupili vodeći se isključivo nacionalno-ideološkim osjećanjima, ljubavi
prema Hrvatskoj i želji za njenim oslobađanjem od okova komunizma.
Iako jugoslovenska literatura (svjesno) pretjeruje
u prikazivanju čelnika emigrantskih organizacija kao ljudi vođenih isključivo
pohlepom, zabilježeni su slučajevi plašenja i fizičkog maltretiranja radnika na
privremenom radu kako bi se od njih iznudili novčani prilozi. Tako je radnik
Rudolf Kvesić, iz straha da će ga emigranti likvidirati, morao napustiti
Njemačku jer ga je stalno napadao i prijetio mu ubistvom Tomić Josip koji je kasnije
osuđen na šest godina zatvora zbog pokušaja ubistva jugoslovenskog
građanina. Ovaj slučaj nije međutim
povezan sa HRB-om i nasilno vrbovanje radi ostvarivanja lične koristi zasigurno
nije bio jedini način na koji su velike emigrantske organizacije sticale
članove.
Izvještaji UDBE koji su danas dostupni javnosti
pokazuju da se UDBA koristila metodom plasiranja lažnih informacija o
pronevjeri i zloupotrebi novca hrvatskih emgrantskih organizacija u cilju izazivanja međusobnog sukoba i
slabljenja njihovog utjecaja.
Neki članovi HRB-a međutim, posebno siromašni
studenti, vrbovani su na način da im se nudila finansijska pomoć, pomoć u
pronalaženju posla, te su im obećavane visoke funkcije u novoj nezavisnoj
Hrvatskoj. Na ovaj način vrbovan je Stjepan Crnogorac koji je došao u Austriju
kako bi završio studij teologije. Crnogorac je bio u teškoj materijalnoj
situaciji i morao je raditi dva posla kako bi osigurao svoju egzistenciju i
finansirao školovanje. Vejsil Keškić, Adolf Andrić i Đuro Horvat (svi učesnici
„Operacije Feniks“), nagovorili su Crnogorca da se priključi HRB-u tako što su
mu ponudili mjesečnu materijalnu pomoć, koju je ovaj prihvatio, a potom ga
pozivali na druženja gdje su ga vrbovali obećavajući mu dobro zaposlenje nakon
što završi fakultet.
Leljak u svojoj knjizi posvećenoj Crnogorcu
prepričava dio njegove izjave u kojoj govori u HRB-u:
„Znali su pridobiti ljude testiranim metodama,
zanimali su se za probleme mladih studenata i prikazivali se dobrohotnim
ljudima. Stjepan je bio sam u tuđem svijetu i na svojoj koži je osjetio njihovo
djelovanje, postajali su prijatelji, ljudi, koji su mu pomagali, na njih se
mogao osloniti bilo kada. Bili su spremni učiniti sve samo da bi pridobili
ljude za svoje ideje, nagovorili su ga da postane njihov član i da se prisegne.
Stjepan je zapisao da je tako i sam postao član HRB.“
FOTO: (PUBLIC)
„Crne legende“ o Hrvatima
Dakle, HRB je nudio i obećavao materijalnu korist,
posao i funkcije onima koji bi se priključili Bratstvu. Ovdje se ipak ne može
govoriti o prisili kako to proizilazi iz jugoslovenske literature. Prema
izjavama uhapšenih članova grupe Feniks, Crnogorcu su pomagali na način da mu
je svakog mjeseca jedan od njih slao 100 DM sve dok nije dobio stipendiju preko
australske katoličke organizacije.
Obzirom da je Crnogorac opisao svoje priključenje HRB-u slovenačkoj UDBI
nakon što je uhapšen, zasigurno bi rekao da je bio prisiljen da pristupi HRB-u
obzirom da je ta informacija mogla poboljšati njegovu situaciju.
Nasuprot literaturi bivše hrvatske ekstremne
emigracije međutim, svi članovi HRB-a nisu nužno u potpunosti vjerovali u ideje
i ideologiju Bratstva. Veliki broj radnika na privremenom radu i studenata koji
su se priključivali HRB-u bio je u dvadesetim godinama kada su bili podložni
utjecajima i kada im je bila potrebna podrška. U ovakvim uslovima lagano su
prihvatali tuđe ideje i stavove kako bi se uklopili i bili prihvaćeni.
Ipak neosporna je činjenica da HRB osnivaju
mladići rođeni tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća koji,
obzirom na svoje godine, ne samo da nisu mogli učestvovati u nomenklaturi NDH
već su se samog režima slabo ili nikako sjećali. Postavlja se pitanje zašto su
pedesetih i šezdesetih godina, kada se snaga ustaških ideja u političkoj
emigraciji intenzivno smanjuje i postepeno stvara liberalno-demokratsko krilo
hrvatske emigracije, ideje ustaštva tako
dobro primljene među mlađom generacijom koja se nikako ili jedva sjećala
nezavisne hrvatske države?
Iako ovu tezu ne iznosi izričito, odgovor na ovo
pitanje može se pronaći u tekstu Dejana Jovića „Hrvatska u Socijalističkoj
Jugoslaviji“. Jović objašnjava da je jugoslovenska politika amnestije
odgovornosti većine naroda za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu
uključivala i zabranu raspravljanja o ovim zločinima. Ova zabrana obuhvatala je
zločine Hrvata u NDH (obzirom da su, za razliku od nekih drugih država
okupiranih u Drugom svjetskom ratu, koncentracione logore u NDH, uključujući
Jasenovac, vodile domaće snage) ali i onih koje su počinili partizani, prije
svega Bleiburg i Križni put. Zabrana pričanja o ratnim tragedijama koje su
veliki broj stanovnika Jugoslavije lično pogodile dovela je do toga da lične
uspomene mnogih ljudi postaju temelj sa različite privatne, neslužbene
interpretacije prošlosti koje su bile u neskladu sa službenom interpretacijom.
Ove privatne historije osnov su za nastanak
mitova o žrtvovanju naroda kao posljedici okupacije i domaćeg fašizma.
Dakle, prve generacije Hrvata koje odrastaju u
poslijeratnom okruženju suočene su sa sukobom službene interpretacije historije
i privatne, zasnovane prije svega na blajburškom mitu i represiji prema
hrvatskom narodu pod jugoslovenskim totalitarnim režimom (literatura koja sa
blagonaklonošću gleda na diverzantsko-terorističke akcije hrvatske emigracije u
pravilu Jugoslaviju označava kao totalitarni Titov režim). Naravno ova tvrdnja
se ne odnosi na sve jugoslovenske Hrvate. Većina mladih emigranata koji se
priključuju ekstremnim organizacijama, međutim, potiču iz siromašnih porodica i
manjih ruralnih mjesta gdje legende, mitovi i privatne, porodične historije
zauzimaju važno mjesto.
Ovaj zaključak, zasnovan na interpretaciji
Jovićevih teza, može se dopuniti i time da je, obzirom da se ovi mladići lično
nisu sjećali režima NDH, pa time ni strahota represije i zločina koji su u NDH
počinjeni, ostavljen prostor da se u ovim subjektivnim interpretacijama
historije obezvređuju, umanjuju i racionaliziraju zločini NDH, a s druge
strane, uveličavaju i demoniziraju partizanski zločini nad Hrvatima kojima je
oduzeta nezavisna država. Krivnju za nastanak ovih subjektivnih, iskrivljenih
historija snosi i komunistička vlast koja nije dopuštala otvoreni razgovor i
raspravu o onome što se dogodilo.
Pisanje Bože Vukušića (rođ. 1962. godine) o
zločinima Vjekoslava Maksa Luburića u Drugom svjetskom ratu slikovito prikazuje
kako nova generacija ekstremne hrvatske emigracije (rođena nakon propasti NDH)
poima i prihvata zločine počinjene u NDH:
„Pod njegovim zapovjedništvom bili su i svi logori
u NDH, među njima i Jasenovac, u kojima su se, pored uobičajenog
ratno-vremenskog odnosa prema logorašima i zarobljenicima, događali i strašni
neopravdivi zločini koji su zasjenili Luburićevo ratno viteštvo, a neprijatelj
ih je iskoristio za kompromitaciju NDH, pa ih još uvijek koristi za
problematiziranje same hrvatske državotvorne ideje“.
Dakle, iako se zločini NDH priznaju, na njih se
prvenstveno gleda kao na oružje u rukama neprijatelja za stvaranje „crnih
legendi o Hrvatima“ i hrvatskoj
nezavisnoj državi. Osim toga potrebno je istaći apsurd fraze „uobičajni
ratno-vremenski odnos prema logorašima i zarobljenicima“ koju bi komunistički
režim također mogao iskoristiti za opravdanje zločina Bleiburga i Križnog puta
kao i bilo koji drugi režim za opravdanje nepoštivanja konvencija i običaja
rata.
/nastavit će se/
(TBT, Istraživački tim)