KOLUMNA
Ako posmatramo
emocije i predrasude koje pokreću desni populizam, mnoge od njih će se odlično
uklopiti sa onima uočenim prilikom izučavanja fašizma 1930-ih
Piše: Paul
Mason, thebosniatimes.ba
Njihov odnos
prema ljudskim pravima je ciničan i oni ne vole imigrante, a ni Evropsku uniju.
Žele jaku, naoružanu državu, spremnu za napad. Oni su kao vaš rođak rasista
koji uvijek pokvari božićno slavlje. To su ljudi koje ankete nazivaju
“autoritarnim populistima” i kojih prema agenciji YouGov ima veoma mnogo.
Četrdeset osam posto anketiranih Britanaca pokazali su neke ili sve gore
pobrojane osobine, prema nalazima YouGov Centre Cambridge objavljenim prošle
nedjelje.
Kao način da se
obuhvati sve što se događa – sa Trampom, brexitom i Le Pen u Francuskoj – ideja
je primamljiva. Kada su Regan i Tacher došli na vlast, “autoritarni populizam”
je kao akademski termin korišten da se opiše njihova politika. Danas se smatra
da ovaj fenomen ubrzano nadrasta i premašuje stare definicije ljevice i
desnice. Ali nije sve tako prosto i ovaj fenomen nije nov. Pojam “autoritarni
populista” je konstrukt koji, ako nismo dovoljno obazrivi, može zasjeniti
istinske razloge iznenadne krize centrizma i odgovore na pitanja koja se s tim
u vezi nameću.
Kroz sve ovo smo
jednom već prošli. Shvativši kakve tipove ličnosti je k sebi privlačio
politički ekstremizam kasnih 1920-ih, sociolozi su pokušali da razumiju odakle
razlozi za ovu novu “želju za podčinjavanjem”. Erich Fromm, ljevičarski
psiholog, uočio je i kod vođa i kod vođenih “nesposobnost da se oslone na sebe
same, da budu nezavisni, drugim riječima nesposobnost da podnesu slobodu”.
Snaga ove intuicije ne može se podcijeniti. Opkoljen teorijama koje su za
pojavu fašizma okrivljavale ekonomsku depresiju, klasnu borbu i Versajski
ugovor, Fromm je njegov začetak locirao u strahu od slobode.
Trump i Farage
nisu fašisti. Britanija sa gotovo punom zaposlenošću nije vajmarska Njemačka. I
prema istraživanjima YouGova, većina “autoritarnih populista” ostaje politički
blizu centru. Samo 19% britanskog biračkog tijela pokazuje ekstremno-desne
reakcionarne stavove, u poređenju sa pro-EU internacionalistima i liberalnim
ljevičarima koji sa 37% čine najveću grupu među glasačima.
Ipak, ako
posmatramo emocije i predrasude koje pokreću desni populizam, mnoge od njih će
se odlično uklopiti sa onima uočenim prilikom izučavanja fašizma 1930-ih. Za
lajavu rasističku desnicu, njihova pobuna ima za cilj uspostavljanja reda. Za
njih, kao i u tridesetim godinama prošlog vijeka, sve različitosti – polne,
rasne ili seksualne – tumače se kao borba jakih protiv slabih. Oni vole teatar
masovnih skupova, gdje ih harizmatični vođa – “čarobni pomagač”, kako ga je
nazivao Fromm – toliko plaši gomilanjem nelogičnosti da više ne pomažu nikakvi
“eksperti” koji bi ih naknadno suočili sa činjenicama.
Ipak, postoji
velika razlika između današnjice i 1930-ih i ona postaje još jasnija kada se
dublje uroni u statistiku rezultata istraživanja YouGova. U Britaniji su
najjači predskazatelj toga ko postaje “autoritarni populista” godine starosti.
Trideset osam procenata tih ljudi ima preko 60 godina, a sljedećih 21% su
između 50 i 60 godina. Slaba obrazovanost je još jedan bitan pokazatelj, ali ne
toliko snažan kao onaj prvi.
Desne
populističke mase iz tridesetih godina su se regrutirale iz ekonomski
ruiniranog nižeg srednjeg staleža. Mada je bilo radnika koji su podržavali
Hitlera, većina mu se suprotstavljala, iako neuspješno. Najjasnija podjela bila
je klasna. Danas je najjasnija podjela prema dobu i stepenu obrazovanja. Za
naših života prošli smo kroz najveći tehnološki napredak i najveće ostvarenje
individualnih sloboda – prije svega onih koje se odnose na žene. Zato su zakoni
o ljudskim pravima mjesto gdje ova grupa uvijek zaglavi: zakoni su uvijek
viđeni kao davanje “prava onim drugima”, koja podrivaju ono što je preteklo iz
prethodne hijerarhije, bilo da je to bijela, muška, strejt ili neka druga
supremacija.
Nacizam se još
uvijek mogao zaustaviti između 1930. i 1933. Da su Njemačkoj oproštene ratne
reparacije, da se zaustavila politika štednje koja je bez posla ostavila 25%
radne snage, da je krupnom biznisu objašnjeno da nije ljevica snaga koja može
uništiti demokratiju, već desnica. I u kritičnim momentima, da su se ljevica i
centar ujedinili i suočili sa populističkom desnicom na njihovom terenu –
ulici. Vodeći princip trebao je biti: ukloniti sve što kreira nesigurnost.
Danas je, paradoksalno, ovaj zadatak mnogo teži. Bilo bi nemoguće vratiti
unazad trideset godina slobode – ne samo zato što su one neizbrisivo urezane u
životni stil i psihologiju mladih. Cifre YouGova pokazuju da među onima iz
anti-autoritarne, pro-globalističke grupe ima samo 25% starijih od 60 godina.
Među onima ispod 40, na svakog ultradesničara dolaze dvoje liberalnih
globalista. Ovo ukazuje na problem za one na ljevici koji žele da nađu bar
nešto progresivno u stavovima koji okrivljuju migrante za niske plate (taj
šarmantni internetski mem tako omiljen u zemlji UKIPiji), a “Rothschild
bankare” za finansijsku krizu.
Brojni novinari,
ja također, više nego dovoljno su se bavili antropologijom rasistički nastrojenih
penzionera iz provincije da ovo razumijemo: oni mrze moderno doba i slobodu
koju ono sobom nosi. To ne možemo ignorirati. U središtu otpora mora biti
raskid sa neoliberalnom ekonomijom. Povećati plate, ukinuti neizvjesnost
očuvanja radnih mjesta, izgraditi mjesta za stanovanje i, prije no što se išta
uradi, glasno obećati sve to. Čovjek bi pomislio da ne treba puno pameti za
tako nešto – sve dok se ne sjeti koliko su energije utrošili laburistički
političari i komentatori za protivljenje ovakvim mjerama ovog ljeta. Ali to
nije sve. Fromm je objasnio (pdf) neuspjeh njemačkog lijevog centra da se
odupre Hitleru “stanjem unutrašnjeg premora i rezigniranosti.” Oni više nisu
vjerovali u svoje vlastite vođe i svoju ideologiju: “Duboko u sebi, mnogi su
odustali od svake nade u efikasnost političke akcije.”
Ovo danas više ne
važi. Bojkot nastave u školama u znak protesta protiv Trampa, protest glumaca
brodvejske predstave Hamilton, stoički otpor američkih Indijanaca protiv
gradnje cjevovoda u Dakoti – daleko su od svakog premora i rezigniranosti. I u
Britaniji je došlo do masovnog odgovora na Brexit: 180.000 ljudi pridružilo se
Laburističkoj partiji i 15.000 Liberalnim demokratima. Samo jedna stvar može
učiniti da se najobrazovanija i najslobodnija generacija u historiji svijeta
preda umoru i rezignaciji, a to je da srednja klasa i liberalni mediji odustanu
od svoje slobode.
(TBT, The
Guardian)