Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu znao je tačno šta radi kada je naredio napad na iranski konzulat u Damasku prije dvije sedmice, ubivši iranskog vrhunskog vojnika, brigadnog generala Mohammada Rezu Zahedija, među ostalim komandantima Islamske revolucionarne garde (IRGC).
Ovaj napad je daleko prevazišao postojeću taktiku ograničavanja protoka oružja do Hezbolaha, libanskog pokreta, ili potiskivanja grupa koje podržava Iran sa njegove sjeverne granice.
Ovo je bio pokušaj eliminacije iranskog vodstva u Siriji.
Nakon šest mjeseci, rat u Gazi ide loše. Izraelske kopnene snage suočavaju se s tvrdoglavim palestinskim otporom koji ne pokazuje znake predaje ili bijega, usred biblijskih razmjera razaranja i stvarne patnje njenog naroda.
Ako ništa drugo, raspoloženje među Hamasovim borcima je ojačalo. Osjećaju da su preživjeli najgore i da nemaju šta izgubITI. Stanovnici Gaze se nisu okrenuli protiv njih i okupacija Rafe, kako tvrde, za njih ne bi napravila nikakvu razliku. Preziru Izrael računajući snagu Hamasa u bataljonima. Nakon takvog napada, imaju neograničene zalihe regruta i oružja.
Višestruke poruke
Kako izraelska ofanziva u Gazi odugovlači, protivljenje Netanyahuovom vodstvu raste i postoji stvarni pritisak da se postigne dogovor kojim bi se počeli vraćati taoci živi.
Razlike s njegovim glavnim saveznikom, američkim predsjednikom Joeom Bidenom, sada su na vidjelo i on brzo gubi svjetsko mišljenje. Izrael je, pod Netanyahuovim upravljanjem, postao parija država.
Izrael je još jednom morao da glumi žrtvu, da održi mit da se bori za svoje postojanje. Nije bilo boljeg trenutka za Netanyahua, kockara, da baci kocku i napadne iranski konzulat, znajući dobro šta to znači?
SAD su također znale šta Netanyahu radi, a to je da pokuša da uvuče Ameriku u napad na Iran barem treći put u 14 godina. Zato su SAD direktno Irancima rekle da nemaju nikakve veze sa napadom i da su o tome znale tek kada su avioni bili u zraku.
Iran je čekao svoje vrijeme. Vidjelo se šta se dogodilo u Vijeću sigurnosti, kada su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska stavile veto na izjavu koju je sastavila Rusija u kojoj se osuđuje napad na konzulat. Tada je rečeno da neće napasti Izrael ako se ostvari prekid vatre u Gazi. I ovo je ignorirano. Tada su sve zapadne zemlje poručile Iranu da ne udara na Izrael. Biden je dao jedan savjet za Iran: “Nemoj”.
Kada je došao, napad je pažljivo koreografiran da prenese brojne poruke SAD-u, Izraelu i arapskom regionu.
Teheran je želio uspostaviti presedan da bi mogao direktno pogoditi Izrael bez pokretanja rata punog razmjera. Želio je kazati Izraelu da može da ga pogodi. Željelo se poručiti SAD-u da je Iran sila u Zaljevu koja ovdje želi ostati i koja kontrolira Hormuški moreuz. Htjelo se poručiti svakom arapskom režimu koji se klanja Izraelu da bi se isto moglo dogoditi i njima.
Samo nekoliko raketa probilo je cilj, ali je svaka poruka koju su poslali bila isporučena. Napad je stoga bio strateški uspjeh oduzimanjem reputacije Izraelu kao glavnom nasilniku u bloku.
Isporuka ovih višestrukih poruka počela je zapljenom iranske Revolucionarne garde kontejnerskog broda MSC Aries pod portugalskom zastavom kojim, prema državnoj novinskoj agenciji (IRNA), upravlja kompanija čiji je predsjednik milijarder rođen u Izraelu Eyal Ponuda.
Zatim je lansirao rojeve jeftinih dronova na Izrael i rekao svima da imaju osam sati da se pripreme. Izrael je koštao više od milijardu dolara da aktivira svoje sisteme protivvazračne odbrane, kako je za Ynet news izjavio brigadni general Reem Aminoach.
To će vjerovatno biti manji dio računa.
Poznato je da su najmanje četiri zemlje pomogle Izraelu da obori dronove – SAD, Velika Britanija, Francuska i Jordan. Peta je najvjerovatnije bila Saudijska Arabija jer je bila na putu od južnog Iraka do Izraela, a šesta je mogla biti Egipat.
Ovo je bio veliki odbrambeni zračni poduhvat kakav, kako su neki Ukrajinci ogorčeno primijetili u nedjelju, iste te zemlje ne žele pruđiti njima.
Zauzvrat, Iran je potrošio 170 jeftinih dronova, dok je 25 od 30 krstarećih raketa oborio Izrael. Oni su bili mamac. Oružje su bile balističke rakete i mali broj njih je prošao kroz odbranu Izraela i pogodio zračnu bazu Nevatim na jugu Izraela.
Portparol izraelske vojske Daniel Hagari rekao je da su te rakete izazvale lahka oštećenja. Izraelu je tako stavljeno do znanja da Iran ima kapacitet da ga udari i pogodi njihove mete iz daljine, a da ne mora koristiti Hezbolah, Ansar Allah iz Jemena ili njegove saveznike u Iraku.
Korišteno oružje bilo je besplatni uzorak njegove stvarne vatrene moći. Nakon napada, Iran je upozorio SAD da će, ako Izrael odgovori istom mjerom, njihove baze u Zaljevu i širom Iraka postati mete, kao što su bile nakon ubistva Kasema Sulejmanija, šefa snaga Kuds u 2020.
Poruka SAD-u je podjednako snažna: Iran je spreman napasti Izrael balističkim projektilima i prkositi Zapadu, uključujući direktno upozorenje Bidenu. Isto bi mogli učiniti protiv bilo kojeg američkog saveznika u regiji Zaljeva. Iran ne želi rat, ali je sposoban odgovoriti.
Dakle, ako ne želi rat, poruka SAD-u je da mora obuzdati svoje svojevoljno, adolescentno derište, Izrael, dijete koje je roditelj toliko dugo mazio, da misli da može učiniti regiji šta god želi.
Greške vanjske politike
Netanyahu je sada u dilemi. Mogao je izabrati da zadovolji ekstremnu desnicu i izvede porazni kontranapad na Iran, ali ne bi imao pomoć Amerike u tome. A ako se to ne ostvari, možda će mu biti malo teže upravljati zračnim prostorom između Tel Aviva i Teherana.
Ako Netanyahu napadne Iran, njegovi klimavi odnosi sa SAD će se pogoršati. On će također pokrenuti veliki napad uz stvarno protivljenje odbrambenog i sigurnosnog establišmenta, što ga je spriječilo da uradi sličnu stvar 2010. godine.
Ako ne učini ništa, izgleda još slabije nego što već čini i ustupa teren Bennyju Gantzu, vođi opozicije i kolegu članu ratnog kabineta koji je u nedjelju govorio o diplomatskoj ofanzivi na Teheran, potpuno istom formulom koju su koristile arapske države kada su doživjele katastrofalni vojni poraz od Izraela.
SAD na sličan način konstatira da se po peti put u tri decenije u njihovim rukama ruši velika tabla vanjske politike.
Odluka o svrgavanju talibana u Afganistanu, invazija na Irak, svrgavanje libijskog Moamera Gadafija, pokušaj svrgavanja Bashara al-Assada – sve ove vanjskopolitičke katastrofe kulminirale su odlukom da se podrži izraelska invazija na Gazu .
Naravno, sporo je shvatiti razmjere pogrešne procjene koju je napravio podržavajući Izrael do kraja nakon napada Hamasa 7. oktobra. Ali takođe je trebalo vremena da se shvati razmjera greške koju je napravila u invaziji na Irak.
Američki ministar odbrane Lloyd Austin svjedočio je Kongresu da SAD nemaju dokaze da je Izrael počinio genocid u Gazi, što je sablasno podsjećalo na govor Colina Powella u UN-u u kojem je rekao da ima dokaze o oružju za masovno uništenje Sadama Husseina. Powellov govor 2003. bio je ključni trenutak u gubitku međunarodnog kredibiliteta SAD-a. Od tada svake godine sve brže tone.
Powell je kasnije požalio zbog onoga što je rekao. Austin je predodređen da učini isto.
Paklena rupa
Izrael je sada odveo svoje saveznike u paklenu rupu u kojoj nema mira, pa čak ni izgleda da porazi Hamas; nema izgleda za poslijeratnu vladu, sve manje odvraćanja od svih ostalih oružanih grupa u regionu, a mogućnost regionalnog rata niskog nivoa na svim izraelskim granicama istovremeno vrlo je izvjesna.
Vjerojatno najgluplja stvar koju su izraelski sigurnosni izvori uradili u nedjelju bila je da su javno progovorili o saradnji koju su dobili od jordanskih zračnih snaga koje su im pomogle da obaraju dronove i krstareće rakete.
Izraelski izvori su se hvalili da su projektili usmjereni prema Jerusalemu presretnuti na jordanskoj strani doline Jordana, a drugi u blizini sirijske granice.
Poruka koju je Izrael želio prenijeti bila je da, uprkos izgledu, Izrael ima saveznike u regionu koji su spremni da ga brane.
Ali ovo je glupa igra ako Izrael želi da sačuva kritično slabu jordansku monarhiju, boreći se protiv plime bijesa javnog mnjenja koji želi da juriša na granicu.
Jordan je možda u prošlosti bio dvoličan, kada kralj Husein odavao obavještajne podatke svom kolegi, prijatelju s kojim je pušio cigare, pokojnom bivšem premijeru Yitzhaku Rabinu.
Ali ovo je prvi put da se sjećam da se jordanska vojska, koja još uvijek nosi svoje izvorno ime iz vremena oslobođenja od Osmanskog carstva kao “arapska vojska”, zapravo uključila u borbu za zaštitu granica Izraela.
Ovo je velika greška.
Dok je stanovništvo Jordana, i Palestinci i stanovnici istočne obale, bodrili te projektile na svoje mete, jordanska vojska ih je oborila u ime Izraela.
Izrael ima odnose samo sa arapskim liderima koji prkose volji svog naroda i nameću im svoju korumpiranu vlast. Akcija Jordana u subotu mogla bi kratkoročno pružiti pomoć Izraelu, ali dugoročno predstavlja probleme na najdužoj izraelskoj granici.
Izrael možda slavi činjenicu da ima stvarne saveznike, ali time fatalno podriva legitimitet svojih prijatelja.
Iran je iznio svoje i Izrael je zbog toga slabiji.
Ovo je prvi put da ga je direktno napao Iran koji je ostavio utisak da ga rat ne zanima. To je takođe prvi put da je Izraelu rekao Biden da ne uzvrati udarac. Nakon takvog napada vanjski dojam je veoma loš: Izraelu su potrebni drugi da ga brane i nije slobodan da bira kako će uzvratiti udarac.
Napad ostavlja svom zaštitniku SAD da traži opcije politike.
Kao što sve, trenutno, izgleda veoma loše.
(TBT, MEE)