Ništa od svega onoga što se desilo od najavljenog Svebošnjačkog sabora u Sarajevu ne zaslužuje ni jedan redak ozbiljnog političkog osvrta. Zapravo, to je bila jedna obična politička lakrdija i promenada skorojevića.
Mnogo su zanimljivije bile reakcije i osude ovog skupa od pozvanih i nepozvanih političkih lidera kao i intelektualaca u Sarajevu.
U KOMUNISTIČKOM LIMBU
To što se ljevičari zgražavaju nad ovakvim nacionalnim skupovima i idejama, nije nikakav novum za Sarajevo. Oni još žive u komunističkom limbu u koji žele prenijeti i „svete“ mošti Josipa Broza Tita iz Beograda u Sarajevo ili u Jajce. Osim toga, mit AVNOJ-a je toliko prisutan u političkoj kulturi, kao i u svijesti Bošnjaka da još uvijek gaje iluzije da je Bosna i Hercegovina kao takva moguća uprkos tome što je po osnovu Daytonskog sporazuma konstituirana na etno principu – kao zajednica triju konstitutivnih naroda.
Ono što je bilo baš upadljivo vezano za događaj pokuašaja sazivanja nekakvog nacionalnog skupa bošnjačkih stranačkih vođa jeste činjenica da su bošnjački nacionalisti dočekali „na nož“ samu ideju takve vrste političkih okupljanja. Počevši od negativne reakcije još uvijek nominalnog nacionalnog bošnjačkog vođe, Bakira Izetbegovića, ili Fahrudina Radončića, ili Semira Efendića, stranačkog epigona Harisa Silajdžića, do reakcije Sulejmana Ugljanina, koji još uvijek slovi kao nacionalni vođa Bošnjaka u Sandžaku, pa čak i Rasima Ljajića, kao mnogi drugi bošnjački političari i intelektualci distancirali su se od ovog skupa. Ima tu personalnog animoziteta prema dočinu ovog skupa Elmedinu Konakoviću, ali nije to bio presudan motiv tako promptnih negativnih reakcija.
Nekoliko je veoma ozbiljnih uzroka takvom njihovom ponašanju.
Prvi uzrok je vjerovatno frustracija zbog povijesnih hipoteka koje je iza sebe ostavio prvi Bošnjački sabor. Iako je na tom saboru usvojeno nacionalno ime, njega prate kontroverze zbog sumnji da je bio sazvan da bi se na njemu donijela odluka o Bošnjačkoj republici, odnosno pristanak na podjelu države.
„SVE ĆE NAS POKRITI ZELENA TRAVA“
Samo prije nekoliko mjeseci umrli su jedan za drugim Enes Duraković i Abdulah Sidran, koji su bili učesnici prvog Bošnjačkog sabora. Sidran je tvrdio da je Duraković „nosio u džepu“ napisan Ustav te navodne Bošnjačke republike koji je trebao biti usvojen na tom saboru. Duraković ga za života nije demantirao. I kao što je ova „istina“ otišla u grob sa njenim akterima, tako će mnoge političke tajne u novijoj historiji Bošnjaka završiti u mezarovima sa njihovim akterima. „Sve ć eih pokriti zelena trava“, kako je znao reći najveći postkomunistički bošnjački nacionalni vođa Alija Izetbegović.
Međutim, sve su te takve kontroverzne političke odluke, koje i danas izazivaju sumnje i frustracije u javnom prostoru Bošnjaka, izravno vezane za Stranku demokratske akcije (SDA) kao nosioca nacionalne bošnjačke politike kako u BiH tako i u regionu u posljednjih 30 godina. Svi oni koji su osudili Konakovića, ili su još uvijek u SDA-u, ili su bili funkcioneri te stranke.
Zato je ovdje ključna riječ u osudi sazivanja sabora „izdaja“, kako je Izetbegović okvalificirao poziv Konakovića da prisustvuje takvom skupu. Stoga je važno podsjetiti da je upravo na ovakvim bošnjačkim nacionalnim idejama i nastao prvi sukob, odnosno raskol u SDA-u kojeg su predvodili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović. Sjeme razdora nastalo je upravo na predizbornom skupu u Novom Pazaru, a kulminiralo je na najvećem nacionalnom skupu u Velikoj Kladuši gdje se, treba li to napominjati, i ispilio najveći bošnjački kolaboracionist i nacionalni izdajnik Fikret Abdić. Zulfikarpašić je u Sulejmanu Ugljaninu vidio oličenje vjerske radikalizacije što je po njemu bio koncept srbijanskih obavještajnih službi (KOS) kako bi JNA dobila izgovor za vojnu intervenciju i zavođenje vanrednog stanja i BiH kako je to već bilo učinjeno na Kosovu.
FOTO: Ugljanin (Arhiv/SDA)
Čak će nakon istupanja iz SDA i osnivanja svoje stranke MBO, Zulfikarpašić optužiti Salima Šabića, potpredsjednika SDA koji je živio u Zagrebu, za saradnju sa KOS-om, te da je on preko Ugljanina naoružava muslimane u Sandžaku itd. Tako je bar sukob sa Izetbegovićem interpretirao Zulfikarpašić.
Prije tog raskola vrhuška SDA je već bila podijeljena oko pitanja treba li SDA organizirati izvan BiH. Naravno, takvo stajalište su zastupali Zulfikarpašić i Filipović, dok im se na internim stranačkim sjednicama oponirao Džemaludin Latić, koji je uz Hasana Čengića bio najmlađi član predsjedništva SDA . Njegovi argumenti su bili da je SDA nasljednica JMO i da je njen vođa Mehmed Spaho svoju kampanju počinjao u Novom Pazaru.
PANBOŠNJAŠTVO ILI NEOSMANIZAM
Prolazeći tako kroz najturbulentniji period u povijesti Bošnjaka mnogi funkcioneri SDA nikad sa sebe nisu skinuli stigme i sumnje o izdaji i kolaboraciji. Zašto bi onda, samo Izetbegović, Ljajić i Ugljanin, još uvijek bili ključni akteri bošnjačke nacionalne politike, i kako su uopće mogli opstati na tim pozicijama bez saradnje sa srbijanskim režimima, odnosno njihovim službama. Ovo se posebno odnosi na Ugljanina i Ljajića, kao stranačke lidere sa najdužim političkim stažom na Balkanu.
Bakir Izetbegović je već prokazan kao veleizdajnik, zbog lažiranja revizije tužbe BiH protiv Srbije pred MSP u Haagu. Navodno je sve to činio u dosluhu sa Aleksandrom Vučićem što zorno govori činjenica slanja emisara Denisa Zvizdića i Osmana Softića u Beograd. On sam je priznao da je pogriješio i okrivio svoje savjetnike za pogrešnu odluku. Međutim, ovdje se sigurno radi o mnogo ozbiljnijoj političkoj drami koju je personalno preživio Izetbegović ako za taj čin nije imao blagoslov Amerikanaca, a izgleda da nije. I ova će tajna bošnjačke politike otići u mezar skupa sa Izetbegovićem.
Prije ovog veleizdajničkog čina Izetbegovića Bošnjake je iritirao Sulejman Tihić zbog svojih kolaboracionističkih sporazuma sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, poput tzv. Aprilskog paketa ili Prudskog sporazuma. Sve te sporazume je podržavao i Bakir Izetbegović. Tako da je Izetbegović navukao na sebe debele sumnje kako je sklon kolaboraciji na uštrb nacionalnih, odnosno državnih interesa. Tihića je tadašnji zamjenik reisul-uleme hafiz Ismat Ef. Saphić javno nazvao „tuđim čovjekom“.
U takvom ambijentu je bio osnovan Svebošnjački sabor, kojeg su predvodili ražalovani reis Mustafa Cerić i sandžački muftija Muamer Zukorlić. Jedan od proklamiranih ciljeva djelovanja Svebošnjačkog kongresa bio je da neće prihvatiti nikakve sporazume stranačkih lidera koji nisu u skladu sa nacionalnim interesima Bošnjaka.
Mnogo je razloga zbog kojih je propao Svebošnjački kongres i za to su odgovorni isključivo Zukorlić i Cerić, ali ključni razlog propasti je pojava neoosmanizma kao političke doktrine turskog vođe Recepa Tayipa Erdogana. Zukorlić i Cerić su se frontalno sukobili sa Erdoganom i njegovim ideologom Ahmedom Davutogluom.
Iz ove hronologije bošnjačkog političkog kolaboracionizma više je nego jasno da ne mogu biti nacionalni izdajnici oni koji organiziraju Svebošnjački sabor, prije će biti da su protiv toga oni koji su bili skloni kolaboraciji i izdaji nacionalnih interesa radi očuvanja sopstvenih liderskih pozicija.
(TBT, Tim za analitiku)