Piše: Sania Mahyou, thebosniatimes.ba
Iako je udaljen 4000 kilometara, marokanski grad Tanger na obali Atlantskog okeana i Amana, užarene prijestonice Jordana, nedavno su se našli pod jednim naslovom u središtu izraelske agresije na Gazu.
Prvog dana aprila, video na kojem se vidi kako marokanski demonstranti izražavaju solidarnost sa propalestinskim aktivistima u Jordanu postao je viralan na društvenim mrežama, nakon što je povorka počela skandirati: “Hrabri Tangier pozdravlja viteški Jordan” dok su marširali ulicama.
Nekoliko dana ranije u Kairu, aktivisti su se također okupili da pokažu solidarnost sa svojim susjedima Jordancima, koji su u svojim masama demonstrirali ispred izraelske ambasade svake večeri od 23. marta.
Odgovarajući na njihov poziv da izađu na ulice, mali skup je skandirao: „Recite našim drugovima u Amanu, Egipat je takođe budan“.
Dva videa, koja se neupućenom gledaocu mogu učiniti bezazlenim, podsjećaju nas na scene ustanaka tokom Arapskog proljeća, koje je izbilo u Tunisu krajem 2010. godine.
Kao i prije više od deset godina, ovi protesti bi također mogli poslužiti kao katalizator u regiji, o čemu svjedoči brzo popunjavanje odjeljaka komentara porukama koje pozivaju na ‘Arapsko proljeće 2024.’.
Više od 13 godina nakon samospaljivanja 26-godišnjeg trgovca ribom Mohameda Bouazizija, čija je smrt izazvala pozive na socijalnu pravdu, ekonomske mogućnosti i svrgavanje autoritarnih lidera, region se ponovo mobilizira oko zajedničkog cilja – ugnjetavanja Palestinaca.
I dok su se mnogi bivši učesnici revolucija razočarali vidjevši slaba poboljšanja u ekonomskom, političkom i demokratskom polju svoje zemlje, Palestinsko proljeće moglo bi izniknuti iz pepela pokreta 2011.
Iako neki analitičari tvrde da je Arapsko proljeće završilo 2014. s početkom „kontrarevolucija“ koje su uspjele učinkovito slomiti proteste, bilo davanjem malih ustupaka učesnicima ili potpunim slomom otpora, drugi su uvijek insistirali na tome da pokret nije umro, već da je samo stvaljen na čekanje.
U većini zemalja koje su bile zahvaćene revolucionarnom zanosom još 2011. godine, pobune su predstavljale pan-arapsku prekretnicu. Iako je svaka mobilizacija postavljena u specifičnom nacionalnom kontekstu, zahtjevi su sveukupno gravitirali oko zajedničke borbe, borbe za slobodu i dostojanstvo, bez obzira da li su demonstranti bili u Libiji, Bahreinu, Tunisu ili Siriji.
Slično, palestinski cilj je dugo djelovao kao snažna veza između Arapa, transnacionalni cilj koji nadilazi podjele i razlike između kultura, jezika i religija ljudi u regiji.
Tokom decenija, nepravde koje je Izrael nanio Palestincima pretvorile su se u ono što se čini kao lična nepravda za Arape.
Svjedoci kako Palestinci trpe neselektivna ubijanja, aparthejd, raseljavanje, otimanje zemlje i diskriminaciju koju im nanosi Izrael, Arapi su stalno suosjećali s ovim dubokim poniženjima, osjećajući se kao da su i sami direktno pogođeni.
Stoga nije ni čudo da je užasna agresija Izraela na Gazu koja je započela 7. oktobra i koja je već ubila više od 33.000 Palestinaca u pojasu, izazvala ogroman bijes među arapskim stanovništvom.
Osim Jemena, nije iznenađenje da su zemlje u kojima su održani neki od najznačajnijih protesta zemlje čije su vlade normalizirale veze s Izraelom.
U svom odbacivanju ovih odnosa, demonstranti se ne protive samo sigurnosnoj, ekonomskoj i diplomatskoj povezanosti njihove nacije sa „cionističkom državom“, oni artikuliraju svoje nezadovoljstvo trenutnim političkim režimima koji vladaju njihovim zemljama nakon arapskog proljeća.
Slogani korišteni u demonstracijama za Palestinu aludiraju naone iz 2011. U Egiptu, ikonoklastički zahtjev za “hljebo, sloboda i socijalna pravda” pretvoren je u zahtjev za “hljeb, sloboda i arapska Palestina”, što su Egipćani demonstranti također uspjeli da bi sredinom oktobra nakratko stigli do revolucionarnog trga Tahrir.
U Maroku i Jordanu demonstranti su ponovo prisvojili poznati slogan „narod želi pad režima“ da bi sada zatražio prekid „normalizacije“ sa Izraelom.
U Hašemitskom kraljevstvu, aktivisti su posebno usmjereni na sporazume Vadi Arabe potpisane 1994. s Izraelom, šesnaest godina nakon sporazuma iz Camp Davida koji je 1979. doveo do mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela, koji je postavio presedan u regiji.
Podsjećajući na brutalnost arapskog proljeća, tekući obračun sa demonstrantima jednako je žestok.
Ranije ovog mjeseca, najmanje deset propalestinskih egipatskih aktivista je uhapšeno, nakon višestrukih protesta ispred egipatskog sindikata novinara, trajnog okupljališta u Kairu koji je omogućio ograničen prostor za slobodu izražavanja.
I u Jordanu je uhapšeno na desetine demonstranata, a privedena su najmanje tri novinara. Ali čini se da mobilizacija ispred izraelske ambasade raste svake noći, a demonstranti ponavljaju svoje pozive uprkos represiji.
“Hapsite nas svaki put kada pišemo, pričamo ili mislimo. Vi nam namećete normalizaciju. Želimo se osloboditi, želimo se promjeniti!” skandirali su demonstranti dvanaesti uzastopni dan demonstracija.
Ali najznačajniji pokazatelj da bi palestinsko proljeće moglo zapaliti u arapskom svijetu uskoro leži u samim okupiranim teritorijama.
Bilo u Al Kudsu, Jeninu ili Ramali, Palestinci prkose sigurnosnim snagama, kako izraelskim snagama tako i policiji Palestinske uprave, kako bi pokazali svoju solidarnost sa svojom braćom i sestrama u Gazi i pozvali na prekid izraelske okupacije.
Ovo je više od simbolike: oni su historija koja počinje sa nama. Bez ikakve sumnje, sjećanje na proljeće, zajedno s transcendentnošću palestinske stvari i brutalnošću izraelske represije, katapultiralo je regiju u otpor lokalnim čuvarima preostalog kolonijalnog bastiona Zapada u regiji.
Ako ništa drugo, decenija koja razdvaja oba proljeća uspjela je iznjedriti novi politički imidž, u kojem arapski građani ne samo da odolijevaju opresivnim sistemima, već ih i ruše.
Samo je pitanje vremena kada će Palestinsko proljeće ponovo zapaliti cijeli region, možd za koju godinu, možda za 13 godina. Iskustvo nas uči da što je represija žešća, oslobođenje prije stiže.
(TBT,THE NEW ARAB)