Tužna istina o politici koja se vodi u Washingtonu jeste to da se o nekima od najvažnijih pitanja s kojima se svijet i Sjedinjene Države danas suočavaju rijetko raspravlja na iole ozbiljan način. To je najočiglednije na primjeru vanjske politike. Već decenijama u ovom domenu vlada „dvostranački konsenzus“. Nažalost, taj konsenzus je uglavnom bio pogrešan. Bilo da su u pitanju ratovi u Vijetnamu, Avganistanu i Iraku, rušenje demokratskih vlada širom svijeta ili katastrofalni potezi u trgovinskoj politici, kao što je ulazak u Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini ili trajna normalizacija trgovinskih odnosa s Kinom, rezultati su često narušavali reputaciju Sjedinjenih Država u svijetu, potkopavali deklarativno prihvaćene vrijednosti zemlje i nanosili štetu američkoj radničkoj klasi.
Taj obrazac se nastavlja i danas. Poslije milijardi dolara potrošenih na pružanje podrške izraelskoj vojsci, Sjedinjene Države ostaju praktično jedina zemlja na svijetu koja brani ekstremističku desničarsku vladu premijera Benjamina Netanyahua čija je kampanja totalnog rata i razaranja usmjerena protiv palestinskog naroda već odnijela desetina hiljada života – uključujući i hiljade djece – i prinudila na gladovanje stotine hiljada ljudi u pojasu Gaze. S druge strane, raspirivanje straha povodom prijetnje koju predstavlja Kina i dalje jačanje vojno-industrijskog kompleksa pokazuju da se retorika i ključne odluke lidera obje vodeće stranke ne rukovode načelima demokratije i ljudskih prava, već militarizmom, plemenskim načinom razmišljanja, pohlepom i interesima velikih korporacija. Zato se Sjedinjene Države sve izoliranije, ne samo od siromašnijih zemalja svijeta u razvoju, nego i od mnogih dugogodišnjih saveznika u industrijalizovanom svijetu.
Imajući u vidu dosadašnje neuspjehe, krajnje je vrijeme da se američka vanjska politika iz temelja preispita. Taj proces mora početi priznavanjem neuspjeha dvopartijskog spoljnopolitičkog konsenzusa u periodu poslije Drugog svjetskog rata i skiciranjem jedne nove vizije u čijem središtu će se biti ljudska prava, multilateralizam i globalna solidarnost.
Sramna historija
Još od perioda Hladnog rata, političari obje vodeće stranke koristili su strah i laži za uvlačenje Sjedinjenih Država u katastrofalne vojne sukobe bez izgleda za uspjeh. Predsednici Johnson i Nixon poslali su u Vijetnam skoro tri miliona Amerikanaca da bi podržali antikomunističkog diktatora u vijetnamskom građanskom ratu. Pravdali su to takozvanom teorijom domina – idejom da uspostavljanje komunističkog režima u jednoj zemlji neizbježno vodi do uspostavljanja sličnih režima u susjednim zemljama. Pokazalo se da je teorija pogrešna, a rat se završio potpunim neuspjehom. Ubijeno je skoro tri miliona Vijetnamaca i 58.000 američkih vojnika.
Predsedniku Nixonu i njegovom državnom sekretaru Kissingeru razaranje Vijetnama nije bilo dovoljno. Rat su proširili na Kambodžu velikom kampanjom bombardiranja u kojoj su nastradale još stotine hiljada ljudi, što je doprinjelo usponu diktatora Pola Pota, čiji je genocidni režim kasnije ubio blizu dva miliona stanovnika Kambodže. Poslije svega, uprkos ogromnim žrtvama i troškovima, Sjedinjene Države su doživjele poraz u ratu u koji nikada nije ni trebalo ulaziti. To je u velikoj mjeri narušilo kredibilitet Sjedinjenih Država, kako u svijetu tako i u zemlji.
Postupanje Washingtona u ovom periodu nije bilo ništa bolje ni u ostatku svijeta. U ime borbe protiv komunizma i Sovjetskog Saveza, američka administracija je podržala državne udare u Iranu, Gvatemali, Demokratskoj Republici Kongo, Dominikanskoj Republici, Brazilu, Čileu i drugim zemljama. Takvim intervencijama često je pružana podrška autoritarnim režimima koji su brutalno tlačili svoj narod i širili korupciju, nasilje i bijedu. Washington se i danas nosi s posljedicama ovih uplitanja, kao što pokazuju duboko ukorjenjene sumnje i neprijateljstvo prema Americi u mnogim od ovih zemalja, što komplicira vanjsku politiku Sjedinjenih Država i potkopava američke interese.
Jednu generaciju kasnije, poslije terorističkih napada 11. septembra 2001, Washington je ponovio mnoge od starih grešaka. Predsjednik George W. Bush je angažiraao skoro dva miliona američkih vojnika i potrošio više od 8 triliona dolara za „globalni rat protiv terorizma“ i katastrofalne ratove u Avganistanu i Iraku. Rat u Iraku, kao i onaj u Vijetnamu, pripremljen je lažima. „Ne možemo priuštiti sebi da čekamo konačni dokaz – jer bi taj dokaz mogao stići u obliku atomske pečurke“, upozoravao je predsjednik Bush. Nije bilo ni pečurke ni konačnog dokaza, jer irački diktator Saddam Hussein nije posjedovao oružje za masovno uništavanje. Ratu su se usprotivili mnogi od saveznika Sjedinjenih Država, a unilateralni postupci Bushove administracije u periodu pred početak rata ozbiljno su potkopali američki kredibilitet i narušili povjerenje u Washington u čitavom svijetu. Većina oba doma Kongresa je glasala za invaziju 2003. godine.
Rat u Iraku nije bio jednokratna omaška. U ime globalnog rata protiv terorizma, Sjedinjene Države su primjenjivale mučenje, nezakonito zatvaranje i „vanredna izručenja“ u lovu na osumnjičene širom svijeta, koji su potom dugo držani u zatvoru Gvantanamo bej na Kubi, kao i u tajnim zatvorima u stranim zemljama koje je organizirala CIA. Administracija Sjedinjenih Država usvojila je Patriot Act koji je omogućio masovno nadziranje u zemlji i inostranstvu. Dve decenije borbi u Avganistanu ostavile su na hiljade mrtvih i ranjenih američkih vojnika, kao i stotine hiljada avganistanskih civilnih žrtava. Uprkos velikom stradanju i izdacima, talibani su ponovo na vlasti u Avganistanu.
Cijena hipokrizije
Volio bih da mogu reći da je vašingtonski spoljnopolitički establišment izvukao pouke iz neuspjeha Hladnog rata i globalnog rata protiv terorizma. Ali, uz nekoliko značajnih izuzetaka, to se nije dogodilo. Uprkos obećanju spoljne politike koja postavlja „Ameriku na prvo mjesto“, predsednik Donald Trump je dozvolio intenziviranje rata dronovima širom svijeta bez ograničenja, poslao je još jedinica na Bliski istok i u Avganistan, zaoštrio odnose s Kinom i Sjevernom Korejom i zamalo započeo katastrofalan rat s Iranom. Zasipao je oružjem neke od najopasnijih tiranija na svijetu — od Ujedinjenih Arapskih Emirata do Saudijske Arabije. Trumpov model korupcije i izvlačenja lične koristi, koji je u prvom trenutku možda izgledao kao nešto novo, zapravo ima duboke korjene u decenijama američke politike davanja prednosti kratkoročnim unilateralnim interesima i zanemarivanja dugoročnih napora da se izgradi sjvetski poredak utemeljen na međunarodnom pravu.
Trumpov militarizam nije ništa novo. Samo u protekloj deceniji Sjedinjene Države su učestvovale u vojnim operacijama u Avganistanu, Kamerunu, Egiptu, Iraku, Keniji, Libanu, Libiji, Maliju, Mauritaniji, Mozambiku, Nigeru, Nigeriji, Pakistanu, Somaliji, Siriji, Tunisu i Jemenu . Američka vojska ima oko 750 vojnih baza u 80 zemalja svijeta i nastavlja pojačavati svoje prisustvo u inostranstvu, dok Washington zaoštrava odnose s Pekingom. Takođe, Sjedinjene Države snabdjevaju Netanyahuov Izrael naoružanjem čija se vrijednost mjeri milijardama dolara, a sada se koristi za rušenje Gaze.
Politika Sjedinjenih Država prema Kini pokazuje nedostatke plemenskog načina razmišljanja u spoljnoj politici i prikazivanja američko-kineskih odnosa kao igre nultog zbira. Za mnoge u Washingtonu Kina je nova spoljnopolitička babaroga – egzistencijalna prijetnja kojom se pravda sve veći budžet Pentagona. U dosadašnjim postupcima Kine ima mnogo toga što se može kritizirati: krađa naprednih tehnologija, suzbijanje radničkih prava i slobode medija, ogromno povećanje proizvodnje energije od uglja, represija na Tibetu i u Hong Kongu, pretnje Tajvanu i užasan tretman Ujgura. Ali bez saradnje Kine i Sjedinjenih Država nema rješenja za egzistencijalnu prijetnju klimatskih promjena, jer to su dvije zemlje s najvećim emisijama ugljenika. Bez njihove saradnje nema nade ni za adekvatno rješavanje slijedeće pandemijske krize. Umjesto objave trgovinskog rata, Washington je mogao poraditi na obostrano korisnim trgovinskim sporazumima od kojih bi koristi imali radnici obje zemlje – a ne samo multinacionalne korporacije.
Sjedinjene Države mogu i treba da pozivaju Kinu na odgovornost zbog kršenja ljudskih prava. Ali briga Washigtona za ljudska prava je prilično selektivna. Saudijska Arabija je apsolutistička monarhija kojom upravlja porodica čije se bogatstvo meri trilionima dolara. Tamo nema ni privida demokratije; građani nemaju pravo na neslaganje i ne biraju svoje lidere. Žene se tretiraju kao građani drugog reda. Prava homoseksualaca praktično ne postoje. Migranti u Saudijskoj Arabiji često su prinuđeni da žive u nekoj vrsti modernog ropstva, a nedavno su se pojavili izvještaji o masovnim ubistvima stotina etiopskih migranata od strane saudijskih snaga. Jedan od malobrojnih istaknutih disidenata iz ove zemlje, Jamal Khashoggi, iznijet je iz saudijske ambasade u Istanbulu raskomadan i spakovan u kofere, nakon što su ga saudijski operativci ubili u napadu za koji američke obavještajne agencije veruju da ga je naručio prestolonasljednik Mohammed bin Salman, de facto vladar Saudijske Arabije. Uprkos svemu tome, Washington nastavlja da pruža podršku Saudijskoj Arabiji i daje joj oružje, kao što čini i s Egiptom, Indijom, Izraelom, Pakistanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima – zemljama koje svakodnevno krše ljudska prava.
I nisu samo američki vojni avanturizam i licemjerna podrška tiranima ono što je kontraproduktivno u spoljnoj politici Sjedinjenih Država. Isto važi za međunarodne trgovinske sporazume koje je Washington sklapao u proteklim decenijama. Nakon što su obični Amerikanci decenijama ubjeđivani da su kineski i vijetnamski komunisti najveća opasnost i da ih zato Sjedinjene Države moraju poraziti po svaku cijenu, pokazalo se da korporativna Amerika ima sasvim drugačije mišljenje. Velikim multinacionalnim kompanijama registriranim u Sjedinjenim Državama dopala se ideja „slobodne trgovine“ s autoritarnim zemljama, pa su bez oklijevanja ugrabile priliku da zaposle siromašene strane radnike za djelić plate koju bi isplaćivali Amerikancima. Uz podršku obje partije i na podsticaj korporativnog svijeta i vodećih medija, Washington je sklopio sporazume o slobodnoj trgovini s Kinom i Vijetnamom.
Posljedice su bile katastrofalne. Otprilike dvije decenije poslije sklapanja sporazuma, više od 40.000 fabrika u Sjedinjenim Državama je zatvoreno, oko dva miliona radnika je ostalo bez posla, a plate radničke klase u Americi i dalje stagniraju – dok korporacije zgrću milijarde i dijele dobit s investitorima. Osim što prave štetu u zemlji, ovi sporazumi sadrže i veoma malo odredbi o standardima zaštite radnika i životne sredine, što donosi katastrofalne posljedice i u inostranstvu. Ogorčenost američke radničke klase zbog takvih trgovinskih politika doprinjela je i nastavlja da doprinosi Trumpovom usponu.
Ljudi važniji od profita
Spoljna politika moderne Amerike nije uvek bila tako kratkovidna i destruktivna. Poslije Drugog svjetskog rata, najkrvavijeg rata u historiji, Washington je izvukao pouke iz kaznenih sporazuma zaključenih poslije Prvog svjetskog rata. Umjesto da ponižavaju Njemačku i Japan, poražene protivnike čije su zemlje bile u ruševinama, Sjedinjene Države su pokrenule veliki program ekonomskog oporavka, vrijedan više milijardi dolara, i pomogle da se totalitarna društva pretvore u prosperitetne demokratije. Washington je odigrao ključnu ulogu u osnivanju Ujedinjenih nacija i usvajanju Ženevskih konvencija, da bi se spriječilo ponavljanje strahota Drugog svjetskog rata i osiguralo da sve zemlje poštuju iste standarde zaštite ljudskih prava. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, predsjednik John F. Kennedy je osnovao Peace Corps za podršku razvoju školstva, zdravstva i preduzetništva širom svijeta, kao i za povezivanje ljudi i unaprjeđenje projekata lokalnog razvoja. U ovom veku, Bush je inicirao plan za pomoć u borbi protiv AIDS-a, poznat kao PEPFAR, koji je sačuvao više od 25 miliona života, prvenstveno u podsaharskoj Africi, kao i program borbe protiv malarije kojim je spriječeno više od 1,5 milijarde slučajeva ove bolesti.
Ako je svrha vanjske politike izgradnja mirnog i prosperitetnog svijeta, spoljnopolitički establišment mora temeljito preispitati svoje polazne pretpostavke. Trošenje triliona dolara na beskrajne ratove i odbrambene ugovore neće riješiti egzistencijalnu prijetnju klimatskih promjena niti spriječiti buduće pandemije. Neće nahraniti gladnu djecu, suzbiti mržnju, opismeniti nepismene, izliječiti bolesne. Neće pomoći u stvaranju jedinstvene globalne zajednice i umanjiti vjerovatnoću izbijanja novih ratova. U ovom prelomnom trenutku u ljudskoj historiji, Sjedinjene Države moraju povesti novi globalni pokret utemeljen na ljudskoj solidarnosti i potrebama onih kojima je pomoć najpotrebnija. Taj pokret mora sakupiti hrabrost da se suprotstavi pohlepi međunarodne oligarhije u kojoj nekoliko hiljada milijardera ima nezamislivo veliku ekonomsku i političku moć.
Ekonomska politika je spoljna politika. Dokle god bogate korporacije i milijarderi drže u šaci naš ekonomski i politički sistem, spoljnopolitičke odluke će se donositi u skladu s njihovim finansijskim interesima, umjesto sa interesima velike većine svetskog stanovništva. Zato se Sjedinjene Države moraju izboriti s moralnim i ekonomskim pošastima imovinske i dohodovne nejednakosti bez presedana, gdje jedan procenat najbogatijih na planeti poseduje više bogatstva nego ostalih 99 procenata. Ta nejednakost je nekima omogućila da posjeduju desetine kuća, privatne avione, pa i cijela ostrva, dok milioni djece gladuju ili umiru od bolesti koje se lahko mogu spriječiti. Amerikanci moraju predvoditi međunarodnu zajednicu u pokretu za ukidanje poreskih utočišta koje milijarderima i velikim korporacijama omogućuju da sakriju trilione dolara bogatstva i izbjegnu plaćanje poreza. To bi podrazumjevalo sankcioniranje zemalja koje nude usluge poreskih utočišta i korišćenje poluga ekonomske moći Sjedinjenih Država da im se uskrati pristup američkom finansijskom sistemu. Mreža za poresku pravdu procjenjuje da se u poreskim utočištima danas skriva finansijska imovina vrijedna između 21 i 32 triliona dolara. Od tog bogatstva društvo nema nikakve koristi. Ono se ne oporezuje, čak se i ne troši – samo osigurava da bogati postanu još bogatiji.
Washington treba da napravi sporazume o fer trgovini od kojih će koristi imati radnici i siromašni u svim zemljama svijeta, a ne samo investitori s Wall streeta. To uključuje i obavezujuće odredbe o standardima rada i zaštite životne sredine, s jasnim mehanizmima primjene, kao i uklanjanje zaštita za investitore koje olakšavaju prebacivanje poslova na honorarne i spoljne saradnike. Pregovori o ovim sporazumima moraju se voditi uz učešće radnika, američkog naroda i Kongresa. To ne mogu uraditi lobisti velikih multinacionalnih korporacija koji trenutno dominiraju procesom pregovaranja o trgovinskim sporazumima.
Sjedinjene Države takođe moraju smanjiti prekomjernu vojnu potrošnju i zahtjevati da isto učine i druge zemlje. Pred aktuelnim ekološkim, ekonomskim i zdravstvenim izazovima, velike zemlje ne smiju dopustiti da odbrambene kompanije ostvaruju rekordne profite isporučujući oružje kojim se države svijeta međusobno uništavaju. Ne računajući dodatna ulaganja, Sjedinjene Države će ove godine za vojsku izdvojiti oko 900 milijardi dolara, od čega će gotovo polovina završiti u rukama malog broja veoma profitabilnih odbrambenih kompanija.
Kao i većina Amerikanaca, vjerujem da je vitalni interes Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice borba protiv nezakonite invazije na Ukrajinu koju je naredio ruski predsjednik Vladimir Putin. Ali odbrambene kompanije vide rat kao dobru priliku da napune džepove. Korporacija RTX, bivši Raytheon, podigla je cijenu raketa Stinger čak sedam puta od 1991. Danas Sjedinjene Države troše 400.000 dolara za zamjenu svakog Stingera koji se pošalje u Ukrajinu. Takav skok cjena ni izdaleka se ne može opravdati inflacijom, rastom troškova ili unapređenjem kvaliteta. Nekontrolirana pohlepa ne košta samo američke poreske obveznike; ona ima visoku cijenu i u ukrajinskim životima. Uvećanje profita za proizvođače znači da manje oružja stiže do Ukrajinaca na prvim borbenim linijama. Kongres mora obuzdati ratno profiterstvo temeljnijim ispitivanjem svih ugovora, povraćajem uvećanog iznosa cijene za koji se pokaže da je bez osnova i uvođenjem poreza na neočekivanu dobit.
U međuvremenu, Washington se mora uzdržati od potkopavanja međunarodnih institucija kad god njihovi postupci ne odgovaraju kratkoročnim političkim interesima Sjedinjenih Država. Mnogo je bolje da zemlje svijeta debatuju o svojim neslaganjima nego da započinju sukobe i bacaju bombe jedne na druge. Sjedinjene Države moraju podržati Ujedinjene nacije tako što će redovno uplaćivati svoje obaveze, direktno se angažirati na reformi UN-a i podržati tela UN-a kao što je Savjet za ljudska prava. Takođe, Sjedinjene Države konačno treba da se priključe Međunarodnom krivičnom sudu, umjesto što ga napadaju kad donosi presude koje nisu po volji Washingtona. Predsjednik Joe Biden je učinio dobru stvar kada se vratio u Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Sada su Sjedinjene Države dužne da ulažu u SZO, jačaju kapacitete organizacije za brzo reagiranje na pandemije i sarađuju s njom u vođenju pregovora o međunarodnom sporazumu o pandemijama koji će dati prednost životima siromašnih i radnih ljudi širom svijeta – a ne profitima velikih farmaceutskih kompanija.
Solidarnost sada
Koristi od takvih promjena u spoljnoj politici višestruko bi nadmašile troškove. Dosljednija podrška Sjedinjenih Država zaštiti ljudskih prava uvećala bi izglede da svi oni koji ih krše budu izvedeni pred lice pravde – i smanjila vjerovatnoću da do kršenja ljudskih prava uopće dođe. Povećanjem ulaganja u ekonomski razvoj i građansko društvo milioni ljudi bi se izvukli iz siromaštva i ojačale bi se demokratske institucije. Podrška Sjedinjenih Država pravičnim međunarodnim standardima rada povećala bi plate miliona američkih radnika i milijardi ljudi širom svijeta. Naplatom poreza od bogatih i ukidanjem poreskih utočišta otključala bi se znatna finansijska sredstva koja se mogu iskoristiti za rješavanje gorućih globalnih problema i vraćanje povjerenja u demokratiju.
Kao najstarija i najmoćnija demokratija na svijetu, moramo shvatiti da izvor snage naše zemlje nisu ni finansijsko bogatstvo ni vojna moć, već slobodarske i demokratske vrijednosti. Veliki izazovi našeg doba, od klimatskih promjena do globalnih pandemija, zahtjevaju da se okrenemo saradnji, solidarnosti i kolektivnom djelovanju, a ne militarizmu.
(TBT, Foreign Affairs, Autor: Bernie Sanders)