Azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev sastao se 16. februara sa svojim izraelskim kolegom Isaacom Herzogom na marginama Minhenske sigurnosne konferencije.
Umjesto osporavanja akcija Izraela i pozivanja na prekid vatre, njegova šutnja o tekućem genocidu u Gazi poslužila je Izraelu da pokaže da nije izolovan u muslimanskom svijetu.
Ilham Aliyev je signalizirao da je voljan da se angažira s Izraelom uprkos potencijalnoj reakciji muslimanskih naroda.
Azerbejdžan, relativno mala, naftom bogata bivša sovjetska republika južnog Kavkaza, možda je geografski udaljena od Bliskog istoka, ali svakako nije ravnodušna prema dešavanjima u Palestini.
Njegova tri glavna susjeda, Rusija, Iran i njegov ključni saveznik Turska, poznati su po svojoj glasnoj podršci palestinskoj stvari.
Dok bi se vanjska politika Bakua mogla smatrati većom podrškom Palestini u odnosu na njegove manje susjede, Armeniju i Gruziju – s obzirom na to da je u njoj bila domaćin palestinske ambasade, rad vlastitog predstavništva u Ramali i dosljedna podrška Palestini u UN-u – ona je istovremeno nastavio diskretno, ali aktivno partnerstvo sa Tel Avivom.
Zajedno sa Kazahstanom, Baku zadovoljava preko 60% izraelske potražnje za sirovom naftom. Zauzvrat, Izrael isporučuje Azerbejdžanu ogromnu količinu oružja, koje je odigralo ključnu ulogu u porazu Jermenije u ratu u Nagorno-Karabahu 2020.
Štaviše, produbljivanje saradnje zasnovane na zajedničkom nepovjerenju prema Iranu postalo je vitalna veza između dvije zemlje u protekle tri decenije.
U zemlji u kojoj se oko 90% stanovništva izjašnjava kao muslimani, trenutni izrazi solidarnosti s Palestinom su izuzetno ograničeni.
Za razliku od mnogih drugih nacija s muslimanskom većinom, Azerbejdžan nije svjedočio masovnim protestima ili kampanjama bojkota protiv Izraela od početka rata u Gazi. Iako je teško doći do podataka javnog mnjenja o tako osjetljivim pitanjima, internetske ankete pokazuju da je skoro dvije trećine Azerbejdžanaca izrazilo podršku Izraelu tokom iznenadnog napada Hamasa 7. oktobra.
Na društvenim mrežama palestinska diplomatija se često optužuje da je pro-jermenska i antiturska, što je deblokirano od strane provjeravača činjenica. Mnogi Azerbejdžanci vide Izrael kao vrijednog saveznika u odnosu na Jermeniju i Iran, o čemu svjedoči isticanje izraelskih zastava tokom masovnih proslava u Bakuu nakon pobjede Azerbejdžana nad Jermenijom 2020. godine.
Vlasti u Azerbejdžanu, s druge strane, suzdržale su se od javnog obraćanja ovom pitanju od 7. oktobra, održavajući namjernu šutnju koja odražava zvaničnu politiku umanjivanja značaja Palestine u unutrašnjoj politici.
Unatoč odsustvu otvorenog proizraelskog stava u glavnim medijima, oskudno i bezosjećajno izvještavanje o događajima vezanim za Gazu odražava manji značaj koji se ovom pitanju pridaje unutar zemlje.
Ipak, postoje i izvještaji koji ukazuju na to da je Izrael uložio velika sredstva u azerbejdžanske medije kako bi podstakao povoljan imidž.
“Za razliku od mnogih drugih muslimanskih nacija, Azerbejdžan nije bio svjedok masovnih protesta ili kampanja bojkota protiv Izraela od početka rata u Gazi”
Potiskivanje propalestinskih osjećaja
Dana 31. oktobra, Ali Aliyev, bivši predstavnik Kavkaskog muslimanskog odbora, državnog vjerskog autoriteta, održao je vatreni govor kritikujući azerbejdžansku vladu zbog njenih odnosa s Izraelom. U propalestinskom protestu u Gruziji, osudio je Izrael kao “terorističku državu” i osudio zatvaranje očiju pred izraelskim zločinima.
Njegove su primjedbe bile posebno oštre s obzirom na to kako su azerbejdžanske vlasti nametnule de facto zabranu protesta protiv Izraela, ograničenje koje je postalo strožije uporedo s postupnom erozijom građanskih sloboda tokom vremena.
Naročito nakon rata 2020. godine, vlada je pokrenula masovni udar na šiitsku zajednicu, glavni segment društva usklađenog s propalestinskim osjećajima.
Historijski gledano, vjerska zajednica je bila najvatreniji pristalica palestinske stvari u Azerbejdžanu. Od izraelsko-libanskog rata 2006. do kasnijih izraelskih napada na Gazu 2008. i 2011. i izraelskog napada na tursku flotilu Mavi Marmara 2010. godine, aktivisti su se često suočavali s teškom rukom vlasti u protestima.
Godišnji Dan Qudsa, komemoracija koja se obilježava posljednjeg petka Ramazana, bio je posebno važan događaj u stvaranju propalestinske solidarnosti među azerbejdžanskom javnošću, često obilježen skupovima protiv Izraela.
U opozicionom islamskom diskursu, podrška palestinskom cilju također igra ulogu remobilizacije, preplićući zabrinutost oko odluka vanjske politike s temeljnim pitanjem autoritarnog upravljanja.
Lideri unutar šiitske zajednice dugo su optuživali Izrael da direktno igra ulogu u ohrabrivanju azerbejdžanske vlade da usvoji autoritarnu praksu, uključujući suzbijanje vjerskih sloboda.
Ovaj osjećaj se širi izvan islamističkih krugova, jer su zagovornici ljudskih prava podigli uzbunu zbog izraelske industrije sajber ratovanja, posebno špijunskog softvera Pegasus koji je omogućio azerbejdžanskoj vladi da nadzire lokalne aktiviste i novinare, zanemarujući demokratske norme i ljudska prava.
Usred preovlađujućeg straha u zemlji i produbljivanja veza s Izraelom, izrazi solidarnosti sa Gazom postali su subverzivni čin. Neke grupe u egzilu pozivaju na ispisivanje antiizraelskih slogana na zidove i puštanje balona sa palestinskom zastavom, s ciljem podizanja svijesti među Azerbejdžanima.
Uprkos tome što nisu dobili široku medijsku pokrivenost ili pažnju javnosti, ovi postupci ipak uznemiravaju vlasti, što je navodno dovelo do policijskog nadzora i, u nekim slučajevima, administrativnih pritvora.
Azerbejdžanski balans
Azerbejdžan je 7. oktobra službeno zauzeo uravnotežen stav, osuđujući nasilje koje su obje strane nanijele nad civilima i izražavajući saučešće zbog izraelskih i palestinskih gubitaka. Ovakav pristup se nastavio tokom sastanaka Generalne skupštine UN-a, gdje je Baku podržao rezolucije koje se zalažu za momentalni prekid vatre u Gazi.
Ipak, čak i u narednim mjesecima kada su akcije Izraela počele biti priznate kao vjerojatne opasnosti od genocida od strane ICJ-a, Azerbejdžan se i dalje suzdržavao od nuđenja čak i simbolične kritike Izraela, a kamoli poduzimanja bilo kakve značajne političke akcije.
Među azerbejdžanskim zvaničnicima, jedino je ministar vanjskih poslova Jeyhun Bayramov, tokom svojih govora na vanrednom sastanku Organizacije islamske saradnje (OIC) 18. oktobra i na Zajedničkom arapsko-islamskom vanrednom samitu 11. novembra, izrazio podršku Bakua nastojanjima palestinskog naroda državnosti i naglasio rješenje dvije države za izraelsko-palestinski sukob. Međutim, on se uzdržao od direktne osude izraelske agresije.
Umjesto toga, Baku nastavlja tiho jačati svoje veze s Izraelom. U novembru je azerbejdžanska državna naftna kompanija SOCAR dobila dozvolu za istraživanje gasa za priobalne blokove u istočnom Mediteranu. Štaviše, u januaru je Azerbejdžan povećao svoje snabdevanje naftom kako bi zadovoljio potrebe Izraela za energijom, pošto je Tel Aviv postao njegov primarni kupac nafte.
Usred rastućih tenzija sa Jermenijom, Baku je Tel Avivu predstavio novu listu za kupovinu vojne opreme, koja uključuje špijunske satelite i sisteme oružja za lutanje. Očekuje se da će dvije izraelske kompanije za odbrambenu tehnologiju, Meteor Aerospace i SpearUAV, potpisati ugovore s Azerbejdžanom o razvoju bespilotnih letjelica u narednim mjesecima.
Iako produbljivanje veza s Izraelom uglavnom ne izaziva reakcije u azerbejdžanskom društvu, to ne prođe nezapaženo u Turskoj. Turski aktivisti organizovali su proteste ispred SOCAR-a tražeći da Azerbejdžan zaustavi snabdevanje naftom za izraelsku ratnu mašinu.
Možda diplomatska depeša iz januara 2009. koju je objavio WikiLeaks daje najbolju sliku grubog pragmatizma Bakua u ovom kontekstu. Prema depeši, kada su zvaničnici američke ambasade komunicirali sa svojim azerbejdžanskim kolegama da se suprotstave rezoluciji UN-a koja osuđuje izraelsku invaziju na Gazu 2008/09., nazvanu ‘Operacija liveno olovo’, kontakt azerbejdžanskog ministarstva vanjskih poslova je “objasnio da će Azerbejdžan slijediti liniju OIC-a i da je bilo ‘razumevanja’ od strane Izraela o ponašanju Azerbejdžana prilikom glasanja”.
Kao što depeša ilustrira, vlada Alijeva ne može u potpunosti zanemariti razvoj događaja u palestinskoj areni ili zauzeti jednostrani pro-izraelski stav, s obzirom na značaj Palestine u muslimanskom svijetu.
Međutim, malo je vjerovatno da će Baku ići dalje od letimičnih izjava i glasova u međunarodnim organizacijama na račun unosne trgovine sa Tel Avivom.
(TBT, The New Arab)