Na Komisiji za politička pitanja i demokratiju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (VE), prihvaćen je 27. marta 2024. izvještaj specijalne izvjestiteljice za Kosovo Dore Bakojani u kojem je ocjenjeno da Kosovo ispunjava uvjete za članstvo u ovoj organizaciji.
Izvještaj je usvojen sa 31 glasom “Za”, dok su četiri bila “Protiv”, uz jedan suzdržani glas. Među onima koji su glasali “Protiv” su bili predstavnici Srbije, Crne Gore, i Bosne i Hercegovine.
Ovakav ishod glasanja, posebno u kontekstu protivljenja BiH, izazvao je različite reakcije. Azem Vllasi, advokat i novinar za portal Radiosarajevo.ba, izrazio je iznenađenje zbog stavova Bosne i Hercegovine, posebno ističući da je očekivao da vanjsku politiku BiH vodi ministar vanjskih poslova, Elmedin Dino Konaković, a ne osoba koja je izabrana na inicijativu Milorada Dodika.
Vllasi je komentarisao i da je glasanje Bosne i Hercegovine protiv Kosova, uz glasove Srbije, kao sramno i tužno, ističući da Albanci tradicionalno gaje prijateljske osjećaje prema BiH i Bošnjacima.
Ovaj događaj podsjetio je Vllasija na dešavanja iz 1989. godine, kada su neki predstavnici Bošnjaka podržavali politiku srpskih vlasti, što je kasnije dovelo do agresije, zločina, i velikih stradanja, posebno na Kosovu.
Vllasi je kroz Historijski kontekst istakao odluku tadašnjeg Predsjedništva SFRJ, kojom je vanredno stanje proglasilo na Kosovu, navodeći ulogu Raifa Dizdarevića iz Bosne i Hercegovine u toj odluci. Također je spomenuo odluku Bogića Bogićevića, koji je svojim glasom odbacio prijedlog za zavođenje vanrednog stanja u cijeloj zemlji, čime je spriječena eskalacija konflikta.
“I tako, ovo sramno i tužno glasanje protiv nas, vratilo mi sjećanje na 1989-u, na vrijeme kada su se neki predstavnici Bošnjaka ponizno priklanjali politici srpskih vlasti, ne bi li ih udobrovoljili. Zauzvrat su dobili agresiju, zločine, logore, velika stradanja, sve do genocida. Upravo februara i marta 1989.godine fašistoidni režim Slobodana Miloševića je ušao u završnu fazu gaženja legalne ustavne autonomije Kosova kao federalne jedinice ondašnje SFRJ.
Albanci su bili svjesni da to znači oduzimanje silom svih stečenih prava koja su imali, pa su pokušali masovnim protestima da ih odbrane, istovremeno masovno braneći i legalni Ustav SFRJ. Nisu imali nikakvih vanustavnih zahtjeva.
Onda je Milošević organizirao veliki miting u Beogradu da traži podršku za obračun sa nepokornim Albancima. Predsjedavajući Predsjedništva SFRJ po redoslijedu bio je Raif Dizdarević iz BiH. Dovukli su ga na taj miting i ismijavali ga. Na mitingu se tražilo moje hapšenje pošto sam označen kao centralna figura kosovskog otpora. Milošević im je to obećao!
Zatim je Milošević otišao u Predsjedništvo SFRJ i od predsjedavajućeg Dizdarevića zatražio da hitno sazove Predsjedništvo i da zavedu vanredno stanje na Kosovu, jer je ono jedino imalo ustavne ovlasti za to.
Naravno, to nije bilo potrebno zbog mirnih protesta i štrajka, niti je Raif Dizdarević morao izložiti Predsjedništvo takvoj sramoti. Ali, gle čuda! Zastrašen, udovoljio je jednom političkom siledžiji koji je već svojim kosovopoljskim divljanjem pokazivao ambicije da “zajaše” Jugoslaviju. I tako je Predsjedništvo, većinom glasova – među kojima je bio presudan Raifov – zavelo vanredno stanje na Kosovu.
Ta odluka, s njegovim potpisom, poslužila je suludom Miloševiću da pokrene široku represiju protiv Kosova, koja će potrajati sve do juna 1999. Tek tada je intervencijom NATO-a zaustavljen pogrom i genocid protiv Albanaca.
Ohrabren pohodom protiv Kosova, tačno dvije godine kasnije, u martu 1991., vojni vrh koji se već sasvim priklonio Miloševiću, od Predsjedništva SFRJ tražio je zavođenje vanrednog stanja u cijeloj zemlji što je značilo cijelu zemlju pod srpskom vlašću i okupacijom.
Srećom, bio je to drugi sastav Predsjedništva SFRJ, izabran u maju 1989.godine. Iz BiH je umjesto Raifa Dizdarevića bio časni, hrabri, Bogić Bogicević. Njegov je glas bio odlučujući i takav suludi prijedlog bio je odbačen pa sudbina Kosova nije zadesila cijelu zemlju. Istina, Bosna je i dalje bila u planovima stvaranja „velike Srbije“, pa je, kao i Kosovo, mnogo stradala.
Bošnjaci najviše, kao i Albanci na Kosovu.
Ali, da je Raif Dizdarević bio u Predsjedništvu namjesto Bogića Bogićevića on bi prijedlog vojnog vrha -uvjeren sam – podržao!
Bosna bi svakako stradala jer njen slobodarski narod ne bi podnosio nacional-socijalistički velikosrpski režim. Međutim, opstanak BiH kao države svakako bi bio upitan. Stradali su Bošnjaci, ali dobili su svoju državu. Bez te borbe bili bi pobijeni, prognani, nestali…Bez svoje države, završili bi rasuti po svijetu, kao što bi to bili i Albanci – da nije bilo NATO intervencije”, piše Vlasi.
Na kraju teksta, Vllasi je izrazio svoju podršku Bosni i Hercegovini, naglašavajući da će uvijek biti prijatelj i podrška svim građanima koji vole Bosnu i čija je ona domovina, te je izrazio nadu da će Bosna dobiti rukovodstvo kakvo zaslužuje.
“I žalimo što Bošnjaci nikako da shvate da ‘janjeći kompleks’ ne smanjuje apetit vuku. Svejedno, ja ću uvijek biti prijatelj i podrška Bosni, Bošnjacima, svim Bosancima koji Bosnu vole i čija je ona domovina. Oni su kroz historiju preživjeli unatoč apetitima susjeda, pa će jednom valjda dobiti rukovodstvo kakvo zaslužuju. Bez krađe glasova”, poručio je na kraju autorskog teksta Vllasi.
(TBT)
