Piše: Robert Skidelsky, thebosniatimes.ba
Po slavnom komentaru književnog kritičara Frederica Jamesona, „lakše je zamisliti kraj svjeta nego kraj kapitalizma“. Po prvi put za dva veka, primetio je Jameson, kapitalizam se vidi kao i destruktivan i nepopravljiv. Slabljenje vjere u mogućnost postkapitalističke budućnosti izvor je dubokog pesimizma.
Ovaj preovlađujući očaj evocira esej Johna Maynarda Keynesa iz 1930. „Ekonomske mogućnosti za naše unuke“, u kojem se upozorava na „dvije suprotstavljene greške pesimizma“. Prva je pesimizam „revolucionara koji misle da su stvari toliko loše da nas ništa ne može spasiti osim nasilne promjene“. Druga je pesimizam reakcionara koji vjeruju da su ekonomske i društvene strukture „toliko nestabilne da ne smijemo rizikovati nikakve eksperimente“.
Kao odgovor na pesimizam svog vremena, Keynese je ponudio alternativnu viziju, predviđajući da će tehnologija pokrenuti doba neviđenog obilja. U roku od jednog stoljećaa, tvrdi Keynes, kontinuirani tehnološki napredak će podići životni standard – barem u „civiliziranom“ svijetu – za 4-8 puta više od onog iz 1920-ih. To će unucima njegove generacije omogućiti da rade samo djelić vremena koje su njihovi preci provodili u radu.
Teorija kratkoročnog zapošljavanja po kojoj je Keynes nadaleko poznat, bila je dio opće vizije tehnološke utopije. Po njegovom uvjerenju, vođenje privrede u punom kapacitetu najbrži je put od nužnosti do slobode. Jednom kada postignemo taj cilj, ekonomska „stomatologija“ koja je zaokupljala Keynesa postala bi suvišna. Pažnju bismo tada mogli preusmjeriti na „naše prave probleme“, probleme „života i ljudskih odnosa, stvaranja, ponašanja i religije“.
Mada je Keynes smatrao da su ideje Karla Marxa nerazumljive, njegova vizija postkapitalističke budućnosti ličila je na onu Marxovu iz Njemačke ideologije. Marks je kapitalizam vidio kao sredstvo za rješavanje problema proizvodnje, dok je komunizam posmatran kao način upravljanja distribucijom, čime se eliminira potreba za podjelom rada.
Slično Keynesu, Marxova vizija budućnosti promovira kultiviranog amatera, što je uloga koja je tradicionalno rezervirana za aristokratiju. Marx je zamišljao društvo u kome se može „loviti ujutro, pecati popodne, uveče se baviti stokom“ i „kritički raspravljati poslije večere“, a da pritom ljudi nisu ograničeni na ulogu lovca, ribara, stočara ili kritičara. Kao i Keynes, Marx je kapitalizam vidio kao mučno iskušenje koje čovječanstvo mora da izdrži kako bi se dobar život mogao demokratizirati.
Mada su Keynes i Marx kapitalizam smatrali nužnim zlom, obojica su se protivila ishitrenim pokušajima njegovog ukidanja ili suviše nasilnim uplitanjima u njegove procese. Keynes je upozoravao protiv privremene razgradnje kapitalističkog sistema kroz preraspodjelu bogatstva i dohotka, dok je Marx vjerovao da će pokušaji reformista da humaniziraju kapitalizam samo odložiti revoluciju. Ti rigidni stavovi na kraju su se pokazali suviše ekstremnim za kejnzijance i socijaliste koji su težili uspostavljanju kejnzijanskih socijaldemokratija sredinom 20. stoljeća.
Ali uprkos njihovim utopijskim vizijama postkapitalističkog svijeta, Keynes i Marx su imali fundamentalno različite poglede na to kako prevazići kapitalističko „čudovište“, na osnovu svojih različitih tumačenja sistema. Za Keynesa, kapitalizam je bio duhovna deformacija koja se zapadnom civilizacijom širi na vektoru puritanizma i prirodno će odumrjeti kada više ne bude potreban. U doba izobilja, „postat će jasno da je ljubav prema novcu kao imovini – koja se razlikuje od ljubavi prema novcu kao sredstvu potrebnom i za životne užitke i za nevolje – odvratno stanje koje se uz stresanje predaje specijalistima za mentalne bolesti“.
Nasuprot tome, Marx nije smatrao da je kapitalizam psihološki poremećaj, već politički i društveni sistem u kom kapitalistička klasa monopolizira vlasništvo i kontrolu nad zemljom i kapitalom. Ta dominacija je kapitalistima omogućila da izvlače višak vrijednosti od radnika, koji za prodaju imaju jedino svoju radnu snagu. Kapitalizam, tvrdio je Marx, neće naprosto odumrjeti; mora biti svrgnut, ali ne prije nego što se njegov stvaralački potencijal u potpunosti ostvari.
Marxov prikaz kapitalizma kao kreativne sile bio je ukorjenjen u Hegelovoj dijalektici i pod velikim uticajem romana Frankenštajn ili Moderni Prometej Myry Shelley iz 1818. Drugi izvor inspiracije bio je Gheteov Faust, u kom je Mefisto prikazan kao marljivi izvršilac božanskog plana za iskupljenje ljudi.
Savremeni pesimizam je u mnogim aspektima dublji od onog koji je Keynes identificirao 1930. Ljevičarski revolucionari još uvijek čeznu za padom kapitalizma, ali nisu uspjeli pružiti održivu političku alternativu još od kolapsa sovjetskog komunizma. U međuvremenu, konzervativizam je evoluirao u „radikalnu desnicu“, koju karakteriziraju ozlojeđenost i šovinizam, dok mu nedostaje koherentna vizija za harmoničnu budućnost. Čini se da nijedna strana ne nudi svjetlo na kraju tunela.
Upravo odsustvo iskupiteljske vizije podržava, a djelimično i definira današnji preovlađujući pesimizam. Dok su Keynes i Marx vjerovali u emancipatorsku moć mašina, na tehnologiju se sada pretežno gleda kao na prijetnju, iako je naša budućnost s njom suštinski isprepletena. Takođe, Keynes i Marx su pretpostavljali da će kapitalizam propasti mnogo prije nego što se priroda pobuni protiv eksploatacije; danas se suočavamo sa egzistencijalnom prijetnjom klimatskih promjena i slabim izgledima za uspješno globalno rješenje. Najviše od svega uznemirava to što povjerenje javnosti u sposobnost demokratskih sistema da ostvare značajan napredak ubrzano erodira.
Razumno je biti pesimista kada smo suočeni sa izborom između parazitskog kapitalizma i neofašizma u nastajanju. Ali s obzirom na to da ni kraj svijeta ni kraj kapitalizma izgleda neće skoro, ostaje pitanje: kuda ćemo dalje?
(TBT, Project Syndicate)