1.
Iako su prava i obaveze međusobno komplementarni, no, nisu nužno uvijek imali jednaku težinu. U jednom periodu povijesti pravo je imalo veću težinu, a u drugom obaveze. Kada uzmemo u obzir pravo vlasništva, koje je kredibilno pravo, vlasnik ima pravo na svako pravno i materijalno posjedovanje svoje imovine. A drugi su, nasuprot, dužni poštivati to pravo. Dakle, kada nastaje pravo, nastaje i obaveza. Iako čovjek kada postane vlasnik, ima pravo vlasništva i pravo na svaku vrstu posjedovanja svoje imovine, međutim, to pravo nije apsolutno, već je ograničeno poštivanjem zakona, dobrog morala i javnog reda. Na primjer, osoba koja posjeduje ovcu ima pravo koristiti ovčje mlijeko i vunu, pa čak ima pravo zaklati je i koristiti njeno meso, ali nema pravo živoj ovci oslijepiti oči ili amputirati joj nogu. Jer moralna prepreka ovdje ima snagu ograničavanja prava. A prema pravnom tumačenju takvo korištenje prava smatra se zloupotrebom prava i nije prihvaćeno među inteligentnim ljudima u društvu. Zbog toga je u svjetskim zakonima prihvaćeno načelo da “niko ne može ostvarivanje svoga prava učiniti sredstvom nanošenja štete drugome” ili npr. vlasnik kuće ima pravo prodati kuću (zakon. pravo), pravo korištenja, kao i rušenja i restauracije, ali nema pravo pretvoriti ovu kuću u središte nemorala protivno zakonima tog društva. Svako pravo u svojoj biti ima primjenu, ali je u praksi sigurno ograničeno poštivanjem zakona, dobrog morala i javnog reda.
S druge strane, obaveze se dijele na dvije vrste: obaveza djelovanja i obaveza nedjelovanja. Neko ko je obavezan nekad je dužan izvršiti neku radnju, a nekad je dužan ne činiti određenu radnju. Na primjer, naspram prava vlasništva neke osobe drugi su i obavezni djelovati, odnosno poštivati vlasništvo, a dužni su i nedjelovati, odnosno, na primjer, nečiniti radnju posjedovanja imovine te osobe.
2.
Sva društva u svrhu ostvarivanja prava i obavezivanja građana koriste jamstva izvršenja kao što su vanjska sredstva odvraćanja (policija ili druge snage), suđenje i financijska kazna ili zatvor i društvena isključenost. Ali nijedno od ovih jamstava izvršenja nije korisno i jeftino kao moralna obavezujuća snaga. Moralnost je unutarnje sredstvo odvraćanja koje obavezuje građane na pridržavanje čak i kada se nađu u slijepim tačkama upravljanja. Prema tome, postoje dvije sile kao sile odvraćanja: ili sila materije ili duhovna sila . Vanjske sile su u kategoriji sile materije, a unutarnja i moralna sila je duhovna sila.
Moralna i duhovna obavezujuća sila od svake osobe koja ima pravo ili obavezu čini policajca da bi se obavezala na odredbe prava ili dužnosti.
3.
Ljudska prava postoje za ljudska bića bez obzira na spol, nacionalnost, državljanstvo pa čak i vjeru, kao što su pravo na život, pravo na obrazovanje i druga prava. A ta prava nastaju kada se svako ljudsko biće živo rodi, a pojavom tih prava nastaju i mnoge obaveze. Sadašnje stoljeće je stoljeće u kojem se pojam ljudskih prava jako razvio i dobio jasne pojmovne i semantičke okvire. Znanstvenici su pokušali kodificirati i univerzalizirati bit svojih ideja, a vlade su te koncepte uvele u relevantne zakone svojih zemalja i čak ih priznale kao temeljni zakon. Ustvari, svojom dubokom vizijom uspjele su shvatiti opasnost od povrede ljudskih prava i spriječiti je donošenjem sveobuhvatnih i progresivnih zakona. No, poštuju li se ljudska prava danas u svijetu? Odgovor je definitivno ne.
Jasno je da postoji jaz između percepcije i djelovanja. Pretpostavimo da neki čovjek ugleda zmiju. On ima percepciju vezano za zmiju i koliko je opasna, a zna i kako se spasiti od opasnosti, zna da mora pobjeći. Sada, ako je ta osoba zdrava i sposobna, može se spasiti od opasnosti, ali ako je paralizirana i ne može se kretati, sigurno neće moći pobjeći od opasnosti i ovdje, percepcija čak i ako je jaka nema sposobnost da spasi čovjeka od opasnosti. Ljudsko društvo u 21. stoljeću je pogođeno takvim grubim nedjelovanjem. Odnosno, njegova percepcija je vrlo jaka, ali u praksi niti ima sposobnost uživanja ljudskih prava, niti se drugi pridržavaju svojih dužnosti naspram ovog prirodnog prava.
4.
Moral i duhovnost u sadašnjoj eri izgubili su dio moći svoga značenja zbog institucionaliziranog ljudskog nemara koji je rezultat današnjeg tehnološkog i konzumerističkog svijeta. Obaveze proizašle iznutra svake osobe prolaze isključivo kroz kanal moralnih uvjerenja i privrženosti. Virtualni prostor koji je danas rasprostranjen udaljio je ljude od stvarnog prostora, a opseg te udaljenosti proširio se i na moral. Despiritualizacija i moralna apstinencija karakteristike su virtualnog prostora. Stoga je djelovanje na temelju percepcije, osobito tamo gdje nema ličnog interesa, ostalo bez podrške. Količina pozitivnog značenja koju je termin ljudska prava nosio sa sobom na početku svog krivotvorenja uveliko se razlikuje od njegove sadašnje količine pozitivnog značenja. Pred očima svijeta događa se otvoreno kršenje ljudskih prava, ali uz pomoć medijske moći ne ističe se negativna strana ovog čina. S druge strane, u današnje vrijeme, nažalost, ovisno o tome ko krši ljudska prava, taj opseg značenja se razlikuje. Pretpostavimo da je danas Gaza kršitelj ljudskih prava, šta bi se dogodilo?
(TBT, I. A.)
