BUSINESS
U želji da učini svoje bogatstvo moćnim i uticajnim, Katar
podiže ugled kao organizator Svjetskog prvenstva u fudbalu 2022. Ali velika
gradilišta i procenat nesreća na njima otkrivaju arhaičnost i brutalnost
sistema sponzorstva stranih radnika
FOTO: (Profimedia)
Tiho, kreće naš konvoj. Ne smije da privuče pažnju policije,
koja prati radoznalce koji su previše zainteresirani za sudbinu stranih
radnika. Utonule u mrak, pojavljuju se poredane barake oko prašnjave staze. Sa
fasadom bez maltera i sa napuštenim ruševinama posvuda, ovaj „radnički kamp“
izgleda kao slam. Al Rayam, drugi grad Katara, biće domaćin nekoliko utakmica
Svjetskog kupa 2022. na ograđenom stadionu Ahmed bin Ali
Desetak indijskih i
nepalskih radnika koji su smješteni otprilike dvadeset pet kilometara
sjeverozapadno od Dohe, glavnog grada, primilo je sindikalnu delegaciju
Međunarodnog saveza za drvo i građevinarstvo (Fédération internationale du bois
et du bâtiment). U maloj spavaonici od devet kvadratnih metara natrpano je osam
kreveta sa prljavim i dotrajalim dušecima. „Prošlo je četiri mjeseca kako nismo
plaćeni“, žale se uglas. Bez resursa i proizvoda za zadovoljenje primarnih potreba,
osamdeset stanara se zadužilo kod lokalnih trgovaca, beskrupuloznih kao što su
i njihovi poslodavci. Ovim dugovima dodaju se i pozajmice za ilegalno plaćanje
komisije, koje zahtijevaju agencije iz zemalja preko kojih su došli i koje su
ih povezale sa poslodavcima u Zaljevu. Mršava novčana pomoć koju uspijevaju
uštedjeti šalje se porodici koja je ostala u zemlji.
Porijeklom iz
indijske države Zapadni Bengal, Radživ V. (1) radi u Kataru petnaest mjeseci.
Ovaj tridesetogodišnji drvodjelja štedi polovinu od onoga što zaradi (300 eura)
za svoju ženu koja sama podiže njihovog sina. Godine 2014. radnici migranti
poslali su više od 10,7 milijardi eura u svoje zemlje, prema podacima katarske
vlade. Retke aktivnosti u slobodno vrijeme su van njihovog domašaja ili čak
zabranjene, „brojni kvartovi Dohe, nedostupni migrantskim radnicima,
klasifikovani su kao ‘porodične zone’, što im još više ograničava slobodu
kretanja“, navodi se u posljednjem izvještaju Međunarodne konfederacije
sindikata (Confédération syndicale internationale, CSI). (2) Sklonjeni u
periferne zone, veoma udaljene od njihovog mjesta posla, rade trinaest sati
dnevno (uključujući i vrijeme putovanja). Njihov kolektivni život svodi se na
sporadične sastanke zajednice. „Naši drugovi organizuju veliku zabavu nepalske
zajednice 18. decembra, povodom Međunarodnog dana migranata. To je prilika da
se okupe radnici pod maskom kulturne proslave“, objašnjava Binda Pandej,
liderka Generalne federacije nepalskih sindikata (GEFONT) i zamjenica upravnog
odbora Međunarodne organizacije rada (Organisation internationale du travail,
OIT). U Kataru su sindikati zabranjeni, kao i u svim zaljevskim državama (osim
u Kuvajtu i Bahreinu).
Građevinski radnici,
kao i dva miliona stranaca koji žive u Kataru, podležu kafala sistemu. Taj
sistem sve strane radnike stavlja pod kontrolu „sponzora“ i poslodavaca, a
strani radnici čine 90% radno aktivnog stanovništva u zemlji. Mobilisana šest
dana u nedjelji, zimi kao i leti, na temperaturama koje mogu dostići i pedeset
stepeni, ova prava rezervna vojska gradi stadione za Svjetsko prvenstvo u
fudbalu 2022. Strana radna snaga nema skoro nikakvih prava: plate se isplaćuju
rijetko ili nikako; smještaj je dotrajao i neadekvatan; zabranjena je promjena
poslodavca bez odobrenja posljednjeg; oduzimaju se pasoši; radnici su obavezni
da traže saglasnost sponzora ne bi li napustili zemlju… Osamdeset osam
migranata na radnom mjestu stadiona Kalifa u Dohi je u intervjuu za Amnesty
International reklo da im nije dopušteno da napuste Katar. Vrhunac cinizma —
sedmoro njih, koji potiču iz Nepala, spriječeno je da posjete svoju zemlju i
najdraže nakon zemljotresa u aprilu i maju 2015. godine.
Nastavljajući se na medijsko praćenje problematičnih uslova
dodjele Svjetskog kupa u Kataru (4), CSI i organizacije za odbranu ljudskih
prava — Human Rights Watch i Amnesty International — raskrinkavaju sistem
koji je blizak ropstvu. Od Ujedinjenih Arapskih Emirata do Saudijske Arabije,
preko Kuvajta, kafala sistem se primjenjuje na celom Arapskom poluostrvu. „Do
početka Svjetskog kupa moglo bi da umre više od sedam hiljada migrantskih
radnika“, upozorava Šaran Barou, generalna sekretarka CSI. Prisutna i u
Međunarodnoj organizaciji rada, gdje istražuje žalbe protiv država i
multinacionalnih kompanija koje se sumnjiče za kršenje prava radnika, CSI ima
350 sindikata u 150 zemalja i predstavlja sto osamdeset miliona radnika.
Njihovi članovi su isključivo sindikalne konfederacije, kao što su Generalna
konfederacija rada (Confédération générale du travail, CGT) i Francuska
demokratska konfederacija rada (Confédération française démocratique du
travail, CFDT) u Francuskoj. Blisko sarađuje sa međunarodnim sindikalnim
federacijama za svaki pojedinačni sektor.
Katarska vlada odbacuje alarmantne procjene: „Do danas nije
bilo nijednog smrtnog slučaja u vezi sa infrastrukturom Svjetskog kupa.
Nijednog.“ (5) Odmah potom, Organizacioni odbor Svjetskog kupa priznaje nedavnu
„prirodnu“ smrt dva indijska radnika, od srčanog udara. Ipak, ambasade Indije,
Bangladeša i Nepala izbrojale su devet stotina mrtvih u posljednje dvije
godine, od čega je polovina umrla iznenadno, od srčanog udara ili od nepoznatog
uzroka.
Vlada primorana na reformu kafala sistema
Generalni sekretar koalicije indijskih sindikata All India
Congress Committee (AICC), potpredsednik Internationale des travailleurs du
bâtiment et du bois (IBB) i bivši član Kongresne stranke Ramačandra Kuntija
evocira ove navodno prirodne smrti, koje su zapravo u vezi sa uslovima rada
retke okrutnosti: „Mnogi radnici su zaposleni u privatnim kućama, u kojima
nemaju pravo pristupa toaletu. Po cio dan ne piju vodu, često u uslovima
ekstremnih vrućina, neki od njih umiru od dehidracije. Potom ljekar konstatuje
prirodnu smrt, lišavajući tako porodicu nadoknade.“
Zabrinuta za svoju reputaciju, podrivenu lošim slikama
radničkih kampova, katarska vlada je prvi put u maju 2014. obećala da će
ublažiti kafala sistem. Dugo vremena ga odgađajući, novi zakon je konačno donio
katarski emir Tamim bin Hamad el Tani, 27. oktobra. Ipak, treba čekati 1.
januar 2017. da bi stupio na snagu. Sinonim za loš tretman, termin „sponzor“
zamijenjen je uvreženijim terminom „poslodavac“. Zaposlenog više neće
predstavljati ugovor (kojem je dato najviše publiciteta) o napuštanju
teritorije – koji simbolički postoji u kafala sistemu. Zahtjev za izlaznu vizu
biće prihvaćen ukoliko njegov gazda ne stavi veto u roku od tri dana. „Sa
zakonom o radu koji je također neuravnotežen i napravljen u korist poslodavaca,
iako daje više mogućnosti za žalbu, neće prestati zlostavljanja“, komentariše
evropski pravnik sa sjedištem u Dohi.
Inspirirana
Ujedinjenim Arapskim Emiratima (vidi okvir), reforma također uvodi sistem
platne zaštite namenjen okončanju neplaćanja. Svaki iznos koji se pominje u
zakonu o radu mora biti objekt bankovnog transfera. „Pomoću ovog mehanizma,
zaposleni u privatnim kompanijama osnovanim u Kataru dobijaće plate putem
elektronskog plaćanja u roku od sedam dana najviše“, vladina služba za
informisanje pozdravlja ove mere. Ali postoji problem: samo vrlo mali broj
migranata, prema proračunima nevladinih organizacija i sindikata, ima račun u
banci, možda petina. Centralna banka Katara je, naravno, poslala instrukcije bankarskim
institucijama da bi mogle otpočeti sa otvaranjem računa. Ali ove posljednje
izgleda ne žele dobrodošlicu „dekintiranim“ klijentima.
Još jedna stidljiva prednost: vlada pozdravlja reformu
„potvrde bez prava prigovora“ koja se odnosi na „veću slobodu kretanja
radnika“. Ranije, u slučaju potpisivanja ovog dokumenta kojim se potvrđuje
„uzorno“ ponašanje, bilo koji strani radnik je morao napustiti zemlju po isteku
ugovora na najmanje dvije godine prije nego što mu se dozvoli novi rad u
zemlji. Sada postoji mali napredak: onaj kojem se završi ugovor na određeno
može izbeći ovu potvrdu ne bi li nastavio da živi u Kataru. Isto važi za
radnike po ugovoru na neodređeno koji žele da promjene poslodavca, ali pod
uslovom da dokažu radni staž od pet godina u preduzeću.
Prvog novembra 2015. premijer Abdulah bin Naser el Tani i
ministar rada Abdulah el Kulaifi otvorili su uz veliku pompu prvi „radnički
grad“. Kompleks zgrada namenjen smještaju 70.000 migrantskih radnika u prijatne
uslove, za razliku od slamova u kojima živi više stotina hiljada radnika.
Nedelju dana prije zvaničnog otvaranja, šef vladine službe za informisanje
Jasim el Tani nam je zakazao sastanak za lični obilazak. Elegantan u svojoj
haljini (dishdasha), tradicionalnoj tunici koju nose zaljevski muškarci, ovaj
mladi član kraljevske porodice vozi terensko vozilo opremljeno sjedištem od
meke kože. Ispred filtriranog ulaza u grad upoznajemo Zohera D. Određen da nam
bude vodič, ovaj libanski inženjer je uključen u izgradnju stambene površine,
koja je još uvijek tri četvrtine prazna.
Podijeljen na
stambene zone i zone namijenjene slobodnom vremenu i potrošnji, kamp je ograđen
visokim zidovima. Iz dvije policijske stanice koje se nalaze u njegovom krugu,
snage reda redovno pročešljavaju svaki ćošak. Unutar svake zgrade je stražar, u
sali namenjenoj za nadzor stanovnika. Četiri kontrolna ekrana povezana su sa
postavljenim kamerama u zajedničkim dijelovima, besprijekorne čistoće. Sa
dimenzijama dvadeset četiri kvadratna metra, svaka soba treba da primi četiri osobe.
Sve izgleda najbolje u najboljem od gradova budućih radnika,
koji će uskoro imati dvije stotine reklama za trgovačke centre što će otvoriti
svoja vrata. Šest drugih sličnih stambenih kompleksa, mada manjih dimenzija,
mora biti završeno do kraja 2017. godine. Njihov ukupni kapacitet je za 379.000
osoba. (6) Kap u okeanu nehigijenskih naselja. Pogotovo ako se ima na umu da će
se do Svjetskog kupa u Kataru nastaniti 500.000 dodatnih migrantskih radnika.
Multinacionalke okrutnije od lokalnog zakona
Ambet Juson, filipinski sindikalni aktivista koji je
predvodio IBB prije nego što je vodio Azija-Pacifik sektor, prepoznaje
„poboljšanja“ stambenog pitanja migranata. Ali ne krije svoj skepticizam u
pogledu ukupnih učinaka reforme. „Ovo je treća godina kako vodimo delegaciju u
Katar i suštinski se situacija radnika migranata nije promijenila.“
Utisak je potvrdilo trideset radnika koji su pozvani da
govore na seminaru u organizaciji IBB-a, na spratu restorana u Dohi. Sa nekih
650.000 državljana, Indijci formiraju prvu iseljeničku zajednicu u Kataru,
potom slede Nepalci (500.000) i Filipinci (250.000). (7) Da li su velika
preduzeća održala obećanja vlade da će prestati sa zloupotrebom kafala sistema?
Skeptično negodovanje koje traži pomoć. Samo osmoro konsultovanih radnika je
potvrdilo da je pasoš kod njih. Drugima su pasoše uzeli poslodavci. Jedan
radnik ustaje i kaže, pokazujući svoju diplomu inženjera: „Za agenciju u Indiji
koja me je regrutovala potpisao sam ugovor električara. Ali kada sam došao,
rečeno mi je: ‘Ti ćeš raditi kao vodoinstalater’, za platu od 900 rijala [225
eura], dakle za pola od onoga za šta sam bio angažovan.“ Prosječna mjesečna
plata prisutnih radnika je 275 eura, u šta je uključen dodatak za smještaj.
Smiješne plate, maksimalna opasnost. „Jučer je kolega
odsjekao ruku na gradilištu iz hotela ’Merkur’“, priča šrilančanski radnik.
Drugi pokazuje svoj list, koji je šest mjeseci ranije isjekla mašina. Padovi,
šokovi koje uzrokuju objekti ili vozila: prema zvaničnom katarskom izvještaju iz
2012, 22,8% smrti migrantskih radnika povezano je sa „spoljašnjim uzrocima“,
uglavnom sa nesrećama na gradilištima. (9)
Ratoborni, radnici okrivljuju sistem čije su glavne žrtve,
naglašavajući odgovornost njihovih preduzeća, uglavnom zapadnih multinacionalki
koje su češće okrutnije nego katarski zakon. Jedan od njih objašnjava kako je
preduzeće Qatari Diar Vinci Construction (QDVC) ukralo radničke pasoše i
vratilo ih šest mjeseci kasnije zbog aktivističkog pritiska na ovu filijalu
francuske građevinske kompanije Vinci. (10) Ali zapljena pasoša je već
zabranjena lokalnim zakonom.
Marta 2015. francuska nevladina organizacija Sherpa
podnijela je tužbu zbog „prisilnog rada“ i „svođenja na ropstvo“ protiv
transnacionalne kompanije. „Kafala sistem je potencijalno restriktivan, posebno
u pogledu slobode kretanja, ali neka preduzeća ne poštuju ni minimalne norme.
Vinci bi ipak trebalo da osigura da svi radnici, uključujući i podizvođače,
imaju ista prava, prema katarskom zakonu“, komentariše advokatkinja organizacije
Sherpa, Mari-Lor Gislon. Od početka podnošenja tužbe, kompanija Vinci je
pristala na poboljšanje uslova stanovanja za dio radnika njene filijale. Među
3.200 radnika preduzeća QDVC, najmanje 2.000 će sada biti smješteno u sobe sa
najviše četiri kreveta, kao što je predviđeno katarskim zakonom. Nasuprot tome,
4.500 zaposlenih podizvođača još uvijek ostaje u istom režimu, prema
organizaciji Sherpa. Nadalje, više od 7.700 saradnika galaksije Vinci neće više
raditi preko šezdeset sati nedjeljno — prag koji je postavljen lokalnim
zakonom. Regulacija prilagođena… smanjenju plate za 10%.
Kafala sistem ne predstavlja nejasnu pretnju za sve strance.
Multinacionalni rukovodioci, šefovi preduzeća, advokati i funkcioneri
delegirani iz drugih zemalja čine malu privilegiranu klasu koja, u teoriji,
nema razloga da se plaši svojih sponzora. Lider finansijske industrije, Andrew
M., ne bi ni za šta na svijetu mijenjao svoj život stranca u Kataru.
Ovaj Britanac radi i živi u Dohi sedam godina. U bermudama i
sandalama, prima nas nezvanično u salon svoje vile u West Bay Lagoonu,
zatvorenom kvartu za bogate zapadne iseljenike i nekoliko bogataša iz Katara.
Pored kuće je vrt koji liči na parkove sa razglednica; sa svojim luksuznim
alejama i terenom za igru pravi je raj za djecu. Malo dalje se nalazi pješčana
plaža sa palmama i sa prekrasnim pogledom na zaljev Dohe. „Ovo [zatvoreni
kvart] je najbolji dio Katara, kojih ima dvadesetak. Vila košta 7.500 eura
mjesečno, površine 500 kvadratnih metara — ne računajući vrt i bazen. To je
malo za bogataše iz Katara, koji preferiraju veće površine: 1.000 ili 2.000
kvadratnih metara“, kaže naš domaćin smijući se. Sa mjesečnom platom od 30.000
eura, ovaj nonšalantni pedesetogodišnjak zna zbog čega je došao.
Kafala sistem nije težak za život? „Sretan sam što imam
višeizlaznu vizu koja mi omogućava da napustim teritoriju kada hoću, bez
potrebe da tražim dozvolu svog poslodavca.“ Samo nekoliko hiljada stranaca,
uglavnom zapadnjaka, ima koristi od izuzeća ovog regularnog režima. Zaštićeni
svojim statusom zaposlenih u velikoj grupi, oni lako dobijaju potvrdu bez prava
prigovora, za njih je to puka formalnost. „Reforma kafala sistema ne dotiče
zapadnu elitu, koja može da pregovara o najpogodnijim uslovima ugovora“,
potvrđuje Mišel Daje, francuski poslovni advokat sa sjedištem u Dohi.
Većina ostalih nema drugog izbora nego da se podčini volji
sponzora. Inženjer u preduzeću Midmac, građevinskom katarskom preduzeću, Said
F., kao početnu platu dobija 7.400 eura, veoma dobru platu. Ipak, ovaj
četrdesetogodišnji Libanac nema dovoljno oštrih riječi za opisivanje
„nehumanog“ režima kafala sistema: „Ne očekujem velike promjene. Sa reformom
ili bez nje, moja sloboda kretanja ostaje onemogućena.“ Iako će ga novi zakon
osloboditi potvrde bez prava prigovora, i dati mu veći staž od deset godina,
inženjer je ubijeđen da ga ova hijerarhija neće pustiti da ode. Čak ni
boljestojeći stranci nisu imuni na arbitrarnost sistema po mjeri poslodavaca.
Pogotovo kad se nađu sami, bez potpore, spram svemoćnog sponzora. Bivši
profesionalni fudbaler, Francuz Zair Belunis je, primjera radi, ispričao kako
je bio blokiran skoro godinu i po dana u Dohi, zbog toga što nije prihvatio
transfer u drugi klub protiv njegove volje.
UN mora osigurati poštovanje pravila
Generalni direktor
porodične kompanije, Ahmed el Rayas, žestoko brani kafala sistem. Na čelu
konglomerata od 37 preduzeća koja zapošljavaju 1.900 radnika u praonici,
transportu i logistici, jedan je od rijetkih katarskih preduzetnika koji se
usudio iznijeti svoje gledište. Sjedeći za svojim stolom, ovaj
šezdesetogodišnjak oprezno otpočinje dugački neometani monolog. Brisanje kafala
sistema? Neće ništa da čuje o tome, a osuđuje i svako popuštanje. Otkriva nam
svoje brige: „Ukidanje kafala sistema bi bilo opasno. Neki strani radnici bi
mogli htjeti da me ubiju. Ubistva ljudi iz Katara i pljačke bi se drastično
uvećale. Osamdeset pet posto Katarana ne želi ni izbrisati ni reformisati
kafala sistem. Ne zato što su robovlasnici, već zato što su oprezni.“
U zemlji u kojoj je bilo kakva kritika emira, nosioca
najviše izvršne i zakonodavne vlasti, kažnjiva zatvorom — teško je čuti
stavove građana. Prosto svjedočenje, čak i bez negativnog suda i oblikovano u
formalnom okruženju, može odvesti onoga koji svjedoči iza rešetaka. Marta 2016.
katarski zvaničnik bio je zatvoren zbog toga što je „previše pričao“ pred
delegacijom Međunarodne organizacije rada.
„Naš zakonodavni proces je tako dizajniran da reflektuje
različite tačke gledišta na balansiran način. Reformu kafala sistema su savjetovali
ministri, 28. juna 2015. dostavljena je na razmatranje Medžlis el Kuri
[Savjetodavni odbor], prije nego što bude prihvaćena“, tvrdi vladina služba za
informisanje. Ako emir na koncu bude presudio, svaka progresivna mera moraće
uzeti u obzir neprijateljstvo poslodavaca, bez razlika. Žestoka podrška strane
poslodavaca, Medžlis el Kura je čak predložio da se pooštri kafala sistem.
Prema njegovom mišljenju, migrante koji „imaju probleme“ sa svojim sponzorom
ili koji pokušavaju da napuste preduzeće prije isteka ugovora trebalo bi
prisiliti da rade deset godina za svog poslodavca, što je duplo duže od
prvobitno predviđenog roka za moguću promjenu poslodavca… „Naročito
sastavljen od uglednih ličnosti iz vodećih plemena i velikih trgovaca, ovaj
savjet, osnovan 1972, pojavljuje se kao ostatak prošlosti, čak i kada se
povremeno obnavlja jer njegove članove imenuje emir“, analizira antropološkinja
Ani Montinji. (12)
Otkad je Katar određen da bude domaćin Svjetskog kupa 2022,
brojni novinari, članovi nevladinih organizacija ili sindikalisti, zamoljeni su
da gledaju svoja posla. Ali 10. novembra 2015. upravni odbor Međunarodne
organizacije rada odlučio je da se pozabavi problemom i većinski je izabrao da
se ode u „misiju visokog nivoa“, ne bi li se povećao pritisak na vladu. Ta
odluka je sledila nakon tužbe za prisilni rad koju je podnio CSI. To je prvi
put od 2001. kako je savjet Međunarodne organizacije rada većinski izglasao
misiju radi kontrole u zemlji koja se sumnjiči da krši zakone. „Međunarodna
organizacija rada se nije dala obmanuti manevrom katarske vlade koja je
usvojila u zgodan čas, samo nekoliko dana prije izbora, minimalnu reformu koja
obećava dobro vladanje uz očuvanje najretrogradnijih principa kafala sistema“,
kaže bivši sekretar CGT Bernar Tibo, koji predstavlja Francusku u odboru Međunarodne
organizacije rada, kao dio radnog kolegijuma.
Od 1. do 5. marta 2016, tripartitnu delegaciju, sastavljenu
od članova tri kolegijuma salveta (države, poslodavac, radnika), primila su
najviša katarska državna tela, osim emira. Tri dana prije njihove posjete
željezničkom projektu koji uključuje mrežu Dohe i tramvaje Lusaila, novog grada
udaljenog petnaest kilometara od glavnog grada, filipinski radnik u preduzeću
Qatar Rail, Huanito Pardiljo, pronađen je mrtav na gradilištu metroa Dohe. (13)
„Izvještaj pokazuje kako preko potrebna navodna reforma nije poboljšala
situaciju radnika. Naknadu za zapošljavanje uvijek plaća migrant, a ugovor o
radu potpisan u zemlji porekla nema nikakve veze sa onime u Kataru. Što se tiče
snaga inspekcije, one su svakako u porastu, ali 365 inspektora rada, za
populaciju od dva miliona radnika, može se osloniti samo na deset prevodioca. A
ogromna većina migranata ne govori arapski“, tvrdi Tibo.
Moć Međunarodne organizacije rada je ograničena. Njene
preporuke ili deklaracije o pravima radnika nemaju obavezujuću snagu. (14) Ako
misija agencije UN ne može prisiliti neposlušne vlade da primjenjuju tekstove,
malo je onih koji mogu ostati cinično ravnodušni. Ovo objašnjava zašto je
katarska vlada 17. marta poslala dvadesetak upravnih odbora da utiču na
mišljenje najvećeg broja administratora, blagonaklonih ili neodlučnih, u korist
rezultata bez daljnje tužbe. Na kraju su se izvukli sa dodatnim rokom od godinu
dana za implementaciju zaštitnih zakona za migrante.
Dvadeset drugog aprila 2016, novi predsjednik Međunarodne
federacije fudbalskih asocijacija (FIFA) Đani Infantino najavio je stvaranje
„nadzornog tela za kontrolu sistema koje će osigurati uslove ispravnog rada na
gradilištima za Svjetski kup“. Ipak nije sigurno da su ova inicijativa i
prijetnja istražnom komisijom dovoljne da promjene ovu koliko malu, toliko i
bogatu zemlju, strateški važnu za zapadne saveznike željne ugljovodonika i
ugovora.
Jeftina radna snaga za muzeje Abu Dabija
„Mi smo grupa umjetnika koja se aktivirala radi osiguranja
prava radnika tokom izgradnje i održanja nove grane muzeja Gugenhajm na ostrvu
Sadijat u Abu Dabiju. Ne treba tražiti od umjetnika da izlažu svoja dela u
zgradama koje grade eksploatisani radnici. Oni koji rade sa ciglom i malterom
zaslužuju jednako poštovanje kao oni koji rade sa fotografijama i četkicama.“
Godine 2009, nedugo nakon izvještaja organizacije Human Rights Watch, kolektiv
priznatih međunarodnih umjetnika sa sjedištem u Njujorku pozvao je na bojkot
budućeg muzeja u Abu Dabiju, prijestolnici Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Nevladina organizacija uspostavila je direktnu vezu između kafala sistema,
sistema sponzorstva migrantskih radnika i masovnih kršenja prava sedam hiljada
radnika zaposlenih na tri gradilišta. Situiran na obali Abu Dabija, Sadijat će
doista uskoro izgledati kao gigantski kulturni kompleks sa tri glavne
turističke atrakcije: lokalnim ogrankom muzeja Gugenhajm i francuskog Luvra,
kao i nacionalnim muzejom Zajed.
Kao i Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati imaju ogromne
rezerve nafte i gasa, koje se nalaze na devet desetina teritorije Abu Dabija.
Skoro 90% ukupne populacije čini 7,8 miliona migranata, većinom porijeklom iz
Južne Azije (Indija, Bangladeš i Pakistan). Oni pokreću ekonomiju sedam zemalja
članica i grade prestižna zdanja koja su zaštitni znak Emirata. „Iako su vlasti
ukinule obaveznu izlaznu vizu prije dvije godine, situacija je slična onoj u
Kataru“, tvrdi generalni sekretar IBB-a (Internationale des travailleurs du
bâtiment et du bois), Ambet Juson. Kao i u vezi sa Svjetskim kupom 2022. u
Kataru, IBB je izabrao pogodno medijsko tlo za njihove zahtjeve.
Član njujorškog kolektiva, libanski umjetnik Valid Rad danas
konstatuje poluneuspeh: „Doprinjeli smo senzibilizaciji međunarodnog mišljenja,
ali život i radni uslovi migranata na ostrvu Sadijat su se malo promijenili“.
Direktor kampanje CSI Tim Nonan slaže se sa njim: „Uveden u Emirate 2009. ne bi
li spriječio neisplaćivanje dela plate, bankovni transfer ništa nije
promijenio, jer radnici nemaju pristup bankomatima. Moraju doći do njih. A
slobodni su samo jedan dan u nedjelji i moraju da čekaju u redu sa drugima.“
Human Rights Watch ukazuje na slijepu mrlju bankovnog transfera: „Ako
elektronsko plaćanje olakšava otkrivanje neplaćanja, ono ne sprečava poslodavce
da isplaćuju plate sa zakašnjenjem… ili nikad.“
(TBT, David Gacia,
LMD)
