Iranski rat je otkrio jednostavnu istinu o američkoj moći: Washington troši projektile vrijedne milion dolara kako bi oborio dronove koji koštaju samo djelić te cijene – i ne može sebi priuštiti da se ovako bori u nedogled.
Sada se Pentagon kladi da nova utrka u „Dominaciji dronovima“ može preokrenuti tu jednačinu tako što će do 2027. godine američku vojsku preplaviti stotinama hiljada jeftinih, jednokratnih dronova, u dvogodišnjem programu vrijednom otprilike 1,1 milijardu dolara u početnoj fazi i ugrađenom u širi budžet za dronove od preko 50 milijardi dolara.
U drugoj fazi utrke, koja je završena prije dvije sedmice na poligonu za testiranje u Michiganu, desetine startupova i odbrambenih firmi su podvrgle svoje sisteme probnim gađanjima, a nekolicina je odabrana za isporuku masovno proizvedenih jednosmjernih dronova za napad u velikim razmjerima.
Na papiru, prodaje se kao demonstracija inovacija koja će “osloboditi” američku dominaciju dronovima u skladu s Izvršnom uredbom 14307 američkog predsjednika Donalda Trumpa, koja ističe “hitnu potrebu da ministarstvo nabavi, integrira i obuči jeftine, visokoučinkovite dronove proizvedene u SAD-u”.
Ali u praksi, to bi mogao biti najjasniji znak do sada da se američka strategija pomiče prema istom modelu jeftinog, jednokratnog ratovanja dronovima koji je pionirski osmislio Iran.
Krivulja troškova koja je srušila stari model
Za Williama D. Hartunga, višeg istraživačkog saradnika u Quincy institutu za odgovorno državništvo, koji je decenijama pratio američku industriju oružja i budžete Pentagona, rat u Iranu je jednostavno učinio vidljivim strukturni apsurd koji je već bio prisutan u američkoj ratnoj kampanji.
„Rat u Iranu je otkrio bankrot trenutnog američkog pristupa izgradnji oružja“, kaže on za The New Arab. „Nije održivo oboriti dronove vrijedne 35.000 dolara presretačima vrijednim 3 miliona dolara ili balističke rakete presretačima vrijednim 12 miliona dolara.“
Brojke iz američko-izraelskog rata s Iranom su oštre. Pentagon je javno dao cijenu od 29 milijardi dolara za iranski rat do sada, dok druge interne procjene dosežu negdje između 40 i 50 milijardi dolara kada se uključe dugoročni uticaji.
Istovremeno, dronovi za jednosmjerno djelovanje, proizvedeni ili isporučeni od strane Irana, koštaju desetine hiljada dolara po jedinici, dok presretači koji se koriste protiv njih – od raketa klase Patriot do pomorskih sistema zemlja-vazduh – mogu dostići cijenu od miliona dolara po ispaljenom projektu.
„Dronovi nisu baš toliko tehnološki napredni“, tvrdi Hartung. „To nije kao nuklearno oružje ili projekti borbenih aviona. Mnogi ljudi ih mogu napraviti, a ako ih koristite samo za uništavanje jedne mete, ne moraju čak ni biti toliko sofisticirani.“
Analitičari tvrde da je sama dostupnost tehnologije narušila ono što je nekada bila glavna prednost Washingtona – monopol na vrhunsku zračnu moć.
Jeftini iranski dronovi nasuprot skupih meta
Nigdje ova promjena nije bila vidljivija nego u Zaljevu i širem Bliskom istoku, gdje su, od početka američkih i izraelskih napada na Islamsku Republiku 28. februara, iranski dronovi u više navrata uspjeli proći kroz slojevite mreže protivzračne odbrane koje uključuju radare koje su isporučile SAD, baterije Patriot i napredne sisteme komandovanja i kontrole.
U prvim danima rata, oko 1. i 2. marta 2026. godine, iranske rakete i dronovi uništili su radar AN/TPY-2 povezan sa THAAD-om u zračnoj bazi Muwaffaq Salti u Jordanu i teško oštetili radar dugog dometa za rano upozoravanje na sjeveroistoku Saudijske Arabije, privremeno zaslijepivši ključne dijelove mreže protivraketne odbrane usklađene sa SAD-om.
Nekoliko dana kasnije, u ranim jutarnjim satima 2. i 3. marta 2026. godine, najmanje jedan sumnjivi iranski jednosmjerni napadni dron probio je saudijsku protivzračnu odbranu iznad Diplomatske četvrti Rijada i udario u kompleks američke ambasade, urušivši dio krova iznad stanice CIA-e koja se nalazila unutra i oštetivši ono što zvaničnici opisuju kao glavno prisustvo agencije u regiji.
Svaki od ovih napada uključivao je relativno jeftine, jednokratne platforme koje su nametale nesrazmjerne troškove visokovrijednim ciljevima i prisiljavale SAD i njihove saveznike da troše velika sredstva na popravke, pojačanja i zamjenske presretače.
Analitičari su ovo opisali kao “omjer troškova i zamjene” koji sve više ide u korist operatera dronova: neke procjene stavljaju omjer na blizu 190:1 u korist napadača kada se jeftini dronovi koriste protiv skupih brodova i sistema protivzračne odbrane.
U iranskom ratu, ta neravnoteža je uvećana tokom cijele kampanje Washingtona.
Dominacija dronovima: Inovacija ili nova linija proizvoda?
Dominacija dronovima čini se pokušajem Washingtona da riješi ovaj problem prihvatanjem “pripisanih” sistema – dronova dovoljno jeftinih i dovoljno brojnih da komandanti mogu priuštiti da ih izgube.
Javna saopćenja Ministarstva rata ukazuju na brzo povećanje potrošnje, pri čemu je Pentagon u svom prijedlogu za fiskalnu 2027. godinu u aprilu zatražio oko 75 milijardi dolara za tehnologije dronova i protiv dronova, što su zvaničnici opisali kao najveće pojedinačno godišnje povećanje bilo kojeg odbrambenog programa.
Kompanije koje se takmiče kreću se od startupova u stilu Silicijske doline koji obećavaju rojeve dronova zasnovane na vještačkoj inteligenciji do etabliranih proizvođača odbrane koji već snabdijevaju male dronove i municiju američkim i savezničkim snagama.
Neki imaju postojeća partnerstva s izraelskim proizvođačima dronova ili izraelskim firmama za odbrambenu tehnologiju, što odražava koliko su čvrsto integrirani ekosistemi dronova SAD-a i Izraela postali u posljednjoj deceniji.
Hartung, čija djela uključuju knjige *Prophets of War: Lockheed Martin and the Making of the Military-Industrial Complex* i *The Trillion Dollar War Machine*, izražava veliku skepsu da će programi poput „Drone Dominance“ (Dominacija dronova) transformirati ovu temeljnu političku ekonomiju. On trenutna nastojanja opisuje kao pokušaj stvaranja „ekosistema“ manjih kompanija koje bi, teoretski, mogle nadmašiti velike glavne izvođače u inovacijama – no očekuje da će to biti kratkog daha.
„Ono što će se nesumnjivo desiti jeste da će manje kompanije iz Silicijske doline progutati one veće, koristeći sredstva iz sektora rizičnog kapitala“, kaže on za TNA. „Nastupit će kratak period u kojem ćemo možda vidjeti inovativne ideje i poneki jeftiniji sistem, ali će te druge kompanije sve to apsorbovati i progutati.“
Prema njegovom mišljenju, „novi“ tehnološki akteri ne predstavljaju toliko korektivni faktor za vojno-industrijski kompleks, koliko novu generaciju potencijalnih glavnih izvođača koji teže istim privilegijama i uticaju kakve imaju kompanije poput Lockheeda i Boeinga – onih koje navodno žele uzdrmati.
Nova utrka u naoružanju na Bliskom istoku
Za zaljevske države i druge američke partnere u regiji, Washingtonov zaokret nosi različite implikacije.
S jedne strane, prelazak na pristupačnije dronove i višeslojne sisteme za suzbijanje dronova mogao bi s vremenom pojeftiniti odbranu osjetljive infrastrukture – od cjevovoda i postrojenja za desalinizaciju do visokih zgrada u urbanim središtima – od napada povezanih s Iranom.
S druge strane, Bliski istok već postaje poligon za testiranje novih generacija lebdeće municije, sistema za ciljanje uz pomoć vještačke inteligencije i tehnologija za suzbijanje dronova, koje ne koriste samo SAD već i Izrael, čije su ratne tehnologije zasnovane na vještačkoj inteligenciji doprinijele genocidnim kampanjama u Gazi i Libanu.
Zaljevske monarhije, svjesne i rizika i prilika, počele su diversificirati svoje odnose na polju naoružanja, sklapajući sporazume s Ukrajinom, Južnom Korejom i drugim novim proizvođačima odbrambene opreme o nabavci dronova i sistema protivzračne odbrane, uz zadržavanje tradicionalnih nabavki iz SAD-a i Evrope. Ipak, osnovna dinamika i dalje počiva na asimetričnoj ranjivosti.
„Da sam vođa neke od zaljevskih država“, razmišlja Hartung, „ovaj rat na nivou cijele regije ne služi mojim interesima, jer su stvari ranjive. Mislim, neboderi u Dubaiju, naftovodi u Saudijskoj Arabiji – potpuno ratovanje neće služiti ničijem interesu.“
U konačnici, tvrdi on, nikakva količina inovacija u dronovima koji se mogu pripisati nekome ili softveru umjetne inteligencije ne može riješiti osnovnu kontradikciju koju je otkrio rat s Iranom. SAD ne mogu nastaviti voditi dugotrajne sukobe u kojima troše ogromne svote novca na suprotstavljanje relativno jeftinim prijetnjama dok njihovi izvođači radova postaju sve bogatiji, a protivnici sve brže uče.
„Oni prodaju ovaj stari koncept s novim softverom“, kaže Hartung. „Ideja da će nas tehnologija spasiti je samo mit.“
(TBT)
