Ovih dana svjedoci smo malog „rata deklaracijama“ između Rusije i Srbije sa jedne strane te zapadnih sila, IGC-a, bh. diplomatije i civiliziranog svijeta sa druge strane. Suština borbe je u konačnom raskrinkavanju, odnosno zataškavanju starih i novih zločina, prihvatanju ili odbijanju krivice, a na koncu radi se i o – sankcijama za zločine koji ne zastarjevaju. Helemnejse…
Deklaracijom na deklaraciju
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i srbijanski državni vrh uz prisustvo bosanskog trabanta Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta RS od nedjelje (24.03.) obilježavaju „početak agresije NATO-a na SR Jugoslaviju.“ Iako beogradska propaganda „agresiju“ rado argumentira podacima o „preko 2.500 poginulih civila,“ manifestacija podsjećanja na NATO udare počinje u Prokuplju „…gde je gađana kasarna (!) Ratko Pavlović – Ćićko i njen centar veze“ …dakle, vojni cilj.
A prošle sedmice Državna duma Ruske Federacije usvojila je tekst deklaracije koju je ruska misija u UN pokušala iznijeti u ponedjeljak (25.03.) pred Vijećem sigurnosti UN. Dokument je sadržavao poziv međunarodnim organizacijama i parlamentima stranih država da osude vojnu operaciju zemalja NATO-a protiv Jugoslavije 1999. godine i da preduzmu mjere kako bi se zemlje članice Alijanse pozvale na međunarodnopravnu odgovornost za agresiju na SRJ. Ali samo – pokušala, jer su od 15 članica VS UN svega tri glasale da se o tome raspravlja (12 uzdržanih) pa deklaracija nije dobacila ni na dnevni red.
Rusko – srpski interesi
Međutim, ne treba ni sumnjati u sinergiju ovih rusko-srpskih političko-diplomatskih akcija, a niti u vezu sa prethodnom inicijativom Instituta za istraživanje genocida iz Kanade (IGC) i bh. diplomatije da se u Generalnoj skupštini UN uskoro pojavi Deklaracija o genocidu u Bosni kojom bi se 11. juli proglasio Međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Nipošto se ne smije potcjenjivati agilnost srbijanske diplomatije koja poduzima akcije kako bi iznova u međunarodnoj javnosti stvorila percepciju o Srbiji kao žrtvi svjetskih moćnika (NATO-a) i to baš uoči vrlo vjerovatnog izglasavanja pomenute deklaracije o genocidu za koji je Srbija već presudom Međunarodnog suda pravde označena odgovornom, a kompletan vojni, politički i policijski vrh RS osuđen kao izvršilac genocida. Vrlo je moguć i skori prijem Kosova u Vijeće Evrope pa i to Beograd nastoji amortizirati performansima o NATO udarima.
Ali, glavnu riječ u VS UN svakako je vodila ruska diplomacija koja je pokušala poentirati otvaranjem rasprave o staroj operaciji NATO-a na Balkanu upravo u danima kada se situacija na ukrajinskom ratištu, i posebno nakon masakra u moskovskom kulturnom centru komplicira, eskalira i prijeti da dobije dimenziju početka 3. svjetskog rata. Na to ukazuju poruke iz sjedišta Alijanse da je NATO „spreman za aktivno sudjelovanje u ratu u Ukrajini!“
Dakle, ruska diplomatska akcija imala je za cilj da nakon ovih prijetnji iz štaba NATO-a podsjeti kako je „NATO već bio agresor na SRJ“ i na taj način podijeli historijske uloge (agresora i branilaca) i u aktuelnom sukobu.
Sekundarni cilj Moskve je da nanovo podsjeti Srbiju, čiji je vrh pod pritiskom Zapada da se opredijeli (Zapad ili Moskva), kako je samo Moskva u UN dosljedni zaštitnik interesa Srbije i Srba na Kosovu te da Beograd time ima obavezu prema „vekovnim ruskim prijateljima“.
Bez obzira što srpska puzajuća kapitulacija na Kosovu obesmišljava rusku podršku za nešto već izgubljeno, ove diplomatske igre ipak utiču na globalnu percepciju Zapadnog Balkana kod vlada i političkih grupacija koje dosad nisu ulazile u suštinu događaja devedesetih godina. Istovremeno, baca se dimna zavjesa na odgovor na pitanje o razlozima NATO bombardiranja Srbije i Crne Gore (SRJ) 1999. godine.
Suština operacije i sudskih sankcija
Poznato je da je povod za operaciju NATO-a „Saveznička sila“ bio zločin srbijanskih snaga u selu Račak na Kosovu u januaru 1999. godine. Zatim, sredinom marta Slobodan Milošević odbio je u Rambouilletu sporazum koji mu je ponudio Richard Hoolbroke i kojim su se trebali okončati višegodišnji teror beogradskog režima na Kosovu (koji tek treba sudski dokazati kao genocid) i sukobi sa OVK. Do početka intervencije (24.3.1999.) snage SRJ već su bile protjerale 850.000 Kosovara prema Albaniji i Crnoj Gori, pobile 15.000 ljudi i razorile sve pred sobom.
Dakle, zločin je već bio eskalirao, a bili su iscrpljeni i svi diplomatski pokušaji Isto se dogodilo i u Bosni 1995. godine, kada je NATO, nakon genocida u Srebrenici i masakra na Markalama, bombardirao položaje VRS.
Ipak, razlozi intervencije su i mnogo dublji. Bilo je to (opet) zakasnjelo reagiranje Zapada nakon predugog toleriranja i polutajnog podsticanja nasilničke politike velikosrpskog establišmenta. Zaustavljanje dalje štete i „poliranje“ vlastite savjesti i odgovornosti Zapad je riješio vojnim intervencijama, a zatim i desetinama procesa pred MKSJ i MSP-om.
Pitanje adekvatne sankcije Srbiji za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, što su ih u ime stvaranja „velike Srbije“ počinile vojne snage i naložile političke elite Srbije i RS, nije do kraja riješeno. Desetine presuda i stotine dosuđenih godina zatvora i dalje nisu adekvatna kazna iz prostog razloga što nije jasno i eksplicitno provedena sankcija prema Republici Srbiji (nasljednici SRJ) kao glavnom generatoru ratova devedesetih.
Međutim, u pravnom smislu Srbija jeste i optužena, i osuđena za zločine u Bosni, ali te presude nikad nisu dovoljno jasno artikulirane kao presude Srbiji (SRJ) i njenom predsjedniku Slobodanu Miloševiću. Radi se o dokumentima MKSJ iz dva predmeta.
Srbija već presuđena za UZP u Bosni!
Prvi bitan dokument je pravosnažna presuda (2023.) čelnicima SDB Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću koji su dobili po 15 godina zatvora zbog učešća u Udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP), zločinima i protjerivanju nesrpskog stanovništva tokom cijelog rata, a dokazano u Bijeljini, Zvorniku, Doboju, Trnovu, Bosanskom Šamcu i Sanskom Mostu. Presuda najvišim sigurnosnim dužnosnicima Srbije nedvosmisleno potvrđuje odgovornost Beograda, kao i vojnog, policijskog i političkog vrha RS čiji svi lideri su već pravosnažno presuđeni za genocid.
Drugi bitan dokument je iz predmeta „Slobodan Milošević“ kome je suđenje prekinuto nakon sumnjive smrti (11.6.2006.) u ćeliji MKSJ-a u Scheveningenu. Naime, u dokumentu pod nazivom: „Odluka po predlogu za donošenje oslobađajuće presude“ (broj: T-02-54-T, od 16.06.2004.) sudsko vijeće je odbijajući zahtjev Miloševićevih advokata da ga se oslobodi donijelo Odluku, koja je imala značaj međupresude, a kojom se potvrđuje da su srbijanski lider – a time i država SRJ – bili učesnik UZP-a u Bosni! Osnov za odbijanje zahtjeva bio je zaključak sudskog vijeća da „…ima dovoljno dokaza…“ da se prihvate navodi iz optužnice i da se provede suđenje.
Konkretno, u dokumentu stoji da je (1) „…postojao Udruženi zločinački poduhvat, koji je uključivao članove rukovodstva bosanskih Srba, čiji su cilj i namera bili da se bosanski Muslimani delimično unište kao grupa i da su njegovi učesnici izvršili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom; (2) da je optuženi (Milošević) bio učesnik tog udruženog zločinačkog poduhvata; (3) da je optuženi mogao razumno da predvidi da će taj zločin dovesti do genocida; (4) da je optuženi pomagao i podržavao vršenje zločina genocida ili bio saučesnik u vršenju tog zločina (…) i njegovim učesnicima pružio značajnu pomoć; (5) da je optuženi bio nadređeni određenim osobama za koje je znao ili imao razloga da zna da se spremaju da izvrše ili da su izvršili genocid i da nije preduzeo neophodne mere da spreči genocid ili kazni njegove izvršioce.“
Bitno je naglasiti da se Miloševićev advokatski tim nakon te Odluke nije žalio, iako su imali na raspolaganju četiri modaliteta pravnog osporavanja iste. Pravnim jezikom – Odluka o učešću Miloševića, kao predsjednika države i SRJ, kao međunarodnog pravnog subjekta u UZP-u postala je pravosnažna i ima karakter presude. Ovu činjenicu dodatno potvrđuju i ojačavaju presude Stanišiću i Simatoviću, funkcionerima države Srbije koji nisu osuđeni kao građani / fizička lica, nego kao djelatnici države Srbije.
Dakle, u potpunosti je dokazano da je SRJ bila glavni akter UZP-a u Bosni čime ta činjenica postaje i osnov za pravne sankcije prema (sadašnjoj) Srbiji. Vrlo je vjerovatno da je to i razlog Miloševićeve naprasne smrti u pritvorskoj ćeliji u martu 2006. godine. Suđenje se razvijalo nepovoljno po njega i obzirom na mehanizme sudske prakse, tj. da bi se citirani elementi optužnice prenijeli i u presudu (Miloševiću, a time i Srbiji), nije se smjelo dozvoliti da se suđenje okonča na taj način. To je osnov brojnih sumnji da Miloševićeva smrt nije izazvana samo medicinskim razlozima.
Zašto su Bakirovi „eksperti“ ignorirali Odluku?
Ovdje se može postaviti i pitanje – zašto su „eksperti“ iz pravnog tima Bakira Izetbegovića ignorirali opisanu Odluku sudskog vijeća MKSJ-a kao novi dokaz u postupku revizije presude MSP-a protiv Srbije ? Odluka je bila objavljena i dostupna od dana donošenja u junu 2004. godine i akteri revizije morali su biti svjesni njenog značaja. Njeno zanemarivanje, kao i niza drugih novih dokaza koji su se pojavljivali u desetogodišnjem periodu roka za reviziju, samo potvrđuju sumnje da je Bakir Izetbegović, kao član Predsjedništva BiH, svjesno sabotirao postupak revizije i mogućnost za pravno sankcioniranje Srbije. Jedinu korist od toga ima Srbija, a Bosna višestruku štetu…!
Kada su te sumnje postale javne, a procurile i informacije o sakrivanju pisma iz MSP-a u kritičnom periodu roka za predaju zahtjeva za reviziju, postavljena su glasna pitanja o izdaji. U augustu prošle godine SIPA je zaplijenila nekakvu dokumentaciju iz Predsjedništva BiH (iz Bakirovog vakta) pa se činilo da se nešto oko toga istražuje. No, evo već mjesecima ni riječi o tome pa je moguće i da se radi o još jednoj predstavi za javnost koja neće završiti epilogom na sudu i u Vojkovićima.
Sabrana krivična djela B.I.
U svakom slučaju, budu li se istražni organi po službenoj dužnosti ili po krivičnoj prijavi Nedžada Ćosovića zaista bavili odgovornošću „prvog u Bošnjaka“ (jel još ?!) za propalu reviziju, moraće razmotriti brojne pravne aspekte. Od nesavjesnog rada u službi (Član 224 KZ FBiH), zloupotrebe službenog položaja (Čl. 220), odavanja službene tajne (Čl. 225), sprječavanja dokazivanja (Čl. 236, stav 2) pa do sprječavanja službene osobe (ambasadorice Čolaković) u obavljanju službene radnje (Čl. 241a) itd.
Raščišćavanje tih nepoznanica od velikog je značaja za budućnost Bosne i definiranje snaga koje je mogu povesti u budućnost, a ne natrag u ralje velikodržavnih projekata.
A na globalnoj razini deklaracije koje će izglasati tijela UN o događajima na Balkanu žrtvama mogu donijeti moralnu satisfakciju i istinu, ali teško da će rezultirati konkretnim efektima prema krivcima. To se može postići samo pravnim procesima, tužbama, odštetnim zahtjevima žrtava prema državama i počiniocima zločina, što jeste dug, ali i jedini ispravan put.
(TBT – Tim za analitiku)