“Zašto plačeš, braco?
Žao mi, sestro!
Čega ti je žao, brate?
Svega, sestro!
(iz pjesme Morija)
…
Prvi put sam film “Otac na službenom putu” gledao u kinu. Imao sam deset godina, i bila je jesen 85’ godine. Gledao sam ga sa drugovima iz ulice, sa kojima sam išao u školu, a onda poslije u neki zijan. Međutim kad god bi u kinu igrao neki domaći film, ili film sa Bruce Lee, kino je bilo puno, tražila se karta više, pa bi i oni šverceri karata tad imali dobar dan. Nije bilo bitno da li je igrala domaća komedija ili neka socijalna drama, svi smo onako đuturile išli to gledati. Domaći film po defaltu je u džepovima nosio i malo erotike, pa smo naravno mi djeca ali i oni stariji hrlili u kina. Iz “Oca…” sam tada zapamtio samo da je Malik na g…nalik. Tek kasnije, kad sam odrastao, taj film, kao i sve ostalo, sam gledao malo drugačijim očima.
….
Abdulaha sam upoznao na promociji knjige “Deseta vrata pakla” od Rezaka Hukanovića, na kojoj je on bio promotor. Promocija je održana u jednom motelu, što mi je bilo neobično jer nikad ranije nisam mislio da je tako nešto moguće u takvim objektima. Provlačio se između stolova motela taj mali čovječuljak, polahko, vidljivo umoran od ovodunjalučkih problema sa zdravljem, sa onim svojim neizostavnim kačketom i naočalam, kao da na leđima nosi teret barem stotinu nevidljivih insana a jedva da svoj može ponijeti. Ja sam, da budem u potpunosti iskren, došao zbog njega, tako da sam ponio i knjigu “Otkup sirove kože”, njegovo autobiografsko djelo da mi je potpiše. Međutim, omađijan njegovim usporen gestikulacijama, isprekidanim glasom i riječima koje su kao kroz sito polako i razvučeno izlazile iz njegovih usta, zaboravio sam da ga zamolim da mi na kraju promocije potpiše tu knjigu. I bi mi žao kad sam došao kući. Žena mi je rekla da ne brinem, bit će neka druga prilika. A opet, kao da sam znao da druge prilike neću više biti. Nažalost, i nije bilo. Mi ovdje
na Balkanu volimo samo mrtve ljude, žive ne možemo smisliti.
Tako je i sa Abdulahom bilo. Hiljadu mana su mu živom nalazili. Te pije, te ćafir, te svašta protiv vlasti govori, te ovo, te ono. A on je tako bio kalibrisan, i govorio (pisao) je ono što misli, i u onom prijašnjem sistemu jednoumlja i u ovom današnjem sistemu bezumlja. Nije mogao protiv sebe. Zato smo ga i voljeli. Od sebe se dobri čovječe ne može ozdraviti, što bi rekao Andrić u Prokletoj avliji. E tako je bilo i sa Abdulahom ali i sa svima nama ostalima.
Niko od sebe još ozdravio nije.
….
Iako će ga manje više većina našeg dunjaluka zapamtiti kao scenaristu filmova “Sjećaš li se, Dolly Bell” , “Oca na službenom putu” ili “Kuduza”, pjesnik Abdulah je bio poprilično zapostavljen i vazda guran u drugi plan.
A Abdulah je prije svega bio pjesnik, a oni su najosjetljiviji ljudi na svijetu i zbog te svoje pretjerane senzibilnosti prema okruženju u kojem bivstvuju oni svojim stihovima pokušavaju da nas prije svega pomire sa samim sobom ali i sa ovim svijetom nad kojim su se odavno nadvili tamni oblaci. Bosanski Don Kihot. Vazda u borbi za koju je unaprijed znao da će izgubiti. Empatija pjesnika je pojačana na maximum, a to nije nikako dobro za njihovo zdravlje jer ovaj svijet nikad nije volio ljude koji su se usudili da osjećaju. Kao grčki filozof Diogen naš Abdulah je po Balkanu hodao sa perom umjesto svijeće, tražeći čovjeka. Ne znam da li ga je ikad našao, jer mi smo već odavno postali društvo mrtvih pjesnika, a društvo bez pjesnika je mrtvo društvo. Moj brat je davno rekao da Abdulah treba samo još da umre
pa da postane legenda. A da je bio legenda dok je još bio živ, jest. Mrtvima sve halalimo, a živima baš i ne. I zato, halali nam Abdulahu, nama koji još uvijek vučemo svoju sjenu po dunjaluku. I odmori se, zaslužio si, i piši, imaju zar i gore neke biblioteke.
…
“Rat je bio mila majka
Šta nam učiniše
Ove godine potom”
(iz pjesme Morija)
(TBT, Autor: Feđa Gudić)