Nakon euforije koja je nastala zbog „zelenog svjetla“ kojeg je Evropska komisija „upalila“ kao znak odobravanja i prolaza Bosni i Herecgovini na „semaforu“ na kojem je čekala par decenija za ulazak u EU, logično je bilo očekivati da će trojica lidera iz koalcije „Trojke“, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, osvanuti na naslovnicama i udarnim vijestima sa isto tako euforičnim izjavama o ovoj historijskoj odluci EU za BiH.
Ono što su rekli do sada može se podvesti pod samoreklamu, što je razumljivo, ali bez potrebe da objasne bilo šta vezano za tu odluku evropskih lidera, a što bi bilo važno da građani znaju. Najveći optimizam pobuđuju sa tvrdnjom da će EU odobriti 1,2 milijarde eura,te pristup IPA fondovima itd.
Uočljivo je njihovo pravdanje kako nisu ništa (pro)dali, a da su dobili veoma mnogo. Na tome je posebno poentirao Nikšić u svoja dva intervuja iz kojih se vidi da ima kompleks koji sumu namtenuli opoziconi političari optužujući ga za „izdaju“. On to pravda politikom kompromisa i dijaloga koju je upražnjavao sa svojim koalicionim partnerima, liderom HDZ-a Draganom Čovićem i liderom SNSD-a Miloradom Dodikom.
Za razliku od lideraTrojke, ni Dodik ni Čović nisu tako euforično komentirali ovu odluku EU. Čak šta više, iskazali su suzdržanost sa dosta skepse upravo prema liderima Trojke da će moći ispuniti svoje obaveze i „domaće zadatke“ koje su im zadali lideri EU.
Ono što je uočljivo je šutnja cijele bošnjačke opozicije, što već uočava Nikšić i upućuje im zamjerke. Osim DF-a i SDA, koji su „kroz zube“ iskazali svoju podršku ovoj odluci EU, niko drugi od opozicionih partija nije ni čestitao liderima Trojke na uspješno obavljenom zadatku.
ADUT ZA IZBORE
Ako ostavimo po strani zašto su baš u ovom trenutku lideri EU Bosni i Hercegovini dali to „zeleno svjetlo“, o tome će se dugo baviti analitičari, i pokušamo vidjeti šta ova odluka znači za Trojku, a šta za opoziciju, iz samog oglašavanja na ovaj događaj jasno je da je došlo do totalne podjele među bošnjačkim političkim blokovima.
Odluka je donešena u izbornoj godini i može biti glavni adut ilikarta na koju će lideri Trojke igrati u izbornoj kampanji. Tako da se može reči da je ova odluka donesena u spasonosnom trenutku za Trojku čijim liderima je rapidno opadala popularnost.
Stoga je nužno da opozicija odgovori na taj izazov Trojke. Kako će odgovoriti možda ovise i rezulatati izbora? Ili će pokušati anulirati vrijednost te odluke po državu i naciju, i optužiti Trojku da ta odluka najviše imponira Čoviću, odnosno Hrvatima, te da spašava Dodikov režim koji je doveo srpski entitet pred bankrot, a da je za Bošnjake samo jedno u nizu bezbrojnih obećanja koje je mađunaradna zajednica dala nakon poptisivanja Daytonskog mirvonog sporazuma. Na koncu, u ovom trenutku, ova odluka isključivo odgovara EU zbog geopolitičkih odnosa kako na razini regije Zapadnog Balkana, tako i na razini odnosa sa islamskim zemljama na Bliskom istoku.
Već je, na primejr,generalni skretar UN Antonio Gutteres kritizirao samit na kojem su pored BiH neke od tačaka dnevnog reda bile Ukrajina i Gaza, jer su lideri EU pokazaji licemjeran odnos prema Gazi u odnosu na Ukrajinu.
Ima li tu licemjerstva prema Bosni i Hercegovini, kako u odnosu na Ukrajinu, još više u odnosu prema Gazi? Sigurno da ima i to ćemo uskoro već moći čuti od lidera EU kad budu komparirali ovu odluku prema BiH prema svojoj notornoj politici prema Gazi.
Zato sigurno nećemo čuti izjavu niti izraz podrške i zahvalnosti niti jednog lidera islamskog svijeta liderima EU što su se „smilovali“ prema Bosni i Hercegovini i iskazali svoju dobru volju da prihvataju Bosanske Muslimane u društvo evropskih nacija.
Sudeći prema izjavama viskog predstvanika Cristiana Schmidta i Američke amabasade u Sarajevu lideri Trojke uživaju njihove simpatije jer su pokazali, kako su rekli, neke nove političke ciljeve. Ovakve ocjene bi se mogle dopuniti i sa tvrdnjom da lideri Trojke dijele zapadne vrijednosti, za razliku od lidera opozicije Bakira Izetbegovića koji, eto,ne dijeli više iste vrijednosti, ma šta to značilo, kao amaerički amabsador Msicahel Murphy.
U ovom kontestu se već može govoriti da su faktički evropski lideri dali „zeleno svjetlo“ samo liderima Trojke, jer samo u politikama njihovih stranaka vide proevrsopske vrijednosti. Sa tog aspekta očito ni politike Čovića, ni Dodika nisu sporne.
Puno je zamršenih implikacija ove odluke i mogli bismo do beskonačnosti o njima raspravljati ako bismo ulazili u sve nijanse tih neprincipijelnih politika.
Ali, pošto je Nikšić kao lider Trojke već sebi priskrbio čovjeka od kompromisa i dijaloga, te da se na takvoj njegovoj politici bazira ovaj uspjeh, zanimljivo je podsjetiti javnost da je on kao bivši lider opozicije odbio učestvovati u pregovorima o izbornom zakonu u Neumu, koji su doživjeli debakl, iako je iza njih stajala Američka amabasada i EU. I zbog toga Nikšić nije imao nikakve reperkusije, niti je snakcioniran od strane onih koji su vodili pregovore, iako im je „zabio nož u leđa“. Čak ga ti isti danas zdušno podržavaju. Dok je Bakir Izetbegović koji je s „punim plućima“ učetvovao u pregovorima, ali nije pristajao na rješenja koja bi bila samo „po volji“ Čovića, bukvalno sankcioniran kao ključni krivac propasti pregovora u Neumu, što ga je na koncu koštalo gubitkom izbora i izbacivanjem njegove stranke iz vlasti.
Zbog svega naprijed inesenog naredni bi izbori zaista mogli biti „historijski“ jer će volja birača ovjeriti ili derogirati tu „historijsku“ odluku EU da BiH da „zeleno svjetlo“ za pristup pregovorima.
(TBT,Tim za analitiku)