REGIONAL
„Dobrica Ćosić i ja u našim brojnim razgovorima više nismo
imali dilemu o čemu ćemo zapravo razgovarati: zašto je postao (ekstremni)
pesimist i zašto je u određenim trenucima taj fundamentalni pesimizam
kulminirao intenzivnim razmišljanjima o samoubistvu“, napisao je u kolumni za
Nedeljnik hrvatski novinar Darko Hudelist

FOTO: Ćosić (Nedeljnik)
U srijedu 13. februara 2008, nešto iza 16.30, u svom novom
stanu na 4. spratu u Ulici dr Dragoslava Popovića 14, ispod Palilulske pijace
(kamo se iz svoje vile na Topčiderskom brdu preselio potkraj 2007), Dobrica
Ćosić mi je otkrio jednu od najvećih i najmračnijih tajni svoga života (ili, u
najmanju ruku, svojega mladalačkog razdoblja, kad je mogao imati 16 ili 17
godina). Izgovorio mi je u diktafon, ne opterećujući se previše time što će ta
njegova ispovijest biti zabilježena i u elektronskom obliku, ove riječi:
“Ja sam mislio da se objesim. Jer, toga dana se u mom
rodnom selu, Velikoj Drenovi, objesio jedan seljak, za topolu na obali Morave.
I onda sam ja išao da vidim njega kako visi. Još prije nego što je na to mjesto
došla policija, žandarmerija. Selom se odjedanput pronio glas da se jedan
čovjek objesio. Mislim da se zvao Dule. ‘Dule se objesio u topoljaku!'”;
ljudi su uzbuđeno govorili. I onda smo mi išli da to gledamo. I ja sam to
gledao. Interesovao me je način na koji se taj čovjek objesio. Vidio sam kako
je vezao konopče za granu, visoku, kako se popeo, a posebnu sam pažnju posvetio
tehnici uz pomoć koje se objesio. Moraš dobro da zavežeš konopac i onda da
skočiš. Ako se prekine ovaj pršljen (Dobrica mi je na svom tijelu točno pokazao
koji – op. aut.), odmah je gotovo.”
Svejedno, iako je toga dana dobro proučio tehniku vješanja
(naravno, koliko je to bilo moguće, s obzirom na okolnosti), Dobrica Ćosić se
na taj fatalan korak ipak nije odlučio. Ni tada ni kasnije. Rekao mi je da nije
bio dovoljno jak da to učini i da je na kraju presudio strah od smrti, odnosno
strah od kraja.
(TBT)






