Nedavni slučaj pokušaj samoubistva imama u jednom džematu kod Sanskog Mosta, koji je skončao na psihijatriji, bacio je u sjenu infomaciju kako Islamska zajednica BiH u tom gradu otvara svoj tržni centar.
Ovo svakako nije prvi slučaj da hodže „dižu ruku na sebe“, ali je znakovito da se radi(lo) o podvojenim ličnostima koje su bileaktivne u javnom životu, na društvenim mrežama, i isto tako se bavile „paralelnim svjetovima“ i živjele tajne živote, poput poligamije itd.
NIKO NEĆE U IMAME
Zapravo, diljem Bosne i Hercegovine i dijaspore ordiniraju kohorte ljudi koji se bave „pralelnim svjetovima“,u narodu poznati kao „džin-hodže“, kako imama tako sufijskih šejhova i selefijskih daija, koji „odučavaju rukne“, prave zapise i hamajlije, i na taj način navodno liječe psihički oboljele osobe. Sudeći po ostvarenom bogastvu tih ljudi, jer posjeduju privatne tržne centre, hotele i žive u raskošnim vilama i kućama, radi se o vrlo unosnom bisznisu.
Na sve ovo je Islamska zajednica „slijepa“ dok se njen vjerski poglavar poglavito bavi političkim temama i problemima. Najčešće da bi „pokazao prst“ novim bošnjačkim vladarima koji nisu po njegovom ukusu. Tako će obojica postkomunističkih reisul-ulema, kako Mustafa Cerić tako i Husein Kavazović, ostati upamćeni više po političkim ispadima i eskapada nego o važnim odlukama i fetvama kojima bi se Islamska zajednica oslobodila komunističkog nasljeđa od prosvjetiteljstva i do povratka nacionalizirane vakufske imovine.
Iako su to bila prva velika obećanja lidera SDA, kako će kreirati nacionalni kultruni preporod muslimana, te vratiti im oduzetu vakufku imovinu, još uvijek nemamo zakon o restituciji koji bi regulirao to pitanje, a obrzovne ustanove od mekteba do medresa, pedgoških akademija i FIN-a, iako su udesetorostručene, ispod su nivoa u kadrovskom i edukativnom smislu u odnosu na one koje su djelovale u vrijeme komunizma. Mediji pod patronatom Islamskezajednice, televizija i radio BIR, islamske informativne novine Preporod, te druga periodika poput Takvima, potpuno su merginalizirani zbog svog nezanimljivog sadržaja kojeg kreiraju trećereazredni, najčešće priučeni novinari. Dok na društvenim mrežama dominira tzv.selfijsk idiskurs kad su islamske teme i problematika u pitanju. Tako su selefijski influenseri, poput Edina Pezića, postali prave „zvijezde“ koji svojim kontroverznim i vrlo često bizarnim seksističkim stavovima „fetvama“ bukvalno „zapale“ društvene mreže.
Stoga se nekoliko hiljada imama, kao i nekoliko stotina učenika i studenata na islamskim obrazovnim ustanovama, osjećaju zapostavljeno, marginalizirano i bespomoćno. Sve je to razultiralo totalnom depresijom i demotivacijom da mnogi od njih napuštaju imamsku službu, kao što se svršenici medresa ne žele baviti imamskim, odnosno mualimskim pozivom. Stoga se vrlo često obnavljaju konkursi za popunu upražnjenog mjesta imama u nekom džematu.
Očito su svega ovoga svjesni rukovdioci službi u Rijasetu, te je posljednja predramazanska sjednica bila posvećena ovoj tematici. Da je „voda došla do grla“ pokazuju vrlo oštri tonovi koji su ispoljili u svojim diskusijama dvojica najodgovornijih, ujedno i najmoćnijih ljudi trentno u Islamskoj zajednicia – Hilmo Neimarlija i Dževad Hodžić. Ne pamti se takva letargija koja je obuzela strukture Islamske zajednice,niti pogubniji izvještaji sa terena o stanju (halu) džemata i džematlija kad je vjerski život u pitanju.
OČERUPALI VAKUF
U međuvremenu su SDA-ovi tajkuni poharali „ničiju imovinu“ kako se sad pravnno tretira vakuf. Možda su „mapu puta“ kako raskrmčiti vakufsku imovinu (iz)davanje Hamam bara Adil-begu Zulfikarpašiću da na njemu, odnosno unutar njegovog dvorišta sagradi svoj vakuf (Bošnjački institut) i sebi turbe.
Ni komunisti nisu otuđili Gazi Husref-begov vakuf, baš ni jedan pedalj, a ova postkomunistička bošnjačka vjerska elita ga je ovim činom ne samo otuđila,već i oskrnavila. To su učinili tadašnji reis Mustafa Cerić, a na urgenciju Hasana Čengića, inače bliskog Zulfikarpašićevog srodnika. Da bi legalizacija ovog kriminalnog akta pljačke vakufske imovine dobila na legitimitetu u rukovodstvo Bošnjačkog instituta su involvirani Hilmo Neimarlija, kao istinski „guru“ i neprikosnoven vjerski autoritet, kao i nezvanični ideolog SDA, te dr. Faris Gavrankapetanović, kao predstavnik muslimanske buržoazije, i akademik Enese Karić,kao kooptirani saradnik. Kariću je Zulfikarpašić donirao kupovinu stana tako da se njegov angažman može smatrati otplatom duga.
Licemjerstvo Neimarlije i Karića, kao neprikosnovenih bošnjačkih alima, odgleda se baš u njihovom odnosu prema uzurpaciji i otuđenju Gazi Husref-begovog vakufa, što su zdušno aminovali, i osude pretvaranja Aja Sofije u džamiju od strane turskih vlasti. Možda je ovaj čin sa političke tačke gledišta zaista pogrešan potez turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana, ali sa stanovišta vakufa to je potpuno isrpavan potez, jer je Aja Sofija vakuf sultana Mehmeda Fatiha. Naime, sultan Fatih je kupio Aja Sofiju od tadašnjeg pravoslavnog patrijarha, iliti vrhovnog predsjedatelja pravoslavne crkve. To što je sultan Fatih samo izvršio prenamjenu crkve, a ne njenu readaptaciju koja bi zahtjevala njeno rušenje, je čin koji iskazuje njegovu toleranciju i multikulturalnu politiku. Taj kupoprodajni ugovor, na osnovu kojeg je sultan Fatih sačinio i vakufnamu, bio je skriven u vrijeme kemalističke diktature kada jepod pritiskom stranih sila Aja Sofija bila pretvorena u muzej.
Aja Sofija nije jedinstven slučaj prevaranja crkve u džamiju. Danas na zapadu imate na stotine takvih slučajeva. Ali najpoznatiji takv slučaj u povijesti je Emevijska džamija u Damasku, koju su desetljećima krščani i muslimani dijelili na pola kao crkvu i džamiju, da bi je na koncu muslimani otkupili i koristili kao samo kao džamiju. U njoj se nalazi grob Ivana Krstitelja, za kršćane, odnosno turbe Jahje alejhisselama, za muslimane.
Ovo je samo primjer ko nominalno uživa ugled prvaka među ulemom, a da se ponaša po sopstvenom hiru kao zdrti džhili i neznalice, bar kad je vakuf u pitanju.
Takav njihov stav je već skupo koštao Islamsku zajednicu jer je naštetio vrlo dobrim odnosima sa turskim Dijanetom. Turski mediji su na naslovnicama osudili istup Neimarlije i Karića, a od tada skoro da nije bilo ozbiljnije posjete Sarajevu od strane nekog zvaničnika Dijaneta.
Pošto je umro Hasan Čengić,najmoćniji lobista Islamskezajednice u islamskim zemljama, Rijaset je faktički ostao potpuno izoliran od vjerskih, naučnih i kulturnih centara islamskog svijeta. Desi se tu i tamo neka protokolarna posjeta reisa Kavazovića nekoj arapskoj prijestonici i to je sve. Islamski svijet je zaokupiran drugim tragedijama islamskog ummeta, pa osim dženaze u Srebrenici, koja još uvijek privlači pažnju muslimana diljem svijeta, nema drugih bitnih događaja zbog kojih bi Bosanski Muslimani bili u fokusu njihove pažnje.
A, najveći problem za Islamsku zajednciu jest što su u takvim odnosima potpuno presušile donacije iz islamskih zemalja. Sudeći po enormnom povećanju cijena članarine, zbog čega su neki džemati iskazali otvoreni bunt, tim reisa Kavazovića je svjestan da je Islamska zajednica pred bankrotom. To njih naravno ne brine jer su svoju djecu, kao i snahe i zetove uhljebili u BH Telcomu i drugim bošnjačkim „zlatnim kokama“. Sikira ih što bi moglo doći do bunta džematlija i imama kojima je „dodgorjelo do nokata“.
Ko su ti ljudi koji su doveli Islamsku zajednicu u ovakvo stanje? Vidjet ćete ih i čuti tokom iftarskih sijela dok govore o „topi i moči“ i onako baš neukusno i samohvalisavo „puni sbe“ pridikuju i vaze o islamu. Samo oni iskreni postači koji iftare u svojim domovima uz dove i slavate znaju da je to puka „reklama od islama“, a da je vjernički hal mnogo teži. Ne treba čitati velike mislioce poput Ibn Halduna, da bi se shvatilo stanje i hal tih Bosanskih Muslimana. Čak i na internetu možete naći definicju u kakvom stanju poste.
„Kada seneznalica (džahil) dočepa pera/mikrofona, zulumčar oružja, izdajica vlasti, a pokvarenjak mimbera,tada se društvo pretvara u džunglu koja je neprikladna za život insana“, govorili su stari alimi. Ovaj citat je preuzet sa interneta. Ramazan mubarek!
(TBT, R. I.)
