KOLUMNA
Rusija Vladimira Putina nije daleko od fašizma. Turska
Recepa Tayyipa Erdoğana sve je bliže prelasku linije koja dijeli ne-liberalnu
demokratiju od fašizma, a u Mađarskoj Viktora Orbána već vlada ne-liberalna
demokratija. U Poljskoj, Francuskoj, Holandiji, Britaniji, a sada i SAD, treba
odbraniti liniju razgraničenja između liberalne i ne-liberalne demokratije
Piše: Timothy Garton Ash, thebosnaitimes.ba
Izazov pred nama je očigledan: suočavamo se sa
globalizacijom anti-globalizacije, sa širokim frontom populista, sa
nacionalističkom internacionalom. „Danas Sjedinjene Države, sutra Francuska“,
tvitovao je Jean-Marie Le Pen. Predstoji nam duga i teška borba do pobjede.
Možda ćemo usput morati da pronađemo novog „lidera slobodnog sveta“. Ali na
kraju ćemo pobijediti.
Rusija Vladimira Putina nije daleko od fašizma. Turska
Recepa Tayyipa Erdoğana sve je bliže prelasku linije koja ijdeli ne-liberalnu
demokratiju od fašizma, a u Mađarskoj Viktora Orbána već vlada ne-liberalna
demokratija. U Poljskoj, Francuskoj, Holandiji, Britaniji, a sada i SAD, treba
odbraniti liniju razgraničenja između liberalne i ne-liberalne demokratije.
U Britaniji to znači odbraniti nezavisnost sudstva,
suverenost parlamenta i slobodu medija. U SAD ćemo prisustvovati najtežem
ispitu jednog od najsnažnijih i najstarijih liberalno-demokratskih sistema i
njegovih mehanizama uzajamne kontrole. Republikanci imaju većinu u Kongresu, a
Donald Trump će izgleda dobiti priliku da izvrši politički važna imenovanja
više sudija Vrhovnog suda. Ipak, to još ne znači da će sve biti onako kako on
želi.
U svim oblicima nacionalističkog populizma uočljiva je
ideologija koja tvrdi da je direktno izražena volja „naroda“ najviši izvor
autoriteta. Populistički lideri kao što je Marine Le Pen predstavljaju se kao
jedini glas naroda. Trumpov slogan „Ja sam vaš glas“ prepoznatljivo je
populističke prirode. Takva je i naslovna strana dnevnika Daily mail na kojoj
su trojica sudija koji su donijeli odluku da se o brexitu ipak mora pitati i
britanski parlament proglašeni za „narodne neprijatelje“. Isto važi za turskog
premijera, koji na tvrdnje iz EU da je brutalnom represijom medija prešao granicu
prihvatljivog odgovara da „jedino narod može određivati granice
prihvatljivosti.“
Poslije pažljivijeg ispitivanja pokazuje se da je „narod“ –
možda bi riječ Volk ovdje bila primjerenija – zapravo samo jedan njegov dio.
Trump je odlično ilustrovao kako taj populistički trik funkcioniše usputnim
komentarom na jednom od skupova tokom kampanje. „Najvažnije je ujedinjenje
našeg naroda“, rekao je, „drugi nam ništa ne znače“. Kao što vidite, narod
nikada nisu drugi: Kurdi, muslimani, Jevreji, izbjeglice, imigranti, crni
ljudi, elite, eksperti, homoseksualci, Romi, kosmpolite, metropolitanci, gej
sudije koji vole Evropu. Nigel Farage iz Ukipa objavio je da je brexit bio pobjeda
običnih, pristojnih, stvarnih ljudi – čime je preostalih 48% glasača koji su
takođe izašli i glasali proglasio za ljude koji nisu ni obični, ni pristojni,
ni stvarni.
Šta nas istorija uči o fenomenima koji se kreću kao talasi i
javljaju se u isto vrijeme na više mjesta u lokalno specifičnim nacionalnim i
regionalnim oblicima, ali uvijek imaju određene zajedničke karakteristike?
Nacionalistički populizam danas, globalizovani liberalizam (ili neoliberalizam)
90-ih godina 20. vijeka, fašizam i komunizam 30-ih i 40-ih, imperijalizam u 19.
vijeku. Odatle možemo izvući dvije lekcije: prvo, ovakve pojave se sporo troše;
drugo, za njihovo preokretanje (ako je talas takav da želimo da ga preokrenemo)
potrebno je pokazati hrabrost, odlučnost i dosljednost, potrebno je razviti nov
politički jezik i nova rješenja za stvarne probleme.
Dobar primjer je paralelni razvoj tržišne ekonomije i države
blagostanja poslije 1945. Za takav model, koji je okončao talase komunizma i
fašizma, bili su potrebni intelektualni genij ljudi kao što je John Maynard
Keynes, upravljačke vještine jednog Williama Beveridgea i politički talenti
Clementa Attleeija. Kažem „ljudi kao“, jer se u drugim verzijama iste priče, u
drugim zapadnoevropskim zemljama, pominju neka druga imena. Koliko veliki je
bio okean krvi, znoja i suza koji smo prešli da stignemo do te tačke.
Zato se moramo pripremiti za dugu borbu koja može potrajati
i čitavu jednu generaciju. Ovo još nije „post-liberalni svijet“, ali bi to
mogao postati. Sile koje stoje iza populističkog fronta su sve snažnije,
tradicionalne partije su sve slabije, a ovakvi talasi se ne mogu zaustaviti
preko noći.
Za početak, moramo odbraniti pluralizam. Također moramo razumjeti
ekonomske, društvene i kulturne uzroke okretanja populizmu. Ne samo liberali,
već i ljevica i umjereni konzevativci treba da pronađu novi jezik kojim će
emocionalno i suštinski angažovati onaj dio populističkog izbornog tijela koji
nije nepovratno potonuo u ksenofobiju, rasizam i mizoginiju. (Za početak bismo
mogli da ih ne opisujemo kao „nesretnike dostojne prezira“.) Ali sama retorika
očigledno neće biti dovoljna. Kakve politike su nam potrebne? Da li radna mjesta
zaista ugrožavaju sporazumi o slobodnoj trgovini i imigracija ili je to prije
svega tehnologija? Ako je ovo drugo, šta smo spremni da preduzmemo?
Izvan Britanije, prvi izazov je da spriječimo eroziju
postojećih elemenata liberalnog svjetskog poretka – sporazume o klimatskim promjenama,
na primjer, i postojeće sporazume o slobodnoj trgovini. S filozofske tačke
gledišta, moguće je da će predsjednik Kine Si Đinping pozdraviti osvit novog
Trumpovog svijeta snažnih, nacionalistički nastrojenih suverenih država, ali
obojica lidera vjerovatno shvataju da bi povratak na ekonomski nacionalizam iz
30-ih godina i carinske tarife za robu iz Kine od 45 odsto, kao što je Trump
obećavao u kampanji, bio katastrofalan za obje strane. Dobra vijest je da je
nacionalistička internacionala unutrašnje protivriječna.
Nadajmo se i da će ozbiljni i iskusni Amerikanci nastaviti
da dolaze na posao i oblikuju spoljnu i ekonomsku politiku nove administracije,
koliko god im Trump bio neprihvatljiv. Došlo je vrijeme da zapušimo nos i
usvojimo Weberovu „etiku odgovornosti“. Ali čak i tako, ovo će biti nestabilan
i nepredvidiv predsjednički mandat. Utoliko je veći teret na drugim vodećim
demokratijama: u Evropi, ali i u Kanadi, Australiji, Japanu i Indiji. Ako mi u
Evropi smatramo da je suštinski važno da se baltičke zemlje zaštite od moguće
agresije Putinove Rusije, treba da to osiguramo kroz NATO i EU. Ne možemo se
osloniti na dobre odnose između Putina i Trumpa.
Ako mi Evropljani smatramo da je važno održati u životu
nezavisnu ukrajinsku demokratiju, moramo se sami pobrinuti za nju. Pošto se
Britanija povukla na marginu zahvaljujući sopstvenoj verziji nacionalističkog
populizma, posebna odgovornost je na francuskim i njemačkim glasačima. Ako do
kraja godine za predsjednika u Francuskoj bude izabran Alain Juppé i ako Angela
Merkel bude ponovo izabrana u Njemačkoj, Evropa bi mogla da se odupre.
Najdostojanstveniji komentar na Trumpovu pobjedu koji sam
čuo bio je onaj Angele Merkel. „Njemačku i Ameriku“, rekla je, „povezuju vrijednosti
demokratije, slobode i poštovanja zakona i ljudskog dostojanstva, bez obzira na
porijeklo, boju kože, vjeroispovijest, seksualnu orijentaciju ili političke
stavove. Donaldu Trumpu, sljedećem predsjedniku SAD, nudim blisku saradnju
utemeljenu na takvim vrijednostima“. Besprijekorno. Fraza „lider slobodnog svijeta“
obično je rezervisana za predsjednika SAD i često se koristi sa dozom ironije.
U iskušenju sam da objavim da je od danas novi lider slobodnog svijeta Angela
Merkel.
(TBT, The Guardian)