Godinama se vizija izraelske i palestinske države koje postoje jedna pored druge u miru i sigurnosti ismijavala kao beznadežno naivna – ili još gore, kao opasna iluzija. Nakon što decenijama diplomatije predvođene SAD-om nisu uspjele postići taj ishod, mnogim posmatračima se činilo da je san umro; sve što je preostalo je da ga zakopaju. Ali ispostavilo se da su izvještaji o smrti rješenja o dvije države uveliko preuveličani.
Nakon napada koji je Hamas pokrenuo na Izrael 7. oktobra i teškog rata koji Izrael od tada vodi na Pojasu Gaze, uskrsnulo je navodno mrtvo rješenje o dvije države. Američki predsjednik Joe Biden i njegovi najviši zvaničnici za nacionalnu sigurnost više puta su i javno potvrdili svoje uvjerenje da to predstavlja jedini način za stvaranje trajnog mira među Izraelcima, Palestincima i arapskim zemljama Bliskog istoka. I Sjedinjene Države teško da su same: poziv na povratak paradigmi dvije države ponavljaju lideri širom arapskog svijeta, zemalja EU, srednjih sila poput Australije i Kanade, pa čak i glavnog rivala Washingtona, Kine.
Razlog za ovo oživljavanje nije kompliciran. Na kraju krajeva, postoji samo nekoliko mogućih alternativa rešenju sa dvije države. Postoji Hamasovo rješenje, a to je uništenje Izraela. Tu je rješenje izraelskih ultradesničara, a to je izraelska aneksija Zapadne obale, demontaža Palestinske vlasti (PA) i deportacija Palestinaca u druge zemlje. Postoji pristup “upravljanja sukobima” koji je u posljednjoj deceniji koristio izraelski premijer Benjamin Netanyahu, a koji je imao za cilj da zadrži status quo na neodređeno vrijeme – i svijet sevujerio kako je to funkcioniralo. Postoji i ideja o dvonacionalnoj državi u kojoj bi Jevreji postali manjina, čime bi se okončao status Izraela kao jevrejske države. Nijedna od tih alternativa ne bi riješila sukob – barem ne bez izazivanja još većih nesreća. I tako, ako se sukob želi riješiti mirnim putem, rješenje s dvije države je jedina ideja koja je preostala.
Sve je to bilo istina prije 7. oktobra. Ali nedostatak vodstva, povjerenja i interesa na obje strane – i ponovljeni neuspjeh američkih napora da se ta stvarnost promijeni – onemogućili su zamišljanje kredibilnog puta ka rješenju s dvije države. A to je sada postalo još teže. Izraelci i Palestinci su bijesniji i uplašeniji nego ikad od izbijanja druge intifade u oktobru 2000. godine; čini se da obje strane gaje manje međusobnog povjerenja nego ikad koje bi zahtijevalo rješenje s dvije države. U međuvremenu, u doba konkurencije velikih sila u inostranstvu i političke polarizacije kod kuće, i nakon decenija neuspjelih diplomatskih i vojnih intervencija na Bliskom istoku, Washington uživa daleko manji utjecaj i kredibilitet u regiji nego 1990-ih, kada je nakon raspada Sovjetskog Saveza i izbacivanja vojske iračkog diktatora Sadama Huseina iz Kuvajta pod vodstvom SAD-a, Sjedinjene Države su pokrenule proces koji je na kraju doveo do sporazuma iz Osla. Pa ipak, kao rezultat rata u Gazi, Sjedinjene Države su se našle sa većom potrebom za kredibilnim procesom koji bi na kraju mogao dovesti do sporazuma i snažnijom polugom za transformaciju oživljavanja rješenja o dvije države s tačke razgovora o stvarnosti. Međutim, za to će biti potrebno značajno vrijeme i politički kapital. Biden će morati igrati aktivnu ulogu u oblikovanju odluka nevoljnog izraelskog saveznika, nedjelotvornog palestinskog partnera i nestrpljive međunarodne zajednice. A budući da će se zalagati za inkrementalni pristup kojim bi se mir postigao samo u dužem vremenskom periodu, rješenje o dvije države sada mora biti sadržano kao krajnji cilj u rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a koju sponzorira SAD.
DUG I KRIVUDAV PUT
Rješenje o dvije države datira najmanje iz 1937. godine, kada je britanska komisija predložila podJelu britanske mandatne teritorije tada poznate kao Palestina na dvije države. Deset godina kasnije, Generalna skupština UN-a donijela je Rezoluciju 181, kojom su predložene dvije države za dva naroda: jedan arapski, jedan jevrejski. Iako preporučena teritorijalna podjela nije ostavila nijednu stranu zadovoljnom, Jevreji su je prihvatili – ali su Palestinci, ohrabreni od strane svojih arapskih državnih sponzora, to odbili. Rat koji je uslijedio doveo je do osnivanja države Izrael; milioni Palestinaca su u međuvremenu postali izbjeglice, a njihove nacionalne aspiracije su posustale.
Ideja o palestinskoj državi ležala je uglavnom uspavana decenijama dok su Izrael i njegovi arapski susjedi postali zaokupljeni vlastitim sukobom, čiji je jedan rezultat bila izraelska okupacija i naseljavanje Gaze i Zapadne obale nakon Šestodnevnog rata 1967. kada su milioni Palestinaca potpali pod direktnu izraelsku kontrolu, bez prava koja su data izraelskim građanima. Međutim, na kraju, teroristički napadi koje je pokrenula Palestinska oslobodilačka organizacija i ustanak palestinskog naroda protiv izraelske okupacije 1980-ih natjerali su Izrael da se pomiri s činjenicom da je situacija postala neodrživa. Godine 1993. Izrael i PLO potpisali su sporazume u Oslu uz američko posredovanje, priznajući jedni druge i postavljajući temelje za fazni, postepeni proces koji je namjeravao na kraju dovesti do uspostavljanja nezavisne palestinske države. Činilo se da je došao trenutak rješenja za dvije države.
Do kraja Clintonove administracije, proces u Oslu je generirao detaljan nacrt kako će izgledati rješenje o dvije države: palestinska država u 97 posto Zapadne obale i cijele Gaze, sa obostrano dogovorenim zamjenama teritorija koje bi nadoknaditi palestinskoj državi za tri posto zemlje Zapadne obale koju bi Izrael anektirao, a koja je u to vrijeme sadržavala oko 80 posto svih jevrejskih doseljenika na palestinskim zemljama. Palestinci bi imali svoj glavni grad u istočnom Jerusalemu, gdje bi pretežno arapska predgrađa došla pod palestinski suverenitet, a pretežno jevrejska predgrađa pod suverenitetom Izraela. Dvije zemlje bi dijelile kontrolu nad jerusalemskim takozvanim Svetim bazenom, mjestom najvažnijih svetinja triju abrahamskih vjera.
Ali konačan dogovor o tim uvjtima nikada nije ostvaren. Kao član pregovaračkog tima Clintonove administracije u to vrijeme, uvidio sam da nijedna strana nije spremna na kompromis po visoko emotivnom pitanju ko će kontrolirati Jerusalem, ili po pitanju “prava na povratak” palestinskih izbjeglica, što bibilo veoma opasno za Izraelce. Na kraju, zdanje mira za koje su se mnogi toliko trudili da ga izgradi bilo je potrošeno u paroksizmu nasilja kada su Palestinci pokrenuli još jedan, intenzivniji ustanak, a Izraelci proširili svoju okupaciju Zapadne obale. Sukob koji je uslijedio trajao je pet godina, odnio je hiljade života na obje strane i uništio sve nade u pomirenje.
Svaki naredni američki predsjednik nastojao je oživjeti rješenje o dvije države, ali nijedna od njihovih inicijativa se nije pokazala sposobnom da prevlada nepovjerenje izazvano palestinskim povratkom nasilju i odlučnošću izraelskih doseljenika da pripoje Zapadnu obalu. Izraelci su postali frustrirani nespremnošću palestinskog rukovodstva da odgovori na ono što su smatrali velikodušnim ponudama za palestinsku državnost, a Palestinci nikada nisu vjerovali da su ponude iskrene ili da će Izrael ispuniti ako se usudi da napravi kompromis sa svojim zahtjevima. Lideri na obje strane radije su krivili jedni druge nego da pronađu način da izvedu svoj narod iz jadne pozicije koju je stvorio neuspjeli mirovni proces.
STANJE NIJEKANJA
Do trenutka kada je Biden postao predsjednik SAD-a 2021. godine, svijet je odustao od rješenja o dvije države. Netanyahu, koji je dominirao politikom svoje zemlje prethodnih 15 godina, uvjerio je Izraelce da nemaju palestinskog partnera za mir i da stoga ne moraju da se bave izazovom šta da rade sa tri miliona Palestinaca na Zapadnoj obali i dva miliona u Gazi koje su efektivno kontrolirali. Umjesto toga, Netanyahu je pokušao “upravljati” sukobom tako što je pritiskao PA (izraelski pretpostavljeni partner u mirovnom procesu) i poduzeo korake da olakša Hamasu, koji je dijelio njegovu antipatiju prema rješenju o dvije države, da učvrsti svoju vlast u Gazi. U isto vrijeme, dao je slobodu pokretu doseljenika na Zapadnoj obali kako bi onemogućio da se susjedni dio palestinske države ikada tamo pojavi.
Palestinci su također izgubili vjeru u rješenje dvije države. Neki su se vratili oružanoj borbi, dok su drugi počeli težiti ideji dvonacionalne države u kojoj bi Palestinci uživali jednaka prava sa Jevrejima. Hamasova verzija “rješenja sa jednom državom”, koja bi potpuno ukinula Izrael, također je dobila veću pažnju na Zapadnoj obali, gdje je popularnost organizacije počela da pomračuje gerijatrijsko i korumpirano vodstvo Mahmouda Abbasa, predsjednika PA.
Godinama su američke diplomate upozoravale da je ovaj status quo neodrživ i da će se uskoro pojaviti još jedna palestinska pobuna. Ali ispostavilo se da Palestinci nisu imali želudac za još jednu intifadu i radije su se ukorjenjvali na svojoj zemlji što su bolje mogli i čekali Izraelce da izađu. Ovo je odgovaralo Bidenovoj administraciji. Odlučan je da odbaci prioritet Bliskom istoku jer se bavio hitnijim strateškim izazovima u Aziji i Evropi. Ono što je željela na Bliskom istoku je mir. Dakle, kad god bi izraelsko-palestinski sukob prijetio da se rasplamsa, posebno zbog provokativnih aktivnosti naseljenika, američke diplomate bi uletjele da smanje tenzije, uz podršku Egipta i Jordana, koji su imali zajednički interes da izbjegnu eksploziju.
Sa svoje strane, Biden se javno zalagao za rješenje o dvije države, ali izgleda da nije vjerovao u to. Zadržao je politiku povoljnu za naseljenike koju je uveo njegov prethodnik Donald Trump, kao što je označavanje proizvoda iz naselja na Zapadnoj obali kao „proizvedeno u Izraelu“. Biden također nije ispunio svoje predizborno obećanje da će ponovo otvoriti američki konzulat za Palestince u Jerusalemu. (Konzulat je bio kooptiran u američku ambasadu kada ga je Trump preselio u Jerusalem.)
Biden se zalagao za rješenje o dvije države, ali izgleda da nije vjerovao u to.
U međuvremenu, arapske države su odlučile da napuste palestinsku stvar. Došli su da vide Izrael kao prirodnog saveznika u suprotstavljanju iranskoj „osovini otpora“ koja je zaživjela širom arapskog svijeta. Ova nova strateška kalkulacija našla je izraz u Abrahamovom sporazumu, o kojem je pregovarala Trumpova administracija, u kojem su Bahrein, Maroko i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) u potpunosti normalizirali odnose s Izraelom bez inzistiranja da Izrael učini bilo šta što bi moglo dovesti do uspostavljanja nečega što bi se moglo zvati Palestinska država.
Biden je nastojao proširiti ovaj izraelsko-sunitski arapski dogovor tražeći normalizaciju između Izraela i Saudijske Arabije, najvećeg svjetskog proizvođača nafte i čuvara najsvetijih mjesta islama. Sa američke tačke gledišta, postojala je uvjerljiva strateška logika za normalizaciju: Izrael i Saudijska Arabija mogli bi poslužiti kao sidrišta za ulogu SAD-a u “offshore balansiranju” koja bi stabilizirala regiju istovremeno oslobađajući američku pažnju i resurse za suočavanje s asertivnom Kinom i agresivnom Rusijom.
Biden je pronašao voljnog partnera u saudijskom prestolonasledniku Mohamedu bin Salmanu, poznatom kao MBS, koji je krenuo u ambiciozne napore da modernizira svoju zemlju i diverzifikuje njenu ekonomiju. Bojeći se da neće moći odbraniti plodove te investicije ograničenim vojnim sposobnostima Saudijske Arabije, tražio je formalni sporazum o odbrani sa Sjedinjenim Državama, kao i pravo na održavanje nezavisnog ciklusa nuklearnog goriva i kupovinu naprednog američkog oružja, koristeći izglede za normalizaciju s Izraelom kako bi takav sporazum bio prihvatljiv za izrazito proizraelski američki Senat. MBS je malo mario za Palestince i nije bio voljan da uvjetuje svoj dogovor napretkom ka rješenju s dvije države. Bidenova administracija se, međutim, bojala da bi potpuno zaobilaženje Palestinaca moglo dovesti do palestinskog ustanka, posebno zato što je Netanyahu 2022. formirao koalicionu vladu s ultranacionalističkim i ultrareligijskim strankama koje su bile sklone aneksiji Zapadne obale i rušenja PA. Administracija je također ocijenila da ne može osigurati potrebne glasove demokrata u Senatu za sporazum o odbrani sa nepopularnim Saudijcima bez značajne palestinske komponente u paketu. Budući da je Saudijcima bilo potrebno političko pokriće za njihov dogovor s Izraelom, bili su podložni Bidenovom prijedlogu za značajna ograničenja aktivnosti naseljavanja na Zapadnoj obali, prijenos dodatne teritorije Zapadne obale pod palestinsku kontrolu i nastavak saudijske pomoći PA.
Početkom oktobra 2023. Izrael, Saudijska Arabija i Sjedinjene Države bili su na ivici regionalnog prestrojavanja. Netanyahu još nije prihvatio palestinsku komponentu sporazuma, a protivljenje njegove koalicije bilo kakvim ustupcima za naseljavanje učinilo je nejasnim koliki će dio predloženog sporazuma opstati – kao i opće nepovjerenje MBS-a. Ipak, da je došlo do proboja, Palestinci bi vjerovatno opet bili po strani, a Netanyahuova ultradesničarska vlada stekla bi veće povjerenje u provedbu svoje strategije aneksije. Ali onda se sve srušilo.
POSLJEDNJI PLAN
Na prvi pogled može biti teško shvatiti zašto bi ono što se sljedeće dogodilo pomoglo da se oživi rješenje o dvije države. Teško je riječima izraziti traumu koju su svi Izraelci pretrpjeli 7. oktobra: potpuni neuspjeh hvaljenih vojnih i obavještajnih sposobnosti Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) da zaštite izraelske građane; užasne zločine koje su počinili Hamasovi borci u kojima je poginulo oko 1.200 Izraelaca i gotovo 250 zarobljenih u Gazi; tekuća saga o taocima koja preplavljuje svaki izraelski dom tugom i brigom; raseljavanje pograničnih zajednica u južnom i sjevernom Izraelu. U tom kontekstu, nije iznenađujuće, Izraelci nemaju interesa da razmišljaju o pomirenju sa svojim palestinskim susjedima. Prije 7. oktobra, većina Izraelaca je već bila uvjerena da nemaju palestinskog partnera za mir; danas imaju sve razloge da vjeruju da su bili u pravu. A način na koji je Hamasova popularnost porasla na Zapadnoj obali od početka rata samo je učvrstio ovu procjenu. Prema anketama koje je u novembru i decembru proveo palestinski istraživač Khalil Shikaki, 75 posto Palestinaca na Zapadnoj obali podržava nastavak vladavine Hamasa u Gazi, u poređenju sa 38 posto stanovnika Gaze. Izraelci ukazuju na odbijanje Palestinaca — uključujući Abasa — da osude Hamasove zločine, potpuno poricanje mnogih Arapa da se nešto slično dogodilo i novu antisemitsku dimenziju međunarodne podrške palestinskoj stvari i zaključuju da Palestinci žele da ih ubiju, a ne da se pomire s njima.
Većina Palestinaca je razumljivo došla do sličnog zaključka u vezi s Izraelcima: u napadu na Gazu ubijeno je više od 25.000 Palestinaca (uključujući više od 5.000 djece), uništeno je više od 60 posto kuća na toj teritoriji i raseljeno gotovo sve 2,2 miliona stanovnika. Na Zapadnoj obali, gnjev zbog rata je pojačan sistematskim nasiljem izraelskih doseljenika koji su napali Palestince, protjerali neke iz njihovih domova i spriječili druge da beru svoje masline i pasu ovce. Barem neki Palestinci, potencijalno većina, ne odbacuju ideju nezavisne palestinske države kao konačnog rješenja koje bi moglo okončati izraelsku okupaciju i omogućiti im da žive životom dostojanstva i slobode. (Primjetno, to ostaje službeni stav PA, dok je službeni stav Netanyahuove vlade da se odlučno protivi uspostavljanju palestinske države.) Ali malo Palestinaca vjeruje da će im Izraelci dozvoliti da izgrade održivu državu bez vojske.
Iz svih ovih razloga, postoji potpuna nepovezanost između obnovljenih međunarodnih poziva za rješenjem dvije države i strahova i želja koji trenutno oblikuju izraelsko i palestinsko društvo. Mnogi su tvrdili da je najbolje što Sjedinjene Države mogu učiniti u ovim okolnostima pokušati okončati borbe što je prije moguće, a zatim se fokusirati na obnovu uništenih života Izraelaca i Palestinaca, postavljajući pitanje konačnog rješenja sukoba za sada po strani dok se strasti ne ohlade, dok se ne pojavi novo rukovodstvo i okolnosti ne postanu pogodnije za promišljanje onoga što sada izgleda kao daleke ideje mira i pomirenja.
Ipak, kratkoročni, pragmatični pristup ima svoje opasnosti: to je, na kraju krajeva, ono što je Washington učinio nakon četiri runde borbi između Hamasa i Izraela koje su izbile između 2008. i 2021. – i pogledajte što je to proizvelo. Štaviše, nakon ove runde, Izrael se neće jednostavno povući i ostaviti Hamas pod kontrolom, kao što je to činio u prošlosti. Netanyahu već govori o dugoročnom izraelskom sigurnosnom prisustvu u Gazi. Ovo je recept za katastrofu. Ako Izrael ostane zaglavljen u Gazi, on će se boriti protiv pobune predvođene Hamasom – baš kao što se borio protiv pobune koju su vodili Hezbolah i druge grupe 18 godina kada je zaglavio u južnom Libanu nakon invazije 1982. godine. Nema vjerodostojnog način da se rat u Gazi privede kraju bez pokušaja da se tamo stvori novi, stabilniji poredak. Ali to se ne može učiniti bez uspostavljanja kredibilnog puta ka rješenju s dvije države. Arapske sunitske države, predvođene Saudijskom Arabijom, insistiraju na tome kao uvjet za svoju podršku revitalizaciji PA i rekonstrukciji Gaze, kao i ostatak međunarodne zajednice. PA bi morala biti u stanju ukazati na taj cilj kako bi legitimirala svaku ulogu koju je igrala u kontroli Gaze. A Bidenova administracija mora biti u mogućnosti da uključi cilj dvije države kao dio izraelsko-saudijskog sporazuma koji još uvijek želi posredovati.
Prvi korak bi bio da Palestinci uspostave kredibilnu vlast u Gazi koja će popuniti vakuum koji je nastao iskorijenjenjem vladavine Hamasa. Ovo je prilika za PA da proširi svoj nalog i ujedini podijeljenu palestinsku politiku. Ali sa svojim kredibilitetom koji je već na niskoj tački, PA ne može sebi priuštiti da bude viđen kao izraelski podizvođač, koji održava red zarad izraelskih sigurnosnih interesa. Srećom, čini se da je Netanyahuovo protivljenje PA da preuzme kontrolu u Gazi imalo suprotan učinak, služeći samo za legitimizaciju ideje u glavama mnogih Palestinaca.
Ali u svom trenutnom stanju, PS nije u poziciji da preuzme odgovornost za upravljanje i nadzor Gaze. Kao što je Biden rekao, PA mora biti “revitalizirana”. Potreban joj je novi premijer, nova grupa kompetentnih tehnokrata koji nisu korumpirani, obučene snage sigurnosti za Gazu i reformirane institucije koje više ne huškaju protiv Izraela niti nagrađuju zatvorenike i “mučenike” za terorističke akte protiv Izraelaca. Sjedinjene Države i sunitske arapske države, uključujući Egipat, Jordan, Saudijsku Arabiju i UAE, već su uključene u detaljne razgovore sa PA o svim ovim koracima i izgleda da su zadovoljni time što je PA spremna da ih preduzme. Ali to će zahtijevati aktivnu saradnju i podršku Netanyahuove vlade, koja se odlučno protivi ulozi PS u Gazi i do sada je odbijala donositi bilo kakve odluke o “danu poslije” tamo.
Kada proces revitalizacije započne, vjerovatno će biti potrebno oko godinu dana da se obuči i rasporedi sigurnosni i civilni kadar PA u Gazi. Tokom ovog perioda, Izrael bi vjerovatno poduzeo neke vojne aktivnosti protiv preostalih snaga Hamasa. U međuvremenu, privremeno upravno tijelo bi trebalo da upravlja teritorijom. Taj entitet bi trebao biti legitimiziran rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a i nadgledao bi postepeno preuzimanje odgovornosti od strane Parlamentarne skupštine. Ona bi kontrolirala mirovne snage koje bi imale zadatak da održavaju red. Da bi se spriječila trvenja s IDF-om, snage bi trebao predvoditi američki general. Ali ne bi bilo potrebe za američkim čizmama na terenu: trupe bi mogle doći iz drugih zemalja prijateljskih Izraelu koje imaju duboko iskustvo u mirovnim operacijama i koje bi bile prihvatljive Palestincima, uključujući Australiju, Kanadu, Indiju i Južnu Koreju. Arapske sunitske države trebale bi biti pozvane da učestvuju u snagama, iako je malo vjerovatno da bi one htjele preuzeti odgovornost za policijski nadzor nad Palestincima.
Ali čak i bez doprinosa trupa, sunitske arapske države imale bi ključnu ulogu. Egipat ima značajan interes da osigura stabilnost koja bi omogućila milionima stanovnika Gaze da se udalje od egipatske granice, gdje predstavljaju stalnu prijetnju nemirima u Egiptu. Egipatski obavještajci dobro poznaju Gazu, a egipatska vojska može pomoći u sprječavanju krijumčarenja oružja u Gazu sa Sinajskog poluotoka—iako to nije uspjela učiniti prije 7. oktobra. Jordan ima manji utjecaj u Gazi nego Egipat, ali Jordanci vješto su obučavali palestinske sigurnosne snage na Zapadnoj obali i mogli bi učiniti isto za snage PA u Gazi. Zaljevske arapske države bogate naftom imaju neophodna sredstva za obnovu Gaze i financiranje revitalizacije PA. Ali niko od njih neće biti natjeran da plati račun osim ako ne mogu reći svom narodu da će to dovesti do kraja izraelske okupacije i konačnog nastanka palestinske države – što bi spriječilo još jednu rundu rata koja bi ih napustila ponovo držeći torbu.
PRIJATELJ ZA NUŽDU
Naravno, postoje dvije velike prepreke takvom planu, a oni su glavni borci u ratu. Iako je njegova kontrola nad sjevernom Gazom sada pod znakom pitanja, Hamas i dalje održava svoja podzemna uporišta u južnim gradovima Khan Younis i Rafah. U trenutku pisanja ovog teksta, još uvijek drži oko 130 talaca koje namjerava koristiti kao moneta za pregovaranje; što se borba duže oduži, to će se pojačati domaći pritisak na Netanyahua da pristane na polutrajni prekid vatre u zamjenu za ostale taoce, potencijalno ostavljajući dobar dio Hamasove infrastrukture i kontrolnih mehanizama na mjestu. Washington može pokušati uvjeriti ID da pređe na ciljaniji pristup koji će proizvesti manje žrtava. Ali da bi bilo kakav poslijeratni poredak dobio oblik, Hamasov sistem komandovanja i kontrole mora biti razbijen – a taj ishod je daleko od zagarantiranog.
S druge strane, opstanak Netanyahuove vladine koalicije s ultradesničarskim i ultrareligijskim strankama ovisi o odbijanju rješenja o dvije države i bilo kakvom povratku PA u Gazu. Iako su u Izraelu raširene spekulacije da će Netanyahu uskoro biti otjeran s dužnosti i da će novi izbori dovesti umjerenu, centrističku koaliciju na vlast, njegove vještine preživljavanja su bez premca; nikad ga ne treba odbacivati.
Ipak, Biden zadržava značajnu moć nad Netanyahuom. IDF je sada u velikoj mjeri ovisan o vojnom opskrbi iz Sjedinjenih Država jer razmišlja da se bori u ratu na dva fronta protiv Hamasa u Gazi i Hezbolaha u južnom Libanu. Izrael je potrošio ogromne količine materijala u svojoj kampanji u Gazi, zahtijevajući dva hitna napora Bidenove administracije da ubrza opskrbu zaobilazeći nadzor Kongresa, na veliku žalost nekih od demokrata u Senatu kojima će Biden trebati da podrži izraelsko-saudijski sporazum . Čak i ako se Izrael odluči za ciljaniju kampanju u Gazi, morat će popuniti svoj arsenal i biti spreman za rat s Hezbolahom koji zahtijeva velike resurse. Zadržavanje zaliha je nešto što Biden nerado čini jer ne želi da izgleda kao da podriva sigurnost Izraela. Ali u sukobu s Netanyahuom, Biden bi mogao odugovlačiti s određenim odlukama povezujući stvari u birokratske procedure ili tražeći reviziju u Kongresu. To bi moglo navesti IDF da pritisne Netanyahua da popusti. Pritisak bi mogao doći i od odlikovanih vojnih ljudi koji služe u njegovom kabinetu za hitne slučajeve: penzionisanih generala Bennya Gantza i Gadija Eisenkota, koji predvode glavnu opozicionu stranku, i Yoava Gallanta, ministar odbrane.
Ova dinamika je već počela da se odigrava. Iako je uložila velike napore, Bidenova administracija je uspjela uvjeriti IDF da preoblikuje svoju strategiju i taktiku – ograničavajući obim svojih operacija protiv Hamasa i sprečavajući ga da se bori protiv Hezbolaha – i uvjerila ga da dozvoli sve veće količine humanitarnu pomoć u Gazi, uključujući otvaranje izraelske luke Ašdod za snabdevanje. Gallant je čak javno izjavio da podržava PA da preuzme ulogu u Gazi, što je direktno u suprotnosti s premijerom.
Dugoročno gledano, ID će ostati u velikoj mjeri ovisan o vojnoj podršci Sjedinjenih Država kako bi obnovio svoju moć odvraćanja, koja je zadobila udarac 7. oktobra. Ovu novu ovisnost najbolje ilustruje potreba da Sjedinjene Države razmjeste dva nosača grupe u istočnom Mediteranu i podmornicu na nuklearni pogon u regiju kako bi odvratili Iran i Hezbolah od pridruživanja sukobu na početku rata. Prije 7. oktobra, samo izraelske vojne sposobnosti služile su kao dovoljno sredstvo odvraćanja, a Sjedinjene Države su mogle svoje glavne snage rasporediti negdje drugdje. Ali prema izvještaju izraelskog Kanala 12, u januaru, kada su američki zvaničnici odlučili da je vrijeme da povuku jednu od borbenih grupa, IDF ih je zamolio da je zadrže na mjestu.
Ova teška taktička i strateška ovisnost o Sjedinjenim Državama je nova pojava. Washington je dugo služio kao druga linija odbrane Izraela. Ali raspoređivanje borbenih grupa američkih nosača signaliziralo je da su Sjedinjene Države na neki način postale prva linija odbrane Izraela. Izrael više nije u stanju da se “sami brani”, kako se Netanyahu volio hvaliti prije 7. oktobra. Možda će dati sve od sebe da zanemari ovu novu realnost, ali IDF to ne može sebi priuštiti.
U međuvremenu, Izrael trpi cunami međunarodnih kritika jer je njegova neselektivna upotreba sile u ranim fazama rata, kada je reagirao iz bijesa, a ne iz proračuna, izazvala ogromne civilne žrtve. Sjedinjene Države same su stajale u tom kršenju, više puta štiteći Izrael od međunarodne osude i braneći njegovo pravo da nastavi procesuirati rat protiv Hamasa uprkos gotovo univerzalnim zahtjevima za prekid vatre. Ovo služi i američkim interesima, budući da je uništenje Hamasa preduvjet za uspostavljanje mirnijeg poretka u Gazi. Ali Izrael je ima jedan američki uzdržan glas od rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje bi mogle dovesti do sankcija. Kao i njegova nova akutna vojna ovisnost o Washingtonu, ova politička izolacija čini Izrael ranjivim na utjecaj SAD-a.
Do sada je izgledalo da je Netanyahu odlučan da se odupre utjecaju svog jedinog pravog prijatelja u međunarodnoj zajednici, koristeći otvoreno javno odbijanje rješenja o dvije države kako bi ojačao svoju koaliciju i stekao priznanje svojoj bazi za suprotstavljanje Sjedinjenim Državama. Ali Biden ima niz drugih izvora utjecaja osim potencijalnog odugovlačenja s vojnom opskrbom ili davanja do znanja da razmišlja o suzdržanju od rezolucije UN-a koja je kritična prema Izraelu. Netanyahu zavisi od međunarodne zajednice u finansiranju sanacije Gaze. Izrael nije u poziciji da plati oko 50 milijardi dolara koliko će biti potrebno da se popravi šteta koju je nanijela njegova vojna kampanja. Pa ipak, ako Netanyahu ne postigne razumijevanje s Bidenom o kredibilnom putu ka rješenju o dvije države, Izrael će ostati u mukama. Arapske države bogate naftom i plinom više puta su jasno stavljale do znanja da neće platiti obnovu Gaze bez čvrste predanosti palestinskoj državi. A ostavljanje Gaze u ruševinama osigurat će da se Hamas tamo vrati na vlast, zadužen za inače propalu državu na granicama Izraela. Možda to još nije prepoznao, ali Netanyahu nema izbora osim da pronađe način da udovolji ovom zahtjevu.
Konačno, Biden može utjecati na javnu debatu u Izraelu tako što će prijeći Netanyahuovu glavu i obratiti se izraelskom narodu. Oni duboko cijene što je bio tu za njih u njihovim najmračnijim trenucima nakon napada 7. oktobra. Njegova posjeta Izraelu utješila je zemlju kada Netanyahu nije mogao. Od tada, Izraelci su gledali kako ih predsjednik Sjedinjenih Država brani, bori se za povratak izraelskih talaca, žurno isporučuje vojne zalihe IDF-u i stavlja veto na rezolucije UN-a koje su kritične prema Izraelu. Nasuprot tome, Netanyahuov položaj u izraelskoj javnosti već je bio na istorijskom niskom nivou prije 7. oktobra zbog podjele u sebičnoj kampanji koju je vodio da smanji ovlasti pravosuđa. Da su izbori održani danas, on bi bio poražen. Prema nedavnim istraživanjima javnog mnijenja, preko 70 posto Izraelaca želi da on podnese ostavku. U međuvremenu, preko 80 posto Izraelaca odobrava američko vodstvo nakon rata i preferiraju Bidena u odnosu na Trumpa za 14 procenat – prvi put u desetljećima da su Izraelci preferirali demokratskog kandidata za predsjednika SAD-a u odnosu na republikanca.
ŠTA BIDEN MORA UČINITI
Ako bi se Biden našao u obračunu s Netanyahuom, govor izraelskom narodu mogao bi američkom predsjedniku dati prednost. Najbolje vrijeme za isporuku bilo bi nakon što su Sjedinjene Države pomogle posredovati u još jednoj razmjeni talaca za zatvorenike, na čemu bi izraelska javnost bila duboko zahvalna. Poenta ne bi bila da se rješenje o dve države prodaje Izraelcima, koji još nisu spremni da čuju taj glas. Umjesto toga, ideja bi bila ponuditi prostodušno objašnjenje onoga što Sjedinjene Države pokušavaju učiniti kako bi osigurale stabilan “dan poslije” u Gazi koji bi spriječio ponavljanje 7. oktobra i također omogućio put, tokom vremena, za okončanje širi sukob. Biden bi objasnio da ne želi da vidi svog voljenog Izraela osuđenog na beskrajni rat, sa svakom generacijom koja šalje svoju djecu da se bore na ulicama Gaze i izbjegličkim kampovima na Zapadnoj obali. Ponudio bi alternativu koja bi umjesto toga pružala nadu u trajni mir – sve dok izraelska vlada slijedi njegovo vodstvo. Morao bi da se suprotstavi Netanyahuovoj tvrdnji da Izrael mora održati ukupnu sigurnosnu kontrolu na Zapadnoj obali i Gazi naglašavanjem alternativnih sigurnosnih aranžmana pod nadzorom SAD-a, uključujući demilitarizaciju palestinske države, koja bi pomirila izraelske sigurnosne potrebe s palestinskim suverenitetom—i zadržala Izraelci sigurniji nego što bi to bila stalna vojna okupacija.
Popuštanje Bidenu bilo bi protiv svih Netanyahuovih političkih instinkta. Jedini način na koji Netanyahu sada može pouzdano ostati na vlasti je održavanje koalicije s ultranacionalistima, koji se odlučno protive revitalizaciji PA i rješenju o dvije države. Ako bi popustio, izlagao bi se značajnom riziku da izgubi moć. Obično, kada je satjeran u ćošak, Netanyahu pleše: malo popušta Sjedinjenim Državama dok uvjerava svoje tvrdolinijaše da njegovi ustupci nisu ozbiljni. Što se tiče izraelskih naselja, on se s tim manevrom izvlači već 15 godina.
Ali predstava je završena. Netanyahu ne može vjerodostojno tvrditi da podržava rješenje o dvije države. To je činio i ranije, 2009. godine, ali je od tada postalo očigledno da je lagao, jer se sada hvali da je spriječio nastanak palestinske države. Ali čak i ako Netanyahu nastavi da se protivi tom ishodu, saradnja s američkim poslijeratnim planom za Gazu bi ga obavezala na akcije, kao što je omogućavanje PA da djeluje u Gazi i ograničavanje aktivnosti naseljavanja na Zapadnoj obali, koje bi predstavljale vjerodostojan put do rješenje za dvije države – i tako bi osudilo njegovu krhku koaliciju i vjerovatno okončalo njegovu karijeru.
Biden bi očito radije izbjegao obračun s Netanyahuom, ali čini se da je to neizbježno. Dok predsjednik razmišlja kako da privuče Netanyahuovu pažnju, on mora pronaći način da promijeni Netanyahuovu računicu – ili, ako Netanyahu nastavi odustajati, da pokuša dobiti podršku javnosti Izraela za Bidenov preferirani pristup “dan poslije”.
Saudijska Arabija može pružiti značajnu ruku u ovom nastojanju. Prije 7. oktobra, Biden je mislio da je na pragu strateškog prodora u izraelsko-saudijski mir. Ta prilika i dalje postoji, bez obzira na rat u Gazi. MBS neće dozvoliti da Hamas sahrani njegov ambiciozni plan za razvoj njegove zemlje od nekoliko trilijuna dolara. Nije sretan ni zbog poticaja koji je rat dao Iranu i njegovim partnerima u “osovini otpora”, koja prijeti Saudijskoj Arabiji koliko i Izraelu. Budući da sporazum o kojem je pregovarao s Bidenom služi vitalnim interesima njegovog kraljevstva, on je i dalje zainteresiran za nastavak kada se stvari stišaju. Ali normalizacija s Izraelom je sada krajnje nepopularna u Saudijskoj Arabiji, gdje se javno mnijenje, kao i drugdje u arapskom svijetu, još žešće okrenulo protiv Izraela. Jedini način na koji MBS može uokviriti ovaj krug je da insistira na istoj stvari na koju je bio ravnodušan prije 7. oktobra: vjerodostojnom putu ka rješenju s dvije države.
Biden bi trebao jasno staviti do znanja izbor pred Izraelce. Oni mogu nastaviti na putu ka vječnom ratu s Palestincima, ili mogu prihvatiti američki plan “dan poslije” – i biti nagrađeni mirom sa Saudijskom Arabijom i boljim odnosima sa širim arapskim i muslimanskim svijetom. Netanyahu je već javno odbacio ove uvjete. Ali to je učinio nakon što je mu je ponuđeno nasamo. Biden bi trebao pokušati ponovo – ali ovaj put bi trebao iznijeti dogovor direktno izraelskoj javnosti na način koji bi skrenuo njenu pažnju sa traume od 7. oktobra.
Nakon Jom Kipurskog rata 1973. godine, egipatski predsjednik Anwar Sadat zaokupio je pažnju Izraelaca iznenadnom posjetom Jerusalemu. Malo je vjerovatno da će MBS biti toliko avanturistički nastrojen, ali bi ga mogli uvjeriti da se pridruži Bidenu u obraćanju direktno izraelskoj javnosti putem intervjua s uglednim izraelskim TV novinarom. Radeći zajedno, Biden i MBS bi mogli iskoristiti saudijsku ponudu mira da pojačaju poruku nade. Oni bi mogli ukazati na ulogu Saudijske Arabije i sunitskih Arapa u promoviranju vladavine PA u Gazi i rješenja o dvije države kao načina da se osigura da će Palestinci učiniti svoj dio posla. Biden bi trebao dodati, bez prijetnje, da bi takav proboj služio vitalnim strateškim interesima Sjedinjenih Država, kao i da bi Izraelu donio mir sa Saudijskom Arabijom. Morao bi reći da stoga misli da je razumno očekivati da Izrael sarađuje – i da ne bi razumio da njegova vlada to odbije.
Biden će se suočiti s manje akutnim, ali sličnim problemom kada je riječ o uvjeravanju Palestinaca i arapskih lidera, koji nemaju mnogo razloga da vjeruju u njegovu posvećenost palestinskoj državi – pogotovo jer znaju da postoji šansa da Biden neće biti u Bijeloj kući 2025. Neće je biti lahko osvojiti. Neki su sugerirali da bi Sjedinjene Države trebale priznati palestinsku državu sada, a o njenim granicama pregovarati kasnije. Ali veliki gest te vrste stavio bilo bi da je sedlo brže od konja: PA mora prvo krenuti u izgradnju kredibilnih, odgovornih, transparentnih institucija, pokazujući da je pouzdana „država u nastajanju“, prije nego što bude nagrađena priznanjem.
Međutim, postoji još jedan način da se pokaže američka i međunarodna privrženost rješenju o dvije države. Osnova za svaki pregovor između Izraela, njegovih arapskih susjeda i Palestinaca je Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 242, koju su donijeli i prihvatili Izrael i arapske države nakon Šestodnevnog rata 1967. (1998. godine, PLO je također prihvatio kao osnovu za pregovore koji su doveli do sporazuma iz Osla.) Rezolucija 242, međutim, ne govori o palestinskom pitanju, osim usputnog pozivanja na potrebu pravednog rješavanja pitanja izbjeglica. Ne spominje nijedno drugo pitanje konačnog statusa, iako se eksplicitno pominje „neprihvatljivost stjecanja teritorije ratom“ i potreba za povlačenjem Izraela s teritorija okupiranih u ratu 1967.
Nova rezolucija kojom je ažurirana Rezolucija 242 mogla bi učvrstiti posvećenost SAD-a i međunarodne zajednice rješenju dvije države u međunarodnom pravu. Pozvao bi se na Rezoluciju 181 Generalne skupštine UN-a u pozivu na dvije države za dva naroda na osnovu međusobnog priznavanja jevrejske države Izrael i arapske države Palestine. Također bi mogao pozvati obje strane da izbjegavaju jednostrane akcije koje bi ometale postizanje rješenja o dvije države, uključujući nagodbu, podsticanje i terorizam. I to bi moglo zahtijevati direktne pregovore između strana “u odgovarajuće vrijeme” kako bi se riješila sva pitanja konačnog statusa i okončali sukobi i svi zahtjevi koji iz njega proističu. Kada bi takvu rezoluciju uvele Sjedinjene Američke Države, podržale Saudijska Arabija i druge arapske države i jednoglasno usvojene, Izrael i PLO ne bi imali drugog izbora nego da je prihvate, baš kao što su prihvatili Rezoluciju 242.
DOŠLO JE VRIJEME
Ratovi se često ne završavaju sve dok se obje strane ne iscrpe i ne postanu uvjerene da je bolje koegzistirati sa svojim neprijateljima nego ulagati uzaludan napor da ih unište. Izraelci i Palestinci su daleko od te tačke. Ali možda će, nakon što se borbe u Gazi okončaju i strasti ohlade, ponovo početi razmišljati kako stićiu do tamo. Već postoje neki izgledi za nadu. Uzmite u obzir, na primjer, činjenicu da su arapski građani Izraela do sada odbijali Hamasov poziv da ustane. Od 7. oktobra bilo je relativno malo zajedničkog nasilja u izraelskim mješovitim arapsko-židovskim gradovima, a jedan od najistaknutijih vođa arapsko-izraelske zajednice, političar i član Kneseta Mansour Abbas (bez veze s palestinskim premijerom), je dao hrabar glas cilju suživota. “Svi mi, arapski i jevrejski građani, moramo se potruditi da sarađujemo kako bismo održali mir i spokoj”, napisao je u The Times of Israel krajem oktobra. “Ojačat ćemo tkivo odnosa, povećavajući razumijevanje i toleranciju, kako bismo ovu krizu prevazišli mirnim putem.” Niti su se Palestinci na Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu okrenuli narodnom nasilju (za razliku od izoliranih terorističkih incidenata), uprkos provokacijama i pljački ekstremističikih doseljenika; oko 150.000 Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali, ali su radili u samom Izraelu prije 7. oktobra može razumljivo gorjeti od osjećaja poniženja, ali bi se radije vratili na svoja radna mjesta nego da vide svoju djecu kako se bore s izraelskim vojnicima na kontrolnim punktovima.
Ni Izraelci ni Palestinci nisu spremni na duboke kompromise koje bi zahtijevao istinski suživot; zaista, oni su daleko manje spremni za to nego što su bili na kraju Clintonove administracije, kada nisu uspjeli zaključiti dogovor. Ali ogromni troškovi odbijanja kompromisa postali su mnogo jasniji posljednjih mjeseci, a postaće jasniji i u godinama koje dolaze. Vremenom će većina u oba društva možda shvatiti da je jedini način da osiguraju budućnost svojoj djeci da se razdvoje iz poštovanja, a ne da se uključe iz mržnje. Ta spoznaja bi mogla biti ubrzana odgovornim, hrabrim vodstvom na obje strane – ako se ikada pojavi. U međuvremenu, proces može započeti međunarodnom posvećenošću arapskoj državi Palestini koja živi uz jevrejsku državu Izrael u miru i sigurnosti – obećanje koje su artikulirale Sjedinjene Države, podržano od arapskih država i međunarodne zajednice i dato kredibilitet zajedničkim naporima da se stvori stabilniji poredak u Gazi i na Zapadnoj obali. Na kraju, strane u sukobu i ostatak svijeta mogu tada uvidjeti da decenije razaranja, poricanja i obmane nisu ubile rješenje o dvije države – već ga samo ojačale.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)