Kao i mnogi ratovi, izraelska četiri mjeseca stara operacija u Gazi se prikazuje na podijeljenim ekranima. U većini velikih međunarodnih medija to je prikazano kao kampanja bezobzirnog uništavanja i masovne bijede koja je ubila 28.000 ili više stanovnika Gaze i uništila više od 70 posto domova teritorije, a da se nije približila postizanju zacrtanog cilja „iskorijenjivanja“ Hamasa i vraćanje svih talaca. Kao rezultat toga, zapadni analitičari postavili su izraelsku strategiju na spektar u rasponu od “zbrkane”, kako je to rečeno u jednom tekstu iz Foreign Affairs-a, do “strateški i moralno nepopravljivog” neuspjeha, kao što je Ryan Evans je to opisao.
Nasuprot tome, čini se da većina izraelskih medija često prikazuje potpuno drugačiji rat. Svakog dana, mnoge izraelske novine i vijesti pune su slika uništenih tunela i zarobljenog oružja, kao i imenima ubijenih visokoprofiliranih zapovjednika Hamasa. Jedan nedavni naslov u The Jerusalem Postu trubio je: “Izrael je porazio Hamas u Khan Yunisu, ubijeno preko 10.000 terorista u Gazi.” Još jedan u The Times of Israel je objavio: “Hamas na putu poraza”. Ovo ne znači da izraelsko vođstvo sugerira neosporan uspjeh. Nakon više od četiri mjeseca, mnogi taoci ostaju u rukama Hamasa, a izraelske vojne žrtve rastu. Bez obzira na to, uprkos nepopularnosti premijera Benjamina Netanyahua i rastućem pritisku na vladu da vrati taoce kući, Izraelci, u cjelini, u velikoj mjeri podržavaju ratne napore, a znatan dio Izraelaca Jevreja ostaje posvećen rušenju Hamasa.
Kao što je često slučaj kada se dva narativa oštro razilaze, stvarnost je negdje između. Izrael ostvaruje opipljiviji napredak ka nekim od svojih ratnih ciljeva vee nego što vanjski posmatrači mogu shvatiti, ali on također ne uspijeva ili gubi na drugima u mjeri koju su mnogi u samoj zemlji previdjeli. Kao što je važno, oba narativa možda zanemaruju utemeljenije razumijevanje kampanje koja se odvija u odnosu na nekoliko, prilično različitih izazova s kojima Izrael pokušava da se pozabavi. Jer rat je više od jednostavnog poraza Hamasa, i ključno je razumjeti različite načine na koje se može procijeniti napredak Izraela protiv te organizacije. Ali uspjeh Izraela također se mora mjeriti u odnosu na rat za palestinsko mišljenje i dugoročne posljedice koje izraelske akcije mogu imati. Ako se Izrael nada pobjedi u Gazi, morat će priznati da su ovi različiti ciljevi u osnovi međusobno povezani i da pobjeda u jednoj oblasti ne mora nužno rezultirati pobjedom u drugoj. Stoga njegova strategija za Gazu treba djelovati na više nivoa u isto vrijeme.
TRODIMENZIONALNI RAT
Izrael se suočava sa tri preklapajuća, ali različita izazova u Gazi. Prvo, ima ono što bi se moglo nazvati problemom 3.000: suočavanje s direktnim počiniocima 7. oktobra. Prema izraelskim zvaničnicima, oko 3.000 militanata, uglavnom iz Hamasovog vojnog krila, ali i pripadnika palestinskog islamskog džihada i drugih militantnih grupa, prešlo je u Izrael tog dana i ubilo, silovalo i mučilo izraelske vojnike i civile – muškarce, žene i djecu – i uzeloo 253 taoca, uključujući najmanje 130 koji su ostali zarobljeni u Gazi, od kojih se nekoliko desetina vjeruje da je mrtvo. Procjenjuje se da je 7. oktobra ubijeno oko 1.000 militanata, ali je veći broj pobjegao nazad u Gazu. Da bi efikasno riješio problem 3.000, Izrael treba, u najmanju ruku, da ubije ili zarobi one koji su naredili ili su učestvovali u napadu i da obezbijedi oslobađanje talaca, bilo silom ili putem pregovora.
Izrael takođe ima problem sa 30.000. Prije rata, izraelska obavještajna služba procijenila je da Hamasove vojne sposobnosti uključuju borbene snage od otprilike 30.000 militanata. Ovi borci su ubitovali u ogromnoj podzemnoj mreži tunela i objekata u Gazi koja se proteže na više od 350 milja i u proširenom i sve sofisticiranijem nizu ofanzivnih sposobnosti – uključujući hiljade raketa, kao i desetke hiljada raketnih granata, mitraljeza, mine i drugo oružje spremno da napadne Izrael sa kopna, mora i vazduha. Za izraelske stratege, napad 7. oktobra pokazao je da se Izrael više ne može oslanjati na svoju raniju strategiju odvraćanja i obuzdavanja prema Hamasu – nametanjem niza graničnih ograničenja na grupu, dok je drži pod kontrolom izvodeći periodične, ograničene napade u Gazi. Izraelski zvaničnici su zaključili da moraju uništiti i demontirati Hamasovu organizaciju i infrastrukturu kako bi osigurali sigurnost Izraela.
Konačno, Izrael ima problem od 3,5 miliona. Prema istraživanju javnog mnijenja koje je sproveo Palestinski centar za istraživanje politike i istraživanja u novembru, tokom sedmičnog prekida vatre, oko 57 posto ispitanika u Gazi i 82 posto palestinskih ispitanika sa Zapadne obale reklo je da podržava Hamasov napad 7. oktobra. Sve u svemu, ovo je proporcionalno ekvivalentno oko 3,5 miliona ljudi, na osnovu predratnog broja stanovnika za obje teritorije. Drugim riječima, čak i ako Izrael riješi svojih 3.000 i 30.000 problema, spašavajući taoce i efektivno uništavajući Hamas kao vojni entitet, i dalje će se suočiti s velikom populacijom koja podržava oružani otpor i koja će pružiti plodno tlo za svaku buduću militantnu grupu koja se pojavi u Hamasov stan.
Ovako uokvireni, dosadašnji rezultati Operacije Swords of Iron, kako Izrael naziva svoju kampanju u Gazi, izgledaju drugačije od slike koja se pojavila u zapadnim ili izraelskim izvještajima o ratu. Nakon četiri mjeseca rata, Izrael je u stvari napravio snažan napredak u svojim problemima od 3.000 i 30.000. Izraelske snage su uspješno ubile ili zarobile desetine vođa Hamasa, uključujući one koji su direktno odgovorni za masakre u Beeri i Nir Oz, najteže pogođenim kibucima 7. oktobra, u kojima je ubijeno preko 140 Izraelaca. Izrael je također osigurao oslobađanje, uglavnom putem pregovora, 112 izraelskih talaca. S druge strane glavne knjige, mnogi počinioci masakra 7. oktobra, uključujući mnoge Hamasove najviše vođe, i dalje su na slobodi. Štoviše, većina izraelskih talaca još uvijek je u pritvoru Hamasa i drugih, manjih grupa. Pokušaji Izraela da oslobode taoce vojnom silom dali su različite rezultate, pri čemu su neki uspjeli spasiti taoce i dvojicu, dok su drugi završili katastrofom. U trenutku pisanja ovog teksta, uprkos nedeljama indirektnih pregovora, Izrael nije postigao dogovor o oslobađanju mnogih ili svih preostalih talaca.
Izrael je nešto više napredovao u cilju uništavanja Hamasovih snaga i infrastrukture od 30.000 ljudi: izraelska vojska tvrdi da je ubila najmanje 10.000 militanata, ranila još 10.000 i porazila najmanje 18 od 24 bataljona. Prema Izraelu, eliminisano je 2 od 5 komandanata brigada, 19 od 24 komandanta bataljona i više od 50 komandira vodova. Desetine milja Hamasovih tunela su identificirane i uništene. Izrael također tvrdi da je uništio 700 raketnih bacača, a kao posljedica toga, raketni napadi na Izrael su se dramatično smanjili, iako Hamas i dalje može da lansira rakete. U međuvremenu, izraelski zvaničnici kažu da su uglavnom uspostavili kontrolu nad sjevernom polovinom pojasa Gaze i da izraelske snage sporo, ali stabilno napreduju protiv ključnih Hamasovih uporišta na jugu. Čak i prema izraelskim procjenama, završetak posla može zahtijevati godinu ili više borbe. Ali ovim mjerama, Izrael je nanio daleko više štete Hamasovim vojnim sposobnostima nego u bilo kojem prethodnom ratu između Izraela i Hamasa.
Ipak, Izrael u potpunosti ne uspijeva u svom problemu od 3,5 miliona. Zaista, kako se rat nastavlja, palestinska podrška oružanom otporu, ako ništa drugo, raste. Hamas je sada popularniji nego što je bio prije 7. oktobra. Ocjena odobravanja grupe među Palestincima na Zapadnoj obali skočila je sa 12 posto u septembru na 44 posto u decembru. Podrška Hamasu je također porasla širom arapskog svijeta, pa čak i globalno, uključujući Sjedinjene Države, posebno među mlađim Amerikancima i drugim ključnim glasačkim demografskim kategorijama. Bez obzira na sav vojni napredak Izraela na drugim frontovima rata, očito gubi rat za odnose s javnošću, ne samo s palestinskim stanovništvom već i na međunarodnom planu.
Direktnije rečeno, Izrael se suočava sa dilemom. Upravo sada, njegov napredak na 3.000 i 30.000 problema dolazi po direktnu cijenu pogoršanja problema od 3,5 miliona. Uspješno izraelsko spašavanje talaca sredinom februara ukratko prikazuje ovu dinamiku: iako je dva taoca bezbedno dovelo kući, došlo je po cijenu desetina palestinskih života koji su zasjenili ovu inače dobru vijest u međunarodnoj štampi. Uništenje Hamasa zahtijeva mnogo vojne sile i još više razaranja, ali to uništenje dolazi po cijenu radikalizacije mnogo većeg broja Palestinaca. Što je još kritičnije, kako problem od 3,5 miliona bude sve akutniji, međunarodna opozicija ratu će nastaviti da raste. Iz perspektive Izraela, zabrinutost mora biti da će ga ovaj međunarodni pritisak na kraju natjerati da prekine svoje operacije prije nego što može odnijeti pobjedu. Drugim riječima, problem od 3,5 miliona, ako se ne riješi, na kraju će umanjiti šanse Izraela da riješi svojih 3.000 i 30.000 problema.
ZLATOKOSA U GAZI
U prvoj sedmici januara, izraelski lideri su signalizirali promjenu u ratnoj strategiji: Izrael će imati manje vojnika u Gazi i izvoditi manje zračnih napada i umjesto toga provoditi ciljanije operacije. Promjena je uslijedila nakon višemjesečnog pritiska SAD-a na Izrael da smanji civilne žrtve, a u posljednjih mjesec dana, promjena se polako oblikovala na terenu. Izrael je u januaru povukao pet brigada i smanjio upotrebu vazdušnih snaga. Za pretučeno civilno stanovništvo Gaze, ovo smanjenje će vjerovatno biti dobrodošlo, ali neće riješiti stratešku dilemu Izraela.
Do danas, Izrael je koristio ogromnu vatrenu moć tokom Swords of Iron. Izraelski zvaničnici ističu, vjerovatno s pravom, da Hamasova teorija pobjede – ili barem opstanka – ovisi o tome da je Izrael prisiljen prekinuti svoje djelovanje kao rezultat međunarodnog pritiska, tako da Hamas ima vlastiti interes u povećanju broja civilnih žrtava. Ali čak i izuzimajući Hamasove brojke, drugi statistički podaci o ratu govore sami za sebe: od sredine decembra, na primjer, Izrael je izveo oko 29.000 zračnih napada na različite ciljeve u Gazi i procijenio da je ubio oko 7.000 militanata Hamasa. Prema ovim brojkama, u prosjeku manje od jedne od četiri bombe bačene na Gazu ubile su militanta Hamasa. Doduše, taj omjer je gruba procjena, ali sugerira da Izrael može povući upotrebu vatrene moći – selektivnijim odabirom svojih ciljeva, ubijanjem manje ljudi i izazivanjem manjeg razaranja – bez nužnog ugrožavanja vojne efikasnosti svojih operacija.
Manje nasilna operacija je svakako dobrodošla vijest za Gazane, ali iz izraelske perspektive, pitanje je hoće li ova promjena kupiti izraelskim snagama vrijeme koje im je potrebno da završe s razgradnjom Hamasa i spriječiti grupu da dobije daljnju palestinsku podršku. Ovdje ima mnogo više razloga za sumnju. Za početak, čak i ciljane operacije i dalje mogu izazvati nezadovoljstvo javnosti. Na primjer, u januaru je preciznim dronom koji je ubio Hamasovog zamjenika političkog lidera Saleha al-Arourija u južnom predgrađu Bejruta ubijeno ukupno sedam ljudi – svi članovi Hamasa ili Jamaa Islamiya, libanonske terorističke grupe. Ipak, štrajk je i dalje izazvao proteste širom Zapadne obale i gnev širom arapskog sveta. Štaviše, s obzirom na to koliko je izraelska kampanja u Gazi već bila destruktivna, ljudski uslovi unutar Gaze će se vjerovatno nastaviti pogoršavati u nedostatku vanjske pomoći, čak i ako Izraelci umanjuju upotrebu sile. Kao rezultat, takav potez možda neće kupiti Izraelu neposrednu dobru volju među palestinskim stanovništvom ili ostatkom svijeta. Mnogim međunarodnim posmatračima to će se činiti premalo, prekasno. Slikama sukoba i dalje će dominirati uglavnom civilno stanovništvo koje pati od izraelskog napada.
U isto vrijeme, Izrael se suočava sa stvarnim ograničenjima u pogledu toga koliko daleko može povući svoju vojnu operaciju, posebno ako ostane predan potpunoj demontaži Hamasa. Izrael je samo djelimično iskorijenio Hamas iz njegovih uporišta u južnim gradovima Khan Younis i izbjegličkih kampova u blizini centra pojasa. I tek počinje da se bori u Rafi. Čak i prema vlastitim procjenama Izraela, većina Hamasovih boraca i dalje je na slobodi. Protiv protivnika ove veličine, zračni napadi i ciljani napadi možda neće biti dovoljni. (Zaista, Sjedinjene Države su pokušale potonji pristup u Afganistanu i užasno nisu uspjele, o čemu svjedoči činjenica da talibani danas ponovo vode Afganistan.) Smanjena strategija bi također stvorila domaće političke probleme. Članovi izraelskog kabineta kritizirali su izraelskog načelnika štaba general-pukovnika Herzi Halevija zbog povlačenja upotrebe zračne sile. Ova pritužba nije vođena samo žudnjom za krvlju: Izrael je do danas izgubio više od 230 vojnika u Gazi – po glavi stanovnika, više nego što su Sjedinjene Države izgubile tokom čitavih ratova u Iraku i Afganistanu zajedno. Izrael stoga vidi zračnu snagu kao način da se minimiziraju žrtve svojih snaga na terenu, pa je ograničavanje po potencijalnoj cijeni više izraelskih života teška politička prodaja.
Kako god izgledala ova sljedeća faza rata u Gazi, jedno je jasno: nikog neće usrećiti. Jednostavno rečeno, izraelska vojska ne može dovoljno smanjiti svoju upotrebu vatrene moći da umiri svoje kritičare u inostranstvu, niti može smiriti svoje kritičare kod kuće koji pozivaju na odlučujući poraz Hamasa uz minimiziranje izraelskih vojnih žrtava, a i dalje postižu svoje strateške ciljeve u Gazi.
BOLJA STRATEGIJA DOBROBITNOSTI
Ako Izrael namjerava sebi kupiti vrijeme koje mu je potrebno za rješavanje problema od 3.000 i 30.000, onda mora početi rješavati i svoj problem od 3,5 miliona. Da bi to učinio, Izrael će morati, prvo, prihvatiti činjenicu da je odgovoran za više od dva miliona civila u Gazi i osigurati njihovu dobrobit – ako ne na moralnim, onda na strateškim osnovama. Suprotno nekim glasovima o tvrdoj desnici Izraela, stanovništvo Gaze se ne može jednostavno istisnuti. Sjedinjene Države, Evropa, izraelski arapski susjedi, pa čak i neki desničarski članovi izraelske vladajuće koalicije protive se ideji premještanja Palestinaca iz Gaze. Još važnije, Palestinci ne žele otići. Oni će ostati u Gazi u doglednoj budućnosti. I tako, prvi korak ka rješavanju izraelskog problema od 3,5 miliona počinje s ovom populacijom.
Za Izrael, osiguranje dobrobiti civila u Gazi je također najbolji način da se osigura međunarodna podrška – posebno od Sjedinjenih Država – za svoju kontinuiranu misiju razgradnje Hamasa. U anketi među Amerikancima koju je Gallup proveo u decembru, 49 posto demokratskih ispitanika reklo je da Sjedinjene Države ne čine dovoljno da pomognu Palestincima. Nasuprot tome, samo 15 posto demokratskih ispitanika reklo je da Sjedinjene Države čine premalo da pomognu Izraelu. Naročito sada kada predsjednička kampanja počinje ozbiljno, Bidenova administracija mora pokazati svojim pristalicama – posebno na progresivnoj ljevici – da joj je stalo do dobrobiti ljudi u Gazi, makar samo da bi osigurala njihove glasove na dan izbora.
Ono što Izraelu treba, dakle, je poduzeti veliki, opipljivi i javni korak u svojoj ratnoj strategiji kako bi pokazao da mu je zaista stalo do civilnog stanovništva Gaze. Uspostavljanje sigurnih zona u područjima koja su već očišćena od Hamasovih militanata u sjevernoj Gazi jedno je mjesto za početak. O takvom potezu je, naravno, lakše govoriti nego izvršiti: zahtijevao bi uklanjanje neeksplodiranih ubojnih sredstava, postavljanje privremenih stambenih objekata i obezbjeđivanje osnovnih sanitarnih uslova, a sve to pod kontinuiranom prijetnjom napada Hamasa i drugih grupa. Ono što je važno, trebalo bi da prevaziđe verovatni skepticizam među ratom razorenim stanovnicima Gaze, koji bi mogli zaključiti da takav potez nije istinski zaokret u politici već samo još jedan izraelski vojni trik. Ipak, ovi izazovi su vrijedni preuzimanja, jer bi na taj način Izrael mogao poslati važan, vidljiv signal o svojoj posvećenosti dobrobiti stanovnika Gaze.
Slično, Izrael treba značajno proširiti humanitarnu pomoć u Gazi. Ako Hamas presreće konvoje pomoći, kao što Izrael tvrdi, onda bi Izrael trebao pružiti pomoć direktno stanovništvu – tako što će jedinice izraelske vojske ili zaštititi te konvoje pomoći ili direktno dostaviti pomoć. Ne samo da je to moralno ispravna stvar, već je to i strateški razborita opcija. Sa stanovišta odnosa s javnošću, ako ništa drugo, Izrael bi tada mogao koristiti slike izraelskih vojnika koji daju hranu izgladnjeloj djeci ili liječe starce u Gazi kako bi uravnotežili slike izraelskih bombi koje uništavaju velike dijelove Gaze.
Konačno, Izrael mora ponuditi neku vrstu vizije za ono što će se dogoditi s Gazom nakon rata, i tu viziju bi trebao ponuditi sada, umjesto da odgađa raspravu do poslije rata. Takvo planiranje je operativno neophodno kako bi se izbjegle vrste nevolja koje su zadesile Sjedinjene Države u Afganistanu i Iraku nakon invazije na te zemlje i rušenja njihovih režima. Ali to je i diplomatski neophodno. Prijateljske arapske države su predpostavile pomoć u obnovi na takvom planu. Ali osim ovih razmatranja, objavljivanje poslijeratnog plana je od suštinskog značaja za uvjeravanje i Palestinaca i svijeta u cjelini da Izrael ne planira istjerati stanovnike Gaze iz pojasa kada borbe prestanu.
Izrael vjerovatno nikada neće moći u potpunosti osvojiti srca i umove u Gazi. Imajući u vidu svo krvoproliće ovog i prethodnih rata, decenije indoktrinacije u školama u Gazi, izraelsku blokadu Gaze, zaustavljeni mirovni proces i tešku historiju izraelsko-palestinskih odnosa, neprijateljstvo će potrajati još neko vrijeme. Ali Izrael može ograničiti svoje tekuće gubitke i, što je ključno, u tom procesu, kupiti sebi više vremena.
3,5 MILIONA SRCA I UMOVA
Istorijski gledano, izraelski strateški nedostaci u Gazi bili su u velikoj mjeri vođeni idejom da bi se Izrael mogao nositi s vojnom prijetnjom Hamasa, a da se istovremeno ne pozabavi dubljim uzrocima palestinskih nezadovoljstava. Otkako se povukao iz Gaze 2005., možda čak i ranije, Izrael je na ekonomsko i političko upravljanje pojasom – i dobrobit njegovog stanovništva – uglavnom gledao kao na palestinsku brigu. Naravno, Izrael je obezbijedio struju i omogućio je Kataru, Ujedinjenim nacijama i drugim akterima da pruže humanitarnu pomoć. Ali iz perspektive Izraela, palestinske vlasti – a kasnije i Hamas – bili su na kraju odgovorni za Gazu. Ostatak svijeta, međutim, nikada nije vidio Gazu na taj način. Sve dok ne postoji palestinska država, Izrael mora shvatiti da prema vanjskim posmatračima, on ima konačnu odgovornost za upravljanje.
Ovo dijelom može objasniti značajnu nepovezanost između različitih izraelskih i zapadnih procjena izraelske vojne kampanje danas. Za mnoge Izraelce, kampanja u Gazi je imala značajan uspjeh, s obzirom na napredak postignut u razbijanju Hamasove infrastrukture. Za mnoge zapadne posmatrače, s druge strane, rat je uglavnom bio neuspješan zbog izvanrednih razaranja koje je napravio u Gazi. Ali dva pitanja – dobrobit stanovnika Gaze i uništenje Hamasa – u osnovi su isprepletena. Ako Izrael želi zadržati ono što je Netanyahu nazvao “sveopćom sigurnosnom odgovornošću” Gaze, mora također preuzeti odgovornost za dobrobit Gaze. Na kraju, ako želi da Swords of Iron bude uspješan, Izrael mora riješiti ne samo svojih 3.000 i 30.000 problema, već i svojih 3,5 miliona.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)