GEOPOLITIKA
Evo kako slijedeći predsjednik može transformirati Obamin
iranski sporazum u nešto vrijedno spomena
Piše: Ray Takeyh, thebosniatimes.ba
Za vrijeme predsjedničke kampanje, Donald Trump je često
odbacivao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA), nuklearni sporazum
potpisan između SAD-a i Irana. Njegova kritika, iako nejasna, bila je realna.
JCPOA je odobrio previše kapaciteta za obogaćivanje urana, klauzule o prestanku
važenja su prekratke, a ponudio je suviše velikodušno ukidanje sankcija. Povrh
toga, Bijela kuća se upustila u svoj format trgovanja na veliko, pa je izdašno
platila oslobađanje talaca.
Teško je zamisliti kako oprezna iranska politika može
koegzistirati s JCPOA-om u današnjem obliku. Sadašnja politika se treba izdići
iznad kontrole naoružanja i istaknuti načine naglašavanja teokratskog režima
države te zauzdati svoje ambicije na Bliskom istoku. Buduća Trumpova
administracija sada ima priliku razviti baš tako sveobuhvatnu politiku prema
Iranu.
Pošto JCPOA nije sporazum kojeg je senat ratificirao, nije
ograničen ni jednom administracijom. Važno je istaći da je Predstavnički dom
zapravo odbio sporazum, a podržalo ga je 56 američkih senatora zajedno s
opozicijom. Trumpova administracija tako može poništiti JCPOA jednostavno ga
proglasivši poništenim. Ipak, ovo bi također impliciralo spremnost na
pregovaranje uspješnijeg sporazuma.
Zato bi nova administracija razboritije definirala pravila
kontrole naoružanja. Tokom sprovođenja svog faličnog sporazuma, tim
predsjednika Baracka Obame odstupio je od mnogih njegovih standarda, i vrijeme
je da se vrate čestiti principi kao osnova svakog novog sporazuma. Ovo znači da
domen nuklearnog programa Islamske Republike mora biti definiran nacionalnim
potrebama. Ukoliko naftom bogati Iran ne ovisi o nuklearnoj energiji, ovo bi u
najboljem slučaju značilo skroman i simboličan program. Obamina administracija je također zataškala
prošle nuklearne prijestupe Irana, budući da Islamska republika nije ni
obznanila svoje prethodne eskperimente s tehnologijom nuklearnog oružja. Ovaj
problem se sada mora kategorično riješiti, a od Irana se očekuje da otkrije
svoje prethodno neobjavljene aktivnosti nabavke i rada na uređajima za
aktivaciju. Budući da je jedino kredibilno sredstvo za postupanje u skladu sa
svakim sporazumom kontrole naoružanja omogućavanje inspektorima neometan
pristup svim mjestima i naučnicima, iranska nuklearna inspekcija bi trebala
biti „svuda, stalno“ što se kosi sa kontroliranim pristupom iz JCPOA koji se
oslanja na iransku suradnju. I konačno, balistički projektili koji su važan
aspekt svakog programa o nuklearnom oružju moraju biti dio bilo kojeg
sporazuma.
Kao što je već spomenuto, ovi principi nisu novina. Bili su
politika Obamine administracije iz prvog mandata i službeni stav tzv. P5+1
grupe (Kina, Francuska, Rusija, Njemačka i UK) koja je vršila pregovore s
Iranom. Tako bi Trumpov tim prosto zatražio od svojih međunarodnih partnera da
prihvate racionalan koncept koji su sami jednom odobrili – i od kojih se
odmakao Obamin tim iz drugog mandata tražeći samo sporazum i dobit.
Ipak, revidiranje JCPOA dodatnim sporazumom će zahtijevati
vješt i udružen menadžment. Trump može
profitirati od činjenice da će evropske države biti spremne na pozitivan
početak s novom administracijom. Štaviše, jedna pozitivna okolnost toplijeg
odnosa između Washingtona i Moskve koju Trump želi vidjeti mogla bi biti Rusija
koja u takvim pregovorima možda igra konstruktivniju ulogu.
Diplomatija novoizabranog predsjednika također se može
okoristiti kredibilnom prijetnjom sile protiv Irana. Imajući u vidu njegove
molbe i uvažavanje prema mulama, niko u Teheranu nije ozbiljno shvatio Obaminu
tvrdnju da su sve opcije u igri. Administracija je silno željela sporazum i bila
tako nesklona prinudnim mjerama da su iranske vođe bile svjesne svog imuniteta
na svake vojne reperkusije. Mogu li igrati na isti ulog u Trumpovoj
administraciji? Naglasak novoizabranog predsjednika na obnovu američke moći i
povremeno nepredvidivo ponašanje možda su već uznemirili vladajuće vjerske vođe
u Iranu.
Historijska svjedočanstva su jasna oko mogućih posljedica.
2003. Islamska Republika je suspendirala sve svoje nuklearne aktivnosti iz straha
da će ohrabrena administracija Georgea W. Busha, svježa iz invazije na Irak
strategijom „šoka i strahopoštovanja“, krenuti na Iran. Mule su osjetljive na
moć, a ne laskanja, te će vjerovatno razmisliti dvaput prije nego se upuste u
sukob s ratobornom administracijom.
Trump i njegovi savjetnici mogli bi biti razumni i ne
ograničavati se na sporazume o naoružanju, ali i fokusirati na uznemiravanje
Irana kući i na Bliskom istoku. Uz obnovljene nuklearne pregovore,
republikanska Bijela kuća i kongres trebali bi surađivati na rigoroznom režimu sankcija
koji bi još jednom udaljio Iran iz svjetske ekonomije. Prošlo iskustvo je
pokazalo moć SAD-a u isključivanju Irana iz međunarodnih finansijskih tržišta i
mreže globalnog bankarstva. Ako Iran opet ne bude sposoban finansirati svoju
trgovinu i efikasno prodavati svoju naftu, bit će uskraćen sredstava za
pokrivanje domaćih troškova i državnih avantura.
SAD također ne bi trbele biti stidljive oko podržavanja
opozicijskih pokreta i zahtijevanja demokratske promjene u Iranu. Od protesta
na ljeto 2009., Islamska Republika koristi represiju i obećanja bolje ekonomije
kako bi umirila potišten i obespravljen narod. Iran veoma podsjeća na Sovjetski
savez iz 1970-ih: arogantna, birokratska država koja svoju moć opravdava
ideologijom na koju niko ne nasjeda. Sam sistem priziva nestabilnost jer
njegova korupcija, unutrašnje intrige i stalne čistke reflektiraju vladu koja
nije u stanju sačuvati svoj kadar ili građane na prikladan način. Preopterećene
iranske sigurnosne službe možda se mogu nositi s povremenim demonstracijama,
ali ne mogu ugasiti navalu stalnih
protesta.
Zadatak SAD-a je uporno slabiti ekonomiju Irana, globalno ga
izloirati, i napraviti mjesta za opozicijske sile. Što više režim Islamske Republike
slabi, bolji su izgledi za snage u državi koje misle drugačije. Imajući u vidu
snagu retorike, nova Trumpova administracija trebala bi posvetiti znatan napor
u delegitimiziranju Islamske Republike naglašavajući njenu represiju, korupciju
njenih elita i ogromna sredstva koja se troše na finansiranje diktatora poput
Bashara Al-Assada i terorističkih organizacija poput Hezbollaha. Iranska
Republika ne želi da joj trupe izginu u Siriji niti svoj novac potrošiti na
arapske radikale. Neumorno vršeći pritisak na Iran na svim frontovima, ne samo
nuklearnom, buduća Trumpova administracija možda je još u mogućnosti gurnuti
zemlji naprijed ka reformi kod kuće i umjerenosti u vanjskim poslovima. Takva
bi iranska politika bila vrijedna spomena.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)