Nakon više od četiri mjeseca sukoba, izraelsku kampanju odmazde protiv Hamasa karakterizira obrazac ratnih zločina i kršenja međunarodnog prava. Izraelsko opravdanje za svoj rat u Gazi je eliminacija Hamasa, koji je odgovoran za užasne zločine počinjene tokom njegovog napada 7. oktobra na Izrael: ubijeno je 1.139 ljudi, uglavnom izraelskih civila; hiljade više ranjenih; još nepoznat broj žena i djevojaka koje su bile izložene seksualnom nasilju; i 240 ljudi uzetih za taoce, od kojih mnoge još uvijek drži Hamas.
Kao odgovor, Izrael je nasilno raselio Palestince, nametnuvši uvjete koji su stotine hiljada ljudi ostavili bez osnovnih ljudskih potrepština. Izvodila je neselektivne, nesrazmjerne i direktne napade na civile i „civilne objekte“, kao što su škole i bolnice. Ubijeno je oko 28.000 Palestinaca, većinom žena i djece. Ogromni dijelovi Gaze su usitnjeni; petina njegove infrastrukture i većina njegovih domova su sada oštećeni ili uništeni, ostavljajući regiju uglavnom nenastanjivom. Izrael je uveo produženu blokadu, uskraćujući Palestincima adekvatnu hranu, vodu za piće, gorivo, pristup internetu, sklonište i medicinsku njegu: akcija koja se svodi na kolektivnu kaznu. Zatvara Gazane u nehumanim i ponižavajućim uslovima, a Izrael priznaje da su neki od pritvorenih već umrli. U međuvremenu, na Zapadnoj obali, nasilje izraelskih snaga i doseljenika nad Palestincima je značajno poraslo.
Sjedinjene Države i mnoge zapadne zemlje podržale su Izrael, pružajući vojnu pomoć, protiveći se pozivima na prekid vatre u Ujedinjenim narodima, zaustavljajući finansiranje Agencije UN-a za pomoć i rad koja služi palestinskim izbjeglicama, i odbacujući južnoafrički slučaj genocida protiv Izraela u Međunarodni sud pravde (ICJ), iako se pokolj nastavlja.
Današnje diplomatsko saučesništvo u katastrofalnoj krizi ljudskih prava i humanitarnoj krizi u Gazi kulminacija je višegodišnje erozije međunarodne vladavine prava i globalnog sistema ljudskih prava. Takav raspad je ozbiljno počeo nakon 11. septembra, kada su Sjedinjene Države krenule u svoj “rat protiv terorizma”, kampanju koja je normalizirala ideju da je sve dozvoljeno u potrazi za “teroristima.” Da bi pokrenuo svoj rat u Gazi, Izrael se zadužuje etos, strategija i taktika iz tog okvira, čineći to uz podršku Sjedinjenih Država.
Kao da su teške moralne lekcije Holokausta, Drugog svjetskog rata, gotovo zaboravljene, a s njima i sama srž višedecenijskog principa “Nikad više”: njegova apsolutna univerzalnost, ideja koju štiti svi ili niko od nas. Ovaj raspad, tako očigledan u uništenju Gaze i odgovoru Zapada na nju, signalizira kraj poretka zasnovanog na pravilima i početak nove ere.
DOBA UNIVERZALNOSTI
Univerzalnost, princip da smo svi mi, bez izuzetka, jednako obdareni ljudskim pravima, bez obzira ko smo i gdje živimo, leži u srcu međunarodnog sistema ljudskih prava. Bio je to temelj Konvencije o genocidu i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, obje usvojene 1948. godine, i nastavile su da informišu o novim sredstvima odgovornosti tokom godina, uključujući Međunarodni krivični sud osnovan 2002. Decenijama je ta pravna infrastruktura pomagala osigurati da države poštuju svoje obaveze u pogledu ljudskih prava. On je globalno definirao pokrete za ljudska prava i podržao najveća dostignuća u oblasti ljudskih prava dvadesetog veka.
Kritičar ovog sistema mogao bi tvrditi da su države samo na glasu govorile o univerzalnosti. Dvadeseto stoljeće obiluje primjerima neuspjeha u očuvanju jednakog dostojanstva svih: nasilje nad onima koji se zalažu za dekolonizaciju, Vijetnamski rat, genocidi u Kambodži i Ruandi, ratovi koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije i još mnogo toga. Svi ovi događaji svjedoče o međunarodnom sistemu ukorijenjenom više u sistemskoj nejednakosti i diskriminaciji nego u univerzalnosti. S dobrim razlogom, moglo bi se tvrditi da univerzalnost nikada nije primijenjena na Palestince, koji su, kako je to izrazio palestinsko-američki naučnik Edward Said, umjesto toga, od 1948. godine, “žrtve žrtava, izbjeglice izbjeglica”.
Ipak, sudbina univerzalnosti nije u rukama onih koji je izdaju. Umjesto toga, kao višegodišnji ambiciozan projekt za čovječanstvo, njegova moć počiva, prije svega, u njenom neprekidnom proglašavanju i njegovoj upornoj odbrani. Tokom dvadesetog veka, princip univerzalnosti imao je bezbroj prepreka, ali sveobuhvatni pravac je bio ka njegovom proglašenju, afirmaciji i odbrani. To se, međutim, promijenilo u ranim godinama dvadeset prvog vijeka, sa pokretanjem „rata protiv terorizma“ nakon tragičnih događaja 11. septembra.
SKIDANJE RUKAVICA
U posljednjih 20 godina, doktrinu i metode “rata protiv terorizma” su usvajale ili oponašale vlade širom svijeta. Raspoređeni su da prošire domet i opseg državnih mjera “samoodbrane” i da, uz najmanju suzdržanost, progone sve ljude ili vlasti za koje se smatra da opravdavaju labavo definiranu, ali široko primijenjenu oznaku “terorističke prijetnje”.
Izuzetan broj civilnih ubistava u Gazi počinjenih u ime samoodbrane i borbe protiv terorizma logična je posljedica tog okvira, koji je izopačio i gotovo urušio međunarodno pravo i, zajedno s njim, princip univerzalnosti.
Američki zračni napadi u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Somaliji i Siriji doveli su do masovnih civilnih žrtava. Neizostavno bi američka vojska tvrdila da je poduzela potrebne korake da zaštiti civile. Ali nije dalo malo objašnjenja o tome kako je tačno razlikovalo civile od boraca i zašto je, ako se pravilno razlikuje, toliko civila ubijeno.
Kao da su teške moralne lekcije Holokausta, Drugog svjetskog rata, gotovo zaboravljene.
Tokom posljednjih 20 godina, vlade širom svijeta usvojile su slične metode. U Siriji su ruska nemilosrdna bombardovanja civilne infrastrukture dovela do hiljada smrtnih slučajeva civila. Ipak, u slučajevima koje je dokumentovao Amnesty International, ruske vlasti su tvrdile da njihove oružane snage gađaju “terorističke” mete, čak i kada su uništavale bolnice, škole i pijace. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. također je opravdana lažnim spominjanjem samoodbrane i izuzecima od zabrane upotrebe sile. Njegovi neselektivni napadi doveli su do hiljada civilnih žrtava, usred sve većeg broja dokaza o zločinima po međunarodnom pravu, kao što su mučenje, deportacija i prisilno premještanje, seksualno nasilje i protivzakonita ubistva. Kina se također pozvala na “borbu protiv terorizma” kako bi opravdala svoje rasprostranjeno obračunavanje sa Ujgurima, Kazahstanima i drugim pretežno muslimanskim etničkim manjinama u Xinjiangu, što je rezultiralo zločinima protiv čovječnosti.
Izraelsko masovno bombardovanje Gaze ima korijene koji sežu dublje u historiju od dugotrajnog “rata protiv terorizma”, uključujući protjerivanje oko 750.000 Palestinaca iz njihovih domova 1948. godine, što je postalo poznato kao nakba ili katastrofa. Ali to je ujedno i temeljna manifestacija erozije međunarodnog prava iz dvadeset prvog vijeka u kojoj se poštivalo malo ili nimalo ograničenja koja je postavio sistem nakon Drugog svjetskog rata: ni ona u Povelji UN-a, u međunarodnim ljudskim pravima zakon, ili čak pod Konvencijom o genocidu, kako tvrdi Južna Afrika.
GDJE JE OTVORENOST?
Neposredno nakon 7. oktobra, zapadne vlade osudile su Hamasove zločine i izrazile bezuslovnu podršku Izraelu, što je razumljiv i predvidljiv odgovor na užas nanet stanovništvu bliskog saveznika. Ali trebali su promijeniti svoju retoriku kada je postalo jasno, kao što se to brzo dogodilo, da je izraelsko bombardiranje Gaze ubilo hiljade civila. Sve vlade, posebno one koje imaju utjecaj na Izrael, trebale su nedvosmisleno i javno osuditi nezakonite radnje Izraela i pozvati na prekid vatre, na povratak svih talaca i na odgovornost za ratne zločine i druga kršenja na obje strane.
Nije se desilo. U prva dva mjeseca rata, Bidenova administracija je u velikoj mjeri umanjila značaj gubitaka života u Gazi. Nije uspjela osuditi nemilosrdno izraelsko bombardiranje i razornu opsadu. Nije priznao kontekst izraelsko-palestinskog sukoba, uključujući 56 godina izraelske vojne okupacije, i umjesto toga se prihvatio izraelskog okvira za borbu protiv terorizma.
I kako se rat nastavljao, Bidenova administracija branila je izraelsku taktiku. Ponavljao je neke od neprovjerenih i kasnije odbačenih izraelskih tvrdnji o zločinima Hamasa. Iako su Sjedinjene Države na kraju postale glasnije po pitanju zaštite palestinskih civila, odbile su javno podržati ključne korake koji bi pomogli u spašavanju njihovih života. Umjesto toga, Sjedinjene Države su u UN-u stavile veto na rezolucije Vijeća sigurnosti koje pozivaju na humanitarne pauze u ratu. Tek 22. decembra je dopustio, uz suzdržanost, Vijeću sigurnosti da usvoji kompromisnu rezoluciju koja poziva na “hitne korake kako bi se odmah omogućio siguran i nesmetan i proširen humanitarni pristup” Gazi i “uslovi za održivi prekid neprijateljstava”. Nikada se javno nije pozabavila zaustavljanjem svojih transfera oružja Izraelu.
Nekoliko dana nakon presude ICJ-a i njegovih poziva na privremene mjere za sprječavanje genocida u Gazi, Sjedinjene Države i niz drugih zapadnih vlada otkazale su finansiranje UN-ove Agencije za pomoć i rad, koja pruža spas ljudima u Gazi. Ta odluka ne zanemaruje samo evidentne rizike genocida; služi da ih pojača i ubrza. Status supersile Sjedinjenih Država i njihov utjecaj na Izrael znači da je Washington u jedinstvenoj poziciji da promijeni stvarnost na terenu u Gazi. Više od bilo koje druge zemlje, Sjedinjene Države mogu spriječiti svog bliskog saveznika da nastavi da čini zločine. Ali do sada je odlučila da to ne učini.
Ovaj obrazac ponašanja ima veliku cijenu. Kao što je jedan diplomata G-7 rekao: „Definitivno smo izgubili bitku na globalnom jugu. Sav posao koji smo uradili sa Globalnim Jugom (preko Ukrajine) je izgubljen. … Zaboravite na pravila, zaboravite na svjetski poredak. Nikada nas više neće slušati.”
PROMJENA ERA
Iako su postojale probe za događaje u Gazi koji su pokazali ekstremno nepoštivanje međunarodnog prava, rat bi tamo mogao nagovijestiti da je zavjesa. Rizik od genocida, težina počinjenih kršenja i slabašna opravdanja izabranih zvaničnika u zapadnim demokratijama upozoravaju na promjenu epoha. Poredak zasnovan na pravilima koji je upravljao međunarodnim poslovima od kraja Drugog svjetskog rata je na izlasku i možda neće biti povratka.
Posljedice ovog napuštanja su previše očigledne: više nestabilnosti, više agresije, više sukoba i više patnje. Jedina kontrola nasilja bit će više nasilja. Kraj poretka zasnovanog na pravilima također će donijeti širenje i opipljiv bijes u svim slojevima društva, u svim krajevima svijeta, osim među onima koji su pozicionirani da ubiru sve zaprljane nagrade koje se mogu izvući iz međunarodnog sistema koji se raspada.
Ali mogu se preduzeti koraci da se izbjegne ovaj najgori scenario. Oni počinju trenutnim prekidom svih vojnih operacija Izraela i Hamasa, trenutnim oslobađanjem svih preostalih civilnih talaca koje je Hamas zatočio i svih Palestinaca koje je Izrael nezakonito zatočio, te ukidanjem opsade Gaze. Privremene mjere ICJ-a za sprječavanje genocida u Gazi moraju se u potpunosti provesti.
Izrael i njegov najveći pobornik, Sjedinjene Države, moraju prihvatiti da je navedeni vojni cilj uništenja Hamasa izazvao ogromne troškove za živote civila i infrastrukturu, što se vjerovatno ne može opravdati međunarodnim pravom. Sada je važnije nego ikad da tužilac Međunarodnog krivičnog suda djeluje odlučno na podizanju optužnica za zločine koje su počinile sve strane u sukobu.
Ni historijski problemi ni dugoročni izgledi za mir na Bliskom istoku, a vjerovatno i šire, ne mogu se rješavati bez međunarodnog i inkluzivnog procesa koji specificira demontažu izraelskog sistema aparthejda i omogućava zaštitu sigurnosti i prava svih populacija .
Bolna sjećanja na nepravde, nedavne i davne, mogu pomoći u spašavanju života danas, kao i u budućnosti, u Izraelu, na palestinskim teritorijama i šire. Međutim, taj proces mora početi odmah, jer vrijeme ističe. Ako se istorija zaista ponavlja, kao što nam se često govori, onda bi trebalo da se smatramo dobro upozorenim. Uz univerzalnu primjenu međunarodnog prava vjerovatno u samrtnim mukama i ništa što tek treba zauzeti osim brutalističkih nacionalnih interesa i čiste pohlepe, široko rasprostranjeni bijes može biti, i bit će, iskorišten od strane mnogih koji su spremni da podstaknu još širu nestabilnost na još većem globalnoj skali.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)