ANALITIKA
Denuklearizacija Irana. Povratak Rusije. Strah
među Arapima. Prijeteći skepticizam Izraela
Piše: Hajrudin Somun,thebosniatimes.ba
Povratak otpisanih u geopolitičku igru
U svemu što se događalo na Srednjem Istoku u posljednjih nekoliko decenija, a
posebno od „arapskog proljeća“ 2011., koje se iz masovnog socijalnog bunta
protiv autoritarnih vlasti izvitoperilo u svoj antipod – tzv. Islamsku državu
Iraka i Levanta (ISIL), nije se mogla zaobići politička, ideološka, pa i vojna
uloga Irana. Islamskoj Republici su, međutim, tek u ljeto 2015., poslije
sklapanja sporazuma o njenom nuklearnom programu s pet svjetskih sila na kojima
počiva međunarodna politika, ponovo otvorena vrata regionalne scene. Nuklearni deal
s Iranom, sam po sebi, mogao je da doprinese smirivanju tenzija i regionalnoj
sigurnosti, pa ga je tako, s više ili
manje odobravanja, prihvatila većina arapskih zemalja i Turska, ali su ga
Saudijska Arabija i Izrael odbacili i prihvatili kao prijetnju vlastitom
postojanju.
Još
daleko od normalizacije odnosa, međutim, strateški saudijski i izraelski
saveznik Sjedinjene Američke Države prihvatile su Iran ne samo kao aktera
zbivanja na Srednjem Istoku nego i kao diplomatskog partnera u tom regionu. Već
duboko involviranom u sirijski rat, ali do prošlog ljeta ignoriranom kao
neprijateljska strana, Iranu je ponuđena stolica za pregovaračkim stolom u
Ženevi. U sve široj međunarodnoj koaliciji borbe protiv novoga smrtonosnog
virusa terorizma koji se širi svijetom prevlađuje uvjerenje da je ISIL veće zlo
od režima predsjednika Bašara al-Asada, na što je na svoj način i iz svoga
nacionalnog i ideološkog diskursa iransko vodstvo odranije upozoravalo, a regionalni
akteri, poput Saudijske Arabije i Turske, ignorirali. Nad sirijskim frontom, nakon
kolebanja oko eventualne kopnene intervencije, već je djelovala NATO-ova
avijacija; pojavila se i ruska, prvi put poslije hladnog rata. Sjedinjene Američke
Države i Ruska Federacija prvi put su poslije više decenija i zaoštrenih odnosa
zbog ukrajinske krize uspostavile nad nebom Srednjeg Istoka čak i
komunikacijsku liniju kako bi se izbjegla međusobna konfrontacija.
Nepromišljenim turskim izazovom Rusije, demonstriranim obaranjem njenoga
borbenog aviona iznad granice sa Sirijom, cijeli Srednji Istok je na prelasku
iz 2015. u 2016. godinu bio doveden na ivicu općeg rata. Administracija
američkog predsjednika Baracka Obame bila je suočena s političkom i vojnom
penetracijom Rusije u region u kome je praktično nije bilo od propasti
Sovjetskog saveza, odumiranja panarapskog nacionalizma i pojave Islamske
revolucije u Iranu. Tako je postala relativna i teza o pomjeranju interesa SAD-a
s ovog regiona na Istočnu Aziju. Poremećaji na tržištu nafte također su
spriječili SAD da smanji političko i vojno prisustvo u području Perzijskog
zaliva.
Pogrešno je, međutim, što se sve to novonastalo stanje na Srednjem Istoku,
i svi sukobi od Sirije do Jemena, pa čak i palestinsko-izraelski kompleks kao
njihov prauzrok, svode, često i isključivo, na sektaške obračune između sunita
i šiita, većinskoga i manjinskog pravca islamske vjere. Sirijski rat i ISIL
uzimaju se kao povod i mjera te podjele koja se proteže izvan Srednjeg Istoka
na sve prostore nastanjene muslimanima, „od Indonezije do Bosne“, kako je
pokretač i prvi vođa iranske revolucije imam Homeini posmatrao svijet islama.
Polazi se od premise da su sunitske arapske zemlje i Turska ugrožene od
šiitskog Irana. Takvo pojednostavljeno shvaćanje posebno se proširilo poslije
povratka Irana u poslove regiona nakon ukidanja sankcija koje su ga držale u
izolaciji zbog spornoga nuklearnog programa. Kao što su nekad istočni prostori
Bliskog Istoka[1] nazivani „plodnim polumjesecom“, tako se
posljednjih nekoliko godina, samo iz izmijenjenog rakursa, javlja novi
geopolitički termin „šiitski polumjesec“. „Prema saudijskim posmatračima“, piše
Osman Softić, „ISIL predstavlja neku vrstu tampon zone ili štita protiv tzv. šiitskog
polumjeseca, koji se proteže od Herata u zapadnom Afganistanu, Irana, Iraka,
Sirije i Libanona, a na čiju je opasnost svojevremeno prvi ukazao jordanski
kralj Abdullah, čime je na suptilan način najavio kreiranje otpora širenju
iranskog uticaja.“[2] Jordan se još jednom, čemu sam lično
svjedočio, na tako „suptilan“ način angažirao kada je arapski svijet trebalo
suprotstaviti Islamskoj revoluciji u Iranu u prvoj godini poslije njenog
uspjeha. Kralj Husein, otac Abdullahov, dobio je zadatak od zapadnih saveznika
i štićenika da nagovori iračkog predsjednika Sadama Huseina da krene u rat
protiv Irana, pa je zajedno s njim, suprotno međunarodnim uzusima, u septembru
1980. obišao prve kilometre okupirane iranske teritorije.
Neosporno je da je svijet islama od svojih početaka bio podijeljen na ta
dva pravca, sunitski i šiitski, koji su u prvim vjekovima širenja nove vjere i
njenog procvata imali centre oprečne današnjim – sunitski u Abasidskom halifatu
u Bagdadu, a šiitski u Fatimidskom halifatu iz Kaira. „Taj raskol“, piše Amin
Maluf, „koji vuče korene iz VII veka i jednog sukoba u Poslanikovoj porodici,
nikad nije prestao da izaziva žestoke borbe među muslimanima.“[3] Istina je da su se i tadašnje sile koje
su pokretale krstaške ratove koristile sektaškim podjelama među muslimanima,
kao što će se događati i u narednim vjekovima, sve do dvadesetprvoga. Prema
mišljenju profesora i akademika Esada Durakovića „…u prvi mah se čini kako na
Bliskom Istoku ratuju države gdje ima mnoštvo milicija i vojnih formacija, ali
u samoj biti stvari prepoznatljiv je, generalno, sukob šiitskih i sunitskih
frakcija u svim njihovim varijantama. To je jedan opći ideološki okvir za
aktualne antagonizme.“[4] Podjele u islamu, ondašnje i ovdašnje,
na sunite i šiite, i njihove razne mezhebe i varijante, i ja vidim kao
ideološki okvir za očuvanje, najprije, vlastitoga političkog sistema i granica,
ali su u njegovoj biti dublje namjere i ambicije gospodarenja i dominacije,
veće ili manje sile, u ovome ili onome regionalnom ili čak globalnom
geopolitičkom prostoru, uz duhovnu potporu ove ili one religije ili ideologije.
Na
Srednjem Istoku se i danas, u tim širim okvirima, radi prvenstveno o
geopolitičkom pomjeranju težišta i obračuna, a možda i skorom regionalnom
preustroju granica, koji može nastati na ruševinama Sirije i Iraka. Sastavljaju
se i rastavljaju regionalni savezi i koalicije, u koje na jednoj strani ulaze
Iran i Sirija, na drugoj Turska, Katar i Saudijska Arabija, ali svaka iz svojih
interesa koji su iznad sektaških. Krenuvši svojom avijacijom na Jemen u martu
2015., saudijski dvor je obznanio koaliciju kako bi pridobio međunarodnu
podršku za bombardiranje susjedne zemlje. Pri tome je načinjen presedan u
svijetu islama – nekolicina arapskih zemalja, naime, pristala je da uđe u
isključivo arapsku muslimansku koaliciju koja je napala jednu muslimansku
arapsku zemlju. Epitet šire muslimanske koalicije oduzeo joj je Pakistan, čiji
parlament nije odobrio vladi da se upušta u rat s muslimanskom zemljom. Iran, pak,
nastupa s drugačijih pozicija: ulazeći u Siriju kao njen glavni strateški i
vojni partner, ne vodi se očigledno ideološkim koliko interesnim razlozima.
Teško bi se moglo zamisliti da bi Iran to činio kako bi ideološki pomogao i
spasio Al-Asadov baasistički režim, koji je, iako nominalno pripada jednoj
šiitskoj varijanti, mnogo bliži musolinijevskom nacionalsocijalizmu. Na drugoj
strani, očigledno je kako nema ideologije u približavanju Saudijske Arabije i
Izraela, koji dapače guraju ustranu svoje ideološke razlike kako bi se
ujedinili oko otpora povratku Irana na regionalnu scenu.
“Zlatno doba” između tri vatre
Iran
je, kako u antičkome, tako i u modernom smislu, u kontinuitetu od Ahamenidskog
perzijskog carstva do Homenijevoga islamskog republikanskog sistema bio
geopolitička sila koja je ostavljala civilizacijski pečat na svim narodima koji
su joj pripadali ili imperijama koje su je pokušavale osvojiti. U tome
historijskom hodu Iran je češće uspijevao nego što nije da se nametne ostalim
regionalnim silama ili da očuva svoju nezavisnost i osobenost, bez obzira na to
koja je religija ili ideologija bila dominantna na njegovom tlu, od
Zaratustrine monoteističke filozofije do donašanje šiitske varijante islama.
Kao nekad s antičkom Grčkom, tako su kasnije islamizirani Perzijanci i
savremeni Iranci s Arapima na području Mezopotamije i zapadnim obalama
Perzijskog zaliva bili u neprekidnim sukobima. Arapi nisu nikad uspjeli da
osvoje Iranski plato, kao što to neće poći za rukom ni Osmanskom carstvu.
Islamu je trebalo skoro dva vijeka da prodre u sve krajeve Irana, iako je
arapska muslimanska vojska već nekoliko godina poslije smrti poslanika Muhammeda,
636. godine, porazila iransku sasanidsku dinastiju kod Kadisije, na jugu
današnjeg Iraka. Poslije trinaest i po vjekova irački predsjednik Sadam Husein
će 1980. rat protiv islamske iranske republike simbolično nazvati novom
Kadisijom.
Gledajući s tog stanovišta, i današnji Iran je dva puta od ustoličenja
republike i teokratskog sistema 1979. godine bio zapao u političku i ekonomsku
izolaciju, ali je, odupirući se pokušajima da služi interesima vanjskih sila,
očuvao politički sistem zasnovan na vlastitom viđenju islama. Prvi put to se
dogodilo u ratu s Irakom 1980.–1988., a drugi put zbog međunarodnih sankcija
nametnutih mu zbog razvoja vlastitih izvora atomske energije čiji je konačni
cilj bio, kako se smatralo izvan Irana, proizvodnja nuklearnog oružja.
Sporazumom postignutim 14. jula 2015. u Beču sa stalnim članicama Vijeća
sigurnosti i Njemačkom (P5+1) o ukidanju sankcija u zamjenu za ograničenja
njegove nuklearne aktivnosti, Iranu je omogućeno da stvori pretpostavke za
ekonomski oporavak i reintegraciju u globalnu zajednicu. Sporazum je postignut
kada su se stekli obostrani uslovi, unutrašnji iranski i vanjskopolitički.
U
Iranu je stanovništvo bilo iscrpljeno sankcijama i izolacijom od svijeta. Iran
posjeduje druga prirodna bogatstva osim nafte, a njegova ekonomija je „mnogo
više diverzivna od Saudijske Arabije ili bilo kojeg drugog proizvođača u
regionu“.[5] Posebno je, međutim, embargo na
izvoz nafte poslije 2012. nanio velike gubitke toj ekonomiji. Prije embarga GDP
je bio prosječno 3,8 posto, a 2012.–2013. pao je na 1,9 posto. Proizvodnja
nafte, koja čini 80 posto iranskog izvoza, pala je sa 2,5 miliona barela u
2011. na milion u 2015. Bilateralna trgovina sa zemljama Evropske unije
smanjena je sa 28 milijardi dolara u 2011. na 12,8 milijardi u 2014. godini.
Privredni razvoj, oslonjen najviše na prihode
od nafte, gotovo je zaustavljen i zaostajao je za regionom. Prema stručnim
analizama, čak je tehnologija eksploatacije iranske nafte zaostala za napretkom
zalivskih zemlja u tom pogledu bar za dvanaest godina koliko su trajali
nuklearni pregovori s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA).
Nezadovoljstvo masa iskazano u nemirima 2009. godine, najvećim poslije
uspostavljanja islamske republike, bilo je motivirano koliko zahtjevima za
reformu sistema i ljudskih prava, toliko i padom životnog standarda i
osiromašenjem zemlje zbog sankcija. Zbog takvog stanja vodstvo zemlje
prihvatilo je kompromis s međunarodnom zajednicom, kao što je učinilo i s
Irakom 1988., poslije osam godina rata koji je na drugi način bio privredno
iscrpio zemlju i odnio stotine hiljada ljudskih života. Iako se i to događa u
autoritarnim sistemima, od manjeg značaja je pretpostavka da je iransko
rukovodstvo odugovlačilo nuklearne pregovore kako bi ojačalo teokratski sistem
vlasti, kao što je navodno iz istih razloga odugovlačilo sklapanje mira s
Irakom.
Nuklearni deal“, međutim, ne bi se mogao postići da administracija
vodeće zapadne sile, SAD-a, nije odustala od gledanja na Iran kao na jednu od
svjetskih „osovina zla“. Za razliku od svojih prethodnika, predsjednik Barack
Obama se uvjerio da se iranski teokratski sistem ne može slomiti silom ili
sankcijama. Shvativši da se bez involviranja Irana aktuelni sukobi na Srednjem Istoku
ne mogu zaustaviti i uspostaviti regionalna stabilnost, on je prvi pružio ruku
vlastima ajatolaha. Nije mu odmah uzvraćeno dok predsjednik Hasan Rohani nije
uspio uvjeriti vrhovnoga duhovnog lidera zemlje ajatolaha Hameneija da
nepopustljivost u nuklearnim pregovorima i otpor Americi nisu više u interesu
Irana. Slično se dogodilo 1988. kada je tadašnji predsjednik Rafsandžani uvjerio
imama Homeinija da odobri mirovni sporazum s Irakom.
Tek
kada je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) sredinom januara 2016.
potvrdila da je Iran ispunio sve obaveze iz nuklearnog sporazuma, SAD i Evropska
unija ukinuli su ekonomske sankcije Iranu. Proizvodnja iranske nafte je
udvostručena. Iako joj je cijena pala na svjetskom tržištu, prihodi od nafte bili
su dovoljni za prve korake oživljavanjea iranske ekonomije. Vlada u Teheranu
planirala je da u odnosu na 0,5 u prethodnoj godini privredni rast u 2016.
poraste na pet posto. Do sredine godine odmrznuto je 55 od obećanih 100
milijardi dolara iranskih sredstava u zapadnim bankama, a evropske firme,
prvenstveno njemačke, požurile su da šalju svoje ljude na iransko tržište. Zbog
drastičnih sankcija koje su Sjedinjene Države nametnule posljednjih nekoliko
godina ipak nisu otklonjene sve finansijske prepreke za poslovanje zemalja EU-a
s Iranom. Tako do mjeseca jula još nije započela realizacije narudžbe 118 aviona
Airbus, koji su se uzimali kao simboličan primjer naglog buma evropskog biznisa
s Iranom.
Konzervativni dio iranske politike i klera protivio
se nuklearnim pregovorima i kritikovao ih od samog početka, pa se tako držao i
kada su oni dovedeni do kraja, i poslije ukidanja sankcija. Kao ilustracija tom
otporu može da posluži jedan diplomatski detalj sa zasjedanja prošlogodišnje
Generalne skupštine UN-a, koji je u antireformskim medijima, čak i u iranskom parlamentu,
shvaćen kao izdaja revolucije. Toga 28. septembra „incident bez presedana u historiji
odnosa između postrevolucionarnog Irana i SAD-a se dogodio: ministar vanjskih
poslova Mohamad Džavad Zarif rukovao se s predsjednikom Barackom Obamom. To
rukovanje naišlo je na žestoku kritiku u Iranu, a neki konzervativci otišli su
tako daleko da su vrijeđali ministra“.[6] Predsjednik Hasan Rohani je izbjegao
neposredan susret s Obamom, ali je njegovo miroljubivo intonirano istupanje u
UN-u shvaćeno u tim krugovima kao dodvoravanje Zapadu i Americi.
Kontakte
sa Zapadom, dakle, a posebno otvaranje političkog dijaloga sa SAD-om,
konzervativni članovi Savjeta čuvara revolucije, Savjeta eksperata i Parlamenta
vide kao opasnost po sistem i ugrožavanje svoje uloge očuvanja zavjeta imama
Homeinija koji je u Americi vidio glavnog neprijatelja Islamske revolucije. Ti
krugovi imaju snažno zaleđe u Revolucionarnoj gardi (IRGC), čijih više od
stotinu hiljada naoružanih članova, basidža, predstavlja alternativu regularnoj
iranskoj armiji, od koje su bolje opremljeni i trenirani. Specijalna policija
IRGC-a, pasdarani, sprečava prodor zapadnog morala i kulture u iransko društvo.
Komandni vrh IRGC-a, većinom iz siromašnih porodica i s odlikovanjima iz rata s
Irakom, postao je ne samo snažna ideološka brana bilo kakvim reformama sistema
nego i moćan privredni faktor obogaćen izvođenjem vojnih i razvojnih projekata.
U junu je ajatolah Hamenei imenovao generalmajora IRGC-a Hoseina Bagerija
zapovjednikom svih oružanih formacija zemlje. On je zamijenio generala Hasana
Firuzabadija, zagovornika nuklearnog sporazuma, što se tumači kao namjera
vrhovnog lidera da se „može ponovo vezati sa Zapadom ekonomski, dok će se kod
kuće držati dokaza da će Iran ostati istinski privržen revolucionarnom duhu“.[7]
Reformisti, koji se nalaze s druge strane oštro podijeljenog spektra
iranskoga političkog i vjerskog establišmenta, imaju radikalno krilo, koje je
desetkovano u pobuni 2009. godine, i umjereno, koje je nastavilo da se zalaže
za demokratizaciju društva i otvaranje zemlje prema svijetu. Umjereni
reformisti su na posljednjim izborima, prošlog marta, pobijedili u Teheranu i
većim urbanim sredinama i tako stekli snažniji glas u iranskom parlamentu i vladi.
Njih predvodi predsjednik Rohani, koji se svakodnevno suočava s otvorenom
kritikom ili skrivenim aktivnostima konzervativaca da potkopaju njegovu
poziciju kako ne bi dobio drugi mandat na narednim predsjedničkim izborima.
Rohani vjerovatno pretjeruje kada kaže da s ukidanjem sankcija nastupa „zlatno
doba Irana“, ali ga treba shvatiti u smislu teškog zadatka koji je sam sebi
postavio na početku prvog mandata.
I u
odnosima SAD-a s Iranom nakon nuklearnog sporazuma konotacija na mandate može
imati značaja. Obama je u prvom mandatu pružao ruku pomirenja Iranu, što se
među američkim konzervativcima shvaćalo gotovo kao poniženje za jednog
američkog predsjednika, a u drugome je nuklearne pregovore doveo do sporazuma.
Pri tome je u državnom sekretaru Johnu Kerryju imao dobrog saradnika. Iako je u
pripremi nuklearnog deala imala vodeću ulogu, Kerryjeva prethodnica, Hillary
Clinton nije bila naklonjena mirenju s Iranom i pod snažnim je uticajem
proizraelskog lobija u tom pogledu. Ona se sprema da postane američkom predsjednicom,
pa se može pretpostaviti da se neće tako zdušno kao Obama zalagati za punu
implementaciju ukidanja sankcija Iranu. Ističući da nuklearni sporazum ima
mnogo protivnika, kako u Iranu, tako i u Izraelu i među nekim državama
Perzijskog zaliva, ekspert za Srednji Istok Oliver Meier dodaje: „Ima ih dosta
i u SAD-u, i to nije samo predsjednički kandidat Trump. Puno ih je i u
američkom Kongresu, koji kažu da ne bi trebalo vjerovati Iranu.“[8] Ni iransko vodstvo ne vjeruju mnogo u
dobre namjere SAD-a prema njihovom sistemu, sumnjajući da se iza nuklearnog
sporazuma skriva namjera njegove transformacije. Vrhovni lider ajatolah Hamenei
pred kraj nuklearnih pregovora je rekao: „Mi smo dali saglasnost da se
pregovara samo o nuklearnom pitanju, iz jasnih i utvrđenih razloga. Pregovarači
se dobro drže na toj areni, ali mi nećemo s Amerikancima razgovarati o drugim
poljima.“[9]
Morfologija
historijskog razlaza
S druge strane Perzijskog zaliva saudijska
monarhija erodira po logici svoga zaostalog feudalnog sistema, koji je i do
sada opstao zahvaljujući bogatstvu stečenom od nafte i ulozi koju su mu SAD i
ostali zapadni petrolejski konzumenti namijenili kao čuvaru naftnih izvora i
njenih tranzitnih puteva. Tako se Saudijska Arabija decenijama opirala
pokušajima naserističkoga ili baasističkog arapskog nacionalizma da je podrije
iznutra, ali je posljednjih nekoliko godina do temelja uzdrmana socijalnim
pobunama po okolnim arapskim zemljama i virusom islamističkog terorizma.
Al-Kaida, pa konačno i tzv. ISIL, potekli su iz saudijskog vehabizma,[10] ali se oni kao bumerang danas vraćaju
svojim izvorima. Zbog opasnosti po režim, koja se nadvila nad njim, na
saudijskom dvoru početkom 2015. prevladala je radikalna ekipa prinčeva koja je,
umjesto da se obračuna s Al-Kaidom i terorističkim grupacijama koje su iz nje
proizišle, zaoštrila odnose s Iranom. Kao prvi korak svoje militantnosti mladi
sinovi i nećaci kralja Salmana preduzeli su zračnu invaziju na Jemen.
Opravdanje za miješanje u unutrašnje jemenske sukobe oni su našli u opasnosti
koja iz Irana prijeti toj zemlji, kao i drugim arapskim područjima od Sirije do
juga Arabije.
Savremenom ispoljavanju konstantne napetosti u
odnosima Saudijske Arabije i arapskog istoka s Iranom značajno doprinose
njihove etničke, civilizacijske, socijalne i kulturne razlike koje su s vremenom
prerasle u različite doktrinarne obrasce islama. Daleka manifestacija tih
razlika odražava se i na odnose među muslimanskim zajednicama daleko izvan
Srednjeg Istoka, uključujući Balkan i Bosnu i Hercegovinu, koje Saudijska
Arabija i Iran nastoje privući u sferu svoga ideološkog, a u krajnjem cilju i
političkog uticaja.
S vremenom
su dva islamska doktrinarna pravca, sunizam i šiizam, poprimala civilizacijske
razlike s jedne i druge strane Perzijskog zaliva i postajali zvanične
ideologije vladajućih dinastija ili plemenskih šeikata. Slično se, iako u
drukčijim okolnostima, događalo na evropskom Zapadu između kršćanskog
katoličanstva i protestantizma. Iako se ti procesi poklapaju vremenski po
okrutnosti ratova i sukoba evropskih monarhija koje su osvajale nove prostore u
ime jedne ili druge kršćanske crkve, ali u sličnome društvenom i kulturnom
okruženju, između Iranaca i njihovih susjeda Arapa upravo su civilizacijske
razlike bile drastične. Tako su u periodu od 17. do 20. vijeka vladari
safavidskih i kadžarskih dinastija bili mecene književnosti i drugih grana
umjetnosti, u palače pozivali evropske renesansne slikare da im ukrašavaju dvorane
i obučavaju iranske studente. Usred Isfahana su se održavali šampionati u polo
igrama čijim je pobjednicima šah uručivao pehare. Za to vrijeme na Arabijskom
poluotoku islamska civilizacija tonula je u dekadenciju iz koje se nikad nije
izvukla. Krajem 17. vijeka pojavio se vehabizam, „redukucionistička sektaška
verzija interpretacije islama“, nazvana po plemenskom klanu Muhameda ibn
Abdul-Vehaba, koji se udružio s drugim plemenskim vođom iz provincije Nedžd
Muhamedom ibn Saudom, dalekim pretkom savremenih saudijskih monarha. Njihov zajednički
plan bio je da osvoje cijelu Arabiju, prvi kao vrhovni sudija, kadija, a drugi
kao vladar, hakim.
Među
pravovjernim muslimanima cijelog svijeta, pa i Balkana i Bosne i Hercegovine, o
vehabizmu se malo znalo, ali su uprošćenoj negativnoj slici o tome pokretu
posebno doprinosile priče koje su kružile u džamijama i vjerskom odgoju o
njihovom skrnavljenju grobova porodice i prvih sljedbenika poslanika Muhammeda.
O vehabizmu i njegovim pristalicama, međutim, pogotovo poslije pojave i širenja
njegovoga radikalnog terorističkog krila oličenog u pokretu Al-Kaida i
njujorškog 11. septembra 2001., čiji su vinovnici većinom rođeni Saudijci,
napisano je brdo knjiga. Ali pojave se i neki stari dokumenti koji još više
bace negativne svjetlosti na taj pokret. Takva je petotomna historija Arabije,
koju je 1920. napisao turski historičar Ajub Sabri Paša.[11] Da bi vehabije s klanom Al-Sauda osvojili Meku, Medinu i cijelu Arabiju,
preduzimali su u više mahova, od 1802. do 1926., masakre nad Arabljanima koji
im se nisu htjeli pridružiti. Znali su da sabljama pobiju po nekoliko stotina
beduina i njihovih porodica i da im tijela ostave nepokopana, izložena
životinjama, a po nalogu svojih vođa da iz džamija pokupe i bace sve knjige;
nepismeni banditi cijepali su i kopije Kur’ana ne znajući da je to najsvetija
knjiga muslimana. U mjestu Taifu sokaci su bili zakrčeni pobacanim vjerskim
knjigama.
Koristeći se njihovom primitivnošću i neznanjem, vehabije i Ibn-Saudov
klan su siromašne beduine lako privlačili svojim idejama o čišćenju islama od
svega što liči na predislamsko društvo. Pri tome im je to olakšavala i
geografska izolacija središta Arabije od promjena u njenoj okolini, ali se
zapravo radilo, kao i danas, o sprečavanju prodora bilo kakvih novih ideja među
nepismene podanike. Za razliku od Irana, gdje je uz povremene zastoje poštovana
tradicija i zastupan racionalizam u doktrinarnim pitanjima, ili Turske, gdje je
kemalizam razdvajanjem državnih od vjerskih poslova doprinio usponu te zemlje
iz zaostalih društvenih i ekonomskih odnosa, ili Egipta, u kome su se javljali
prvi reformistički islamski pokreti, vehabizam je zatvarao put prodoru u arabijska
društva bilo kakvih pozitivnih dostignuća savremene civilizacije. Naprotiv,
arabijski muslimani iscrpljivali su se u plemenskim borbama koje su trajale sve
dok se 1920-ih godina klan Al-Sauda nije učvrstio u Meki i Medini i pobijedio
rivalsku hašemitsku lozu. Obje te loze i njihova plemena bili su suniti.
Hašemitski se vođa Šerif al-Husein, pradjed današnjeg jordanskog kralja Abdullaha,
priklonio Britancima u posljednjim bitkama protiv Osmanskog carstva, a
Abdulaziz al-Saud, poznatiji kao Ibn Saud i pradjed današnjeg kralja Salmana,
proglasio kraljem Saudijske Arabije.
Tokom
20. vijeka saudijska monarhija održala se zahvaljujući takvom
političko-ideološkom ustrojstvu, kao i svojem energetskom bogatstvu kojim je
stekla i osigurala strateški značaj u politici Zapada na Srednjem Istoku. Među
muslimanima, posebno onim sunitskog pravca, prihvaćena je u ulozi „čuvara dviju
svetinja“, kako glasi i zvanična titula njenog kralja, Hadimu-šerifejn, pod
kojima se podrazumijevaju Meka i Medina. Saudijski dvor je izdržao i nekoliko
pokušaja udara iz arapskog okruženja. Rat koji je Egipat 1960-ih vodio u Jemenu
lako se mogao proširiti i na Saudijsku Arabiju. Iz Južnog Jemena, gdje se bio
instalirao prosovjetski režim, pokušano je osvajanja Meke, u što je bio uključen
i režim Sadama Huseina. Pri Sadamovoj invaziji Kuvajta, 1990., saudijska
monarhija finansirala je desecima milijardi dolara američki koalicijski rat
protiv Iraka prvenstveno da bi se zaštitila od mogućeg narednog udara na svoju
krunu sa sjevera.
Od Islamske
revolucije 1979. godine Iran se kao prva nearapska država svrstava u
potencijalne i geografski neposredne opasnosti po saudijsku monarhiju. Dok je u
Teheranu također stolovala monarhija, koja je uz to bila drugi važan stup
američke i zapadne politike na Srednjem Istoku, za saudijski dvor opasnost
opstanka dolazila je od naserističkoga arapskog socijalizma, sovjetskog
komunizma ili sadamovskog baasizma.
Tek
tada, dakle, kada je imam Homeini otpremio šaha Rezu Pahlavija u izgnanstvo i
utvrdio svoju vlast vrhovnoga duhovnog, jurističkog i državnog autoriteta, Velajete-fakiha,
za saudijski dvor u prvi plan izbija šiitski karakter iranske vlasti, nasuprot
njegovome vrhovnom sunitskom autoritetu čuvara Meke i Medine. U odsustvu čak i
prekidu njegovih odnosa sa SAD-om, Iran za Saudijsku Arabiju postaje još veća
prijetnja, jer se političkom faktoru dodaje i ideološki, i to u formi simbioze
vjere i politike jačoj nego u sistemima pod sunitskom vlašću. Ideološki faktor,
shvaćen u širem smislu od religioznoga, s pobjedom Islamske revolucije u Iranu u
odnosima ovih dviju zemalja poprima dimenziju koja je čak iznad civilizacijske,
etničke i vjerske: to je socijalna, još više revolucionarna dimenzija. Za
Homeinijev Iran svaka monarhija je antiislamska, ali ne antišiitska kakvom se
predstavlja saudijska monarhija. Saudijski vehabizam je konzervativan pogled na
islam i društvo, dakle, i antiislamski, tumači se u Teheranu. Šiitske duhovne
vođe i mislioci smatraju da islamska društva treba da izražavaju i brane prava
siromašnih, obespravljenih i potlačenih naroda, mustaazafina, a socijalne teze nekih od njih, poput Ali
Šariatija, malo su se razlikovale od socijalističkih. „Iran je već nekoliko
decenija poznat“, reći će to drugim riječima Osman Softić, „kao revolucionarna
država koja se zalaže za promjenu statusa quo u regionu i svijetu uopće. Za
razliku od Irana, Saudijska Arabija je kontrarevolucionarna država. Zbog toga
je suprotstavljena svim vrstama ideologije koje su opredijeljene za promjenu statusa
quo.“[12]
Na
tim višedimenzionalnim osnovama proteklih nekoliko decenija između Saudijske
Arabije i Irana nadvijaju se netrpeljivost, optužbe za miješanje u unutrašnje
poslove i rivalstvo, što ih u nekim situacijama dovodi do ivice oružanog
konflikta, a u nekima do pomirenja, pa i savezništva. Hodočašće u Meku i Medinu
bio je jedan od poligona sukoba, od 1987. kada je u demonstracijama iranskih
hadžija poginulo tri stotine, do 2015. kada ih je u stampedu stradalo oko 700.
Rasprava o suverenitetu nad dva zalivska otoka doprinosila je povećanoj
napetosti i prijetnji blokiranjem tranzita nafte kroz tjesnac Hormuz. Na kraju
prve decenije, posebno poslije okončanja Iračko-iranskog rata i osjetnog
smanjenja propagande iransko-šiitske varijante islama, došlo je do smirivanja
napetosti između dvije zemlje. Povodom iračke invazije Kuvajta, 1990., Iran je
optužio režim Sadama Husena i članicama GCC-a (Zalivskog vijeća za saradnju) predlagao
sklapanje sigurnosne alijanse. U vrijeme mandata iranskog predsjednika Muhamada
Hatamija dvije zemlje su 2001. potpisale sigurnosni sporazum.
Od
američko-britanske invazije Iraka 2003., a posebno nakon 2007. godine, u
Saudijskoj Arabiji i zemljama Zaliva, međutim, ponovo raste otpor ideološkom
širenju iranske islamske revolucije, čime se prikriva zabrinutost za opstanak vlastitih
režima. Taj strah postaje sve opravdaniji kako se u Bagdadu učvršćuje
proiranska vlada kao posljedica pogrešne američke politike koja je tu arapsku
zemlju prosto bacila u ruke Irana. S „arapskim proljećem“ 2011., koje se u
Iranu tumači kao „islamsko buđenje“, i svrstavanjem Irana uz režim Bašara al-Asada
u Siriji dolazi do novog pogoršanja odnosa. Odjek „arapskog proljeća“ u
Bahreinu zamalo nije doveo do pada režima, koji je spasila intervencija
saudijske armije. Ona je tamo poslana da zaštiti dominaciju manjine, jedne
petine stanovništva sunitskog pravca nad obespravljenom šiitskom većinom.
Ponovo je opravdanje traženo u sprečavanju miješanja Irana u poslove Bahreina,
iako argumente za neposredno miješanje nisu mogle naći ni Sjedinjene Američke Države
koje u toj zalivskoj zemlji drže svoju Petu flotu, a odnedavno su i Britanci
otvorili svoju pomorsku bazu.
I u
vezi s unutrašnjim ratom u Jemenu, koji je Saudijska Arabija svojom avijacijom
rasplamsala u proljeće 2015., odmah je optužen Iran da vojno pomaže plemena
koja se istovremeno bore protiv prosaudijske vlade i arabijskog krila Al-Kaide.
Kad su Huti, najveće od tih plemena, sa svojim udarnim jedinicama, Ensarullah,
osvojili glavni jemenski grad Sanu, u Rijadu je to shvaćeno kao neposredna
prijetnja saudijskom dvoru, a i vrhovni vehabijski vjerski autoriteti su
pozivali Iran da „prestane napadati Saudijsku Arabiju.“ Ni u tom slučaju nije
nađen dokaz iranskoga direktnog miješanja, a posljednje lako naoružanje
iranskog porijekla stiglo je tim plemenima 2012. Ne može se osporiti želja
iranskog teokratskog vodstva, pa i poticanje manjinskih plemena i političkih
pokreta, pogotovo ako su im pripadnici šiitski muslimani, da se potkopaju
saudijski i drugi arabijski režimi, ali je drukčije kada se to čini
propagandnim i drugim sredstvima uobičajenim za sve druge ideologije i sisteme,
a drukčije kada se šalju trupe da spriječe takve namjere, kao što je bilo u
Bahreinu i Jemenu. Huti pripadaju zejdijskoj sekti, jemenskom ogranku širega
šiitskog shvaćanja i ispovijedanja islama, poput sirijskih alevita, ali su
vjerniji svome arapskom identitetu i arabijskoj tradiciji nego Iranu. I njihov
otpor saudijskoj politici očuvanja i nametanja feudalnih društvenih odnosa
putem vehabijske ideologije prvenstveno je socijalni. Kao i u Bahreinu,
„arapsko proljeće“ je u Jemenu iznevjereno, što zbog unutrašnjih podjela, što
vanjskog miješanja, a saudijskom vojnom intervencijom ta zemlja, u čijoj je
adenskoj luci djelovao jedan od prvih radničkih pokreta u arapskom svijetu,
ostala je da tavori u siromaštvu i političkim i plemenskim podjelama. Jedna od
popularnih parola široke narodne pobune u Jemenu 2011. bila je – „La sunna, la
šiija, vahda, vahda vatanijja“ – Ne sunizam, ne šiizam, nego nacionalno
jedinstvo, jedinstvo!
Iako
pripadnici šiizma čine najmanje deset posto od trideset miliona stanovnika
saudijske monarhije, a u njenim istočnim provincijama i četrdeset posto,
preuveličava se njihova privrženost iranskom modelu vlasti i uređenja
društvenih odnosa. Naprotiv, šiitske manjine u svim zemljama Arabije imale su
svoj put političkog otpora vlastima, a neke su se, poput jemenskih zejdija, i
doktrinarno razlikovale od šiitskih duhovnih centara u iranskom Komu ili
iračkom Nedžefu. Ni iranska revolucija nije u tom pogledu doprinijela njihovom
tješnjem vezivanju za te centre, već su produbljene podjele među šiitima
Arabijskog poluotoka na simpatizere i protivnike iranskog modela vlasti. Ne
samo o privrženosti iranskome duhovnom vodstvu i državi, nego i punoj
političkoj i finansijskoj zavisnosti može se govoriti samo u slučaju libanskog
Hezbollaha. Tako je i Bakir An-Nimr, šiitski aktivist zbog čijeg je smaknuća
početkom 2016. došlo do prekida diplomatskih odnosa Saudijske Arabije i Irana,
imao široku podršku ne samo među šiitima nego i siromašnim sunitima. On je
prije svega bio autentični Arbljanin koji se borio za političke i socijalne
reforme autokratskih monarhija i šeikata na zapadnoj strani Perzijskog zaliva.
Njegov šiizam pomogao mu je da svom otporu da dublji socijalni smisao, jer je,
kako kaže Karen Armstrong, „žudnja za pravdom u samoj srži šiitske pobožnosti“.[13]
Nove
mape, stari savezi i rivaliteti
Nuklearni deal s Iranom i ukidanje sankcija
dočekani su na Srednjem Istoku, SAD-u i u svijetu s pomiješanim reakcijama, od
krajnje negativnih do rezerviranih i pozitivnih. Među prvima su Izrael,
Saudijska Arabija, neke članice Zalivskog vijeća za saradnju (GCC), kao i
američki republikanci i proizraelski lobiji. Da se ne bi zamjerile SAD-u kao
strateškom savezniku, sve zalivske zemlje formalno su podržale sporazum na
samitu s predsjednikom Obamom aprila 2016. Saudijska Arabija i Bahrein, da su
mogli, ne bi nikako potpisali takvu izjavu, Ujedinjeni Arapski Emirati su
prešutjeli svoju neutralnost, Katar i Kuvajt uzdržanost, a Oman, koji je u
tradicionalno dobrim odnosima s Iranom, jedini je bio otvoreno zadovoljan.
Ne
mogavši spriječiti potpisivanje nuklearnog sporazuma i ukidanje sankcija Iranu,
saudijska monarhija se koristi svojom dominantnom pozicijom među zalivskim
zemljama i ekonomijom kako bi, ako ne spriječila, a ono bar otežala izlazak te
zemlje iz izolacije i njen ekonomski oporavak. Oborila je u Organizaciji
zemalja izvoznica nafte (OPEC) pokušaj stabilizacije cijena nafte nakon što
Iran nije pristao na smanjenje proizvodnje. Biznis u Dubaiju se žali na
povećane restrikcije zbog saudijskog pritiska na članice GCC-a da ograniče
poslovanje s Iranom. Ranije je Iran, čak i u vrijeme sankcija, Emiratima bio
treći trgovinski partner, poslije Kine i Indije, tako da se vjerovatno neće
povinovati saudijskom pritisku. „Oni (Saudijci) provode pritisak na Iran gdje
god su u stanju da to urade“, kaže za Bloomberg Shashank Joshi sa londonskog Royal
Services Inistituta, ali također dodaje da je „Iran već integriran u zalivski
ekonomski sistem, tako da mislim da Saudijska Arabija ne može ništa učiniti da
to ozbiljno razbije. Svjedoci smo kako postoji bitno neslaganje unutar GCC-a.“[14] Pokušaje sprečavanja dotoka investicija
u Iran Saudijci preduzimaju i u udaljenijim arapskim zemljama. Jordanu su kao
naknada za sprečavanje poslova s Iranom ponudili milijarde za investicije, ali
su Libanu uskratili obećanih tri milijarde dolara za nabavku naoružanja,
navodeći kao razlog rastući uticaj Hezbollaha, militantne libanske grupacije
koju pomaže Iran.
Uz poznati paranoični otpor svih izraelskih
vlada, a posebno aktuelnog premijera Benjamina Netanyahua iranskome nuklearnom
programu, ni stav saudijske monarhije nije daleko od takve formulacije.
Protivnici sporazuma smatraju da se njime samo odgađa, a ne zaustavlja iranski
hod ka sticanju nuklearnog naoružanja, koji čak ni Amerikanci neće moći
spriječiti da se nastavi kad istekne petnaest godina od zamrzavanja ili
redukcije obogaćivanja urana, na što se Iran obavezao. Potpisivanjem sporazuma,
također vjeruju oni, Iran ne prestaje da bude destabilizirajući faktor u
regionu, i da će to postati još više s ukidanjem sankcija i povećanim prihodima
od izvoza nafte.
Ministarstvo odbrane Izraela, koje je nedavno preuzeo bivši ministar
vanjskih poslova Avigdor Lieberman, otišlo je dotle da u zvaničnom saopćenju
poredi predsjednika Obamu s britanskim premijerom Nevilleom Chamberlainom, a
iranski nuklearni sporazum s Minhenskim sporazumom iz 1938. s Hitlerom, kojim
„nije spriječen Drugi svjetski rat i holokaust“. Bila je to reakcija na Obamin
sastanak u Pentagonu povodom prve godišnjice potpisivanja nuklearnog deala na
kojem je predsjednik SAD-a rekao da se taj sporazum odvija prema planu, i da
ima vojni i sigurnosni značaj, iako je Izrael „zemlja koja mu se najviše
protivi“.[15] Obama je bio vrlo precizan rekavši da „deal
radi tačno kao što smo rekli da će raditi“. Ako Iran više nije prijetnja, onda
se nameće konstatacija da nema razloga za trku u nuklearnom naoružanju na
Srednjem Istoku, iz čega opet proističe pitanje: šta će Izrael raditi sa
stotinama atomskih bombi za koje zapadni vojni izvori tvrde da ih ima i zašto
SAD ne bi prestao da podržava Izrael kao „jedini izuzetak“ sa spiska zemalja
potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT)? Izraelski
premijer Netanyahu i ministar odbrane Lieberman ispričali su se zbog poređenja
s Minhenskim sporazumom, što nije bio, prema riječima veterana izraelskog
liberalnog žurnalizma Akive Eldara, „samo šok“. „To je zemljotres“, kaže, jer
„izraelsko priznanje činjenice da Iran nema kapacitete za proizvodnju
nuklearnog oružja je nebo koje se stropoštava na kompletnu izraelsku odbrambenu
percepciju.“[16] A šta tek da kažu aktuelni vodeći ljudi
izraelske odbrane na Obamine riječi iz Hiroshime prošlog maja, kada je pozvao
„nacije poput moje vlastite koje posjeduju nuklearne stokove“ da „steknu
hrabrost kako bi izbjegle logiku straha i teže za svijetom bez njih“.
Predsjednik Obama je upro prstom na SAD, ali i na sve druge zemlje,
možda posebno na Izrael, jer je 2012. upravo zbog izraelskog pritiska odustao
od konferencije u Helsinkiju na kojoj je trebalo da se promovira Srednji Istok
bez nuklearnog oružja. Bez obzira na to, nuklearni sporazum s Iranom je samo
privremeno stišao, iako ne i zaustavio rasprave o mogućem nuklearnom rivalstvu
na Srednjem Istoku koje traje ne samo od početka iranskog nuklearnog programa
nego od vremena kad su nuklearno oružje razvili Indija i Pakistan, a pogotovo
Izrael. Izraelsko posjedovanje atomskog naoružanja izbjegava se, međutim,
dovoditi u vezu s iranskim dealom i tim ambicijama, kao da je ono
općeprihvaćena realnost. Od mogućih regionalnih zemalja koje se spominju u tom
smislu malo je vjerovatno da bi im se pridružila Turska, pogotovo što u Iranu
ne vidi neposrednu vojnu opasnost, kao ni Egipat kojem to ne bi bilo u interesu
iz istog razloga, iako je još 1950-ih i 1960-ih imao takve planove.
Drukčija je situacija sa Saudijskom Arabijom, koja i na tom planu nalazi
bliskost interesa s Izraelom. Početkom maja 2016. u vašingtonskom Institutu za
politiku Bliskog Istoka princ Turki al-Fejsal, bivši saudijski šef obavještajne
službe, nije krio odlučnost monarhije da se „budućim iranskim
neprijateljstvima“ suprotstavi nuklearnim naoružanjem. „Sve su opcije na
stolu“, rekao je, ne ostavljajući sumnju da će njegova zemlja učiniti sve da se
zaštiti, „uključujući stjecanje nuklearnog naoružanja, kako bi se suočila s
bilo kakvom eventualnošću koja bi mogla doći iz Irana“. S njim je tamo bio –
iako dvije zemlje nemaju diplomatske odnose – i izraelski general Yaakov
Amidror, bivši Netanyahuov savjetnik, koji je rekao: „U principu, Iranci mogu
nastaviti nuklearni put, što je egzistencijalna prijetnja za Izrael.“[17] Bez obzira na to što za to nema
finansijske, tehnološke i stručne mogućnosti u bliskoj budućnosti, Saudijska
Arabija ostaje, dakle, najvjerovatnija regionalna zemlja s nuklearnom opcijom jer
Saudijci u Iranu vide „nepomirljivog neprijatelja, ne samo kao vanjsku
prijetnju odlučnu da postigne regionalnu hegemoniju nego također i kao egzistencijalnu
opasnost s namjerom da se minira saudijska monarhija“.
S
takvom konstatacijom iz jedne analize Brookingsa lako se skrene prema mogućim
posljedicama povratka Irana na scenu Srednjeg Istoka, što mu je omogućenog
sklapanjem nuklearnog sporazuma i ukidanjem sankcija. Prva od takvih
posljedica, kojih se pribojavaju američki saveznici u regionu, a prije svih
Saudijska Arabija, jeste da je nuklearni deal s Iranom „dio regionalnog prestrojavanja
(realignment) nepovoljnog po tradicionalne partnere Amerike“. Neke vlade
Srednjeg Istoka, „naročito među sunitskim Arapima“, vide taj sporazum kao
„indikaciju da se SAD povlači ili u najmanju ruku reducira svoje vojno
prisustvo u regionu“. One se plaše „da bi SAD mogao prihvatiti istaknutu, čak
centralnu ulogu Irana, i skrenuti svoju lojalnost s ekskluzivnog fokusa na
tradicionalne arapske partnere prema balansiranom pristupu tim partnerima i
Iranu, u kojem bi Iran postao američki partner u promoviranju stabilnosti i
rješavanju konflikta“.[18] Iako njegova administracija čini velike
napore da suzbije takve strahove, ne zaboravlja se da je predsjednik Barack Obama
u široko citiranom dugom intervjuu za The Atlantic Magazine prošlog proljeća
rekao da Saudijci „moraju dijeliti“ (share) svoj region s Iranom.
Malo
je izgleda da će Obamina vjerovatna nasljednica Hillary Clinton biti sklona
prihvatiti Iran kao partnera, a pogotovo ako to bude Donald Trump, koji bi
mogao poništiti nuklearni sporazum. Za zaokret prema Iranu jedan od osnovnih
uslova bilo bi uspostavljanje diplomatskih odnosa prekinutih davne 1979. A to
opet teško dolazi u obzir dok se vrhovni iranski lider ajatolah Hamenei
suprotstavlja razgovorima s Amerikancima izvan kompleksa nuklearnog sporazuma i
sankcija koje još nisu u potpunosti ukinute. Clinton je pod snažnim uticajem
proizraelskog lobija i javno je rekla da će prvog radnog dana kada bude
izabrana za predsjednicu pozvati premijera Netanyahua da posjeti SAD. Ali je
nedavno Wikileaks također objelodanio njenu izjavu iz vremena dok je bila na
položaju državne tajnice kako su „saudijski dolari najveći finansijski izvor i
potpora sunitskim terorističkim organizacijama“.
Druga
je pretpostavka da će se nastaviti interesno sporazumijevanje između Saudijske
Arabije i Izraela zasnovano upravo na Iranu kao „zajedničkom neprijatelju“,
kako se kaže i u samom vrhu tih dviju država. Ako je suditi prema izjavi princa
Al-Turkija na spomenutom institutu u Washingtonu, uskoro bi to razumijevanje
moglo prerasti prešutnu formu. „Saradnja između arapskih zemalja i Izraela u
suočavanju s prijetnjama, bilo odakle da dolaze, i da li iz Irana, bit će bolje
utvrđena ako postoji mir između arapskih nacija i Izraela.“ Obje zemlje
povezuje otpor pružanju američke ruke pomirenja Iranu, čime se ne samo smanjuje
njihova uloga glavnih oslonaca politike SAD-a u regionu nego im se dodaje jedan
novi opasan rival. Obje, međutim, svoju sigurnost i opstanak sistema moraju i
dalje vezati za Sjedinjene Države, koje će, bez obzira na moguće modifikacije
američke politike, vršiti pritisak i na saudijsku monarhiju i na Izrael da
ublaže neprijateljstvo prema Iranu. S Iranom bi Saudijci mogli brže da poprave
odnose, vidjeli smo da su i ranije imali periode zategnutosti i pomirenja.
Između Izraela i Irana bilo bi to mnogo teže postići dok su postojeći sistemi
na vlasti, a oni su veoma čvrsti i stabilni, i veoma različitog odnosa prema
suštinskim problemima Srednjeg Istoka, posebno palestinskoga, da mi je teško spominjati,
a kamoli povjerovati u neke teze kako bi Iran i Izrael u današnjim okolnostima
mogli postati strateški saveznici na Srednjem Istoku. Ali i to je postojalo u ne
tako davnoj prošlosti.
Izvan
kompleksa odnosa Irana, Saudijske Arabije i Izraela, ali ne bez većega ili
manjeg njihovog involviranja i sučeljavanja interesa, rat u Siriji je političko
i vojno žarište koje nosi najviše neizvjesnosti i opasnosti po budućnost
cijelog regiona. Krajnji ishod sirijske krize mogao bi biti remake mape
Srednjeg Istoka kakva je, uz stvaranje izraelske države, poznata od propasti
Osmanske imperije i formiranja Republike Turske. Već desetak godina kolaju
dvije verzije novih mogućih granica; jedna čuvenoga britanskog orijentalista
Bernarda Lewisa, druga američkog pukovnika Ralpha Petersa, obojice s velikim
obavještajnim iskustvom. Ukratko,[19] na mapi iscrtanoj prema Lewisovoj
zamisli Turska bi jugoistok predala Kurdima, kojima bi pripao i sjever Iraka i
dio Irana. Iran bi izgubio najviše, Izrael dobio najviše, a Palestine nema čak
ni kao Zapadne obale. Amerikanac je blagonakloniji prema Iranu, ali Izrael
svodi na granice prije 1967., što je jedna od neostvarenih, a možda i
neostvarivih želja Baracka Obame. Obje mape predviđaju podjelu Iraka na tri
državice: Kurdistan, koji je de facto samostalan, poput Kosova; manjinsku
arapsko-sunitsku državu oko Bagdada i većinsku arapsko-šiitsku, koja već
funkcionira uz punu političku i vojnu podršku Irana. Takvu opciju podržavao je
u ratovima na Balkanu 1990-ih poznati medijator Richard Holbrooke, a bivši
ambasador SAD-a u Hrvatskoj Peter Galbraith razradio u posebnoj knjizi. Ni ja,
nažalost, ne vidim drukčiju budućnost današnjeg Iraka, uz napomenu da bi pri
tome etnički kurdski faktor i američki interesi u regionu imali veću snagu nego
sektaški.
Podjelu
Iraka bi po sistemu domina slijedilo rasparčavanje Sirije, o čemu su prije
godinu-dvije postojale i konkretne ideje. O njima se, međutim, više ne govori
jer većina involviranih regionalnih i svjetskih sila pokušava očuvati sirijski
teritorijalni integritet, pa čak i po cijenu privremenog opstanka postojećega
baasističkog režima koji je doveo zemlju do današnjeg tragičnog stanja.
Pojavile su se i zamisli o novoj podjeli Jemena. Pošto se našla pod kritikom
zapadnih saveznika, a još više u finansijskim teškoćama, Saudijska Arabija bi
mogla Sanu i sjever zemlje prepustiti Hutima, a na jugu formirati vazalsku
državu, koju bi čak učlanila u GCC i preko nje kontrolirala strateški tjesnac
Bab al-Mandab. Prije će biti da će militantni saudijski prinčevi nastaviti
tamošnji rat, optužujući i dalje Iran da ga potiče, jer „igrajući na iransku
kartu, dobit će javnu podršku članica GCC-a, a to što se uveliko preuveličava
uloga Irana, to njihovog kralja nije briga“.[20]
Koliko god bile involvirane druge zemlje, uključujući SAD, osovinski
saveznici u sirijskom ratu su ipak Iran i Ruska Federacija. Uz asistenciju
Iraka i Hizbulaha, oni čine i zajednički front odbrane Al-Asadovog režima, dok
su SAD, Turska, Saudijska Arabija, Katar i Izrael neposredno ili posredno vojno
angažirani na strani raznih opozicionih paravojnih grupacija. Jedino što je
svim nabrojanim zemljama i njihovim politikama zajedničko je manje ili više
iskreno a više retoričko neprijateljstvo prema tzv. Islamskoj državi Iraka i
Levanta (ISIL) formiranoj 2014. na teritoriji Iraka i Sirije. Za SAD je
eliminacija ISIL-a, posebno nakon učestalih terorističkih akcija po Evropi,
postao primarni cilj angažmana američke avijacije u Siriji. Turska i arapske
zemlje članice GCC-a uglavnom su retorički za rat protiv ISIL-a, ali su malo
učinile da se on slomi prije nego što je prerastao u fantomsku državu.
Rusko-iransko vojno savezništvo dostiglo je vrhunac 16. augusta 2016.
kada su tupoljevi 22M3 i suhoji Su-34 poletjeli iz iranske baze kod Hamedana da
bi bombardirali antiasadovske snage i ISIL u Siriji. Bilo je to prvi put da Islamska
Republika Iran odobri nekoj stranoj sili da upotrijebi njenu teritoriju za
vojne operacije. Iako odobrena od vrhovnog vođe Hameneija, ta akcija naišla je
na negodovanje konzervativnih članova iranskog parlamenta. Ona se opravdava
neophodnim učešćem Irana u ratu protiv terorizma „do njegove potpune propasti“,
kako je Ali Šamkani, sekretar iranskoga Vrhovnog nacionalnog vijeća za
sigurnost, rekao agenciji IRNA istog dana kada su ruski bombarderi poletjeli iz
Hamedana. Nabrajajući učesnike u tome ratu – Iran, Rusiju, Siriju i libanski Hezbollah
– on je istovremeno povukao geografsku liniju po kojoj Iran provodi svoju
stratešku ulogu na Srednjem Istoku. A rat u Siriji je već odavno isprika, i
izvanredna prilika za Rusiju da se vrati u taj region.
Kao
jedna od posljedica neuspjelog vojnog puča u Ankari 15. jula bilo je
približavanje Turske Iranu, čiji je politički vrh, uz ruskog predsjednika Vladimira
Putina, za razliku od uzdržanog reagiranja njenih zapadnih saveznika, iskazao
podršku predsjedniku Tayyipu Erdoganu kada se radilo o njegovoj ličnoj sudbini
i sudbini turske civilne vlasti. Erdoganovim susretom s Putinom u Sankt
Peterburgu izglađen je spor i ukinute su sankcije Rusije zbog obaranja njenog
vojnog aviona prošlog novembra, ali se u turskoj vladi pretjerivalo s ocjenom
da je nastao novi savez na sirijskom frontu između Rusije, Irana i Turske. Još
su velike razlike između Turske, s jedne, i Irana i Rusije, s druge strane, da
bi se moglo govoriti o nekom novom axisu (osovini). Erdogan bi morao iz temelja
mijenjati dosadašnju politiku u Siriji i zamjeriti se arapsko-sunitskom
savezniku Saudijskoj Arabiji. Strateška saradnja s Rusijom, ako bi
približavanje Iranu nakon nuklearnog sporazuma i bilo po volji Amerikanaca, bila
bi ozbiljan izazov NATO-u, a možda i njegovo napuštanje. Do toga, međutim,
zadugo neće doći. Na to ukazuje i puna normalizacija odnosa Turske s Izraelom,
na što se iz Teherana može gledati s rezervom.
Prije bi moglo doći do približavanja stavova o Siriji između SAD-a i
Irana na osnovu nalaženja političkog rješenja na liniji izjave iranskog
ministra vanjskih poslova Džavada Zarifa u Oslu da se „sirijska kriza može
riješiti samo političkim, a ne vojnim sredstvima“. On je također u e-mail
odgovoru reporterki Lauri Rozen sumirao iransku poziciju u pregovorima o
Siriji, koja nije bazirana „na individui“, što bi se moglo shvatiti da bi Iran
mogao žrtvovati Al-Asada ukoliko bi se njegovo prisutvo i interesi u Siriji
očuvali na drukčiji način. „Odgovor je da se fokusira na institucionalnoj
disperziji moći i budućem obliku vlasti, a kroz to ćete moći da reducirate ili
čak eliminirate centralnu ulogu bilo koje individue ili etniciteta.“[21]
Mnogo šta se, dakle, događalo ovog ljeta 2016. godine što je potvrđivalo
ili remetilo dosadašnje odnose na Srednjem Istoku. Iz najveće današnje krize,
sirijske, još se ne vidi izlaz. A u onoj najstarijoj, izraelsko-palestinskoj,
također nema rješenja koje bi bilo pravedno za Palestince, a sigurno za
Izraelce. Izraelska aktuelna vlast nastavlja okupaciju i naseljavanje palestinske
zemlje, pri čemu joj idu naruku sukobi u susjedstvu, kao i eventualna
fragmentacija regiona. Posljednje dvije-tri godine u izraelskoj javnosti se
podsjeća na takve ideje, na biblijske priče o Izraelu od Nila do Eufrata, a
posebno na plan Odeda Yinona o fragmentaciji regiona iz 1982. To je bio povod
izraelskom liberalnom historičaru Israelu Shahaku da Yinonovom planu posveti
vlastitu analizu u kojoj kaže: „Ideja da bi sve arapske zemlje morale da budu
razbijene, od Izraela, u male jedinice, pojavljuje se ponovo i ponovo u
izraelskom strateškom razmišljanju. Naprimjer, Zeev Schiff piše o tome što bi u
interesu Izraela bilo najbolje da se dogodi u Iraku: disolucija zemlje u
šiitsku i sunitsku državu i otcjepljenje kurdskog dijela.“[22]
Pored
uticaja regionalnih država te SAD-a i Rusije na zbivanja na Srednjem Istoku,
malo uticaja na to imaju evropske zemlje. Neke inicijative Evropske unije,
poput misije bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira da približi stavove
Izraelaca i Palestinaca propale su, a i novoj francuskoj inicijativi u tom
pravcu protive se Izraelci. Evropa je uglavnom zainteresirana za zbivanja na
Srednjem Istoku zbog sigurnosti na svojim južnim granicama, što posebno
iskazuje povodom izbjegličke krize, kao i radi ekonomske i trgovinske saradnje,
što je pokazala i nakon nuklearnog sporazuma s Iranom.
Na užem regionalnom prostoru Perzijskog
zaliva, u okviru spomenutih zbivanja ili izvan njih, nastavlja se rivalitet za
hegemoniju dviju najvećih i naftom najbogatijih zemalja, Saudijske Arabije i
Irana, od kojih je prva zapala u gotovo bezizlazne teškoće, a druga se izvukla
iz izolacije i nametnula kao nezaobilazan geopolitički faktor ne samo u području
Zaliva nego i cijelog Srednjeg Istoka. Kako je ideološka potka i jednoga i
drugog sistema islam, i to njegova dva krajnja pola, prirodno je što se
religija upošljava u njihove političke obračune i borbu za uticaj u regionu i
širem muslimanskom svijetu, kao što se svaki politički sistem služi i
ideologijom u borbi za vlast ili prevlast. I šiitski Iran se brani iznutra
širenjem svog uticaja među muslimanskim zajednicama koje pripadaju tom pravcu u
Siriji, Libanu, Jemenu i Arabiji, kao što se i sunitski saudijski dvor brani
svojom ulogom tradicionalnog čuvara islamskih svetinja u Meki i Medini,
predstavljajući se zastupnikom cijeloga sunitskog islama.
Indoktrinacija
mladih muslimana
S tih
pozicija Iran i Saudijska Arabija nastupaju u svijetu islama i održavaju veze s
muslimanskim manjinama u Evropi, na Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini. Dok
turska islamistička vlast vjeru i osmansko naslijeđe koristi da bi privukla
regionalne države u orbitu svoje nove politike i izvukla iz njih prije svega
ekonomsku korist, saudijska monarhija sistematski privlači muslimanske
zajednice u vehabizam, a Iranci putem kulturnih i naučnih institucija nastoje
objasniti prednosti svoje vladajuće interpretacije islama. S obzirom na to da
gotovo svi muslimani u BiH pripadaju sunitskom pravcu, Saudijska Arabija je u
odnosu na Iran u velikoj prednosti, jer za propagandne potrebe može da koristi
vjerske institucije, a posebno džamije kao tribine s kojih putem lokalnih imama
bliskih vehabizmu privlači pobožne Bošnjake svome tumačenju i praksi islama.
Provehabijski kler zaveo je punu kontrolu nad ne malim brojem zajednica
vjernika, ili džemata, u Bosni, srbijanskom Sandžaku, Albaniji i Kosovu, a u
Makedoniji je i silom izbacivao iz džamija predstavnike zvaničnih islamskih
institucija. Iz takvih krugova nije bilo teško mobilizirati radikalne
pristalice vehabizma za vojsku ISIL-a i vršenje terorističkih akcija.
Indoktrinacija mladih siromašnih muslimana vršena je i njihovim stipendiranjem
na saudijskim univerzitetima, s kojih su se vraćali i na razne načine uvjeravali
lokalne muslimane u prednosti vehabizma kao jedinog ispravnog ispoljavanja
vjerskih osjećanja i obaveza. Obrazovne institucije, čak i univerziteti, olako
su prihvaćali donacije iz islamističkih arapskih krugova i humanitarnih
organizacija, posebno saudijskih, otupljujući na taj način, u najmanju ruku,
kritički odnos prema krajnjem cilju donatora. I besplatno odvođenje mnogih
muslimana iz tih krajeva na hadž u Meku i Medinu koristilo se u propagandi
saudijskog shvaćanja ne samo islama nego i politike, a kako je jedna od obaveza
svakog pobožnog muslimana da obavi hodočašće u ta dva mjesta, za njega je to
važnije od politike njihovih „čuvara“.
O
fenomenu vehabizma, ranijoj dugogodišnjoj blagonaklonosti institucije Islamske
zajednice prema njegovom širenju u BiH, s jedne strane, i otporu propagandi i
indoktrinaciji dijela mladih muslimana BiH i regiona u duhu te redukcionističke
i nazadne interpretacije islama, s druge, u kojem je prednjačio akademski krug
oko sarajevskog Fakulteta islamskih nauka, vođene su duge i oštre rasprave i
ispisano je mnogo komentara i studija. Također je poznat negativan uticaj,
gotovo razarajući, koji su na stabilnost Bosne i Hercegovine imale ćelije
vehabizma u zemlji, ionako dovoljno podijeljenoj po političkim, etničkim i
ideološkim linijama. Za ovu priliku razmatranja reakcija i mogućih implikacija nuklearnog
sporazuma koje su vodeće svjetske sile i institucije sklopile s Iranom na
odnose te zemlje prema zbivanjima na Srednjem Istoku, posebno u užem području
Perzijskog zaliva, spomenut ću ipak još dva-tri elementa ne od neznatne
važnosti za percepciju i odnos politike Bosne i Hercegovine i njene javnosti
prema dva glavna faktora toga procesa, iranskome i saudijskome.
Bez
sumnje su rat protiv Bosne i Hercegovine i njen neposredni poratni period bili
prilika za širenje političkog i ideološkog uticaja na bošnjačku muslimansku
komponentu, a time i na cijelu zemlju, koji su na razne načine ispoljavali i
provodili Islamska Republika Iran i Saudijska Arabija. Pod snažnim pritiskom
SAD-a, koji je na Iran u to vrijeme gledao kao na važan izvor nestabilnosti i
terorizma, iransko vodstvo prihvatilo je s razumijevanjem argumente koje im je
u tom smislu iskazivalo vodstvo Bošnjaka – da njihov opstanak, kao i integritet
BiH uveliko zavise od američke podrške. Nakon toga prisustvo Irana u BiH
svedeno je na djelovanje kulturnih centara i Naučno-istraživačkog instituta Ibn
Sina, kao i publiciranje knjiga i časopisa poglavito historijskoga, kulturnog i
literarnog, a u manjoj mjeri propagandnoga i religioznog sadržaja. Prisustvo
Saudijske Arabije nastavljeno je, međutim, putem finansiranja vjerskih
institucija i džamija, uz pokušaje da se neke od njih smatraju
eksteritorijalnim vlasništvom te zemlje. Istovremeno je kapital iz saudijskih
banaka bio izdašno korišten za podizanje novih džamija i trgovačkih centara, uz
podršku vladajuće