Od invazije na Ukrajinu 2022. godine, Rusija je uspostavila duboke veze s Iranom. Moskva – koja se pridružila režimu sankcija Teheranu 2010-ih u nastojanju da ograniči svoj nuklearni program – počela je diplomatski štititi Islamsku Republiku i povećavati njena ulaganja u iransku ekonomiju. Teheran je zauzvrat pružio značajnu podršku na bojnom polju ruskoj vojsci, uključujući dronove. Oba događaja privukla su značajnu međunarodnu pažnju i izazvala širok bijes.
Ali Rusija istovremeno gradi još jedan niz odnosa koji, iako suptilniji, nisu ništa manje značajni. Moskva je u protekle dvije godine intenzivirala svoje veze sa „osovinom otpora“: mrežom iranskih partnera i zastupnika koja se proteže od Libana do Iraka. Ova osovina, koja uključuje Hamas, Hezbolah, jemenske Hute, te iračke i sirijske milicije, vjeruje da je u konfrontaciji s Izraelom i, prema tome, sa Sjedinjenim Državama. To je prirodni saveznik Kremlja.
Rat u Pojasu Gaze zadobio je novopronađenu podršku osovine i potaknuo je na vojnu akciju protiv američkih trupa, izraelskih snaga i međunarodnog brodarstva. Time je Rusiji dao nove šanse da oslabi Sjedinjene Države i saveznike Sjedinjenih Država. Moskva je iskoristila ove prilike. Nakon 7. oktobra, Rusija je pojačala svoju diplomatsku podršku Hamasu i Hutima, braneći njihove akcije pred Ujedinjenim narodima i okrivljujući njihove napade na Sjedinjene Države. Pružila je tehničku i logističku pomoć za osovinu dok je napadala izraelske vojnike. A postoje i zabrinjavajući znakovi da bi Rusija mogla omogućiti Hezbolahu u potencijalnoj konfrontaciji s Izraelom, možda kroz sofisticirani elektronski rat.
Moskva nije lutkar koji kontrolira osovinu, a njeni napori da podstakne članove mreže na dalji pritisak na Sjedinjene Države bit će odmjereni. Rusija želi da održi veze sa arapskim zemljama u Persijskom zalivu, kao i sa Izraelom, i stoga ne može sebi priuštiti da ponudi neograničenu podršku grupama povezanim sa Iranom. Ali Rusija će i dalje podsticati svoju osovinu, ohrabrujući svoje antiameričke planove i radeći na tome da svoje napade učini efikasnijim. Washington će stoga morati odgovoriti sopstvenim intenzivnim naporima da se suprotstavi ovom uticaju. Sjedinjene Države moraju posebno pokušati okončati rat u Gazi. Takođe se mora više truditi da smiri tenzije širom Bliskog istoka. A Washington treba gurnuti treće strane, posebno svoje arapske saveznike, da potkopaju partnerstvo između Rusije i osovine otpora. U suprotnom bi Rusija, Iran i prijatelji dvije države mogli smanjiti moć Sjedinjenih Država u cijelom regionu.
NEPRIJATELJ MOG NEPRIJATELJA
Rusko angažiranje na osovini otpora nije nova pojava. Dvije strane imaju političke kontakte dugi niz godina. Delegacije Hamasa, na primjer, posjećuju Moskvu od 2006. Ruska vojska radi s milicijama koje podržava Iran otkako je Moskva počela svoju vojnu intervenciju u sirijskom građanskom ratu 2015. godine, tokom kojeg je Rusija koordinirala svoje operacije s Hezbolahom. Tokom te godine Moskva je takođe uspostavila kontakte sa Iračkim narodnim mobilizacionim snagama, krovnom organizacijom koja okuplja milicije koje podržava Iran u Iraku. U isto vrijeme, Iran, Irak, Rusija i Sirija stvorili su četverostrani obavještajni centar za koordinaciju borbe protiv Islamske države (ili ISIS-a), što je označilo početak razmjene obavještajnih podataka između Rusije i PMF-a (iako je razmjena bila ograničena i imao mali efekat).
U početku je Moskva izbegavala da tim grupama pruži sistemsku sigurnosnu pomoć. Ali nakon invazije na Ukrajinu, Rusija je odbacila dio ovog opreza. Kako je ruska vojska fokusirala svoje resurse na Putinov gambit u Ukrajini, Moskva je prepustila nekoliko ključnih pozicija u centralnoj i istočnoj Siriji milicijama koje podržava Iran i Hezbolahu. Prema izvještajima Reutersa, Rusija je također pojačala razmjenu obavještajnih podataka s milicijama koje podržava Iran i snabdjevala Hezbolah protivbrodskim projektilima preko Sirije. Osim toga, dala je zeleno svjetlo Iranu da unaprijedi sirijsku protivzračnu odbranu. Takva podrška je pružila veliki poticaj operativnim sposobnostima ovih grupa, omogućavajući im da s povećanom učestalošću i preciznošću ciljaju američke interese u istočnoj Siriji.
Za osovinu je rusko pokroviteljstvo došlo u savršenom trenutku. Nakon ubistva osnivača mreže, iranskog generala Kasema Sulejmanija 2020. godine, osovina je počela da se postepeno decentralizira, dajući svojim članovima povećanu autonomiju u traženju međunarodnih partnerstava. Gotovo svi su očekivali od Moskve intenzivirani angažman, nadajući se da će im priznanje Kremlja pružiti prednost na njihovim domaćim političkim terenima i, na kraju, pružiti sigurnosnu pomoć koja bi mogla upotpuniti podršku koju dobijaju od Irana. Ovaj domet je, zauzvrat, Rusiji dao širi izbor potencijalnih regionalnih saradnika. Decentralizacija je također učinila osovinu korisnijom za Moskvu tako što je mrežu učinila otpornijom — i stoga opasnom za Washington.
Nakon 7. oktobra, dosluh na bojnom polju između Rusije i osovine dostigao je još jedan nivo. Rusija je pojačala elektronsko ometanje iz svoje baze Khmeimim u zapadnoj Siriji, ometajući izraelski komercijalni zračni saobraćaj. Ruski piloti nastavili su svoje zračne patrole duž izraelsko-sirijske linije razgraničenja na Golanskoj visoravni, nakon jednogodišnje pauze. Prema iranskim novinama, Hezbolah je u januaru pogodio izraelsku zračnu kontrolnu bazu Meron protutenkovskim vođenim projektilima ruske proizvodnje, sugerirajući da Moskva možda usmjerava oružje toj militantnoj grupi. A američki zvaničnici su upozorili da bi paravojna kompanija Wagner—koju rusko Ministarstvo odbrane u procesu rasformiranja i rebrendiranja—mogla obezbijediti sisteme protivzračne odbrane Hezbolahu u narednim mjesecima.
Rusija je kombinirala ovo povećanje vojne pomoći sa više diplomatske i retoričke pomoći. Moskva je radila na preusmjeravanju međunarodne kritike Hamasa na Sjedinjene Države, tvrdeći da je Washington opasno monopolizirao mirovni proces i da je stoga odgovoran za ponovno izbijanje nasilja na Bliskom istoku. Moskva je također branila Hute nakon što je grupa pokrenula napade dronovima i projektilima na Izrael i međunarodne brodove u Crvenom moru. Ruske diplomate su okrivile Sjedinjene Države za nasilje Huta, tvrdeći da su napadi zaista izazvani onim što oni nazivaju izraelskim “pokoljem” u Gazi koji podržavaju SAD. Zajedno s Kinom, Rusija se uzdržala od rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja je pozvala Hute da prestanu s napadima na trgovačka i trgovačka plovila.
Odnos Rusije sa Hutima je, naravno, složen. Uzdržanost Moskve omogućila je usvajanje rezolucije, a neki od napada Huti nenamjerno su pogodili brodove koji su prevozili rusku naftu. Ukoliko napadi Huta dovedu do zatvaranja Sueckog kanala, preko kojeg Rusija šalje većinu svoje nafte u Indiju, troškovi moskovskog izvoza mogli bi postati previsoki. Ali Rusija je (neuspješno) pokušala ugurati nekoliko amandmana u prijedlog Vijeća sigurnosti koji bi odbili kritike Huta. Za sada, udari su nanijeli ograničenu ekonomsku štetu Rusiji. I Moskva vjerovatno pozdravlja poremećaj globalne trgovine. Iako bi to moglo izazvati inflaciju i nestašicu ponude, Rusija se nada da će te posljedice naštetiti zapadnim društvima iznad svih ostalih.
Kao rezultat toga, Moskva nije bila stidljiva u pomaganju Hutima. Rusija je krajem januara ugostila njihove predstavnike u svom ministarstvu inostranih poslova. Zauzvrat, zvaničnik Huta je obećao siguran prolaz za ruske i kineske brodove koji prolaze kroz Crveno more. Druge grupe osovina su takođe posetile Moskvu. Predstavnici Hamasa su dva puta putovali u glavni grad Rusije od 7. oktobra, gdje su uživali u prilici da se druže sa iranskim zvaničnicima.
Ruske akcije izazivaju zabrinutost zbog njene potencijalne uloge u širenju sukoba između Izraela i osovine, a posebno u sukobu između Izraela i Hezbolaha. Iako Rusija ne želi sveopći požar, koji bi vjerovatno zahvatio Siriju i ugrozio tamošnje ruske interese, vjerovatno će podržati Hezbolah ako dođe do rata. To bi moglo izazvati glavobolje izraelskim planerima odbrane, na primjer, intenziviranjem elektronskog ometanja, koje je Rusija već pojačala od 7. oktobra – ili najavom da “zatvara” zračni prostor Sirije. Rusija bi gotovo sigurno izbjegla da sama obara izraelske avione, ali ako Damask angažuje izraelske avione sa svojim arsenalom ruskih proturaketnih odbrambenih sistema, uz pomoć preciznih obavještajnih podataka i elektronskog ometanja iz Rusije, Moskva bi mogla zadržati vjerodostojno poricanje bilo kakvih incidenata iz toga.
PRITISAK KONKURENATA
Saradnja Moskve sa antiameričkim aktivizmom osovine neće biti neograničena. Rusija i dalje uvelike ulaže u svoje veze sa zaljevskim državama kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, koje su Kremlju pružile važne ekonomske koristi, ali imaju neprijateljski odnos prema članicama osovine. Rusija takođe želi da zadrži malo uljudnosti sa Izraelom, koji je domaćin značajnoj populaciji koja govori ruski i koji bi mogao da ponudi Ukrajini vojnu podršku u budućnosti. Saradnja ruske osovine takođe može biti ograničena činjenicom da, kratkoročno, dve strane imaju različite ciljeve. Kremlj vjerovatno želi da veže američke resurse na Bliskom istoku, dok sila osovine želi protjerati američke snage.
Ali ove prepreke neće spriječiti produbljivanje odnosa. Različiti akteri imaju koristi od uzajamne podrške; u februaru su, na primjer, ukrajinski vojni obavještajni zvaničnici tvrdili da su Rusi koji upravljaju iranskim bespilotnim letjelicama obučavani od strane zapovjednika Hezbolaha u Siriji. Rusiju i osovinu ujedinjuje njihov animozitet prema Sjedinjenim Državama, koje obje strane žele smanjiti na veličinu. I dugoročni ciljevi aktera su usklađeni: kada njen rat u Ukrajini dostigne manji intenzitet, Moskva takođe želi da Sjedinjene Države budu izbačene sa Bliskog istoka. Ruski zvaničnici pozdravili su nastojanje Iraka za povlačenje američkih trupa u toj zemlji i i dalje se rugaju američkom prisustvu u Siriji. Upozorili su da neće dozvoliti Sjedinjenim Državama da diktiraju planove za “dan poslije” u Gazi i široj regiji, sugerirajući da će Rusija pokušati baciti ključeve u sve nadolazeće diplomatske napore koji bi mirisali na američki uspjeh ili bi nastojali da bočno postaviti osu.
Za Sjedinjene Države, zaustavljanje ovih spletki neće biti lako. Washingtonu nedostaje direktna utjecaja i na Rusiju i na grupe otpora koje podržava Iran – na što ukazuje njegova nedavna loša iskustva u korištenju vojnih napada za odvraćanje od daljnjih napada Huta i iračkih milicija. Ali Washington može početi traženjem hitnog okončanja izraelskog rata u Gazi. Što duže rat traje, to će više priuštiti Rusiji umnožavanje puteva u leđa i imati koristi od sve snažnije osovine.
Rusija visoko cijeni zemlje Zaljeva kao ekonomske partnere i stoga može biti podložna njihovom pritisku.
Što je još važnije, Sjedinjene Države se mogu uključiti u ozbiljne diplomatske napore za rješavanje sukoba koji metastaziraju u regiji. Trenutni fokus Washingtona na slabljenje Irana i smanjenje njegove podrške osovini neće automatski poremetiti veze osovine s Rusijom. To zahtijeva obuzdavanje i slabljenje samih grupa, a da bi to učinile, Sjedinjene Države moraju ozbiljno ponovo da se angažuju sa zemljama u kojima djeluju grupe osovine kako bi ojačale svoje formalne državne strukture. Osovina ne bi bila toliko moćna da iračke, libanske i međunarodno priznate jemenske vlade nisu tako slabe i neorganizirane.
Konačno, Washington bi trebao ohrabriti treće strane da iskoriste svoju polugu s Moskvom kako bi minimizirali međusobnu pomoć između Kremlja i osovine. Budući da Rusija visoko cijeni zemlje Zaljeva kao ekonomske partnere, može biti podložna njihovom pritisku da smanji najzlobnije oblike svoje pomoći proiranskim grupama. Ove države su, trenutno, ujedinjene sa osovinom u svom ogorčenju zbog izraelske kampanje u Gazi, i stoga primjenu takvog pritiska nisu postavile kao prioritet. Ali kada se rat završi, Washingtonu će lakše dobiti podršku Zaljeva.
Američkim zvaničnicima, snažno nastojanje da se razbije partnerstvo između Rusije i osovine možda ne izgleda kao hitan zadatak. Washington je, uostalom, već zaokupljen zaustavljanjem ruskih napora da potčini Ukrajinu i direktno obuzdavanjem osovine (kao i nadmetanjem protiv Kine u Indo-Pacifiku). Ali realnost je da se Washington ne može nadati rješavanju jednog problema bez rješavanja drugog. Ruska invazija na Ukrajinu uvijek je bila globalna po svojoj namjeri i obimu, odražavajući želju Rusije da poništi postojeći međunarodni poredak. Njegovo pokroviteljstvo za osovinu otpora sastavni je dio te kampanje. Osovina teži ne samo izbacivanju Sjedinjenih Država sa Bliskog istoka, već i zadavanju konkretnog udarca zemlji koju vidi kao zlu, imperijalističku imperiju. Moskva ne pozdravlja remetilačke akcije osovine samo zato što odvlače pažnju od Ukrajine, a osovina nije proruska samo zato što Kremlj nudi pomoć. Umjesto toga, dva entiteta jedan na drugoga gledaju kao na saborce u širem nastojanju da oslabe dominaciju Zapada. Ako Vašington ozbiljno misli da poremeti planove svakog od njih, mora ih spriječiti da rade zajedno.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)