Za saudijskog prestolonasljednika Mohameda bin Salmana, rat u Gazi je stvorio poteškoću. Gazom vlada Hamas, islamistički pokret koji je saveznik i blisko koordinira s Iranom i njegovim opunomoćenicima, koji žele vidjeti uništenje kuće Saud. Ali s obzirom na to koliko je palestinska stvar popularna među saudijskim građanima, MBS mora stati uz Palestince, koji se širom arapskog i muslimanskog svijeta vide kao žrtve izraelske agresije i okupacije. Saudijska vlada želi ojačati svoju sigurnost i nada se da normalizacijom odnosa s Izraelom može uspostaviti sigurnosni savez sa Sjedinjenim Državama i regionalnim saveznicima Washingtona. Ali Rijad neće uspostaviti takve veze kada Izrael bombardira civile Gaze i odbija da prizna pravo Palestinaca na vlastitu državu.
Ipak, normalizacija nije bila, niti će biti jedini način da dinastija porodice Saud ojača svoj utjecaj. Režim također može zaštititi sebe i svoje interese izgradnjom snažnije ekonomije i promjenom domaće ideologije. U tom cilju, aktivno razvija nove sektore koji nisu vezani za naftu, kao što su turizam, rudarstvo, logistika, proizvodnja, tehnologija, finansije i transport. Također pomjera svoj izvor legitimiteta, koji je dugo počivao na odnosu monarhije prema fundamentalističkom tumačenju islama, opće poznatom kao vehabizam, i na njenoj ulozi čuvara najsvetijih islamskih mjesta. Sve više, monarhija umjesto toga nastoji legitimizirati svoju vladavinu predstavljajući se kao zaštitnica saudijskog naroda i promovirajući snažan osjećaj nacionalizma koji saudijske interese stavlja na prvo mjesto. Promjene koje rezultiraju obuhvataju gotovo svaki aspekt društva u zemlji, od pravnog i obrazovnog sistema do uloga vjerskih vlasti i žena. Umjesto da se posveti širenju “pravog islama”, legitimitet monarhije počiva na njenoj sposobnosti da donese jedinstvo, mir i prosperitet u svoj region.
Rat u Gazi je zakomplicirao ovu promjenu. Saudijska Arabija i dalje ima za cilj normalizaciju odnosa s Izraelom, ali kraljevina zahtijeva mnogo višu cijenu za diplomatske odnose. Saudijci sada insistiraju na tome da Izraelci ponude zagarantovane ustupke koji će dovesti do stvaranja održive palestinske države. Oni također pokušavaju uvjeriti Washington da formalno prizna još uvijek nematerijalnu državu Palestinu, pozivajući i Vijeće sigurnosti UN-a da to učini. Ali motivacija Saudijaca za uvjeravanje Izraela i Sjedinjenih Država nije samo ublažavanje palestinske patnje. To je također da oteža rivalima Saudijske Arabije – Iranu i njegovoj takozvanoj osovini otpora – da iskoriste tu patnju kao izgovor za raspirivanje haosa i nestabilnosti. Rijad vjeruje da će Teheran biti oslabljen, a Bliski istok smiriti se, ako se izraelsko-palestinski sukob pravedno riješi. Kraljevina bi tada mogla ostvariti svoju nacionalnu transformaciju i ispuniti svoju viziju stvaranja međusobno povezane i prosperitetne regije, sa njom u središtu.
IZGUBLHJENA NADA
Cilj MBS-a je da Saudijsku Arabiju, kako kaže, učini “normalnom”. Pod tim podrazumijeva socijalno otvoreno i ekonomski dinamično društvo, iako će ostati čvrsto u njegovom autoritarnom stisku. Ljudi bi bili slobodni da ostanu pobožni, ali ne bi mogli nametati svoje pravovjerje drugima. Vlada se neće miješati u svakodnevne navike svojih podanika. Muškarci i žene su se mogli oblačiti kako žele u javnosti i družiti se bez uznemiravanja. Prestolonaslednik vjeruje da bi ovo popuštanje vjerskih i društvenih normi omogućilo zemlji da se ekonomski takmiči sa drugim nacijama, privući strane investicije i talente, i na kraju umanjilo svoju zavisnost od prihoda od fosilnih goriva.
Kako bi pomogao u promociji ove vizije tolerantnije, modernije zemlje vođene snažnim osjećajem za državnost, MBS je predstavio niz novih inicijativa. Njegova vlada je, na primjer, stvorila nereligijske praznike, kao što je Dan osnivanja, koji se sada naširoko slave i promoviraju. Pod okriljem programa pod nazivom Vizija 2030, režim je naglasio predislamsko kulturno naslijeđe zemlje, njene prirodne ljepote i savremenu saudijsku umjetnost i kulturu. Na primjer, istakla je Al-Ula – zadivljujuću saudijsku oazu i pustinjski region sa spektakularnim drevnim grobnicama. A država ponovo ispisuje saudijsku historiju na način koji naglašava različite izvore autoriteta i legitimiteta. Školski programi i opća historijska djela u zemlji se revidiraju kako bi se stavio veći naglasak na arapsku kulturu i odlučujuću ulogu koju je kraljevska porodica igrala u ujedinjenju i pacifikaciji regiona počevši od osamnaestog stoljeća. U ovom prepričavanju manje pažnje se pridaje ulozi religioznog preporoda u formiranju i historiji zemlje.
Rijad također namjerno odbacuje transnacionalne ideološke tvrdnje i obaveze. Za razliku od Irana, Saudijska Arabija više nije zainteresirana za obranu panislamskih ciljeva, niti se slaže sa velikim narativima o nepravdi koju je Zapad nanio takozvanom globalnom jugu. Rijad ne spominje „Velikog Sotonu“ ili „sile arogancije“ ili „potlačene na zemlji“ ili potrebu za „otporom“, kao što to čine Iran i njegove podružnice. Zemlja visoko cijeni svoj suverenitet i suverenitet drugih zemalja, tako da ne osuđuje položaj Ujgura (većinom muslimanske manjinske grupe) pod Komunističkom partijom Kine ili indijskih muslimana pod vladajućim hinduističkim nacionalistom Bharatiya Janata Party. A kada se Rijad poziva na pitanje Palestine, to je kao nacionalistički cilj, a ne kao islamski. ‘
Saudijsko vodstvo vidi ideologije i pokrete koji potiču transnacionalno miješanje opasnim. Shodno tome, zabranila je mnoge od njih — uključujući Muslimansku braću. Umjesto toga, Rijadova vizija globalnog poretka je tehnokratska i neoliberalna, čak i ako je vlada upotrijebila državni kapitalizam da razvije nove ekonomske sektore i preoblicira postojeće. Saudijska Arabija želi ići dalje od svoje rentijerske države blagostanja, koja je od 2017. zapošljavala dvije trećine radne snage u zemlji.
Ove promjene znače da Saudijska Arabija sada promovira suprotno od onoga što provode islamistički režimi. Uzmimo, na primjer, Soundstorm 2023, muzički festival koji se održava u Rijadu u decembru. Stotine hiljada mladih ljudi iz svih slojeva društva prisustvovalo je događaju da slušaju Calvina Harrisa, Travisa Scotta, Metallicu i niz drugih poznatih muzičara. Gotovo niko nije bio odjeven na tradicionalan saudijski način, a neki vanjski markeri onoga što bi se drugdje opisali kao queer ili alternativni način života bili su u potpunosti vidljivi. Kada su video snimci sa događaja postali viralni, islamističke grupe su odgovorile oštrim kritikama; Huti su, na primjer, osudili saudijske vlasti zbog toga što su dozvolile “razuzdano ponašanje” u vrijeme kada su Palestinci bili napadnuti. Ali saudijska vlada je ignorirala kritike i nastavila sa zabavom, tvrdeći da su takvi događaji ključni za transformaciju zemlje. Žele da njihovi građani lokalno troše na domaću zabavu, koja je kroz istoriju bila nedostupna. Umjesto toga, Saudijci su putovali u inostranstvo zbog takvih iskustava, trošeći milijarde dolara svake godine u drugim državama. Vlada smatra da je takva zabava ključna za razvoj lokalne ekonomije.
BEZ MIRA NEMA PROSPERITETA
Inicijative MBS-a mogle bi pomoći u jačanju prosperiteta Saudijske Arabije i, s tim u vezi, popularnosti njegovog režima. Ipak, da bi uspjeli, mora prevladati mir. MBS je došao do ove spoznaje nakon nekoliko godina vođenja agresivne vanjske politike, poput njegove skupe intervencije u ratu u Jemenu, bojkota Katara i neprijateljskog stava prema Iranu – uključujući njegovo poređenje iranskog vrhovnog vođe Alija Khamneija sa Hitlerom. Ove akcije su izazvale nestabilnost za kraljevstvo i ugrozile ciljeve MBS-a. U septembru 2019., na primjer, Iran je lansirao krstareće rakete i bespilotne letjelice na naftna postrojenja Saudijske Arabije u Abqaiqu i Khuraysu, prekinuvši polovinu proizvodnje nafte u zemlji na nekoliko sedmica. U martu 2022. Huti su gađali skladište nafte na aerodromu u Džedi, gotovo spriječivši trku Formule 1 za Veliku nagradu na kojoj je Saudijska Arabija naporno radila da dovede na svoju teritoriju. Sve to vrijeme, islamistički lideri širom muslimanskog svijeta ocrnjivali su Rijad kao američkog lakeja i otpadničkog režima.
Kao rezultat toga, kraljevstvo je prilagodilo svoje držanje. Sada je službeni odgovor Saudijske Arabije na ove sprdnje prigušen, a njegova politika prema rivalima je pomirljiva. Rijad je prekinuo blokadu Katara u januaru 2021. i počeo pregovarati o nizu primirja i razmjene zarobljenika s Hutima sredinom 2022. godine. U martu 2023. potpisala je sporazum o detantu s Iranom kojim su obnovljeni diplomatski odnosi između dvije zemlje. Saudijci su u decembru 2023. godine podržali mirovni sporazum o planu za okončanje rata u Jemenu i pregovaraju direktno sa Hutima. Čineći to, Rijad je efektivno priznao Hute kao glavne igrače u političkoj budućnosti Jemena. Dogovor čak sugerira da će Saudijci toj grupi pružiti finansijsku pomoć i isplate plata.
Ali Saudijci ne igraju lijepo samo zbog regionalnog pritiska. Prijetnje Irana i njegovih zastupnika dolaze u trenutku kada su Sjedinjene Države kolebale oko zaštite Saudijske Arabije od vanjske agresije. Bivši (a možda i budući) predsjednik SAD-a Donald Trump odbio je odgovoriti na napad na objekte Saudi Aramca 2019. godine, a njegov vrlo transakcijski stil uznemirio je MBS, koji želi da se njegova zemlja smatra strateškim saveznikom, a ne benzinskom pumpom s bankomatom. Kada je američki predsjednik Joe Biden stupio na dužnost u januaru 2021., otvoreno je izjavio da će kazniti Saudijsku Arabiju zbog njenog učešća u ratu u Jemenu i stanja ljudskih prava. U roku od mjesec dana, Biden je objavio dokument CIA-e u kojem se tvrdi da je MBS “odobrio operaciju u Istanbulu, Turska za hvatanje ili ubistvo saudijskog novinara i disidenta Jamala Khashoggija“. Istog mjeseca, Biden je uklonio Hute sa američke liste službeno označenih terorista. A 2022. godine, američki Kongres je blokirao transfer oružja za koji su Saudijci već platili. Sve ove odluke pomogle su MBS-u da usvoji svoj novi pristup u regionu, kao i da izgradi čvršće veze sa Kinom, Indijom i Rusijom. Zajedno, oni čine njegovu prvu politiku u Saudijskoj Arabiji, u kojoj MBS razmatra sve vrste opcija da osigura vlast svoje dinastije.
Zaštita pomaže da se objasni zašto je Saudijska Arabija odbila da se pridruži pomorskoj koaliciji predvođenoj SAD-om kako bi zaustavila napade Huta na brodove u Crvenom moru. Saudijci očekuju da će njihovi ekonomski interesi vremenom nadmašiti militantnija ideološka opredjeljenja. Rijad stoga želi da izgradi finansijske i investicione veze s Iranom i Hutima, nadajući se da bi takvi interesi na kraju mogli zaštititi kraljevstvo od njihovih agresivnih djela.
NA NAČIN DA…
Ali MBS nije naivan u pogledu volje svojih neprijatelja da naude njegovoj zemlji, niti je naivan u pogledu njihovih mogućnosti. Iran i njegovi saveznici nikada neće biti prijatelji Saudijske Arabije, a Izrael i Sjedinjene Države su vojno previše moćni da bi bili dovršeni poraženi. Saudijska Arabija je, uostalom, i ranije vidjela sujetni i donkihotovski film osovine otpora. Egipćanin Gamal Abdel Naser pokušao je da širi panarapsku revolucionarnu ideologiju, kao i Iračanin Sadam Husein kroz svoj Baathistički politički pokret i vojnu agresiju. Rezultati su bili katastrofalni. Ne postoji vojno rješenje koje može dovesti do stvaranja palestinske države, a ne postoji ni način da se Sjedinjene Države protjeraju sa Bliskog istoka.
U stvari, Saudijci se nadaju da će Washington postati više uključen u regiju. Prestolonasljednikov nagon da normalizira odnose s Izraelom bio je, dijelom, sredstvo za postizanje šireg sigurnosnog sporazuma sa Sjedinjenim Državama. U zamjenu za saudijsku ambasadu u Izraelu, kraljevstvo je željelo sporazum o međusobnoj odbrani s Washingtonom koji bi zaštitio Saudijsku Arabiju od vanjskih napada i omogućio joj nuklearni program kojim upravljaju SAD. Kraljevina bi tada konačno postala strateški saveznik Sjedinjenih Država, sa statusom uporedivim sa onim Japana ili Južne Koreje. Ovo bi bilo veliko postignuće za Rijad i pero u kapu MBS-a. Bio bi to još veći podvig od uspostavljanja odnosa između osnivača kraljevstva, Ibn Sauda, i američkog predsjednika Franklina Roosevelta 1945. godine—što je započelo decenije saradnje između dvije zemlje i spektakularan ekonomski napredak.
Za sada je, međutim, bilo kakva mogućnost normalizacije s Izraelom dugoročno na čekanju, s obzirom na razaranja u Gazi. Palestinska stvar, koja je stavljena po strani nakon pobuna Arapskog proljeća 2011. godine, ponovo je centralna u politici Bliskog istoka, zahvaljujući Hamasovim napadima 7. oktobra. Saudijci drže palestinsko rukovodstvo u niskom pogledu, ali se osjećaju primorani da se pridruže ostatku arapski svijet u osudi Izraela. Saudijski ministar vanjskih poslova i drugi prinčevi izdali su izjave u kojima su akcije Izraela okarakterizirale kao ratne zločine. Oni su pozvali na hitan prekid vatre. Krajem januara, saudijska vlada je podržala tužbu Južne Afrike pred Međunarodnim sudom pravde da je Izrael počinio genocid u Gazi.
Ali ove izjave su bile blaže od kritika drugih zemalja u regionu, a Saudijci se nadaju da će uskoro ponovo pokrenuti akciju normalizacije. Oni, međutim, sada očekuju ozbiljne ustupke od Izraelaca – one koji će rezultirati stvaranjem održive palestinske države. Sve manje će dovesti do optužbe za izdaju protiv MBS-a, koji je posebno osjetljiv na optužbe za izdaju s obzirom na njegov status najvažnijeg arapskog vođe i čuvara najsvetijih mjesta islama. To znači da dogovor koji je Huffington Post objavio da su Izraelci ponudili Saudijcima, pod pritiskom i posredovanjem Sjedinjenih Država, neće biti dovoljan. Ovaj sporazum bi uključivao normalizaciju u zamjenu za određene garancije za Palestince, ali čini se da ne stvara konkretne korake ka državnosti. Bez takvog puta, Saudijci neće potpisati ugovor. Jasno su stavili do znanja da neće čistiti nered dan nakon završetka rata.
Da li su značajni koraci mogući s obzirom na tvrdoglavu politiku Izraela i političke ambicije izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, može se samo nagađati. Ali Hamasov napad učinio je palestinsku stvar važnim elementom u tome kako Rijad sada razmišlja o svom nacionalnom interesu. Stoga je Saudijsku Arabiju ponovo angažirao kao nepokolebljivu podršku palestinske državnosti. U tom pogledu, Hamas je osigurao pobjedu Palestincima – iako možda ne sebi.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)