Početkom januara, izraelska vojska je objavila da će početi povlačiti neke od svojih snaga u Pojasu Gaze. Očekuje se da će pet brigada, sastavljenih od nekoliko hiljada vojnika, napustiti Gazu u narednih nekoliko sedmica. Ali umjesto da je signalizirao kraj borbi, taj potez je vjerojatnije bio nagovještaj nove faze u izraelskoj borbi protiv Hamasa. Ono što je počelo kao u suštini konvencionalni rat može se pretvoriti u nešto sasvim drugo: kampanju protiv pobunjenika.
Umjesto karakteristika koje su do sada definirale rat, kao što su raspoređivanje trupa na nivou brigade, veliki zračni napadi i bitke u punom obimu, protipobunjenički pristup bi se više oslanjao na snage za specijalne operacije, precizne udare i ciljane napade. Ideja bi bila da Izraelske odbrambene snage (IDF) zadrže teritoriju nakon što je očiste od Hamasovih boraca. Penzionirani general američke vojske i bivši direktor CIA-e David Petraeus pozvao je Izrael da usvoji ovu strategiju u Gazi. „Nemojte čistiti i idite dalje“, rekao je u govoru od 30. novembra. Ponavljajući slogan koji je definirao američke napore protiv pobunjenika koje je nadgledao u Iraku, Petreus je kući odvezao jednostavnu poruku: “Raščisti, drži i gradi”.
To je, međutim, lakše reći nego učiniti. Istraživanja o prošlim kampanjama protiv pobunjenika sugeriraju da bi takav pristup u Gazi proizveo močvaru koja bi za IDF mogla trajati godinama. Hamas bi se prilagodio svojoj novoj stvarnosti oslanjajući se na svoju mrežu podzemnih tunela, koristeći uništenu infrastrukturu u svoju korist, i koristeći ogromne gomile ruševina koje se sada nalaze u gradovima Gaze da prikrije svoje kretanje i eksplozivne naprave. Hamas bi, zajedno s drugim terorističkim grupama unutar Gaze, također mogao početi sa raspoređivanjem bombaša samoubica protiv izraelskih vojnika u pješačkoj patroli.
Pojednostavljeno, primjena Petreusove vizije protiv pobunjenika na Gazu bila bi katastrofa za ID. Palestinci i drugi bi vjerodostojno optužili Izrael da je obnovio svoju okupaciju teritorije. Prepadi i kontrolni punktovi dodatno bi radikalizirali civile u Gazi. A Hamas bi iskoristio situaciju kako bi dodatno marginalizirao umjerene palestinske glasove, inspirirao dalekosežnu pobunu koja bi odnijela živote više vojnika IDF-a i još više palestinskih civila, i potaknuo druge članove takozvane iranske osovine otpora da pokrenu napade na mete u Izraelu i drugdje. Umjesto da se nasilje približi kraju, kampanja protiv pobunjenika u Gazi bi proizvela vječni rat.
POLITIČKI CILJEVI
Izraelska završnica u Gazi još uvijek je nepoznata, ali postoje znakovi da bi produžena okupacija uparena s protivpobunjeničkim pristupom mogla biti sljedeće poglavlje u borbama. Izjave izraelskih čelnika nagovještavaju kontinuirano izraelsko prisustvo u Gazi s otvorenim rasporedom za odlazak. Govoreći 30. januara u izraelskom naselju na Zapadnoj obali, premijer Benjamin Netanyahu je rekao da se rat protiv Hamasa neće završiti dok Izrael ne postigne sve svoje ciljeve. “Nećemo povući IDF iz pojasa Gaze i nećemo pustiti hiljade terorista”, rekao je. “Ništa od ovoga se neće dogoditi. Šta će se desiti? Apsolutna pobjeda.” Izraelski ministar odbrane Yoav Gallant je 4. januara rekao da će se vojna kampanja IDF-a “nastaviti onoliko dugo koliko se bude smatralo potrebnim”. A Herzi Halevi, načelnik štaba IDF-a, rekao je u decembru da će se rat u Gazi nastaviti “mnogo mjeseci”. Ali ako Izrael usvoji pristup protiv pobunjenika, mjeseci bi se lahko mogli pretvoriti u godine.
Čak i bez namjernog odabira, Izrael bi se mogao naći u tome. To je ono što se dogodilo Sjedinjenim Državama u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, gdje je propadanje misije omogućilo da ograničeni ciljevi ustupe mjesto mračnijim, ambicioznijim ciljevima. Na primjer, u Afganistanu, Sjedinjene Države su započele rat s namjerom da unište Al Kaidu, ali su se na kraju našle u pokušaju izgradnje nacije. Na kraju, Washington nije uspio postići nijedan cilj. Močvara s kojom se Izrael danas suočava u Gazi mogla bi ispasti na isti način—ili bi ličila na ono s čim se Izrael susreo u južnom Libanu, kada je kampanja koja je započela 1982. s ciljem eliminacije boraca iz Palestinske oslobodilačke organizacije trajala skoro dvije decenije , pri čemu se Izrael na kraju bez ceremonije povukao 2000. godine bez otklanjanja prijetnje palestinskih militanata. Zaista, izraelska skoro dvodecenijska okupacija Libana pomogla je da se stvori novi neprijatelj, libanski Hezbolah, prijetnja s kojom se Izraelci i danas bore.
U međuvremenu, Netanyahu također ima lični poticaj da produži rat; postalo je jasno da mnogi Izraelci žele novo političko vodstvo čim se sukob u Gazi završi. U božićnoj objavi u The Wall Street Journalu, Netanyahu je izjavio da su preduvjeti za mir između Izraela i Palestinaca da “Hamas mora biti uništen, Gaza mora biti demilitarizirana, a palestinsko društvo mora biti deradikalizirano”. Postizanje čak i jednog od tih ciljeva, a kamoli sva tri, zahtijevalo bi višegodišnju posvećenost trupa i u Gazi i na Zapadnoj obali, a čak ni to ne bi osiguralo uspjeh.
Četiri mjeseca nakon rata, neki pripadnici izraelske vojne snage gube strpljenje zbog nedostatka koherentne političke završnice. U januaru je Gallant izrazio frustraciju što ne postoji plan za to kako sukob izgleda osim „uništavanja Hamasa“, rekavši da je „dužnost kabineta i vlade da razgovaraju o planu. . . i odrediti cilj.”
TAKTIČKA POBJEDA, STRATEŠKI PORAZ
Ako IDF usvoji protivpobunjenički pristup u Gazi, to će biti u direktnoj suprotnosti s političkim preporukama Bidenove administracije, koja je od početka sukoba upozoravala Izrael da ne okupira Gazu nakon rata ili da pravi slične greške onima koje je počinila američka vojska nakon 11. septembra. Washington vrši pritisak na Netanyahua da smanji vojnu kampanju Izraela, zabrinut zbog više od 26.000 ubijenih Palestinaca – od kojih su mnogi žene i djeca. “U ovoj vrsti borbe, centar gravitacije je civilno stanovništvo”, primijetio je početkom decembra američki ministar odbrane Lloyd Austin. “A ako ih otjerate u naručje neprijatelju, taktičku pobjedu zamjenjujete strateškim porazom.”
Nakon skoro četiri mjeseca borbi u Gazi, postalo je jasno da Izrael nema definiranu političku strategiju za ono što će se dalje dogoditi. Netanyahu je izrazio svoje protivljenje ideji da palestinske vlasti ponovo preuzmu kontrolu nad Gazom, što je u suprotnosti s Bidenovom administracijom. A arapske države i dalje oklijevaju da pošalju bilo kakve trupe u mirovne snage, što znači da će Izrael vjerovatno na kraju patrolirati Gazom dok se Hamas i druge palestinske militantne grupe pripremaju za dugotrajan sukob niskog intenziteta. U ovom scenariju, Izrael bi se suočio s palestinskim pobunjenicima koji izvode napade u napadu, postavljaju smrtonosne zasjede i koriste snajpere koji djeluju iz ruševina srušenih zgrada. IDF je sravnila veći dio Gaze, usitnjavajući njenu infrastrukturu nemilosrdnim zračnim napadima. Ovaj razrušeni teren stvara okruženje koje bi favoriziralo pobunjenike, pružajući im nova mjesta za skrivanje boraca i oružja. Ova nova skrovišta nadopunjuju Hamasov ogromni podzemni sistem tunela nalik lavirintu koji se proteže ispod Gaze.
Pa ipak, ako IDF zauzme Gazu i pređe na protivpobunjeničku misiju, to će ići na ruku Hamasu. Vođe grupe ne bi željele ništa više od prilike da produže borbe, nastave ubijanje izraelskih vojnika i istaknu broj poginulih palestinskih civila u svojoj propagandi. Hamasova strategija bila bi “smrt od hiljadu rezova”, nastojanje da se polahko iscrpe vojnici IDF-a sve dok izraelska javnost ne zatraži povlačenje, u kom trenutku bi Hamas proglasio pobjedu. Sukob bi se mogao odigrati slično iskustvu Sjedinjenih Država u Afganistanu, gdje su talibani strpljivo čekali dvije decenije da se Sjedinjene Države povuku, a zatim brzo ponovo preuzele kontrolu nad zemljom. U Gazi, Hamas i Palestinski islamski džihad, još jedna militantna grupa koja tamo djeluje, detonirala bi improvizirane eksplozivne naprave i koristila niz protivtenkovskih oružja i raketa domaće izrade kako bi neutralizirala izraelske oklopne patrole. Spajajući se s civilnim stanovništvom, Hamas bi pozvao na napade koji bi neizbježno doveli do toga da palestinske žene i djeca budu uhvaćeni u unakrsnoj vatri.
Hamas možda već prelazi na plan za pobunu – grupa očigledno pokušava obnoviti sistem upravljanja, s militantima koji obavljaju i administrativne i policijske funkcije u dijelovima Gaze. U isto vrijeme, postupajući po naređenju komandanata IDF-a, neki vojnici su palili napuštene kuće u Gazi, čineći ih nenastanjivim i demonstrirajući da Izrael nema namjeru da pokuša kampanju “srca i umova” koja bi pratila svoj vojni pristup. S trupama IDF-a grupisanim u malim garnizonima širom Gaze, ne trudeći se da se sukobe s lokalnim stanovništvom, izraelske snage će postati neodoljiva meta za napade Hamasa. Izraelski zvaničnici, posebno Netanyahu, ali i njegovi krajnje desničarski saveznici, ignoriraju političke aspekte ovog sukoba na vlastitu odgovornost. Izrael će, potpuno ignorirajući legitimne palestinske pritužbe, ponuditi Hamasu priliku da zakorači u vakuum moći i dodatno učvrsti grupu u Gazi.
Ovo su lekcije koje je Izrael već naučio: iz svog iskustva u Libanu, pa čak i iz njegove prethodne okupacije Gaze, što je neizbježno dovelo do povlačenja Izraela 2005. Ali krajnje desničarski elementi u izraelskoj vladi trenutno imaju ogroman utjecaj i tjeraju Netanyahua da razmisli o okupaciji Gaza na neodređeno vreme. Oni tvrde da Izrael to mora učiniti u nedostatku bilo koje odgovarajuće palestinske vlade.
NE VIDI SE KRAJ
Ako Izrael usvoji tu strategiju, bolje bi mu bilo da se pripremi za dug put. Zajedno s brojnim istraživačima u RAND Corporation, ispitao sam svaku pobunu od kraja Drugog svjetskog rata do 2009. (ukupno 71) i otkrio da je srednja dužina ovih sukoba bila deset godina. Kada pobunjenici uživaju vanjsku podršku državnog sponzora, kao što to čini Hamas s Iranom, to često produžava pobunu jer je sponzor u mogućnosti osigurati oružje, opremu, obuku i obavještajne podatke grupama koje se bore. Tokom Hladnog rata, Sovjetski Savez i Kina pružili su podršku komunističkim pobunjenicima u Angoli, Grčkoj, Južnoj Africi i Vijetnamu, da navedemo samo nekoliko primjera. Sa svoje strane, Sjedinjene Države su radile sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom na podršci avganistanskim mudžahedinima protiv sovjetske Crvene armije u Afganistanu tokom 1980-ih. U većini ovih slučajeva, vanjska podrška bila je ključna za sposobnost pobunjenika da nastave s borbom mnogo duže nego što bi inače imali i, u mnogim od ovih slučajeva, prevlada.
Izrael do danas tvrdi da je ubio oko 9.000 boraca Hamasa od snaga procijenjenih na 30.000, iako su ti brojevi neprovjereni. Od početka februara, Hamas i dalje ima sposobnost da lansira rakete na Izrael. To znači da, uprkos svom pristupu bez ograničenja u Gazi, Izrael nije ni blizu postizanja svog cilja eliminacije Hamasa. Štaviše, izvještaji sada sugeriraju da se Hamas pregrupira u sjevernoj Gazi kako bi se pripremio za novu ofanzivu. Izraelska vlada bi mogla biti u iskušenju da napusti ID u Gazi dok ne postigne dalji napredak. Ali bitan je i način na koji se Izrael bori. U našem istraživanju o borbi protiv pobunjenika, moje kolege iz RAND-a i ja smo otkrili da su vojske koje su usvojile ono što smo nazvali pristup protiv pobunjenika „gvozdenom pesnicom“ – definisan kao fokusiranje gotovo isključivo na ubijanje pobunjenika – bile uspešne u manje od jedne trećine svih analiziranih slučajeva, daleko manje od pristupa koji su se takođe fokusirali na ublažavanje pritužbi civilnog stanovništva.
Za Izrael, protivpobunjeništvo je privlačna opcija jer omogućava čelnicima zemlje da odgode teške političke odluke i umjesto toga se fokusiraju na kratkoročne vojne pobjede. Ali jedan od razloga zašto se Izrael našao u trenutnoj nevolji je upravo zato što su izraelski političari, među kojima je glavni Netanyahu, stalno odgađali i, u većini slučajeva, uskraćivali zamah za bilo kakvo dogovoreno rješenje s Palestincima.
Ratovanje u stilu protivpobunjenika može izgledati kao atraktivna opcija, ali neće postići cilj IDF-a da potpuno eliminira Hamas. Uz sve veći pritisak Bidenove administracije, vrijeme otkucava da IDF napravi napredak u slabljenju Hamasove vojne infrastrukture. Sve veći broj žrtava IDF-a nastavit će vršiti dodatni pritisak na Netanyahuovu vladu, koja je već na udaru kritika zbog svog rješavanja situacije sa taocima. Do danas je u borbama poginuo 221 izraelski vojnik.
Izraelci moraju pronaći način da pređu u postkonfliktno okruženje koje ne uključuje okupaciju ili kontinuirano prisustvo velikog broja izraelskih vojnika u Gazi. Završetak sukoba zahtijevat će koherentnu političku završnicu, nešto što su izraelski politički lideri do sada izbjegavali. Ako Izrael odbije da dozvoli palestinskom entitetu da upravlja Gazom, sami Izraelci će biti primorani da njome upravljaju – ili, u najmanju ruku, obezbjeđuju sigurnost, što će zauzvrat zahtijevati dugotrajno prisustvo i okupacione snage.
Ako se izraelska vojska osjeća primoranom da ostane u Gazi na neodređenu budućnost, kao što su neki izraelski politički lideri nagovijestili, onda IDF treba usvojiti lagani otisak koji može odgovoriti na različite sigurnosne nepredviđene situacije bez daljeg rasplamsavanja lokalnog stanovništva u Gazi, što je scenario to se čini nevjerovatnim s obzirom na trenutne ciljeve IDF-a, položaj snaga i toleranciju rizika za sigurnost vlastitih trupa. Pomiriti se s neprijateljima je teško, posebno nakon užasa Hamasovog napada 7. oktobra. Ali bez dogovornog rješenja, Gaza bi 2024. mogla još više da liči na Liban 1982.: rat bez kraja.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)