Veći dio protekle godine vanjski analitičari su u iranskim protestima tražili znakove da bi zemlja mogla doživjeti političke promjene. Ovi demonstranti, velika većina njih mladi, sigurno su potresli elitu zemlje svojim povicima “Žena, život, sloboda!” i njihovi zahtjevi za demokratijom i otvorenijim društvom. Neko vrijeme su protesti bili toliko veliki da su se vanjski analitičari pitali da li bi Islamska Republika mogla jednostavno propasti.
Ali avaj, to se nije se desilo. Teheran je uspio obuzdati demonstracije. Iako žar javnog nezadovoljstva u Iranu još uvijek tinja demonstracije su se uglavnom stišale. One više ne predstavljaju neposrednu prijetnju režimu.
KO ĆE NASLIJEDITI KHAMENEIJA
Ali iranska elita ne spava spokojno, iako iz sasvim drugog razloga. Iranski vrhovni vođa, Ali Khamenei, ima 84 godine i historiju zdravstvenih problema. Prema izvještavanju The New York Timesa, Khamenei je bio teško bolestan prošle godine. Putujući u svetište 2022. godine, rekao je svojoj pratnji da bi to mogla biti njegova posljednja posjeta, s obzirom na njegove godine. Liječen je od raka prostate 2014. Khamenei je možda sada zdrav, ali neće živjeti vječno, a iranske elite su zabrinute šta će se dogoditi kada ode.
Na papiru, oni ne bi trebali biti toliko zabrinuti: formalni sistem Islamske Republike za izbor vrhovnog vođe prilično je jednostavan. Prema iranskom ustavu, 88 članova Skupštine eksperata zemlje će se sastati i predložiti kandidate. Skupština eksperata nikada nije objavila interna pravila za ove postupke, ali analitičari znaju da tijelo vijeća onoliko koliko je potrebno prije glasanja, a onda po potrebi eliminira kandidate dok se neko ne pojavi sa većinom.
Ali stvarni proces izbora novog vođe nije ni približno tako jednostavan. Nekoliko članova skupštine – od kojih 60 posto trenutno ima 70 ili više godina – ima stvarnu političku moć. Oni suti koji dominiraju nad sigurnosnim i vojnim aparatom i državnim institucijama umjesto zastupnika vodećih stranaka i kreatora politike. Ova elita je dosta podjeljena međusobno i moraju se boriti da bi psotigli konsenzus. Njeni članovi su, zapravo, u gotovo stalnom sukobu, tvrde zapdni analitičari. Razdor i žestoko rivalstvo karakteriziraju odnose između i unutar svakog tabora iranskih elita, koje trenutno nemaju pravilnik, jaku instituciju ili utjecajnog posrednika koji bi rješavao ove sporove.
S obzirom na svo nepovjerenje i neprijateljstvo, malo je vjerovatno da će borba za nasljedstvo Khameneija biti uredno nadmetanje između dvije glavne frakcije režima, umjerenih i tvrdolinijaških konzervativaca. Zaista, malo je vjerovatno da će uopće proteći glatko. Umjesto toga, borba će vjerovatno biti vrlo slična onoj koja je Khameneija dovela na vlast 1989.godine – ad hoc. Dok se različiti kandidati bore, mogu se pojaviti iznenadni savezi. Razne frakcije mogle bi iskoristiti konkurenciju da poravnaju račune, zabiju nož u leđa jedna drugoj i odaju prljave tajne. Pravilima će se, ukoliko postoje, manipulirati. Konačni pobjednik mogao bi biti iznenađenje čak i za najbolje obaviještene posmatrače. Jedino je sigurno da će Khameneijeva smrt donijeti veliku neizvjesnost, a možda i haos.
Krajem 1980-ih, malo je ljudi predviđalo da će Khamenei naslijediti ajatolaha Ruholaha Homeinija kao iranskog vrhovnog vođu. Za početak, Khamenei, tada sveštenik srednjeg ranga, nije imao reference koje se po ustavu zahtijevaju da postane vrhovni vođa. Najveće vjerske ličnosti u zemlji sugerirale su da je on bio religiozni lahkomislenik koji nije u stanju proniknuti u islamske presude, što nije mala optužba u državi s teokratskim karakteristikama.
Khamenei je sigurno imao prijatelje skojima je stekao dovoljno moći da se kandidira za najviši položaj i pobjedi na izborima 1981. i 1985. kad je postao iranski predsjednik. Ali u to vrijeme, predsjednik je bio marioneta bez ikakvih stvarnih ovlaštenja sa ceremonijalnom ulogom. Khamenei je pripadao režimskoj političkoj desnici, koja je smatrala da vrhovni vođa nije iznad tradicionalnih vjerskih zakona. U tim godinama, međutim, islamski režim je uglavnom kontrolirala ljevica. Ova frakcija se pretvorila u današnje reformiste, ali u to vrijeme su bili definirani njihovim nastojanjem za agresivnom vanjskom politikom, za ostvaljanje nesuglasica postrani i za stvaranje visoko centralizirane ekonomije. Osvojili su ubjedljivu pobjedu na izborima 1988. godine, stekavši veliku većinu u iranskom parlamentu. Mladi lider ljevice, Mir Hossein Mousavi, ostao je premijer, a ljevičari su dominirali njegovim kabinetom. Visoki položaji u pravosuđu, uključujući glavnog sudiju i glavnog tužioca, također su bili u rukama ljevice.
Moć ljevice proširila se izvan civilnih institucija. Godinu dana ranije, 1987., Homeini je iznenađujuće predao upravljanje Revolucionarnim komitetima, tada najmoćnijim domaćim snagama sigurnosti u zemlji, ljevičarskim operativcima. Većina pripadnika Korpusa Revolucionarne garde Irana podržavala je ljevicu ili ajatolaha Hoseina Alija Montazerija, koji je tada službeno proglašen Homeinijevim nasljednikom. Samo vodstvo IRGC-a bilo je podijeljeno između desnice i ljevice. Homeinijev uži krug, uključujući njegovog sina, imali su ugodniji odnos s ljevicom.
Kako je Khamenei tada uspio doći na prvo mjesto, jedna je od najvećih misterija Islamske Republike, dijelom i zato što su zapisi o kasnijim postupcima Skupštine eksperata ostali tajna. Ali samo dva mjeseca prije Homeinijeve smrti, ljevica je uspješno vodila kampanju za uklanjanje Montazerija kao službeno imenovanog Homeinijevog nasljednika, stvarajući ustavni vakuum. Skupština eksperata sazvala je hitnu sjednicu iza zatvorenih vrata. Na konklavi, članovi su u početku raspravljali o tome da imaju više najviših lidera umjesto jednog, ali su na kraju odbili bilo kakve sporazume o podjeli vlasti. Zatim su odbacili najistaknutije visokorangirane sveštenike, uključujući Alija Meshkinija, predsednika skupštine (čiji je moćni zet tada bio na čelu iranske obavještajne službe).
Na kraju, prema historijskim izvještajima, članovi su počeli predlagati nasumična imena, među kojima i Ali Khamenei. Akbar Hašemi Rafsandžani, predsednik parlamenta, dao je podršku iranskom predsedniku. Desnica je još uvijek bila krhka, a neki od njenih članova glasali su protiv Khameneija. Ali desnica je uspjela dobiti podršku od članova ljevice kako bi ga izabrala. Kako je desnica uspjela izvesti ovaj zadatak još uvijek je teško objasniti. Ali Meshkini je kasnije opisao ovaj “neočekivani” ishod kao “spontanu božansku intervenciju”.
Nakon što je Khamenei izabran, specijalno vijeće je odmah revidiralo iranski ustav kako bi vrhovnom vođi dao apsolutni mandat bez presedana za upravljanje, koji je potom ratificiran na kontroverznom referendumu. A kada je došao na vlast, novi vrhovni vođa Irana brzo je uklonio svoje oponente. U svoje prve tri godine vodstva, Khamenei je izbacio ljevičare sa gotovo svih ključnih pozicija. Ubrzo je imenovao novog glavnog sudiju. Otpustio je i čak zatvorio nekonformističke komandante IRGC-a. Uspio je isključiti ljevicu sa parlamentarnih izbora. U stvari, do kraja svoje druge godine, Khamenei je uspostavio ograničeni proces provjere kroz koji su svi nacionalni kandidati morali proći prije nego što su se mogli kandidirati za funkciju. U rasponu od samo nekoliko godina, Khamenei je od marginalnog aktera postao neprikosnoveni iranski šef.
Za razliku od drugih revolucionarnih režima, kao što su oni u Kini, nekadašnjem Sovjetskom Savezu ili Vijetnamu, Islamska Republika nikada nije uspjela uspostaviti stranku ili drugu organizaciju koja bi mogla upravljati odnosima elite. Dvije najvažnije postrevolucionarne političke stranke, Stranka Islamske Republike i Organizacija Islamske Revolucije mudžahida, raspuštene su 1980-ih zbog unutrašnjih sporova. Najistaknutija klerikalna organizacija, Militantno sveštenstvo, bila je podijeljena na dva dijela od strane desne i lijeve frakcije. Danas, na papiru, elita ima skoro 120 registriranih stranaka koje tvrde da zastupaju njihove interese, ali nijedna ne može smatrati većinu elite svojim članovima.
Islamska Republika, naravno, ima različite državne entitete koji u teoriji predstavljaju cijelu državu. Ali u praksi, ova tijela su u gotovo stalnojkonfrontaciji. U protekle dvije decenije, na primjer, Ministarstvo vanjskih poslova i snage Quds IRGC-a su se borili oko toga ko će upravljati portfeljem vanjskih poslova u Afganistanu, Pakistanu i Bliskom istoku. Bitka se nastavlja, iako i ministarstvo i Kuds snage vode tvrdolinijaši. U avgustu 2022. komandant snaga Kuds je čak isključio Ministarstvo vanjskih poslova iz organizacije sastanka s utjecajnim iračkim šiitskim sveštenikom Muqtadom al-Sadrom. U aprilu je zamjenik šefa iranske regulatorne agencije za osiguranje javno ohrabrio parlament da opozove ministra industrije zemlje. A iransko ministarstvo kulture je u zavadi s iranskom nacionalnom radiodifuznom službom oko toga ko ima ovlaštenja da cenzurira sadržaj pretplaćenih streaming servisa.
Drugi sukobi bjesne unutar iranskih institucija. Početkom 2021. godine, na primjer, sukobi unutar političkog biroa IRGC-a doveli su do smjene šefa poslovnog konglomerata IRGC-a. (Svrgnuta izvršna vlast je tada bila diskvalificirana iz kandidiranja na predsjedničkim izborima.) U februaru 2022., procurio audio snimak pokazuje kako su komandanti IRGC-a, uključujući moćnog generala Qasema Soleimanija, ubijen u američkom zračnom napadu 2020., svađajući se oko svoje umiješanosti u masovni slučaj finansijske korupcije. Sukobi unutar Radiodifuzne kompanije Islamske Republike Iran doveli su do nekoliko promjena u njenom višem rukovodstvu. Slične unutrašnje svađe su se pojavile među tvrdolinijašima zaduženim za nuklearna pitanja. Glavni nuklearni pregovarač zemlje, Ali Bagheri Kani, nedavno se posvađao sa Saeedom Jalilijem, svojim bivšim šefom, zbog nacrta sporazuma koji je Kani podržao. Kao odgovor, Bagheri je uklonio pristalicu Jalilija iz pregovaračkog tima.
TAJNA OPSTANKA ISLAMSKE REVOLUCIJE
U Iranu je neformalna moć elita uvijek bila veća od one formalnih birokratskih organizacija, koje takve međuljudske sporove čine važnijim od institucionalnih sukoba. Ali ove lične svađe rijetko nastaju zbog političkih razlika, ili ideoloških uzroka. Više privatne ambicije da se stekne moć i kontrola nad javnim resursima i ekonomskim rentama pokreću sukobe među elitom. Sebična priroda ovih svađa znači da će se elite boriti jedna protiv druge čak i ako to može koštati njihove frakcije.
To je posebno bilo vidljivo tokom predsjedničkih izbora u junu 2021. godine. Neki reformistički lideri bojkotirali su izbore. Više konzervativnih kandidata širilo je glasine da je tvrdolinijaški favorit Ebrahim Raisi diskvalificiran iz izbrone utrke. Tvrdili su, na primjer, da mu je Khamenei zabranio da bude kandidat.
Raisi je na kraju pobijedio. Ali sporenja unutar konzervativne elite bila su toliko intenzivna da je predsjednik mogao objaviti svoj izbor potpredsjednika tek dva mjeseca nakon pobjede. Trebalo mu je još nekoliko mjeseci da imenuje guvernera centralne banke jer su se različite interesne grupe unutar njegovog tabora nadmetale za mjesto. Kako je iranska valuta pala, Raisi je morao zamijeniti guvernera banke u decembru 2022. sa osobom povezanom s drugom grupom.
Haos u iranskoj politici prethodio je Khameneiju. Ali sadašnji vrhovni vođa nije učinio baš puno da pomogne u zavođenju reda u sistem. Naprotiv, Khamenei je stvorio personalistički tip vladavine pod kojim elita nikada nije imala priliku da razvije mehanizme i procedure koje su sposobne posredovati u njihovim sukobima, ili objedinjavati njihove različite interese. Elita o državnim institucijama ne razmišlja kao o mjestima za ostvarivanje organiziranih političkih vizija, već kao o privremenim feudima u kojima mogu eksploatirati javne resurse i ostvariti svoje individualne ciljeve. Ironično, ovo takođe čini njihovu institucionalnu bazu beskorisnom za njihove planove za maksimiziranje moći.
Možda najbolji i najnoviji primjer je Sadeq Amoli Larijani, bivši predsjednik suda, bivši član Savjeta staratelja (koji može staviti veto ili izmijeniti zakon) i sadašnji predsjedavajući Vijeća za ekspeditivnost (koji rješava sporove između parlamenta i Savjet staratelja). Uprkos svim njegovim institucionalnim pozicijama, za koje su mnogi analitičari pretpostavili da je on Khameneijev nasljednik, Larijani više nema značajnu moć. Jedan od njegovih saradnika osuđen je na 31 godinu zatvora zbog korupcije. Jedan od njegovih glavnih bivših kadrova, ozloglašeni javni i revolucionarni tužilac Abbas Jafari, sada vozi taksi na ulicama Teherana.
Ova nestabilnost će vjerovatno karakterizirati proces po kojem se bira Khameneijev nasljednik. Bit će prilično haotično, sa mnogo spojlera i nekoliko iskrenih posrednika. Kandidati za koje se čini da su sada favoriti, uključujući Raisija i sina vrhovnog vođe, Mojtabu Khameneija, mogli bi brzo pasti u nemilost. Elite koje su odbačene trenutnim političkim poretkom krenut će da kapitaliziraju najveći iranski vakuum moći od 1989. To što je Iran plodno tlo za narodne nemire samo doprinosi neizvjesnosti.
Ovako bi izgledao jedan od objektivnijih izvještaja o Iranu, poput teksta objavljenog maja prošle godine u časopisu Foreign Affairs.
Svi drugi tekstovi na zapadu su manje-više crna propaganda iz kojih isijava otvorena mržnja i animozitet prema ajtolasima.
Tako je bilo i sa demonstracijama žena. Niko, na primjer,nije objavio fotografiju Benjamina Netanyahua i njegovesupruge Sare, koji su u vrijeme demonstracija ugostili sina srvgnutog iranskog šaha Reze Pahalavija. Netanyahu nije ni demantirao da izraelske službe stoje iza demonstracija i pomažu razne grupacije u svijetu koje se bore za svrgavanje iranskog režima.
Danas su demonstracije zaboravljenje, a iranski režim je ponovou fokusu jer je Iran jedina islamska zemlja koja se izravnoi direktno suprostavlja izraelskoj okupaciji Gaze. Takva politika je dovela Iran na ivicu rata sa SAD.
Prosto je nevjerovatno da se nakon pola stoljeća islamska revolucija u Iranu uspjela odbraniti. Nakon osam godina rata sa Irakom,Iran se 40 godina nalazi pod teškim sankcijama zapada. Istina je da Iranci stenju pod takvim sankcijama. Ali je nevjerovatno kako je i pored toga ova zemlja postala regionalni igrač na Bliskom istoku. Možda upravo zbog toga što je zapad potcijenio ajatolahe. Kako su o Homeiniju osvanjivale najvulgarnije bljuvotine na kultnim zapadnim listovima (Der Spiegel,Times), ništa ljepše nikad nije napisano ni o Khameneiju. Iako je Homeini umro kao podstanar i bio u braku samo sa jednom ženom, koja je ukopana pored njega u njegovom turbetu, zapadni listovi su pisali da ima više žena koje krije u svom domu kao sluškinje.
Ako se usporedebiografije Homeinija i Khameneija sa bigrafijama svjetskih zapadnih moćnika sa „Epsteinove liste“, ili sa kardinalima pedofilima, oni su istinski sveci. Pa čak ako se njihove biografije usporede sa većinom islamskih vladara, monarha i autokrata, oni su prema njima pravi monasi; žive isposnički i skroman život, bez luksuza i privilegija kakav bi mogli imati shodno svojoj pozicija vrhovnih vođa.
Da li je samo u tome tajna opstanka jedine islamske revolucija koju cionisti nisu supjeli srušiti? Možda, a nemora da bude. Veće je pitanje da li je Iran jedina slobodna islamskadržava na svijetu koja nije potpala pod jaram cionističke osovine zla: Izraela, Engleske i Amerike? Nakon okupacije Gaze od strane ove osovine, izgleda da jeste. Samo im se Iran suprostavio. Bez obzira što je u ovom ratu ishod vrlo neizvjestan po Iran, Ali Khamenei je „stavio na kocku“ sudbinu svoga naroda u pokušaju da kako tako zaustavi genocid nad Palestincima. Povijest će ga pamtiti bar po tome!
(TBT, Tim za analitiku)