ANALIZA
Uz ogroman društveni zaokret koji
se desio, pravo pitanje nije zašto SAD ima populizam u 2016. nego zašto se
njegova pojava nije desila dosta ranije?
Piše: Francis Fukuyama, thebosniatimes.ba
Prije dvije godine, na ovim stranicama tvrdio sam da Amerika
pati od propasti politike. Državni konstitucionalni sistem kontrole i
ravnoteže, uz pristranu polarizaciju i uspon izdašno finansiranih interesnih
grupa, doveo je do kombinacije koja je proizvela ono što sam označio kao
„vetokratiju“, situaciju u kojoj je lakše zaustaviti vladu da radi stvari nego
koristiti vladu da promovira opće dobro. Budžetske krize koje se ponavljaju,
stagnirajuća birokratija i nedostatak političke inovacije svakako su obilježja
političkog sistema u rasulu.
Na površini, čini se da predsjednički izbori 2016. podupiru
ovu analizu. Nekad gorda Republikanska partija je izgubila kontrolu nad
procesom nominiranja od Donalda Trumpa koji ju je gramzivo preuzeo, a duboke
unutrašnje kontradiktornosti je rasturaju. U međuvremenu, na demokratskoj
strani, ultra-insajder Hillary Clinton se suočila sa iznenađujuće jakom
konkurencijom od Bernija Sandersa, 74-godišnjeg samoprozvanog demokratskog
socijalista. Koji god problem bio u pitanju – od imigracija do finansijskih
reformi i trgovine do stagnirajućih prihoda – veliki broj glasača na obje
strane ustali su se protiv onog što vide kao korumpirani, „self-dealing“
establišment, okrećući se radikalnim autsajderima u nadi za velikim
pročišćenjem.
Međutim, turbulentna kampanja je ustvari pokazala da je
američka demokratija na neki način bolje ustrojena nego što se mislilo. Šta god
ko mislio o njihovim izborima, glasači su pohrlili na anketiranja u svim
državama i preuzeli kontrolu političkog narativa od organiziranih interesnih
grupa i oligarha. Jeb Bush, sin i brat predsjednika koji su se nekad činili
neizbježnim republikanskim izborom, u februaru se sramno povukao iz utrke nakon
što je nemilice potrošio više od $130 mil. (zajedno sa svojim super-komitetom).
Sanders je, za to vrijeme, ograničio sebe na manje donacije i obećao da će
onesposobiti finansijske elite koje podržavaju njegovog protivnika, te skupio
čak i više od Busha i sustigao Clinton.
Prava priča ovih izbora je što poslije nekoliko decenija
američka demokratija konačno odgovara na sve veću nejednakost i ekonomsku
stagnaciju kroz koju većina njene populacije prolazi. Društvena klasa je sada u
središtu američke politike, nadigravši druge podjele – rasu, etnicitet, rod,
sekusalnu orijentaciju, geografiju – koje su dominirale raspravama u prethodnim
izborima.
Jaz između bogatih elita i ostatka javnosti raste već dvije
generacije, ali tek sada dominira nacionalnom politikom. Ono što se zaista
treba objasniti nije zašto su populisti uspjeli toliko ostvariti u ovom krugu
nego zašto im je toliko trebalo. Štaviše, iako je dobro znati da je američki
politički sistem manje inertan i manje pokoran bogatim elitama nego što su
mnogi pretpostavljali, rješenja koja su populistički krstaši najavili su skoro
potpuno beskorisna, a prihvate li se, ugušit će rast, pogoršati stanje i
umjesto poboljšati situaciju, učinit će je gorom. Sada kada su elite poremećene
iz svoje samozadovoljštine, došlo je vrijeme da smisle konkretnija rješenja
problema koje više ne mogu poricati niti ignorirati.
DRUŠTVENA OSNOVA POPULIZMA
Zadnjih godina sve je teže poricati da prihodi stagniraju
kod većine američkih građana, jer su i elite radile bolje no ikad na stvaranju
sve veće nejednakosti u američkom društvu. Određene osnovne činjenice poput
enormno povećanog udjela nacionalnog bogatstva u posjedu 1% stanovništva, a
0,1% njih je nedodirljivo. Novo u ovom političkom ciklusu je da se pažnja
počela skretati sa ekscesa oligarhije do nejasne sudbine onih iza.
Dvije nedavne knjige – „Coming Apart“ Charlesa Murraya i „Our
Kids“ Roberta Putnama – na precizno bolan način izlažu novu društvenu
stvarnost. Murray i Putnam su na suprotnim strana političkog spektra, jedan je
libertarijanac konzervativac, a drugi liberal, a opet su podaci koje iznose zapravo
identični. Prihodi radničke klase opadaju u posljednjoj generaciji,
najdramatičnije je to primijetno kod muškaraca sa srednjoškolskim obrazovanjem
ili nižim. Za ovu grupu, Trumpov slogan „Napravimo Ameriku opet velikom!“ ima
pravo značenje. Ali patologije od kojih boluju sežu mnogo dublje i otkriveni su
u podacima o kriminalu, konzumiranju droge i samohranim roditeljima.
1980-ih vodila se velika rasprava o pojavi afro-američke
podklase – tj. masi nezaposlenih i nekvalificiranih ljudi čije je siromaštvo
izgledalo kao da se klonira jer je vodilo do razorenih porodica koje nisu bile
u stanju prenijeti vrstu društvenih normi i ponašanja potrebnih za konkurenciju
na tržištu rada. Danas, radnička klasa bijelaca je zapravo u istoj poziciji u
kojoj se crnačka podklasa onda nalazila.
Za vrijeme primarnih izbora u New Hampshireu – državi koja
je bjelačka i ruralna koliko i bilo koja druga – mnogi Amerikanci su ostali
iznenađeni otkrivši da je najveća briga glasača ovisnost o heroinu. Zapravo,
ovisnost o opijatima i metamfetaminima postala je skoro epidemična u ruralnim
bjelačkim zajednicama poput Indijane i Kentuckyja kao što je bio slušaj s
krekom u centru grada generaciju ranije. Nedavni rad ekonomista Anne Case i
Angusa Deatona pokazao je da je stopa smrtnosti bijelaca srednjih godina,
ne-španskog porijekla u SAD-u, porasla između 1999. i 2013., čak i da su
istraživali bukvalno bilo koji dio populacije i u bilo kojoj drugoj bogatoj
zemlji. Pokazalo se da su uzroci ovih povećanja samoubistva, droge i alkohol – skoro
pola miliona više smrtnih slučajeva nego što bi se očekivalo. U ovoj grupi je
također drastično porastao broj krivičnih djela.
Ova, sve sumornija stvarnost, međutim, jedva primijetna kod
američkih elita – ne samo tokom jednog perioda jer njima ide prlično dobro.
Ljudi s najmanje fakultetskim obrazovanjem svjedočili su povećanju svog imetka
kroz decenije. Stopa razvoda i samohranih roditelja se smanjila u ovoj grupi,
razbojništva u susjedstvu stalno su u opadanju, gradovi su pretovreni u mlada
urbana središta, a tehnologije poput Interneta i društvenih medija ojačale su
međusobno povjerenje i nove oblike angažmana u zajednici. Za ovu su grupu
opsesivno brižni roditelji veća preokupacija od djece koja sama sebe odgajaju.
NEUSPJEH POLITIKE
Uz ogroman društveni zaokret koji se desio, pravo pitanje
nije zašto SAD ima populizam u 2016. nego zašto se njegova pojava nije desila
dosta ranije? A ovdje usitinu postoji problem zastupanja u američkim
institucijama: ni jedna politička partija nije dobro služila grupi koja tone.
U zadnjim decenijama, Republikansku partiju čini čudna
koalicija poslovnih elita i konzervativaca, prvi obezbjeđuju novac, a drugi
primarne glasove. Poslovne elite, predstavljene na uredničkoj stranici The Wall
Street Journala, principijelni su zagovarači ekonomskog liberalizma: slobodna
tržišta, slobodna trgovina i otvorena imigracija. Republikanci su obezbijedili
glasove za donošenje zakona o trgovini poput Sporazuma o slobodnoj trgovini u
Sjevernoj Americi i autoritet za promociju trgovine (poznatiji kao „fast
track“). Njihovi poslovni sponzori očito profitiraju uvozom jeftine radne
snage, obrazovane i neobrazovane, i globalnog sistema za trgovinu koji im
dozvoljava da izvoze i ulažu širom svijeta. Republikanci su zahtijevali
ukidanje sistema regulacije banaka iz perioda Velike depresije koji je stvorio
osnovu za kolaps kredita bez garancija i rezultirao finansijskom krizom 2008.
Ideološki su posvećeni smanjenjem poreza bogatim Amerikancima, podrivajući
snagu sindikata i smanjujući socijalne usluge koje su išle u korist manje
imućnim.
Ovaj program je išao ravno protiv interesa radničke klase. Uzroci
pada radničke klase su kompleksni, a uveliko su povezani sa tehološkom
promjenom kao i faktorima zahvaćenim javnom politikom. Ipak, neosporna je
činjenica da je pro-tržišni zaokret, koji je promovirala republikanska elita u
zadnjim decenijama vršio snažan pritisak na prihode radničke klase, izlažući
radnike bezočnoj tehnološkoj i globalnoj konkurenciji i ukidajući brojna prava
i socijalne benefite još iz „New Deala“. (Zemlje poput Njemačke i Holandije,
koje čine više na zaštiti svojih radnika, nisu vidjele sličan porast jaza među
klasama.) Samim tim, ne bi trebalo biti iznenađenje da je najveća i
najemotivnija borba ove godine ona unutar Republikanske stranke, budući da
osnova radničke klase jasno izražava naklonjenost nacionalističkijoj ekonomskoj
politici.
Demokrati, pak, tradicionalno sebe posmatraju kao šampionske
predstavnike običnih ljudi te i dalje mogu računati na glasove članova
sindikata. Ali ni oni nisu uspjeli kod ovog biračkog tijela. Od pojave „Trećeg
puta“ Billa Clintona, elite u demokratskoj partiji prigrlile su post-reganovski
koncenzus o benefitima slobodne trgovine i imigracija. Bili su saučesnici u ukidanju
zakona o bankama 1990-ih i pokušali su izmanipulirati, umjesto podržati,
radnički pokret zbog njihovih primjedbi na sporazume o trgovini.
Ali važniji problem kod Demokrata je što je stranka
prigrlila politiku identiteta kao osnovnu vrijednost. Stranka je dobila nedavne
izbore mobilizirajući koaliciju različitih segmenata naroda: žena, Afro-Amerikanaca,
mlađih gradskih ljudi, homoseksualaca i boraca za zaštitu okoline. Jedna grupa
s kojom su potpuno izgubili kontakt je ista radnička klasa koja je bila temelj
„New Deala“, ekonomskog programa Franklina Roosevelta. Radnička klasa bijelaca
počela je glasati za Republikance 1980-ih zbog kulturalnih pritanja poput
patriotizma, prava na podsjedovanje oružja, abortusa i religije. Clinton ih je
ponovo pridobio 1990-ih, biran dva puta (oba puta većinski), ali otad, oni čine
pouzdanije glasačko tijelo Republikanske stranke, uprkos činjenici da su
republikanski ekonomski putevi u suprotnosti sa njihovim ekonomskim interesima.
Zbog ovoga je, u anketi univerziteta Quinnipiac, objavljenoj u aprilu, 80%
Trumpovih anketiranih pristalica izjavilo kako osjećaju da je „vlada otišla
predaleko u pomaganju manjinama“, a 85% njih se složilo da je „Amerika izgubila
svoj identitet“.
Fokus Demokrata na identitet objašnjava jednu od velikih
misterija savremene američke politike – zašto je radnička klasa bijelaca iz
ruralnih sredina, naročito u južnim državama s ograničenim socijalnim uslugama,
pohrlila ka Republikancima čak iako su bili među najvećim korisnicima programa
koji su se kosili s republikansim programom, poput ObamaCarea. Jedan razlog je
njihova percepcija da je ovaj program osmišljen da pomaže drugim ljudima –
dijelom jer su Demokrati izgubili sposobnost obraćanja takvim glasačima (za
razliku od 1930-ih, kada su bijelci iz južnjačkih ruralnih sredina bili ključne
pristalice inicijativa Demokratske stranke poput vladine neovisne korporacije
Tennessee Valley Authority.)
KRAJ JEDNE ERE?
Trumpove politički proglasi su zbunjujući i kontradiktorni
pošto i dolaze od narcisoidnog medijskog manipulatora s nejasnom ideologijom. Ali
ono što ga je učinilo privlačnim brojnim primarnim glasačima Republikanaca je
ono što u nekoj mjeri dijeli sa Sandersom: ekonomski nacionalistički plan
osmišljen da zaštiti i obnovi radna mjesta američkoj radnoj snazi. Ovo
objašnjava njegovo protivljenje imigracijama – ne samo ilegalnim nego i obrazovanim
radnicima koji dolaze na H1B vize – i njegovu osudu američkih kompanija koje
sele fabrike u inozemstvo kako bi uštedjele na troškovima na radnike.
Kritizirao je ne samo Kinu za manipulaciju svoje valute nego i prijateljske
zemlje poput Japana i Južne Koreje za miniranje američke proizvodne osnove. I
naravno, apsolutno se protivi daljnjoj liberalizaciji trgovine poput
Transpacifičkog partnerstva u Aziji i Transatlantskog trgovinskog i
investicijskog partnerstva u Evropi.
Sve ovo zvuči kao potpuna hereza svakom ko ima osnovno
poznavanje teorije o trgovini, gdje modeli od Ricardovog o komparativnoj
prednosti do Heckscher-Ohlinovog zakona tvrde da je slobodna trgovina rješenje
na obostranu korist partnera, a povećava i sve prihode države. I zaista, globalna
prozvodnja se povećava kroz dvije zadnje generacije kako su svjetska trgovina i
ulaganja liberalizirani u sklopu šireg okvira Općeg sporazuma o tarifama i
trgovini i Svjetske trgovinske organizacije, četverostruko se povećavši između
1970. i 2008. Globalizacija je odgovorna za podizanje miliona ljudi iz
siromaštva u zemljama poput Kine i Indije, a SAD-u je priskrbila nemjerljivu
količinu bogatstva.
Ipak, ovaj koncenzus o benefitima ekonomske liberalizacije,
kojeg dijele elite u objema strankama, nije imun na kritiku. Ugrađen u sve
postojeće trgovačke modele je zaključak da će liberalizacija trgovine,
pojačavajući prihode, imati potencijalno suprotne distribucijske posljedice –
drugim riječima, stvorit će pobjednike i gubitnike. Nedavno istraživanje je procijenilo
da je konkurencija uvoza iz Kine odgovorna za gubitak između 2 i 2,4 miliona američkih radnih mjesta od 1999. do 2011.
Uobičajeni odgovor ekonomista je da su dobiti od trgovine
dovoljne da se i više nego adekvatno kompenziraju gubitnici, i to najbolje kroz
obuke na poslu koje će ih naučiti novim vještinama. I tako, svaki veći dio
zakona o trgovini je popraćen nizom mjera o doškolovanju radnika, kao i
uvođenje novih pravila koje će omogućiti radnicima vrijeme za prilagođavanje.
Međutim, u praksi se ovo prilagođavanje nije uspjelo
ostvariti. Američka vlada je sprovela 47 nekoordiniranih federalnih programa
obuke (otad svedenih na 12), uz bezbroj njih na državnom nivou. Ovo se pokazao
kao kolektivni promašaj u smislu premještanja radnika na pozicije koje
zahtijevaju bolje vještine. To je djelimično neuspjeh implementacije, ali i
neuspjeh samog koncepta: nije jasno kakva vrsta obuke može prekvalificirati
55-godišnjeg radnika na traci u kompjuterskog programera ili web dizajnera. A
ni standardna teorija o trgovini ne uzima u obzir političku ekonomiju ulaganja.
Kapital je uvijek imao prednosti nad radom jer je koncentriraniji i lakši za
koordinaciju. Ovo je bio jedan od prvih argumenata u korist sindikata, koji se
u SAD-u ozbiljno urušava od 1980-ih. Prednosti kapitala se samo povećavaju s
višim stepenom mobilnosti kapitala koji se pojavio u današnjem globaliziranom
svijetu. Rad je postao također mobilniji, ali i daleko više ograničen.
Pregovaračke prednosti sindikata su brzo potkopali poslodavci koji su u
poziciji prijetiti premještanjem ne samo u američku državu gdje ne moraju biti
u sindikatu, nego i sasvim novu državu.
Razlika u plaćama između SAD-a i mnogih zemlja u razvoju je
tako velika da je teško zamisliti kakve politike mogu krajnje zaštititi masu
niskokvalificiranih poslova. Možda čak ni Trump ne vjeruje da se cipele i
majice i dalje mogu proizvoditi u Americi. Svaka industrijalizirana nacija u
svijetu, uključujući i one koje su znatno više posvećene zaštiti proizvodnih
baza, poput Njemačke i Japana, doživjele su pad u značajnom dijelu proizvodnje
u zadnjih par decenija. Čak je i Kina počela gubiti poslove zbog
automatiziranja i jefitinijih proizvođača u državama poput Bangladeša i
Vijetnama.
Ipak, iskustvo zemlje kao što je Njemačka dokazuje da put
kojim je SAD išao nije bio jedini. Njemačke poslovne elite nikada nisu
zahtijevale smanjivanje moći njihovih sindikata: do danas, plaće su u njemačkoj
privredi određene kroz pregovore između poslodavaca i sindikata, a koje
finansira vlada. Kao rezultat, njemački troškovi rada su za oko 25% viši nego u
Americi. Pa ipak, Njemačka ostaje treći najveći izvoznik u svijetu, a dio
poslova u proizvodnji, iako u opadanju, i dalje je ubjedljivo viši od onog u
SAD-u. Za razliku od Talijana i Francuza, Nijemci nisu pokušavali zaštititi
postojeće poslove kroz hrpu zakona o radu; kroz reforme kancelara Gerharda
Schrödera iz 2010., postalo je lakše otpustiti višak radnika. Država i dalje
značajno ulaže u poboljšanje vještina radničke klase kroz program šegrtovanja i
drugih intervencija na tržišu radne snage. Nijemci su također nastojali
zaštititi više državnog lanca snadbijevanja od beskonačnog outsourcinga
(izdvajanja), povezivajući svoj čuveni Mittelstand (mala i srednja preduzeća) s
velikim poslodavcima.
Nasuprot tome, u SAD-u su ekonomisti i javni intelektualci
prikazali zaokret od proizvodne ekonomije do postindustrijalne ekonomije bazirane na usluzi kao neizbježan, čak nešto
što se treba dočekati i ubrzati. Kao da će se stari izrađivači bičeva za
zaprežna kola prekvalificirati u obrazovane radnike u fleksibilnoj, svježoj
ekonomiji gdje će im novostečene vještine obezbijediti više plaće. Uprkos
povremenim potezima, ni jedna politička partija nije ovaj plan shvatila
ozbiljno, kao fokus potrebnog procesa prilagođavanja, niti su uložili u
društvene programe podrške radničkoj klasi dok se pokušavala prilagoditi. I
tako su radnici bijelci, poput Afro-Amerikanaca ranije, ostali prepušteni sami
sebi.
Prva decenija stoljeća mogla se odigrati drugačije. Kinezi
danas ne manipuliraju svojom valutom da pojačaju izvoz; ako išta, u zadnje
vrijeme pokušavaju podržati vrijednost juana kako bi spriječili odljev
kapitala. Ali su definitivno manipulirali svojom valutom u godinama nakon
azijske finansijske krize 1997/98. i dot-com kraha iz 2000/01. Bilo bi sasvim
isplativo za Washington da je tada uspio zaprijetiti, ili bolje, nametnuti
tarife na kineski uvoz. Ovo bi donijelo rizike: potrošačke cijene bi se
povećale, a kamatne stope porasle da su Kinezi odgovorili ne kupivši dug SAD-a.
Ipak, ovu mogućnost američke elite nisu shvatile ozbiljno iz straha da će se
otkrotrljati niz klizave padine protekcionizma. Kao rezultat, izgubljeno je
više od dva miliona radnih mjesta u narednoj deceniji.
PUT NAPRIJED?
Trump se možda uhvatio za nešto realno u američkom društvu,
ali je izuzetno nepodesan instrument za iskorištavanje trenutka reforme koji
predstavlja ovaj izborni preokret. Ne možete odmotati 50 godina liberalizacije
trgovine namećući unilateralne tarife ili podnoseći sudske prijave protiv američkih
multinacionalnih kompanija koje koriste vanjske usluge. U ovom trenutku,
privreda SAD-a je tako povezana s privredom ostatka svijeta da su opasnosti
globalnog povlačenja u protekcionizam sasvim realne. Trumpov prijedlog ukidanja
ObamaCarea skinuo bi milione Amerikanaca iz radničke klase sa zdravstvenog
osiguranja, a predloženo smanjenje poreza dodalo bi više od $10 triliona na
deficit u narednih deset godina, a korist bi imali jedino bogati. Državi je
potrebno jako vodstvo, ali vodstvo institucionalnog reformatora koji vladu može
učiniti istinski efikasnom, a ne narcisoidnog demogoga koji spremno ismijava
uspostavljena pravila.
Bez obzira ne to, ako elite izraze mišljenje da su zaista
zabrinute za nejednakost i radničku klasu koja propada, trebaju ponovo
razmotriti neke od dugogodišnjih stavova o imigraciji, trgovini i ulaganjima.
Intelektualni je izazov vidjeti da li se moguće udaljiti od globalizacije bez
razbijanja nacionalne i globalne privrede, s ciljem skupljanja nacionalnog
dohotka zarad većeg balansa u domaćim prihodima.
Očito, neke promjene su izvodljivije od drugih, a imigracija
zauzima sami vrh na listi onih teoretski izvodljivih. Sveobuhvatna reforma
imigracije se razrađuje već više od 10 godina i nema rješenja iz dva razloga.
Prvi, protivnici se ne slažu sa „amnestijom“, tj. otvaranjem puta ka
državljanstvu postojećim imigrantima bez ličnih dokumenata. Ali drugi razlog je
u vezi s implementacijom: kritičari ističu da se postojeći zakoni ne
primjenjuju, a ranija obećanja za njihovu primjenu se ne održe.
Ideja da vlada može deportovati više od 11 miliona ljudi iz
države, a djeca mnogih od njih su američki državljani, čini se nevjerovatnom.
Neki oblik amnestije se tako čini neizbježnim. Kritičari imigracije su u pravu,
međutim, da je SAD veoma traljav u sprovođenju zakona. Za njegovo propisno
sprovođenje trebao bi ne zid nego nešto poput biometrijske lične karte, velika
ulaganja u sudove i policiju, i, iznad svega, politička volja da se
sankcioniraju svi koji krše pravila. Pomak ka restriktivnijoj politici legalne
imigracije, u kojoj se neka vrsta amnestije za postojeće imigrante razmjenjuje
za iskrene napore sprovođenja novih i strožih zakona, ne bi bio ekonomski
katastrofalan. Kad je država ovo učinila 1924., put je popločan, na izvjestan
način, za zlatno doba američke jednakosti u 1940-im i 1950-im.
Teško je vidjeti put naprijed za trgovinu i ulaganja, osim
neratificiranja postojećih dogovora poput Transatlantskog partnerstva – što ne
bi bilo suviše rizično. Svijet sve više naseljavaju ekonomski nacionalisti, a
promjena kursa iz Washingtona – koji je izgradio i održao liberlani međunarodni
sistem – mogao bi pokrenuti navalu represalija. Možda bi za početak trebalo
pronaći način da se uvjere američke multinacionalne kompanije, koje trenutno
sjede na više od $2 triliona gotovine van SAD-a, da vrate svoj novac kući za
domaća ulaganja. Američke stope korporativnog poreza su među najvišim u
Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj; njihovo naglo smanjenje i ukidanje
mnoštva poreznih olakšica koje su korporacije za sebe dogovorile je politika
koja bi mogla naići na podršku u objema strankama.
Druga inicijativa je masovna kampanja obnove američke
infrastrukture. Američko društvo građevinskih inženjera procjenjuje da bi
trebalo $3,6 triliona da se do 2020. adekvatno renovira državna infrastruktura.
SAD bi mogao posuditi $1 trilion dok su kamatne stope niske i iskoristiti taj
novac za finansiranje inicijative masovne infrastrukture koja bi stvorila
veliki broj radnih mjesta, a američku produktivnost bi dugoročno unaprijedila.
Hillary Clinton je predložila da se potroši $275 milijardi, ali je ta cifra
suviše skromna.
Pokušaji da se ostvari bilo koji cilj bi naišli na uobičajene
disfunkcije američkog političkog sistema gdje vetokratija sprečava ili poreznu
reformu ili ulaganje u infrastrukturu. Američki sistem pretjerano olakšava
dobro organiziranim interesnim grupama blokiranje legislative i da „zgrabe“
nove inicijative za vlastite svrhe. Dakle, određivanje sistema za racionaliziranje
pri donošenju odluka morao bi biti dio same reformske agende. Potrebne promjene
trebale bi podrazumijevati da se ukinu mogućnosti opstrukcija u Senatu i
delegiranje budžeta kao i donošenje kompleksnih zakona svede na manje stručnije
grupe koje mogu predstaviti jedinstvene pakete Kongresu za direktno glasanje.
Evo zašto neočekivana pojava Trumpa i Sandersa može označiti
veliku priliku. Pored svih njegovih mahana, Trump je raskrstio sa
republikanskom doktrinom koja je dominirala od Ronalda Reagana, doktrinom
niskih poreza koja više doprinosi korporacijama nego njihovim radnicima.
Sanders je slično pokrenuo reakciju ljevice koja je tako upadljivo nestala
2008.
„Populizam“ je
obilježje koje političke elite vežu uz politike koje podržavaju obični građani
koje ovi ne vole. Naravno da ne postoji razlog zašto bi demokratski glasači
trebali uvijek odabrati mudro, naročito u vremenu kada globalizacija izbor
politike čini tako kompleksnim. Ali ni elite uvijek ne odaberu ispravno, a
njihovo odbijanje referenduma često zamaskira izloženost vlastitih pozicija.
Mobilizacije naroda nisu nužno loše niti nužno dobre; mogu napraviti sjajne
stvari, kao za vrijeme Progresivne ere i „New Deala“, ali i one užasne, kao u
Evropi 1930-ih. Američki politički sistem zapravo pati od značajnog propadanja
i neće se popraviti ukoliko se bijes naroda ne poveže sa mudrim vodstvom i
dobrom politikom. Još uvijek nije kasno da se to i učini.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)