Paul R. Pillar, bivši direktor analitičke jedinice američke CIA-je i obavještajac s 25 godina staža, napisao je analizu o pogrešnoj američkoj politici prema Iranu za časopis The National Interest. Analizu prenosimo u cijelosti:
Američko-sovjetski hladni rat, sada gotov više od tri desetljeća, općenito se smatra “pobjedom” za Sjedinjene Države. Ali čak i tijekom samog Hladnog rata, uobičajeno oblikovanje tog rivalstva i povezanih pretpostavki na kojima se temeljila američka velika strategija imala je ozbiljne nedostatke sa skupim posljedicama.
Taj hladnoratovski narativ uključivalo je pojam jedinstvenog svjetskog komunističkog pokreta u kojem se glavni poticaj za djelovanje bilo gdje u tom pokretu smatrao da dolazi iz njegovog središta – to jest, sovjetskog režima u Moskvi. Ta je predodžba pridonijela nerazumijevanju prirode i korijena mnogih lokalnih incidenata i sukoba. Također je lažno povisio percipiranu važnost svih sukoba u koje su bili uključeni komunisti.
Rat u Vijetnamu je skupa pogreška loše percepcije
Uobičajena američka tendencija bila je percipirati svaki sukob, pa i onaj lokalni, kao dio globalnog američko-sovjetskog natjecanja. Vijetnamski rat je vjerojatno najveća i najskuplja greška proizašla iz te percepcije. Kada su Sjedinjene Države ušle u rat sredinom 1960-ih, obični Amerikanci i političari podjednako su vidjeli sukob u Vijetnamu ne kao sukob postkolonijalnog nacionalizma, već kao mjesto za držanje linije protiv napredovanja globalnog komunizma.
“Teorija domina”, koja je predviđala neizbježan gubitak drugih zemalja ako Južni Vijetnam padne u ruke komunista, bila je dio te percepcije. U prevladavajući američkom narativu Hladnog rata smatralo se da Sovjetski Savez ima gotovo jedinstvenu destabilizirajuću sposobnost diljem svijeta, kao ekspanzionističku silu koja neprestano koristi zlonamjerna sredstva da proširi svoj utjecaj daleko izvan svojih granica.
S obzirom da su vladari u Moskvi bili nasljednici boljševika, ova percepcija je imala element istine. No, posebno u kasnijim fazama Hladnog rata, sovjetsko je vodstvo nužno postalo više zaokupljeno unutarnjim problemima samog SSSR-a, koje prekomorski avanturizam nije smanjio, nego ih je, na neki način, pogoršao.
Carstvo zla
Ovakav američki narativ je najupečatljivije opisane etiketom “carstva zla” o kojemu je pričao Ronald Reagan, prema kojemu su Sovjeti bili sudionici u zlu, ali i globalni pokretači zla. Ta je predodžba dovela do dva problema, od kojih je jedan bio krivo tumačenje mnogih nestabilnih situacija čiji su glavni uzroci imali malo ili nimalo veze sa Sovjetima. Drugi problem bio je neuspjeh u razumijevanju koliko je ponašanje Sovjetskog Saveza bila reakcija, a ne inicijativa.
Jedan od mnogih primjera bila je sovjetska vojna intervencija u Afganistanu 1979., koju su SAD tadašnja administracija tretirala kao da je to poglavlje sovjetskog ekspanzionizma, koje se protezalo daleko izvan Afganistana i ciljalo na Perzijski zaljev, što je trebalo zaustaviti militantnim odgovorom.
Taj je odgovor uključivao, osim Carterove doktrine i njezinog naglaska na vojnoj sili, početak duge i uglavnom nesretne američke povijesti vlastitih intervencija u Afganistanu, povijesti koja je konačno završila prije manje od dvije godine. Ali ono što su Sovjeti učinili u prosincu 1979., nije bio dio ekspanzionističke velike strategije, već je bila reakcija na događaje unutar Afganistana. Bio je to pokušaj da se spriječi poraz, a ne da se ostvari nova pobjeda. Sovjeti su pokušavali održati prijateljski režim u Kabulu (s drugim lokalnim vođom) usprkos rastućoj mudžahedinskoj pobuni.
Oblikovanje američke vanjske politike desetljećima kroz prizmu američko-sovjetskog natjecanja izvitoperila je američku politiku prema mnogim manjim zemljama gdje su drugi interesi bili podređeni cilju držanja tih zemalja na desnoj strani hladnoratovske podjele. To je uključivalo i američke podrške (ili čak postavljanja) vlada koje evidentno krše ljudska prava i demokratska načela, kao što je niz vojnih diktatura u Gvatemali. Također je uključivalo i rad s teškim vodstvom američkih država klijenata kao što je bio Južni Vijetnam na čelu s Nguyenom Van Thieujem i njegov opetovanim otporom mirovnim nagodbama.
Iran kao novi centar zla
Danas su se mnoge od tih pogrešnih hladnoratovskih percepcija i stavova udvostručile na Bliskom istoku, pri čemu regija zamjenjuje svijet kao arena natjecanja, a Islamska Republika Iran zamjenjuje ulogu SSSR-a. Kao i u Hladnom ratu, pogrešno shvaćanje ne samo da pokreće politiku, već također prožima raspravu u Kongresu, raspravu među stručnjacima i izvještavanje medija. Taj okvir tumači bliskoistočne poslove prvenstveno kao natjecanje između SAD-a saveznika i “osovine otpora” usredotočene na Iran i vođene Iranom, koja se okrivljuje za većinu, ako ne i za sve, nestabilnosti i neželjenih događaja u regiji. Pretpostavke o jedinstvu napora i centraliziranosti koalicije negativaca jednako su ukorijenjene kao i odgovarajuće pretpostavke o globalnom komunizmu tijekom Hladnog rata koji je upravljan isključivo iz Moskve.
Utjecajni kolumnist Thomas Friedman predstavlja tipičan primjer ovakvog shvaćanja kada piše o bliskoistočnoj “mreži otpora” koja je “nastala” onog dana kada je ajatolah Ruhollah Homeini preuzeo vlast u Teheranu 1979. Friedman govori o protivljenju toj mreži pod vodstvom SAD-a kao “titanskoj borbi” koju on oslikava bojama jednako epskim i sveobuhvatnim poput retorike o borbi protiv sovjetskog komunizma.
Postalo je uobičajeno za najveće medije da spominju bilo koju skupinu ili režim na Bliskom istoku koji je ikad imao odnos s Iranom kao nekoga koga “podržava Iran”. Vrlo često, opis je “iranski proxy”. Taj opis je u suprotnosti s rječničkom definicijom opunomoćenika (“osoba ovlaštena djelovati u ime druge”). Mediji za ovakve tvrdnje uglavnom nemaju dovoljno dokaza.
Iran stoji iza Hamasa i hutista?
Zapravo, za mnoge od najistaknutijih akcija koje je navodno Iran podržao, nemaju dokaz. To vrijedi za jednu od najutjecajnijih akcija u posljednjih nekoliko godina — napad Hamasa na Izrael 7. oktobra prošle godine. Čak ni vlade Sjedinjenih Država i Izraela, od kojih se moglo očekivati da će najglasnije trubiti o bilo kakvoj naznaci iranske upletenosti, nisu pronašle nikakve dokaze planiranja od strane Irana, koji je očito bio iznenađen napadom kao i svi ostali.
Slična je situacija i s Huti pokretom, koji čine de facto režim u većem dijelu Jemena. Hutiji su nastali iz lokalne pobune u dijelu sjevernog Jemena koji su prethodni jemenski režimi ignorirali ili stavili u nepovoljan položaj. Žestoko neovisni Hutiji pozdravili su iransku pomoć, ali nemaju strpljenja za pirenje nekakve veće iranske regionalne strategije. Svoju najznačajniju akciju u jemenskom građanskom ratu – zauzimanje glavnog grada Sane – hutisti su navodno poduzeli protivno iranskom savjetu.
Danas su napadi hutista na brodove u Crvenom moru motivirani željom da pokažu da su značajan regionalni igrač kojeg se ne smije ignorirati i, ponajviše, istinskim bijesom—potpomognutim onim što je već bila protuizraelska hutistička ideologija — o humanitarnoj katastrofi koja se odvija u Pojasu Gaze. Pomorska kriza zapravo je reakcija zbog izraelskog napada na Gazu, a ne zbog nekog velikog regionalnog dizajna Teherana ili iranske “Mreže otpora”.
Činjenica da Iran zbilja materijalno i oružane pomaže ovim i drugim skupinama, ali to ne znači da se takva pomoć treba izjednačiti s potpunom kontrolom i da ih se treba nazivati “iranskim posrednikom”. Pogreška takve jednadžbe može se vidjeti ako se pogleda najobimniji odnos pomoći na Bliskom istoku: milijarde pomoći koje Sjedinjene Države svake godine daju Izraelu. Taj tok pomoći nije donio značajan utjecaj za Sjedinjene Države, a kamoli kontrolu, što je demonstrirano time što je izraelska vlada odbila američku želju za obuzdavanjem napada na Gazu i političko rješenje izraelsko-palestinskog sukoba.
S obzirom na materijalnu pomoć i diplomatsko pokriće koje Sjedinjene Države daju Izraelu, ono što Izrael trenutačno radi Pojasu Gaze može se opisati, nažalost, kao akcija koju “podržava SAD”. Ali prijeći s tog opisa na ideju da je ubijanje u Gazi dio američkog plana za Bliski istok koji je osmišljen u Washingtonu bilo bi krajnje pogrešno tumačenje onoga što se događa u Gazi i regiji.
Napad na američku bazu
Automatsko tumačenje svakog neželjenog događaja na Bliskom istoku kao plan Irana bilo je potpuno očito u ranim satima nakon ovotjednog smrtonosnog napada dronom na ispostavu s američkom posadom duž jordansko-sirijske granice. Saopćenje Bijele kuće odmah je za incident okrivilo “militantne skupine koje podržava Iran”, iako su u istoj rečenici priznali da “još uvijek prikupljaju činjenice o ovom napadu”.
Sve dok skupina sa sjedištem u Iraku kasnije nije preuzela odgovornost, nije bilo naznaka da je administracija uopće znala koja je skupina lansirala dron. Ne možemo se ne pitati kako se namjera grupe uopće može opisati bez poznavanja identiteta grupe. Iran je izričito negirao bilo kakvu umiješanost u napad. Do danas nijedna vlada nije pružila niti čak tvrdila da ima bilo kakav dokaz da je Iran potaknuo, planirao, koordinirao ili usmjerio napad.
Predodžba o Iranu kao glavnom pokretaču – pokretaču regionalnog zla – jednako je pogrešna kao što je bila za SSSR-om tijekom Hladnog rata. Kao i u slučaju Sovjetskog Saveza, percepcija propušta shvatiti glavne uzroke nasilja i nestabilnosti u regiji. Najočitiji primjer je neriješeni izraelsko-palestinski sukob, pri čemu su događaji od 7. oktobra snažno opovrgavanje ideje da je ovaj sukob naslijeđe prošlosti. Lakše je događaj staviti u koš “iranske prijetnje”.
Teheran je nova Moskva
Također, poput narativa o SSSR-u, shvaćanje propušta shvatiti da iranska politika nije toliko inicijatorska, već reakcija na akcije drugih. Teroristički napadi iranskih savezničkih skupina protiv Izraela pokušaji su osvete za izraelske terorističke napade na Irance. Napad na saudijska naftna postrojenja bio je odgovor na napore predvođene SAD-om da zaustave iransku trgovinu naftom. Najznačajniji iranski napad na postrojenje s američkom posadom u Iraku bila je izravna odmazda za američki atentat u Iraku na istaknutog iranskog vojnog i političkog vođu.
Sve što je učinjeno u regiji, od strane iranskih saveznika ili bilo koga drugog, u protekla tri i pol mjeseca, a povezano je s događajima u Pojasu Gaze, reakcija je na ono što Izrael radi u Gazi. Iran fino prilagođava vlastitu reakciju kako bi se nastavio predstavljati kao pobornik prava Palestinaca, poštujući pritom uvriježena arapska stajališta o ovoj temi. To uključuje prešutno pristajanje na arapske rezolucije i izjave koje favoriziraju dvodržavno rješenje u Palestini.
Američka saradnja s drugim zemaljama na Bliskom istoku
Kao i u slučaju američko-sovjetskog hladnog rata, fiksacija na sukob s Iranom iskrivljuje američke politike prema drugim zemljama koje imaju vlastite interese koje nisu nužno proamerički, ali se smatra da su na dobroj strani tog polarizacijskog sukoba. Jedan primjer je američka suradnja sa Saudijskom Arabijom, zemljom koja je barem jednako autoritarna kao Iran, a čija su smrtonosna kršenja ljudskih prava ne diraju Washington.
Drugi primjer je Izrael, za koji SAD daje pozamašna sredstva, koji je direktno uzrok humanitarne katastrofe u Gazi—i čija vlade nepopustljivo promiče mržnju i izolaciju Irana, to je to učinila glavnim aspektom svoje vanjske politike. Oponašajući Nguyen Van Thieuovo sabotiranje mogućih mirovnih sporazuma sa Sjevernim Vijetnamom, Izrael je sabotirao moguće sporazume s Iranom na štetu SAD-a. Sabotirao je moguće neširenje nuklearnog naoružanja i regionalni mir i sigurnost.
Usprkos svim sličnostima, u jednom je pogledu primjena hladnoratovskog modela na Iran još gora od njegove primjene na Sovjetski Savez. Naposljetku, SSSR je bio nuklearna supersila, zvijezda putokaz jedne ideologije koja je bila vrlo privlačna i istinski globalni konkurent Sjedinjenim Državama. Iran nije ni blizu tome. Iran je sila srednje razine s djelomično oronulom vojskom, bez globalnog dosega ili prisutnosti, i ograničenom privlačnošću čak i na Bliskom istoku kao većinom perzijska i šijitska nacija unutar većinski arapske i sunitske regije. Budući povjesničari čudit će se koliko su Sjedinjene Države danas dopustile ovoj dalekoj i manjoj državi da postane središte tolikog dijela američke misli i politike.
(TBT, Mediji)