SPECIAL
Početkom 18.
stoljeća mladić po imenu Hana Dijab krenuo je iz Sirije put Evrope, a dospio je
sve do Versaja, dvora francuskog kralja Luja XIV
FOTO:
(Wikipedija)
Inteligentni
maronitski hrišćanin (Maronitska crkva je istočna katolička crkva), koji je
poticao iz jednostavne porodice, naučio je u kontaktu s trgovcima iz Levanta
najvažnije zapadne jezike, pa tako i francuski. Presudnu ulogu u njegovom
životu odigrao je čovjek po imenu Pol Lika, koga je Luj XIV poslao na Istok da
sakuplja rukopise, novac i dragocjene predmete. Njegovi putopisi, živopisni i
bajkoviti, i danas su sačuvani, ali pitanje je koliko su vjerodostojni.
Junak ove priče
upoznao ga je 1707, nakon čega mu je dvije godine, na moru i na kopnu, bio
vjerni pratilac i prevodilac. Zajedno su išli na opasna putovanja preko
Sredozemnog mora, koje je i tada povezivalo Istok i Zapad. Krenuli su iz
Tripolija, obišli Kipar, Kairo i Aleksandriju. Lika, koji nije vladao jezicima,
bio je upućen na Dijabovu pomoć, a on je svojom domišljatošću često izvlačio
gospodara iz neprilika
Situacija se
promijenila u Evropi, a naročito u Parizu. Sada je Hana Dijab bio u tuđini. Na
francuskom dvoru, ili, kako je pisao, u “saraju francuskog sultana”,
uživao je u bezbrižnom životu. Osam dana se slobodno šetao po Versaju, na
oduševljenje princeza, dvorskih dama i sluškinja, o kojima je pisao da su
“lijepe kao zvijezde”. Sve što je vidio – od uličnih svjetiljki do
noćnih posuda, od pogubljenja do izvođenja operske predstave Žan-Batista
Lilija, upijao je kao sunđer.
Bio je veoma
radoznao i otvoren za nove utiske. Prilazio je ljudima, razgovarao s njima i
saznavao od njih. Poslije mnogo godina, 1764. godine – tada je već bio iskusni
trgovac tkaninom u Alepu, imao djecu i bio priznat kao veliki znalac – napisao
je izvještaj o svom putovanju na Zapad: “Sve o čemu ovdje pišem odgovara
istini, bez dodavanja i izostavljanja, onako kako dolikuje. Izražavam se sažeto
da čitaoci ne bi stekli utisak da izmišljam”, naveo je.
Zbog toga se
njegov izvještaj potpuno razlikuje od izvještaja učenjaka njegovog doba. On
nije bio ograničen normama, već je pisao slobodno, iz perspektive sluge.
FOTO: Faksimil
(Wikipedia)
Ime Hana Dijab ne
pojavljuje se ni u jednom historijskom udžbeniku, a njegov izvještaj u rukopisu
na arapskom jeziku od 347 strana, koji je 1928. dospio u Vatikansku biblioteku,
pao je u zaborav. Igrom slučaja, Francuz po imenu Žerom Lenten otkrio je blago
oštećeni rukopis (nedostaje početak) i objavio ga 2013. u prijevodu na
francuski jezik. Ove godine u Nemačkoj je objavljen pod naslovom “Od Alepa
do Pariza. Putovanje mladog Sirijca na dvor Luja XIV”.
Osim što je
pažljiv posmatrač, Dijab je i talentovan i duhovit pripovjedač. Autor putopisa
je, međutim, samo prividno nepoznat, jer mu zapadni svijet duguje mnogo više.
Počev od 1704, Antoan Galan, poznavalac starih arapskih rukopisa koji je živio
na pariškom dvoru, objavio je pod nazivom “Hiljadu i jedna noć” sedam
tomova priča koje je čuo iz različitih izvora.
Galan je bio u
nevolji jer su čitaoci neprestano tražili nove arapske bajke, a on više nije
znao nijednu. Počeo je da ispituje Dijaba, a on je bio nepresušan izvor.
Ispričao mu je priče koje na Zapadu još niko nije čuo: o Alibabi i 40
razbojnika, o Aladinu i čarobnoj lampi i o Čarobnom konju. Izdiktirao mu je 14
bajki, koje je zahvalni Galan uključio u svoju zbirku. Razume se da Hanu Dijaba
nije ni spomenuo. Čitaoci su najviše voljeli upravo njegove priče, a tako je
ostalo do danas.
(TBT)
