Trenutna izraelska agresija na Pojas Gaze ne može se posmatrati odvojeno od bogatih resursa prirodnog plina kojim obiluje njegovim obalama. Napad je planski uništio zgrade i infrastrukturu, ubio hiljade Palestinaca kako bi ih natjerao da emigriraju, da bi Gaza bila ispražnjena za Izrael.
Ovim riječima spisateljica Tara Allami započela je svoj članak, koji je objavila američka web-stranica Mondoweiss, i navela da je samo deset dana nakon početka napada na Gazu, Svjetska zdravstvena organizacija objavila da je Pojas ostao bez vode, struje i goriva.
Ministarstvo zdravlja je 24. oktobra upozorilo na mogućnost zatvaranja bolnica u roku od dva dana zbog nedostatka goriva, usljed bombardovanja koje je opisalo kao “brutalno”, a procurile su vijesti i o američkim planovima za eksploataciju plinskih polja kod obale Gaze kao dio “plana ekonomske revitalizacije”.
Allami ističe da je sadašnja agresija na Gazu dio kontinuiranog pokušaja etničkog čišćenja u sklopu kolonijalnog i naseljeničkog projekta, dok neki smatraju da su plinska polja motiv za izraelsku agresiju.
‘Marine I’ i ‘Marine II’
Autorica kaže da izraelski projekat ima za cilj izgradnju etničke kolonijalne države, a Izrael nastoji da postigne taj cilj izvozom “ukradenog plina” i sklapanjem poslova sa susjednim zemljama uz učešće Evropske unije, jer je British Gas prije 25 godina otkrio plinska polja kod Gaze, koja se danas zovu “Gaza Marine I” i “Gaza Marine II” i predmet su interesa Izraela i Amerike u eksploataciji palestinskih resursa.
Allami dodaje da izraelska okupacija kontroliše energetske i vodne resurse Gaze, što ometa napore da se uspostavi nezavisna energetska infrastruktura u Pojasu. Okupacija koristi “ukradeni plin” i vodu, dok Palestinci u Gazi pate od teške energetske krize.
Regionalna dominacija
Allami ukazuje na interes Izraela za crpljenjem plina s obala Palestine, Libana i Egipta i drži to jednim od ciljevima okupacije potvrđenim i Sporazumom iz Osla i Pariškim protokolom, čime pospješuje širenje naselja i ograničavanje palestinskog pristupa resursima.
Sporazumi su nametnuli potpunu ekonomsku podređenost Izraelu i omeli palestinski pristup prirodnim resursima, što je dovelo do značajnog ekonomskog zastoja koji je pogoršan izraelskim vojnim operacijama koje još traju.
Allami kaže da su prije nego što je Hamas pobijedio na parlamentarnim izborima 2007, “mirovni” pregovori između Izraela i Palestinskih vlasti uključivali i potpisivanje sporazuma vrijednog četiri milijarde dolara godišnje za izraelsku kupovinu plina iz Gaze počevši od 2009. godine, ali je pobjeda Hamasa suspendovala sporazume, nakon čega je Izrael uveo strogu opsadu Gaze. U tom periodu Tel Aviv je planirao invaziju na Gazu, a istovremeno je pregovarao o sporazumu sa grupom British Gas.
Nakon plinskog sporazuma između Egipta i Izraela 2005. godine i otkrića plinskog polja Tamar 2009. godine, potreba za vađenjem plina iz Gaze je smanjena. Ipak, planovi za iskorištavanje plinskih polja nastavljeni su uz nametanje opsade Pojasu Gaze.
Autorica kaže da je Liban – sa kojim se Izrael od 2010. godine spori oko morskih granica – 2022. godine potpisao historijski sporazum o morskom razgraničenju uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, koje će pored podjele resursa, nadzirati i posredovati u operacijama vađenja plina i sačinjavanju izvještaja o resursima.
Dogovor uključuje (samo) “ugledne međunarodne kompanije” kojima su saglasnost za vađenje plina dale Sjedinjene Američke Države, uskraćujući Libanu mogućnost upravljanja velikim dijelom spornog područja.
Jordanska nacionalna elektroprivredna kompanija je 2016. godine potpisala 15-godišnji ugovor sa Izraelom i kontroverznim energetskim kompanijama, prema autorici, a u decembru 2019. Izrael je počeo da izvozi “ukradeni plin” u Jordan iz polja Leviathan.
Izazov svjetskom poretku
Allami zaključuje da je izraelski interes za plinska polja u blizini Palestine jasan primjer “imperijalizma”. Uprkos pokušajima prikrivanja zapljene resursa, jasno je da je već neko vrijeme ova potraga za izvozom plina iz polja Levijatan na evropska tržišta dio plana Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Evropske unije i Izraela.
Allami ističe da napadi Jemena na morske puteve Izraela predstavljaju prijetnju po njega (Izrael) i sigurnost globalne ekonomije, a svaki pokušaj “krađe” je praćen dodatnim naporima da se očuvaju njegove “kolonijalne” granice.
Autorica zaključuje da su ovi događaji samo dio izraelskog projekta zasnovanog na politici etničkog čišćenja, eksproprijacije i ekonomske kontrole, te da oslobađanje Palestine znači kraj tom projektu sa svim njegovim “kolonijalnim” pojedinostima, kao i restauraciju njenih morskih resursa.
(TBT, AL JAZEERA)
