RELIGIJA
Vozeći kroz autonomnu prefekturu Linxia Hui u provinciji
Gansu, na sjeverozapadu Kine, vide se minareti kako dodiruju nebo svakih nekoliko
minuta. Mnogi se izdižu iz džamija koje podsjećaju na taositičke hramove s
detaljima koji su mješavina tradicionalnih kineskih i islamskih obilježja
FOTO: (FREDERIC J. BROWN/AFP/Getty Images)
Vozeći kroz autonomnu prefekturu Linxia Hui u provinciji
Gansu, na sjeverozapadu Kine, vide se minareti kako dodiruju nebo svakih
nekoliko minuta. Mnogi se izdižu iz džamija koje podsjećaju na taositičke
hramove s detaljima koji su mješavina tradicionalnih kineskih i islamskih
obilježja: brončani zvekiri s urezanom riječju „Allah“ na arapskom, polumjesec
koji se propinje sa špicastih nadstrešnica popločanog krova i kamene stele s
uklesanim hadisima – izreke koje se pripisuju poslaniku Muhammedu – na kineskom
jeziku. Ovo je središte Hueja, kineske manjine od oko 10,5 miliona koja se od
većinskog naroda Han Kineza prvenstveno razlikuje po svom muslimanskom
identitetu.
Vladajuća kineska komunistička partija ima napet odnos s
religijom, s oštrim restrikcijama u regijama poput Xinjianga i Tibeta gdje se
religijski identitet vidi kao put za separatizam. Izražen senzibilitet kineskog
predsjednika Xija Jinpinga prema građanskom društvu i van ideoloških utjecaja,
kombiniran s nedavnim usponom globalnog terorizma, pojačao je vladinu
sumnjičavost prema muslimanima. U međuvremenu, današnje društvo Han Kineza,
naročito na kineskim web stranicama, sve je više neprijateljski nastrojeno
prema muslimanima. Šovinizam i etnocentrični nacionalizam Hana su česta pojava
na online forumima gdje se s vremena na vrijeme izdaju upozorenja da će džamije
uskoro zasjeniti partiju.
Ipak, čini se da islam cvjeta u narodu Huej. Muslimani Hueja
čine većinu od približno 14.000 kineskih hodočasnika koji svake godine odlaze
na hadž u Mekku. Kina je izgradila prostrani „park kulture“ u Ningxiji, njegujući
status islama Hueja kao primjeran oblik kineske religije. Najglasniji kritičari
Hueja nisu državni službenici nego reformisti unutar Huej zajednice, često
povratnici sa vjerskih studija na Bliskom istoku. Oni ismijavaju islam Hueja
kao površan i prilagođen kako zbog njegovih dodirnih tačaka sa praksama taoizma
i konfučijanizma tako i zbog mišljenja da su većina vjernika pali pod utjecaj
materijalizma i korupcije.
FOTO: (FREDERIC J. BROWN/AFP/Getty Images)
Ironično, rast huejskog islama jasno ovisi o
karakteristikama za koje mještani kažu da su suštinski kineske: apolitični
patriotizam, prilagodljivost i veća briga za materijalnim opstankom umjesto
stroge doktrine. Usred sve jačih struja etnocentričnog nacionalizma, Hueji
čuvaju islam u Kini prakticirajući specifično kineski oblik vjeroispovijesti.
Njihov relativno miroljubivi suživot s državom i partijom razlikuje se od onog
kod oko 10 miliona kineskih Ujgura, grupe s turskog govornog područja koja
uglavnom živi u udaljenoj zapadnoj regiji Xinjiang. (U Kini je otprilike 23
miliona muslimana.) Kako se migracija Hana, uz podršku države, povećala u
zadnjih 10 godina, tenzije između njih i Ujgura su prerasle u nasilne etničke
sukobe, kao i vojne napade Ujgura na civile. Nespremnost na reakciju je dovela
do većeg nasilja i stereotipiziranja Ujgura kao separatista koje je
radikalizirao strani utjecaj, za razliku od organske mješavine kineskog i
islamskog puta Hueja.
Hueji javno prakticiraju islam s kineskim karakteristikama
od Tang dinastije iz 7. stoljeća, kada su arapski i trgovci iz centralne Azije
imigrirali, sklapali međusobno brakove i proširili religiju širom drevnog Puta
svile. Njihovo potomstvo je na kraju postalo posebna etnička manjina, iako se
većina Hujea razlikuje fizički od Han Kineza. Kroz historiju, neki Hueji su
aktivno pokušavali spojiti islamsku i kinesku kulturu. U 18. stoljeću,
naprimjer, huejski učenjak Liu Zhi napisao je „Han Kitab“, sintezu islama s
konfučijanizmom koji je identificirao Muhammeda kao mudraca i uvezao šerijat s konfučijanskim
ritualima. Vjerovao je da kombinirana praksa može njegovati vrline i
uspostaviti društveni sklad.
Ova mješavina kineske i islamske tradicije i dalje je
primijetna u huejskim džamijama. U autonomnoj prefekturi Linxua Hui, upoznala
sam moderatora Zhongmuwanga, web foruma „kineska muslimanska mreža“, koji je
tražio da mu se obraćamo njegovim arapskim imenom Hassan. Odveo me da posjetim
nekoliko hramova podignutih na mezarjima sufijskih svetaca. Oktagonalni toranj –
u skladu sa trigramom („osam simbola“), sistemom drevne taoističke kozmologije
– ruža iznad mezara, ukrašenog arapskom kaligrafijom i simbolom yin-yanga.
Tamjan se pali prije hrama sveca, a Hassan mi je rekao da su neki poštovaoci znali
klečati (toliko nisko da čelo dodiruje tlo) ispred njega. „Neki ljudi ovo zovu
skrnavljenjem islama, ali oni ne razumiju kinesku povijest“, kazao je Hassan.
„Da bi ovdje preživjela, religija se mora prilagoditi.“
Oni koji ovo prilagođavanje nazivaju skrnavljenjem su često
Huej studenti koji su se očarali islamom u inozemstvu. 1995., onda 23-godišnji
huejski imam Ma Jun, otišao je iz rodnog grada Lanzhoua, glavnog grada Gansua,
na studije šerijatskog zakona i arapskog jezika na islamski fakultet u Medini,
u Saudijskoj Arabiji. Nakon pet godina se vratio odlučan uvesti reformu. „Bio
sam pun entuzijazma kada sam se vratio iz Saudijske Arabije“, rekao je Ma.
„Osjećao sam veliku odgovornost. Kineski muslimani nisu
imali dovoljno vjere. Bili su nečisti i veoma površni.“ A 24-godišnji Ma Shin,
huejski student koji se nedavno vratio u Lanzhou nakon studija na Al-Azharu u
Kairu, u Egiptu, također je ismijavao huejsko prihvaćanje kineske tradicije.
„Moja nana je savršen primjer. Ona daje novac sufijskim učiteljima da se mole
za nju, pale tamjan, i tjera nas da uzimamo pepeo kada smo bolesni“, rekao je
Ma, objašnjavajući kineski narodni običaj paljenja i uzimanja blagoslovljenog
papira koji liječi bolesti. „Ne mogu to prihvatiti. To je izvrtanje islama.“ Ma
Xin je odbio porodičnu sufijsku tradiciju u korist Yihewani (ili Ikhwan)
islama, reformističke sekte koju je u Gansuu osnovao Ma Wanfu, kineski musliman
s kraja 19. stoljeća koji je na sličan način odlučio pročistiti kineski islam
nakon studija u Mekki. (Mnoga huejska prezimena su prilagođeni kineski oblici
muslimanskih imena na arapskom i perzijskom: posebno je često „Ma“ za
„Muhammed“.)
Peking pak prednost daje religiji koja prikazuje političku
odanost i kulturnu adaptaciju – kao što su vođe Hueja brzo naučile. Kada se Ma
Jun vratio u Kinu, osnovao je dvije neformalne vjerske škole. 2000. je osnovao
privatnu arapsku školu u Guangheu, većinski huejskom gradu između Lanzhoua i
Linxije. 2008. je počeo s časovima religije kroz program za manjine u javnoj
srednjoj školi u Lanzhou. Kineski zakon brani podučavanje religije u školama,
ali je Ma svoje časove jezika prožeo islamskim propisima i selefijskim
kritičkim tumačenjima na saudijski način. Do 2010. vlasti su ugasile oba
programa.
FOTO (FREDERIC J.
BROWN/AFP/Getty Images)
Iako je Kina službeno ateistička
zemlja, vlada dozvoljava pet službenih religija – budizam, taoizam,
katoličanstvo, kršćanstvo i islam – sve dok se one prakticiraju na mjestima
koje je država odobrila, čuvaju stranih utjecaja i ne pozivaju na obraćanje. Na
Centralnoj religijskoj radnoj konferenciji, koju je organizirala država u
aprilu u cilju razgovora o religijama u Kini, Xi je naglasio da bi religijske
grupe „trebale uklopiti (njihove) doktrine u kinesku kulturu“ te u isto vrijeme
religiju držati van politike, vladinih poslova i obrazovanja. Država tako
ostavlja prostora za vjersku praksu, ipak ograničenu, a oni koji se nauče na
kompromise, mogu tako i funkcionirati. 2010, Ma je odlučio raditi u sklopu
sistema. Ostavio je lične pokušaje reforme i postao imam u džamiji Xinguan,
tradicionalnoj džamiji u muslimanskoj četvrti u Lanzhou koja se priklanja
ortodoksnoj praksi škole Gedimu, najstarijoj i najtradicionalnijoj kineskoj
formi islama. Ubrzo je proširio svoj utjecaj te odveo oko 3000 huejskih
hodočasnika iz Gansua u Mekku 2014., poduhvat koji je olakšala i odobrila
poluvladina Islamska asocijacija Kine. Susreti s državom su u međuvremenu
smekšali Maove poglede na doktrinu. „Dovoljno je teško živjeti kao kineski
musliman“, kazao je Ma. „Vrata mogućnosti su skučena. Uđe li neko na njih,
nemojmo reći, ‘Nisi savršen, izlazi.’ Moramo ići korak po korak.“
Odvajanje religijske posvećenosti i ateističke partije ne
čini se da smeta većini huejskih vođa. „Kinezi su fleksibilni. Malo kompromisa
je uredu“, objasnio je Ma Yinhua, vlasnik Fengqiwua, knjižare posvećene
proučavanju manjina u Lanzhou. „Za sada, ‘Volite svoju državu, volite svoju
vjeru’ je uredu. ‘Volite svoju partiju’ možda bi bilo previše, ali čak ni njeni
članovi je ne vole nužno.“ Retorička neiskrenost je u Kini normalna, rekao je.
„Poput naše ekonomske situacije: kapitalizam, ali možete ga zvati socijalizam.
Država laže sebe. Pa šta ako narod laže državi? Svi znaju. Nije to ništa
strašno.“
Kompromis i korupcija su partneri
u površnoj vjeri, objasnio je imam Ma, i razlog zašto Huej muslimani nisu
prijetnja, koliko god se pobožni činili. „Religija je u Kini marginalizirana.
Svi su koncentrirani na novac. Vjerovatnije da ćemo naginjati korupciji i politizaciji nego ekstremizmu“,
kazao je Ma, dodavši da rijetko ide na sastanke s lokalnom organizacijom
Islamska asocijacija Kine jer niko tamo ne želi pričati o teologiji. „Imami
samo pitaju, ‘Je li ti taj iPhone 6 ili S6? Koji auto voziš?“ Poput većine
Kineza, Hueji daleko više vode računa o materijalnoj sadašnjosti nego životu na
Onom svijetu, rekao je Ma. „Niko se ne bi odrekao svog života zbog vjerske
borbe ili žrtve.“
U Lanzhou, musliman koji sebe
naziva Abdelhalim i čija porodica vodi uspješan lanac halal restorana Zhonghua Shouzhua King, pokazao mi je njihovu
nedavno otvorenu privatnu džamiju, medresu i islamski starački dom. Rekao je da
vlasti nisu opstruirale otvaranje ni jedne ove institucije. „Vjerska politika
manjina je dobra. Vlada pokušava očuvati etničko jedinstvo i ne ometati
manjine“, kazao je Abdelhalim. „Čak i kad neke sekte čine zaista loše stvari,
vlada ih ne otjera.“ Ponekad vjerski zvaničnici odbijaju vladine pokušaje konfiskovanja
zemlje tvrdeći da je imanje dio džamijske zadužbine; Abdelhalim je naveo ovaj
primjer. Čak i ako su neke vjerske vođe slagale, vlada se povinovala. Islamska asocijacija
je često častila vjerske vođe putovanjima i izletima u druge provincije koje je
plaćala država. Kada sam pitala da li je to korupcija, Abdelhalim se nasmijao.
„Korupcija je dobra za vladu! Dajte nam vidljivog neprijatelja i svi ćemo se
ujediniti u borbi za vjeru i identitet“, kazao je. „Dajte nam skrivenog neprijatelja
– pohlepa, novac, sebičnost – i svi smo poraženi.“
U Linxiji, Hassan se složio da u
huejskom islamu, kao u savremenom kineskom društvu, pojavnost ne reflektira
uvijek unutrašnje vjerovanje. „Hiljade je džamija u Linxiji, ali to je loše“,
rekao mi je dok smo se vozili pored građevina gedimua, selefija, yihewanija i
sufija, a žene s hidžabima su prolazile kraj nas na motociklima. Broj džamija i
hramova samo reflektira razjedinjenost i sektaštvo, kaže Hassan. „Ljudi kažu da
je ovo religijski ekstremizam? Mislim da je u pitanju sekularizacija.“ Dodao
je,„samo veoma sekularni ljudi misle da je gradnja džamija pravi izraz vjere.“
Autsajderi mogu misliti da je došlo do sraza minareta i kineskih zastava u
područjima Huej naroda, istakao je, ali samo zato što gledaju površinu.
(TBT, FP,
Prevela Jasmina Drljević)
