Obojica izvještavamo o američkim ratnim zločinima već dugi niz godina, kao i o identičnim zločinima koje su počinili američki saveznici i zastupnici poput Izraela i Saudijske Arabije.
Primjeri uključuju nezakonitu upotrebu vojne sile u pokušaju uklanjanja neprijateljskih vlada ili „režima“, neprijateljske vojne okupacije, nesrazmjerno vojno nasilje opravdano tvrdnjama o borbi protiv „terorizma“, bombardovanje i ubijanje civila i masovno uništavanje cijelih gradova.
Većina Amerikanaca dijeli opću averziju prema ratu, ali skloni su prihvatiti ovu militariziranu vanjsku politiku jer smo tragično podložni propagandi, mašineriji javne manipulacije koja radi ruku pod ruku s mašinerijom ubijanja kako bi opravdala inače nezamislive užase.
Ovaj proces “pristanka za proizvodnju” funkcionira na više načina. Jedan od najefikasnijih oblika propagande je šutnja, koja nam jednostavno ne govori, a svakako ne pokazuje šta rat zaista čini ljudima čiji su domovi i zajednice pretvoreni u najnovije američko bojno polje.
U svojoj najrazornijoj kampanji posljednjih godina, američka vojska bacila je više od 100.000 bombi i projektila na Mosul u Iraku, Raqqu u Siriji i druga područja koja su okupirala Islamska država. U izvještaju obavještajne službe iračkih Kurda procjenjuje se da je više od 40.000 civila ubijeno u Mosulu, dok je Raqqa potpuno uništena.
Granatiranje Raqqe bilo je najteže američko artiljerijsko bombardiranje od Vijetnamskog rata, ali o tome se jedva izvještavalo u američkim korporativnim medijima. Nedavni članak New York Timesa o traumatskim ozljedama mozga i posttraumatskom stresnom poremećaju od kojih su pretrpjeli američki artiljerci koji su upravljali haubicama kalibra 155 mm, od kojih je svaka ispalila do 10.000 granata u Raqqu, bio je prikladno naslovljen: “Tajni rat, čudne nove rane i tišina iz Pentagona”.
Genocid na vidiku
Zaklanjanje takve masovne smrti i razaranja u tajnu je izvanredno dostignuće. Kada je britanski dramaturg Harold Pinter dobio Nobelovu nagradu za književnost 2005. godine, u jeku rata u Iraku, naslovio je svoj Nobelov govor “Umjetnost, istina i politika” i iskoristio ga da rasvijetli ovaj dijabolični aspekt američkog rata.
Nakon što je spomenuo stotine hiljada ubistava u Indoneziji, Grčkoj, Urugvaju, Brazilu, Paragvaju, Haitiju, Turskoj, Filipinima, Gvatemali, El Salvadoru, Čileu i Nikaragvi, Pinter je upitao: “Da li su se dogodila? I da li su u svim slučajevima odgovor je da, dogodile su se i mogu se pripisati američkoj vanjskoj politici.
“Ali ti to ne bi znao”, nastavio je. “To se nikada nije dogodilo. Nikada se ništa nije dogodilo. Čak i dok se dešavalo nije se dešavalo. Nije bilo važno. Nije bilo od interesa. Zločini SAD-a su bili sistematski, konstantni, opaki, nemilosrdni, ali vrlo malo ljudi su zapravo pričali o njima. Morate to predati Americi. Ona je izvršila prilično kliničku manipulaciju moći širom svijeta dok se maskirala u silu za univerzalno dobro. To je briljantan, čak duhovit, vrlo uspješan čin hipnoze.”
Ali ratovi i ubijanja se nastavljaju, dan za danom, godinu za godinom, za većinu Amerikanaca van vidokruga i uma. Od 2001. godine, SAD i njihovi saveznici bacili su više od 350.000 bombi i projektila na devet zemalja (uključujući najmanje 14.000 u trenutnom ratu u Gazi). To je u prosjeku 44 zračna udara dnevno, iz dana u dan, tokom 22 godine.
Izrael, u svom sadašnjem ratu protiv Gaze, s djecom koja čine 40 posto od više od 13.000 ljudi koje je do danas ubio, sigurno bi želio oponašati izvanrednu sposobnost SAD-a da sakriju svoju brutalnost. Ali uprkos naporima Izraela da nametne zamračenje medija, masakr se odvija u maloj, zatvorenoj, gusto naseljenoj urbanoj oblasti, koja se često naziva zatvorom na otvorenom, gdje svijet može vidjeti mnogo više nego obično kako to utiče na stvarne ljudi.
Izrael je ubio rekordan broj novinara u Gazi, i čini se da je to namjerna strategija, kao kada su američke snage gađale novinare u Iraku. Ali još uvijek gledamo užasavajuće video zapise i fotografije svakodnevnih novih zločina: mrtve i ranjene djece; bolnice koje se bore za liječenje povrijeđenih; i očajni ljudi koji bježe s jednog mjesta na drugo kroz ruševine svojih uništenih domova.
Drugi razlog zašto ovaj rat nije tako dobro skriven je taj što ga vodi Izrael, a ne SAD. Sjedinjene Američke Države isporučuju većinu oružja, poslale su nosače aviona u regiju i poslale generala američkog marinca Jamesa Glynna da pruži taktičke savjete na osnovu svog iskustva u vođenju sličnih masakra u Faludži i Mosulu u Iraku. Ali izgleda da su izraelski čelnici precijenili u kojoj mjeri bi ih američka mašina za informaciono ratovanje zaštitila od javnog nadzora i političke odgovornosti.
Za razliku od Faludže, Mosula i Raqqe, ljudi širom svijeta na svojim kompjuterima, telefonima i televizorima gledaju video zapise katastrofe koja se odvijala. Netanyahu, Biden i korumpirani “odbrambeni analitičari” na kablovskim informativnim mrežama više nisu ti koji stvaraju priču, jer pokušavaju da prikažu sebične narative u užasavajuću stvarnost koju svi sami možemo vidjeti.
Sa realnošću rata i genocida koji gledaju svijet u lice, ljudi posvuda osporavaju nekažnjivost kojom Izrael sistematski krši međunarodno humanitarno pravo.
Michael Crowley i Edward Wong izvijestili su u New York Timesu da izraelski zvaničnici brane svoje akcije u Gazi ukazujući na američke ratne zločine, insistirajući da oni jednostavno tumače zakone rata na isti način na koji su ih SAD tumačile u Iraku i drugim američkim ratnim zonama. Upoređuju Gazu sa Faludžom, Mosulom, pa čak i Hirošimom.
Nekažnjeno ubijanje
Ali kopiranje američkih ratnih zločina upravo je ono što čini akcije Izraela nezakonitim. I upravo je neuspjeh svijeta da SAD pozove na odgovornost ono što je ohrabrilo Izrael da vjeruje da i on može nekažnjeno ubijati.
SAD sistematski krše zabranu prijetnje ili upotrebe sile iz Povelje UN, praveći politička opravdanja koja odgovaraju svakom slučaju i koristeći svoj veto Vijeća sigurnosti kako bi izbjegli međunarodnu odgovornost.
Njeni vojni pravnici koriste jedinstvena, izuzetna tumačenja Četvrte ženevske konvencije, prema kojoj se univerzalna zaštita koju garantuje civilima tretira kao sekundarna u odnosu na američke vojne ciljeve.
SAD se žestoko opiru jurisdikciji Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog krivičnog suda (ICC), kako bi osigurale da njihova izuzetna tumačenja međunarodnog prava nikada ne budu podvrgnuta nepristrasnoj sudskoj kontroli.
Kada su SAD dozvolile ICJ-u da presudi o svom ratu protiv Nikaragve 1986. godine, ICJ je presudio da je njegovo raspoređivanje “kontraša” u invaziji i napadu na Nikaragvu i miniranje nikaragvskih luka predstavljalo akt agresije kojim se krši međunarodno pravo, i naredio SAD da plati ratnu odštetu Nikaragvi. Kada su SAD izjavile da više neće priznavati jurisdikciju ICJ-a i nisu platile, Nikaragva je zatražila od Vijeća sigurnosti UN-a (UNSC) da izvrši reparacije, ali su SAD stavile veto na rezoluciju.
Zvjerstva poput Hirošime, Nagasakija i bombardiranja njemačkih i japanskih gradova kako bi se “razdomjestilo” civilno stanovništvo, kako je to nazvao Winston Churchill, zajedno sa užasima njemačkog nacističkog holokausta, doveli su do usvajanja nove Četvrte ženevske konvencije 1949. zaštititi civile u ratnim zonama i pod vojnom okupacijom.
Na 50. godišnjicu Konvencije 1999. godine, Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC), koji je odgovoran za praćenje međunarodnog poštovanja Ženevskih konvencija, sproveo je istraživanje kako bi vidio koliko dobro ljudi u različitim zemljama razumiju zaštitu koju konvencija pruža. .
Oni su anketirali ljude u 12 zemalja koje su bile žrtve rata, u četiri zemlje (Francuska, Rusija, Velika Britanija i SAD) koje su stalne članice Vijeća sigurnosti, te u Švicarskoj gdje je sjedište MKCK-a. ICRC je objavio rezultate istraživanja 2000. godine u izvještaju pod naslovom Ljudi u ratu – Civili na liniji vatre.
Anketa je tražila od ljudi da biraju između ispravnog razumijevanja zaštite civila iz konvencije i njihove razvodnjene interpretacije koja vrlo liči na tumačenje američkih i izraelskih vojnih pravnika.
Ispravno shvatanje definirano je izjavom da borci “moraju napadati samo druge borce i ostaviti civile na miru”. Slabija, netačna izjava je bila da “borci treba da izbjegavaju civile koliko god je to moguće” dok izvode vojne operacije.
Između 72 i 77 posto ljudi u drugim zemljama Vijeća sigurnosti i Švicarskoj složilo se s tačnom izjavom, ali su SAD bile izvan granica, sa samo 52 posto se složilo. Naime, 42 posto Amerikanaca se složilo sa slabijom tvrdnjom, dvostruko više nego u drugim zemljama. Postojali su slični dispariteti između SAD-a i ostalih po pitanjima mučenja i tretmana ratnih zarobljenika.
‘Pretjerana uporeba sile’
U Iraku koji su okupirali SAD, izuzetno slaba tumačenja Ženevskih konvencija od strane Sjedinjenih Država dovela su do beskonačnih sporova s MKCK-om i Misijom pomoći UN-a za Irak (UNAMI), koja je izdala strašne tromjesečne izvještaje o ljudskim pravima. UNAMI je dosljedno tvrdio da su američki zračni napadi na gusto naseljena civilna područja kršenje međunarodnog prava.
Na primjer, njegov izvještaj o ljudskim pravima za drugo tromjesečje 2007. dokumentirao je UNAMI-jeve istrage o 15 incidenata u kojima su američke okupacione snage ubile 103 iračka civila, uključujući 27 ubijenih u zračnim napadima u Khalidiji, u blizini Ramadija, 3. aprila, i sedmoro djece ubijeno u helikopterski napad na osnovnu školu u provinciji Diyala 8. maja.
UNAMI je zahtijevao da se “sve vjerodostojne optužbe o nezakonitim ubistvima od strane snaga MNF-a (Multinacionalnih snaga) temeljito, brzo i nepristrasno istraže, te da se poduzmu odgovarajuće mjere protiv vojnog osoblja za koje je utvrđeno da je koristilo prekomjernu ili neselektivnu silu”.
U fusnoti je objašnjeno: “Uobičajeno međunarodno humanitarno pravo zahtijeva da, koliko god je to moguće, vojni ciljevi ne smiju biti smješteni unutar područja gusto naseljenih civilima. Prisustvo pojedinačnih boraca među velikim brojem civila ne mijenja civilni karakter područja .”
UNAMI je također odbacio američke tvrdnje da je široko rasprostranjeno ubijanje civila rezultat iračkog otpora koji je koristio civile kao “ljudski štit”, još jedan američki propagandni trop koji Izrael oponaša danas. Izraelske optužbe za ljudski štit još su apsurdnije u gusto naseljenom, skučenom prostoru Gaze, gdje cijeli svijet može vidjeti da je Izrael taj koji stavlja civile na liniju vatre dok očajnički traže sigurnost od izraelskog bombardiranja.
Pozivi na prekid vatre u Gazi odjekuju svijetom: kroz dvorane Ujedinjenih naroda; od vlada tradicionalnih američkih saveznika poput Francuske, Španije i Norveške; iz novoujedinjenog fronta ranije podijeljenih bliskoistočnih lidera; i na ulicama Londona i Washingtona. Svijet povlači svoj pristanak za genocidno “rješenje dvije države” u kojem su Izrael i SAD jedine dvije države koje mogu riješiti sudbinu Palestine.
Ako se američki i izraelski lideri nadaju da će uspjeti proći kroz ovu krizu i da će uobičajeno kratak raspon pažnje javnosti oprati užas svijeta nad zločinima kojima smo svi svjedoci, to bi mogla biti još jedna ozbiljna pogrešna procjena. Kao što je Hannah Arendt napisala 1950. u predgovoru Poreklo totalitarizma:
„Ne možemo više sebi priuštiti da uzmemo ono što je bilo dobro u prošlosti i jednostavno to nazovemo našim naslijeđem, da odbacimo loše i jednostavno o tome razmišljamo kao o mrtvom teretu koji će vrijeme samo po sebi zakopati u zaborav. Podzemni tok zapadne historije konacno je isplivalo na povrsinu i uzurpiralo dostojanstvo nase tradicije.To je stvarnost u kojoj živimo. I zato svi napori da pobjegnemo iz tmurne sadasnjošti u nostalgiju za još netaknutom prošlošću ili u iščekivani nade bolje budućnosti, uzaludni su.”
(TBT, MEE, Medea Benjamin , Nicolas J S Davies)
