Od Hamasovog iznenadnog napada 7. oktobra, koji je odnio oko 1.200 života, Izrael je odgovorio ubistvom najmanje 11.500 Palestinaca, uključujući 4.500 djece, što je otprilike jedno dijete koje je ubijeno svakih 15 minuta svakog dana.
Bez rasprave o korijenu uzroka napada Hamasa – za koji je čak i generalni sekretar UN-a Antonio Guterres priznao da je rezultat “56 godina okrutne okupacije palestinskih zemalja” – Evropljani se moraju sjetiti američke politike nakon 11. septembra i boli koju mnogi od njih nose od tada.
Odmah nakon napada 7. oktobra, mnogi zvaničnici, uključujući američkog predsjednika Joea Bidena, uporedili su ga sa 11. septembrom.
Zaista, Biden je tematizirao to pitanje kada je izjavio da je “za naciju veličine Izraela to bilo kao 15 9/11”.
Bidenova poređenja sa 11. septembrom bila je daleko od istinite iz mnogo razloga, uključujući, kako je izjavio generalni sekretar UN-a, zato što su „[Palestinci videli] kako njihova zemlja stalno proždire naselja i pati od nasilja; njihova ekonomija ugušena; njihovi ljudi su raseljeni, a njihove kuće srušene. Njihove nade u političko rješenje njihove nevolje su nestale.”
Ali čini se da svijet, a posebno zapadni svijet, stvara slično okruženje kao ono nakon 11. septembra, uključujući ponavljanje mnogih grešaka koje su napravili prije više od 20 godina.
Slijepo slijedeći američku vanjsku politiku
Američka administracija, uprkos svojim akreditivima Demokratske stranke, ponaša se na najjastrebskiji način koji se može zamisliti; podsjeća na administraciju republikanskih predsjednika HW i GW Busha.
Zaista, Bajdenov odgovor na napad Hamasa i bezuvjetna podrška Izraelu izazvao je pohvale od drugog Busha, jednog od najozloglašenijih predsjednika SAD-a za njegov izmišljeni rat protiv Iraka. Mogli biste zamisliti da bi Bushovo hvaljenje, posebno s obzirom na njegov pristup kada je na funkciji Bliskom istoku ili većinski muslimanskim zemljama, mogao biti razlog da Biden stane i razmisli o svojim postupcima.
Ne zaboravimo da je odgovor Izraela vidio nesrazmjerno ubijanje civila kroz neselektivne zračne napade i kršenje međunarodnog prava korištenjem alata kolektivnog kažnjavanja u Gazi, uz uskraćivanje pomoći i prekid opskrbe vodom i strujom.
Ako se čini da Biden zauzima poznatu i jastrebovu američku liniju na Bliskom istoku, to su i zemlje Evropske unije i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje izgleda nisu naučile iz prethodnih grešaka slijepog praćenja američke vanjske politike.
Dvije decenije nakon napada 11. septembra na američko tlo, koji su okončani katastrofalnom invazijom na dvije zemlje, Afganistan i Irak, koštajući živote stotina hiljada nevinih civila i dovodeći regiju u nemir koji traje do danas, zapadne države su izgleda ponovo spremne ponoviti iste greške.
Greške koje evropski lideri čine ovog puta su veoma slične onima od prije 20 godina. Prvo, opet ignoriraju ogromne domaće antiratne proteste i javne zahtjeve za prekid vatre. Drugo, ignoriraju rasprostranjene javne pozive da prekinu svoju bezuvjtnu podršku SAD-u, odnosno Izraelu.
Treće, evropski lideri voljno prihvataju „informacije“ koje još nisu dokazane, baš kao i zloglasne „obaveštajne službe“ koje su identificirale „oružje za masovno uništenje“ Sadama Huseina. I, četvrto, ne uspjevaju da izvuku lekcije iz američkih iskustava u Avganistanu, gdje je zemlja nekada bila oslobođena od Talibana, da bi im kasnije bila predata.
Iako je podrška invaziji na Afganistan bila mnogo veća od podrške akciji u Iraku, javnost je bila akutno svjesna da će vojna kampanja u Afganistanu uništiti zemlju, a ne samo “terorističke baze”, kako su demonstranti u to vrijeme jasno rekli vičući: “Uništite imperijalizam, a ne Afganistan” u glavnom gradu SAD-a, Washingtonu, DC.
Bez veze sa realnošću
Dok su se Konzervativna stranka Velike Britanije, predvođena Rishijem Sunakom, i Laburistička stranka, predvođena Keirom Starmerom, ujedinile u osudi Hamasa i iskazivanju pune podrške Izraelu, ulice su bile pune propalestinskih marševa, uključujući jedan od najvećih skupovi ikada viđeni u Britaniji, 11. novembra, za koje su organizatori rekli da su privukli 800.000 ljudi.
Ovaj ogroman odaziv podrške Palestincima razljutio je mnoge komentatore u britanskoj štampi, uključujući i Spectator, proizraelski časopis koji je svojeremeno uređivao bivši premijer Boris Johnson.
Nedavna istraživanja javnog mnjenja u Velikoj Britaniji pokazala su koliko su politički lideri Velike Britanije bez dodira s javnošću. U jednoj anketi objavljenoj 19. oktobra, 76 posto ispitanika je podržalo prekid vatre.
U drugoj anketi YouGov-a, objavljenoj 24. oktobra, 21 posto britanske javnosti podržalo je Izrael, a 18 posto je podržalo Palestinu, dok je ostatak ili podržavao obje strane podjednako ili su bilisuzdržani, što nije ni blizu stavova vlade.
Razlika između vlade i javnosti je toliko velika da je bivša ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman, koju je Sunak smijenio 13. novembra zbog toga što je napisala novinski članak koji je kritičan prema policiji, nazvala propalestinskim protestima “marševe mržnje”.
Ništa drugačija slika nije ni u EU. Sa izuzetkom nekih zemalja, poput Irske, koja je bila kritična prema Izraelu i koja je i sama bila žrtva kolonizacije, i Španije, lideri EU se utrkuju koće prije doletjeti u Izrael kako bi pozirali s premijerom Benjaminom Netanyahuom i pokazali svoju punu solidarnost.
Francuska i Njemačka su otišle čak i dalje od Ujedinjenog Kraljevstva i zabranile gotovo sve propalestinske marševe, kriminalizirajući vijorenje palestinske zastave ili skandiranje u ime Palestinaca, istovremeno ohrabrujući proizraelske skupove.
Preko 100 jevrejskih pisaca i akademika u Njemačkoj potpisalo je otvoreno pismo tražeći ukidanje propalestinskih zabrana.
Propagiranje laži
Zapadne vlade preziru i Hamas i talibane. Zaista, Afganistan pod talibanima bio je prva meta američke osvete nakon 11. septembra pod izgovorom očigledne slobode Al-Kaide da djeluje u zemlji.
Ostavljajući po strani raspravu o tome da li je američka invazija na Afganistan bila pravedna ili ne, zapadne države bi trebalo da izvuku pouke iz događaja 2021. godine kada se, dvije decenije nakon invazije i vojne kampanje koja je uslijedila, koja je koštala hiljade života i milijarde dolara, američka administracija , bez mnogo konsultacija sa svojim evropskim saveznicima, povukla iz zemlje i predala je talibanima.
Uzimajući ovo kao primjer, pretjerana sekuritizacija Hamasa, ili bilo koje druge organizacije u Palestini, mogla bi biti problematična, jer bi SAD mogle odlučiti da bilo koja organizacija može vladati zemljom. Evropski lideri su se trebali prisjetiti haotičnih i krvavih scena na aerodromu u Kabulu tokom evakuacije prije nego što su odlučili slijepo podržati vođstvo SAD u vezi sa Hamasom.
A tu je i evidencija SAD o propagiranju laži koje su dovele do invazije na Irak 2003. godine. U izvještaju Chilcota 2016. godine, nakon britanske javne istrage o ratu, zaključeno je da je osnova iračke invazije – tvrde SAD da je Sadam imao oružje za masovno uništenje – bila neosnovana.
Međutim, tadašnji premijer Velike Britanije, Tony Blair, pokazao je punu podršku SAD-u, rekavši da je Britanija stajala “rame uz rame sa našim američkim prijateljima” kako bi porazila i iskorijenila međunarodni terorizam i da “mi, poput njih, nećemo mirovati dok ovo zlo ne protjerama iz našeg svijeta.”
Uz odjeke iračke sage o oružju za masovno uništenje, predsjednik BIden je tvrdio da je vidio vidIo snimke na kojima se vidi kako Hamas odsijeca glave bebama.
BIden je izjavio: “Nikad nisam mislio da ću vidjeti, potvrditi, slike terorista kako odsijecaju glave djeci.”
Ali ubrzo nakon toga, Bijela kuća je ispravila BIdena, rekavši da predsjednik nije vidio slike niti je samostalno potvrdio takve izvještaje. “Predsjednik je svoje komentare o navodnim zločinima zasnovao na tvrdnjama Netanyahuovog glasnogovornika i medijskih izvještaja iz Izraela”, navodi Bijela kuća.
‘Model kako ne treba raditi’
I, naravno, sam Izrael ima dugu evidenciju laganja o ubistvima civila.
Nedavni primjeri izraelskih tvrdnji za koje se kasnije pokazalo da su laži uključuju zračni napad 2014. u kojem su ubijena djeca koja su igrala nogomet na plaži u Gazi. Izrael je tvrdio da je napad, u kojem su ubijena četiri mladića iz porodice Bakr, bio Hamasov projektil. Međutim, strani novinari koji su boravili u blizini bili su svjedoci ubistva, a Izrael je kasnije bio primoran da prizna krivicu, rekavši da je meta bila Hamasova baza.
Kasnija istraga je otkrila da su operateri dronova pucali ne vodeći računa da naprave razliku između djece i militanata.
Vrlo je moguće da će se izraelska tvrdnja da je eksploziju u bolnici al-Ahli Arab u gradu Gazi – u kojoj je ubijeno 470 Palestinaca – izazvala Hamasova raketa na kraju pokazati još jednom laži. Ovo, uprkos Bidenovoj žurbi da kaže da je to verovatno uradio “drugi tim”, kao da je reč o nogometnoj utakmici.
Ubistvo novinarke Al Jazeere Shireen Abu Akleh u maju 2022. također je imalo sličan osjećaj. U danima nakon njenog ubistva, Izrael je negirao odgovornost i tvrdio da su to učinili palestinski militanti. Nakon mjeseci poricanja, Izrael je prihvatio veliku mogućnost da su Abu Akleh ubile izraelske snage.
Uzimajući u obzir sve ove faktore i dugu evidenciju američkih i izraelskih laži, evropske sile ne bi trebale žuriti da vjeruju SAD-u i Izraelu i daju punu i bezuvjetnu podršku.
Kao što je Zeynep Tufekci izjavila u svojoj kolumni u New York Timesu: “Ako je odgovor SAD nakon 11. septembra model, on je model kako ne treba raditi.”
Možda bismo trebali ponoviti rečenicu, koja se često pripisuje Albertu Einsteinu, koji je i sam bio Jevrej, da je „ludilo raditi istu stvar iznova i iznova i očekivati različite rezultate“.
U ovom slučaju, ludilo bi slijedilo vodstvo SAD-a, uprkos njihovom rekordu – a zatim bi očekivalo drugačije rezultat.
(TBT, MEE)
