Teološke razlike između sunizma i šijizma postoje, no one nisu u praksi toliko velike koliko bi se dalo zaključiti, ako se izume temeljni problem loze nasljeđivanja Poslanika. Obje denominacije prihvaćaju pet stupova islama -praktične dužnosti svakog muslimana: 1) šehadet (svjedočenje pripadnosti islamu), 2) namaz (klanjanje), 3) ramazanski post, 4) zekat (čišćenje – izdvajanje dijela imetka za dobrotvorne svrhe) i 5) hadž (hodočašćenje barem jednom u životu u Meku). Također, obje frakcije prihvataju Kur'an i sunnu. I suniti i šijiti priznaju jednoga Boga (Tevhid), postojanje meleka, božjih poslanika, pripremu i vjerovanje u Posljednji dan. Temeljna razlika koja ističe šijite od sunita je vjerovanje u nepogrešivo vodstvo imama i naglašavanje socijalne pravde.
Uveliko je različit odnos prema imamima. Suniti ne vjeruju u koncept imama na isti način kao šijiti. Imami su vođe zajednice u šijitskom islamu, smatraju se posvećenim izvorom vjere i moralnih smjernica. Šijiti vjeruju u imame kao duhovne i moralne vođe ummeta koji su nasljednici Poslanika Muhameda i imaju poseban autoritet u interpretaciji vjere. Suniti, s druge strane, biraju vođe svojih vjerskih zajednica kao što je npr. Islamska zajednica u BIH. Razlika je i u odnosu prema hadisima. Suniti pridaju veliku važnost hadisima (izvješćima o postupcima i riječima Poslanika Muhameda) i prate škole sunitskog islama koje imaju različite metode tumačenja hadisa. Šijiti imaju vlastite kolekcije hadisa i često se razlikuju u pogledu toga koje hadise prihvataju kao autentične. Također, šijiti pridaju veći značaj mukabeli (džamijskom čitanju Kurana). Različit je pogled na povijesne događaje. Suniti imaju svoju verziju povijesnih događaja, uključujući događaje oko smrti Muhameda i izbora prvog kalifa, koji se razlikuje od šijitskog pogleda.
Nadalje, određene prakse koje postoje u šijitskom islamu ne postoje kod sunita. Šijiti imaju svoje vlastite vjerske obrede i prakse, uključujući posebne vjerske dane i obrede za žaljenje i sjećanje na imame (npr. Dan Ašure). Ideja socijalne pravde više je zastupljena kod šijita. Budući da su u većini muslimanskih zemalja šijiti tokom povijesti bili manjina, izuzev Perzije, prevladalo je mišljenje da trebaju biti konzervativni i njihovi živote trebaju uređivati imami sukladno islamskim zakonima. Radi se o tome da se šijitski imami nisu miješali u dnevnu politiku kao sunitski nego su težili postizanju socijalne pravednosti (adl). Šijitski kler više od svega naglašava pravednost i jednakopravnost a ne borbu za političku vlast.
Sunitske pravne škole islama
Podjela na sunite i šijite nije jedina u islamu jer postoje daljnje podjele u obje sljedbe. Islam za razliku od kršćanstva nema posrednika između čovjeka i Boga u vidu svećenika. Međutim, specifičnost islama jest da posjeduje različite škole učenja i mišljenja koje se baziraju na proučavanju Kur'ana, hadisa i sunne. U islamu je normalno da se neki vjernici priklone jednoj školi islama, a drugi drugoj. Suniti su kao uvjerljivo vodeća islamska frakcija stvorili nekoliko pravnih škola učenja (mezheba). Hanefijski mezheb, škole razuma, zastupljene su u Turskoj, Egiptu, Iraku, Jordanu, Siriji, Pakistanu, Indiji, Afganistanu, Srednjoj Aziji, Kavkazu, Albaniji i BIH. Šafijski mezheb prisutan je u Egiptu, Somaliji, Indoneziji, Tajlandu, Singapuru, Filipinima. Šafijska škola je službena kod vlada Bruneja i Malezije. Hanbelijski mezheb prevladava uglavnom na Arapskom poluotoku što uključuje Saudijsku Arabiju, Katar, UAE, Bahrein te dijelove Omana. Malikijski mezheb danas slijede uglavnom arapski muslimani u sjevernoj i supsaharskoj Africi i u dijelu Perzijskog zaljeva.
Šijitske pravne škole islama
Za razliku od sunita, šijiti slijede liniju imama koji potječu iz Kuće Poslanika. Sukladno tome, linije nasljednika Muhameda, tj. njegovi potomci (sejedi) čine povlašten sloj u šijitskim zajednicama. Međutim, postoje dodatne podjele kod šijita ovisno o tome koliko imama slijede. Najveća šijitska frakcija su džaferije ili imamiti, sljedbenici 12 imama. Džaferijska škola je najzastupljenija šijitska škola i prevladava u Iraku, Iranu, Turskoj, Azerbajdžanu, Bahreinu, Albaniji, Bugarskoj, dijelu Afganistana, Pakistana i Indije. Osim džaferija, postoje i zaiditi (zeidi) koji prevladavaju u S. Arabiji i Jemenu. Ismailiti su prisutni na Dalekom i Bliskom istoku i Africi (Tanganjiki, Keniji, Ugandi, itd.). Osim navedenih, djeluju i manje šijitske skupine kao što su batinije, nizariti i dr. Uz šijitsku i sunitsku denominaciju postoje i druge. Tu je već spomenuta ibadijska škola islama koja je službena škola islama u Omanu. Postoje i škole ahmedija u Indiji, kuranisti, mahdavije (Indija, Balučistan). Naravno, uz sve navedene islamske škole nazočna je i nad-denominacijska sufijska škola. Sufizam ili dervišizam je mistično i asketsko učenje u islamu.
Sadašnje stanje
Danas su suniti uvjerljiva većina. Od oko 1,9 milijardi muslimana diljem svijeta sunita ima oko 85%, a šijita samo oko 15%. Suniti su većina u velikoj većini muslimanskih zemalja. Šijiti čine većinu stanovništva u Iranu, Iraku, Bahreinu i Azerbejdžanu. Ima ih podjednak broj kao i sunita u Libanonu. Šijiti su značajna manjina u Jemenu (35-40%), Turskoj (10-15%), Kuvajtu (20-25%), Pakistanu (15%), Siriji (13%), Saudijskoj Arabiji (5-10%), Afganistanu (15%), Čadu (21%).Šijitski muslimani trenutno čine 36% ukupnog i 38% muslimanskog stanovništva Bliskog istoka. Osim konstantnih sukoba, sunitski i šijitski muslimani u mnogim regijama trenutno žive zajedno u miru. U regijama gdje su međufrakcijski odnosi relaksirani, kao što su npr. Azerbajdžan i Kuvajt, postalo je uobičajeno da se pripadnici dviju frakcija međusobno vjenčaju i mole u istim džamijama. Zanimljivo je kako zbog sukoba vođe šijita Alija s antialijevskim sunitskim halifama Abu Bakirom, Omarom, Osmanom, Muavijom i Jazidom, rijetko koji šijit će dati svom djetetu ta imena sunitskih vođa. S druge strane, rijetko koji sunit će dati svom djetetu imena šijitskih vođa kao što su Ali, Husein, Hasan, Abas, Zajnab. Iznimke čine sufijski muslimani iz razloga što mnogobrojni sufiji na Balkanu i Turskoj štuju sufijske iranske velikane kao što su Rumi, Hafez, Saadi.
Utjecaj Iranske revolucije
Premda je Iranska islamska revolucija tehnički bila šijitska, ona nije bila samo šijitska nego i panislamska – učinjena je za sve muslimane i sve potlačene ljude u svijetu. Iranska revolucija motivirala je islamske radikale diljem svijeta da pokušaju provoditi islamske revolucije kako bi uspostavili islamske republike i šerijatski poredak. Ona je u svojoj biti bila antikolonijalistička i usmjerena protiv imperijalizma SAD-a, Velike Britanije ali i Sovjetskog Saveza. Premda je revolucionirani šijitski Iran poslao poruku ostatku svijeta kako se osloboditi tiranije, vrhovni vođa islamske revolucije, ajatolah Ruholah Homeini, naglasio je kako se ne namjerava miješati u unutarnja pitanja drugih država niti izvoziti revoluciju iako je određenih pokušaja bilo. Takav iranski stav omogućio je dobre odnose s drugim državama. Ipak, Iranska revolucija je neupitno nadahnula radikale da pokušaju revolucionarne prevrate a većinom su to bili suniti. Sunitski mudžahedini u Afganistanu tako su 1980-ih uspjeli srušiti SSSR. Zanimljivo je da uprkos sukobu dvije denominacije, sunitske i šijitske zemlje obično zajednički podržavaju borbu muslimana protiv nemuslimana. Dobri primjeri su ratovi u Bosni i Hercegovini i Nagorno Karabahu te izraelsko-palestinski sukobi. U svim tim ratovima, kao što je moguće vidjeti ovih dana tokom najnovije runde okršaja Izraelaca i Palestinaca, usprkos teološkim i političkim razlikama, i Rijad i Teheran podržavaju muslimansku stvar.
Sunitsko-šijitski ratovi
Premda je na Zapadu sekularizam uzeo maha i više nema vjerskih ratova kao što je to u Srednjem i Novom vijeku bio slučaj između katolika i protestanata (npr. Tridesetogodišnji rat), na Bliskom istoku sasvim je drukčije. Na tom trusnom području svijeta religija je i dalje čimbenik koji određuje političko-društvene procese. Religija je iznimno važna i oko nje se vode nemilosrdni ratovi. To mnogi izvan regije ne razumiju. Prema nekim informacijama, američke tajne službe prije invazije Iraka 2003. nisu uzele u obzir da se režim Saadama Husseina oslanjao na 30% sunita koji su vladali s oko 60% šijita! To Amerikance očito nije zanimalo što je bila ogromna greška koja je rezultirala novim ratovima, etničkim čišćenjima i likvidacijama gdje su malobrojniji suniti katastrofalno prošli. Slično tome, američki policymakeri nisu vodili računa o zaštiti šijita i kršćana kad su bezrezervno podržali sunitske pokrete koji su prednjačili Arapskim proljećem 2011.
U Siriji su revoluciju predvodili ostrašćeni sunitski muslimani protiv multikulturalnog režima Bašara al-Assada. Assad je vladao uz pomoć 13% alavita (ogranak šijizma) i pripadnika drugih manjinskih vjera nad oko 74% sunita. Amerikanci nisu vodili računa kakva sudbina čeka alavite, kršćane (10% stanovništva), Jezide, Židove i druge nesunite kad radikalni sunitski islamisti preuzmu vlast. Vlast u Damasku ipak nisu preuzeli ali su se dogodili masovni zločini, ubojstva i etnička čišćenja nad šijitima, kršćanima i drugim manjinama. Da je Assadova vlada pala dogodili bi se masakri epskih razmjera a milioni bi bili žrtve kao ubijeni ili raseljeni. Veliki dio sirijske „umjerene oporbe“ koju je bezrezervno podržavao Zapad surađivao je otvoreno s ISIL-om, Al-Nusrom i drugim radikalnim terorističkim organizacijama, a zapadni političari su dugo na to okretali glavom samo kako bi svrgnuli Assada. Rat je rezultirao time da je 2020. Sirija etnički očišćena od Židova koji su pobijeni ili su bili prisiljeni pobjeći. Rat u Jemenu je sličan jer u njegovoj srži je sunitsko-šijitski sukob. Nažalost, o tome ratu ne govori se mnogo na Zapadu jer EU i SAD ondje nemaju neki posebni interes. U Jemenu se posljednjih godina odvijao veliki teror u režiji Saudijske Arabije i njenih saveznika koji su asistirali svojim sunitskim saveznicima da svrgnu manjinski Houthi šijitski pokret s vlasti. Slični sunitsko-šijitski ratovi vodili su se u Libanu.
Opasnost velikog rata
Saudijska Arabija i Iran u svim sunitsko-šijitskim okršajima imaju ulogu jer preko snaga na terenu vode posredničke ratove. Posljednjih godina situacija na Bliskom istoku ne ohrabruje pretjerano iako je u ožujku ove godine posredstvom Kine došlo do normalizacije diplomatskih odnosa između Rijada i Teherana. Šijiti tako bivaju diskriminirani u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, UAE, Kataru kao i suniti u Iraku i Iranu. Sve te podjele prijete jednim velikim unutarmuslimanskim ratom na Bliskom istoku. Ako bi došlo do takvog velikog rata jedan pol bi predvodio Rijad a drugi Teheran. Čak su neki političari iz Turske i Pakistana izjavili kako u velikom ratu dva ogranka islama ne bi stajali sa strane nego bi intervenirali u korist svoje denominacije. Osobito bi neugodno bilo u Libanonu gdje žive šijiti, suniti i kršćani.
Sigurno je da bi veliki rat vodio progonu šijita u sunitskim te sunita u šijitskim državama. Europu bi zapljusnuo novi nikad viđeni val izbjeglica (više milijuna) koji bi dodatno destabilizirao krhke osnove na kojima Europska unija funkcionira kao što su Schengenska zona, sloboda kretanja ali i politiku otvorenih vrata. Takav veliki rat temeljito bi uzdrmao Bliski istok i gurnuo ga nekoliko desetljeća unatrag, a negativno bi se odrazio i na ostatak svijeta budući da se ondje nalaze važna izvorišta nafte i plina te Sueski kanal kroz koji prolazi 12% svjetske trgovine i 30% svjetskog kontejnerskog prometa. Uzevši to u obzir, sasvim nelogično je da se Zapad u pravilu svrstava uz sunitski tabor koji je daleko ratoborniji i opasniji od šijitskog jer Iran (iako je pod upravom mula) u principu ne izvozi islamsku revoluciju kao što to rade Saudijska Arabija, Katar i UAE.
Zaključak
Rješenje da se izbjegne veliki unutarmuslimanski rat kao i mali ratovi između muslimana jest u jedinom logičnom rješenju: unutarislamskom dijalogu. Klerikalni lideri obje islamske denominacije (imami, uleme, muftije i dr.) trebali bi sjesti za stol i relaksirati tenzije po principu „tebi tvoja a meni moja vjera“ i naći načine suradnje i suživota. Uz klerikalne vođe trebaju se potruditi i politički čelnici muslimanskih država kako bi pronašli dobre dogovore s ciljem da napreduje islamski svijet u cjelini i Bliski istok. Regija ionako ima dovoljno drugih izazova u 21. stoljeću s kojima se treba suočavati poput socijalnih nejednakosti, vremenskih nepogoda i interesnih tenzija koje nadilaze religiju.
(TBT, G.N.,Autor: Matija Šerić)
